View allAll Photos Tagged simic
...
Because I am the bullet
That has baptized each one of your senses,
Poems are made of our lusty wedding nights...
The joy of words as they are written.
The ear that got up at four in the morning
To hear the grass grow inside a word.
Still, the most beautiful riddle has no answer.
I am the emptiness that tucks you in like a
mockingbird's nest,
The fingernail that scratched on your sleep's
blackboard.
Take a letter: From cloud to onion.
Say: There was never any real choice.
One gaunt shadowy mother wiped our asses,
The same old orphanage taught us loneliness.
Street-organ full of blue notes,
I am the monkey dancing to your grinding--
And still you are afraid-and so,
It's as if we had not budged from the beginning.
Time slopes. We are falling head over heels
At the speed of night. That milk tooth
You left under the pillow, it's grinning.
~Charles Simic
I am so close to completing this sea monster #edh deck for #magicthegathering. Only 17 more cards needed, and I keep hoping someone will claim the cheaper ones on #pucatrade soon! Also I wish the cards I've sent out would hurry up and get where they're going, there is no reason it should take 5 days to go across the country. Anyone got any of my #wants on #pucatrade? Look me up, Nikki Snyder or mrsmarshmallow! #primespeakerzegana #krakens #leviathans #kiora #thassagodofthesea #octopi #seamonsters #mtg #mtgcommander #mtgedh #commander #elderdragonhighlander #simic #ug #bluegreen (PucaTrade is a new way to trade MtG cards online).
Carrying On like a Crow
Are you authorised to speak
For these trees without leaves?
Are you able to explain
What the wind intends to do
With a man’s shirt and a woman’s nightgown
Left on the laundry line?
What do you know about dark clouds?
Ponds full of fallen leaves?
Old model cars rusting in a driveway?
Who gave you permission
To look at the beer can in a ditch?
The white cross by the side of the road?
The swing set in the widow’s yard?
Ask yourself, if words are enough,
Or if you’d be better off
Flapping your wings from tree to tree
And carrying on like a crow?
- Charles Simic
About the Book
Dejan Stojanović, Sunce sebe gleda, Književna reč, Beograd, 1999
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
THE SUN WATCHES ITSELF
The second collection of Dejan Stojanovic's verse, "The Sun is Watching Itself," is covered by a metaphysical and philosophical veil. Eleven segments are connected by these two abstract approaches and by such key images as a circle, suggesting infinity, and silence, reflecting space and eternity. The circle serves as a powerful symbol and a device of the perpetual in this poetry: "the end without endlessness is only a new beginning," claims the poet. Thus, one of the poems bears the title "God and Circle," symbolizing the perennial search for an exit and the eventual finding of one, which only leads into another circle and to continuous evolution. This prompts Stojanovic to pose the question "Is God himself a Circle?"--implying that God is endless and ever present.
Although concise, the poems convey in a powerful and specific manner messages from the triad circle-God-eternity, connected by man's destiny and the poet's concept of human life and origins, and of the universe itself. In other words, microcosmic observations lead to macrocosmic revelations and didactic conclusions. The poems seem to teach us what is obvious in the context of common sense, often surprisingly remote to the modern man.
In terms of style and format, the author has a coextensional approach; he uses relatively simple expressions and words in an interplay of brilliant meanings that bring about highly complex but easily readable structures. If elegance is represented by simplicity, then these are some of the most elegant verses imaginable; unadorned verses that are a source of beauty and wisdom.
Stojanovic's perceptions of light and darkness, of fantasy and reality, of truth and falsehood present us with a circular format of infinity and resurrection.
The format has its logical beginning and end. "The Sun is Watching Itself" begins with poems dedicated to God and the universe, then descends from the metaphysical to the philosophical, focusing on more ordinary such us the symbolic meaning of a stone, a game, a place, silence, hopelessness, and the question "Is it possible to write a poem?" Stojanovic's collection might well serve as an affirmative answer to this question. The poet has taken us on a long journey from God and universe to our everyday world. We all seem to be a part of a circle, says the author, searching for the eternal in the universe, only to realize the finality of life on earth. The poet's message is doubly effective for its extraordinary, soul-searching content and its reflective, powerful language.
-Branko Mikasinovich, Washington, D.C.
WLT World Literature Today, A Literary Quarterly of the University of Oklahoma, Norman, Oklahoma
Volume 74, Number 2, Page 442, Spring 2000
SOLARNI KRUG ISTINE
Već sa prvom zbirkom ("Krugovanje") Dejan Stojanović je kvalitativno značajno postulirao svoj poetički credo i simbolički kompleks tako da uz pomoć njega može uspešno da se prati obimno koncipirana celina, kontinuitet i preokupacije, drama pesničkog stvaranja u borbi za istinu i traženje smisaonosti kroz kreaciju u zbirci "Sunce sebe gleda." Kroz poetičku prizmu narečenih zbirki jasno se sagledava i poetsko "vjeruju" Dejana Stojanovića koje bi bilo najbliže Nastasijevićevoj misli da bi trebalo prožeti se poezijom, a ne samo dodirnuti je. Pesnik sa prvom zbirkom prihvata izazov, koji još bolje značenjski produbljuje u drugoj; odricanje od moderne koja je sama sebi svrha, opredeljujući se da pesničkim simbolima iskaže univerzalnu dramatičnost.
Pesnik, i kada je osećanje slobode u njemu jedna od osnovnih dominanti osećanja sveta, ne može se oteti utisku da je još samo jedna karika u lancu potvrđivanja i nastavljanja volje onih spodoba koje iz dubina nebića izlaze na svetlo dana, zauzimajući sebi svojstvena i primerena mesta u hipokriziji, oportunizmu i egocentričnom konformizmu naših dana. Otuda je u poeziji Dejana Stojanovića put ka suštini i istini poetički i smisleno lociran "s druge strane vida" ("Krugovanje") dok se formalno poigravanje smislom reči—koje na planu metafizičkog usložnjavanja povlači razgranato poigravanje značenjem—prepliće sa nepomućenom verom u pročišćujuću ulogu reči. Profetska uloga poezije u prizivanju i ovekovečavanju kataklizme totalitarnog sveta daruje ontološki pečat postojanja svemu; u rekombinacijama i specifičnim međuodnosima i višnjoj harmoniji između stvari iz fundusa očiglednosti. Osluškivanje pulsacija bića izjednačeno je sa osluškivanjem večnosti koja vaskrsava u poetskoj matrici saznanja o nepreglednosti i, u isto vreme, uniženosti bića u odnosu na apsolut, ciji je pečat jasno utisnut u svakodnevnu pojavnost. Samim tim kategorije vanljudskog počivaju u metaforama i slikama sveta koji se atomizira u supstancijalni praelement smisla; u prapočelo, odakle se ponovo vaspostavlja pod blagotvornim utiskom i oblikom pesme.
Poniranje u nemušte i tajinske zone bica, osetljivost i pažljivost u građenju lirskog subjekta, imaginativni spojevi prepuni duhovne osetljivosti, od velike većine pesama zbirke "Sunce sebe gleda" stvaraju univerzalne simbole poetski rafinovane imaginacije, fantazijskih obasjanja i pazljivo odabranih folklornih rudimenata pamćenja izniklih iz našeg tla. Jezički senzibil uvodi nova značenja u poznate relacije; svetlo i tama—oportuna simbolika sna, pretvaraju se u okolnosti stvaranja, tišina prerasta u dinamično stanje unutrašnje molitve, a istina, kroz potrage za njenim ontološkim parametrima—preispitivanjem nutrine, postaje samosvojno stanje izopštenih i jurodivih umova. Upravo takvo posedovanje istine, kao unutrašnjeg osećanja i kao istupa iz sebe, u poetskom ludensu Dejana Stojanovića povlači irinijske i sarkastične linije pevanja; asketskog izrugivanja svetu materije, hipokrizije i prosečnosti, suprotstavljanja istine jedinke (bića) "istini" mase (kolektivnog zla utemeljenog u ne-bicu). Pozicija čoveka samca jeste pozicija pesnika u odnosu na, do obezličenja multiplikovan, organon vaskolikog sveta.
Stišani tonovi gradacije simbola, stvaranje specifične hijerarhije, traženje sebe u drugima i drugih u sebi, elementarizuju u ovoj zbirci jedinstvo kruga kao alegorični pečat apsoluta i istraživanja beskonačnosti i konačnosti zemaljskih dana. Između reči i glasova, katalizatora duhovnog i uzvišenog, apsoluta i smisla postojanja, sugestivno i simbolički redukovanih stihova, do širokog narativnog zamaha, utkana je čitava ova zbirka. Ova poezija je sva u jeziku i sva od jezika. Put Nojeve barke jezika jeste njeno apsolutno znanje kojim plovi kroz žamor i bure nerazumevanja, neshvatanja i reči iz kojih je iscureo smisao kao pesak iz klepsidre sveta čije dane prepune iskušenja intenzivno proživljavamo.
-Petar V. Arbutina, 1999.
PESNIK PRED OTVORENIM VRATIMA
Dejan Stojanović, u poslednje dve godine načinio je pravi podvig: objavio je šest knjiga. Osim jedne, sve knjige pesama.
Stojanović je pesnik koji traga za savršenim pesničkim oblikom jer istovremeno traga i za apsolutnim smislom čovekovog postojanja.
"Krugovanje" (1993) je naznačilo Stojanovićev pesnički put, a nove knjige—"Sunce sebe gleda", "Znak i njegova deca", "Tvoritelj", Oblik, uz treće, dopunjeno izdanje "Krugovanja", zaokruzile su njegovo dosadašnje pesničko delo. U "Razgovorima," Dejan Stojanović je sabrao intervjue koje je početkom devedesetih godina vodio sa veoma istaknutim srpskim i stranim stvaraocima, u Beogradu, Parizu i Čikagu, a objavljivao ih je tih godina (1990-1992) u magazinu "Pogledi". Nije mala stvar naći se oči u oči sa piscima kakvi su Alek Vukadinović, Momo Kapor, Nikola Milosević, Žak Klod Vilar, Sol Belou, Stiv Tešić, Branko Mikašinović, Čarls Simić i Nadja Tesić, ili sa slikarima Petrom Omčikusom, Ljubom Popovićem, Milošem Šobajićem, Savom Rakočevićem. Umeti sa njima razgovarati na visokom, dakle njihovom nivou, postavljati im odgovarajuća, za svakog od njih dobro promišljena i pronađena pitanja, koja otključavaju brave i njihovih dela i njihovih ličnosti, to je posao koji zahteva veliko i veoma rznovrsno znanje. Nije, onda, čudo što je za ovu knjigu Dejan Stojanović dobio nagradu Matice iseljenika i Udruženja književnika Srbije za intelektualni angažman.
Knjiga pesama "Krugovanje" bila je objavljena prvi put 1993. godine, a zatim je doživela još dva izdanja, 1998 i 2000. Pesnika iz Čikaga srpska javnost je doskora poznavala samo po toj knjizi. Poznavala i cenila, što se može zaključiti iz sažete ocene Aleka Vukadinovića: "Specifičan, iznenađujuće originalan, izvan tokova kolektivno negovanih senzibiliteta i pomodnih trendova. "
I poznati američki pesnik, Čarls Simić, ima laskavo misljenje o prvoj Stojanovićevoj knjizi.: "'Krugovanje' je knjiga u kojoj sam u potpunosti uživao. Obilje lepih kratkih pesničkih formi." Ne iznenađuje ovakva Simićeva ocena, jer on kao stvaralac i prevodilac Nastasijevića i Pope zna šta je lepota kratke pesničke forme. Zato je i važno to priznanje kada ono baš od njega dolazi, a pogotovo što se odnosi na nešto sto je bitna karakteristika Stojanovića kao pesnika: za njega su reči sakralni znaci, pa se on prema njima i odnosi sa krajnjim poštovanjem, odgovornošću, uzdržanošću, koja je na samoj granici straha:
Kada bismo utvrdili
Koliko je važno da se nešto kaže
Mozda nijednu reč ne bismo napisali
("Isto")
Ali strah ne sputava pesnika. Razmišljajuci o svojoj poetici , Stojanović se prisetio majstora nad majstorima, Betovena:
"Samo praznina kad gleda / Uvek isto vidi". Praznina može da vidi samo prazninu. A čovek kada gleda vidi čoveka—mada ni njega nije lako videti, pogotovo sagledati. Pesnik, međutim, gleda kroz čoveka i vidi ono što vide pravi stvaraoci, umetnici i duhovnici—tajnu. Stojanović je, pored ostalih, napisao i dve lepe pesme o tajni. Prva "Tajna" kao da je od ovoga, čovekovog i prirodnog sveta:
Bogata i daleka
Ti nemo čekas
Gde se kriješ
Daj znak
Primi u goste
Morem opasana
Nehajna—sebi dovoljna
Nećeš da otvoriš vrata
A druga tajna, u pesmi "Tajna i istina", kao da je ona koja je u vezi, pored drugih, sa jednom, najvišom istinom, istinom nad istinama, u vezi sa samim izvorom života i postojanja, sa istinom Tvoritelja:
Ima mnogo tajni
Nemoj ih sve rešavati
Ima mnogo istina
Samo ka jednoj teži
Sve istine iz jedne dolaze
U pesmi "Blago izvora", iz tog istog ciklusa "Betoven i smrt", u knjizi "Sunce sebe gleda", Stojanović se ponovo vraća sličnoj slici početka svih početaka, ishodištu svih ishodišta, izvoru svih izvora:
Ne propusti da vidiš
Kako se cveće Suncu
Galeb vodi raduje
Primi ih u sebe
Gledaj kroz mrak
Sanjaj kroz svetlost
Ka jezgru
Iz kog si na put krenuo
Pored apsolutnih, svemirskih "vrata", Stojanović ne zaboravlja ni čovekova vrata, na kojima se, ranije ili kasnije, ugleda smrt. I ta se pesma, "Betoven i smrt" odlično uklapa u ovaj ciklus u kojem se ukrštaju simboli izlazaka i ulazaka:
Smrt je na vratima
Kaže Betoven
Da li da mu verujemo
Možda se i nije šalio
Možda je stvarno video smrt
Oči im se srele
Njemu nije imao ko da kaže
Da zaključa vrata
I da mu je rekao, Betoven ih ne bi zaključao. Nije ih zaključao ni Stojanović. Srećom po sebe i poeziju koju piše drži ih i on širom otvorena.
Sreću mu se oči sa smrću, ali i sa svetlošću.
-Aleksandar Petrov
Amerikanski Srbobran, Književni dodatak, decembar 2000.
Table of contents:
NEBOKRET
Prva Tišina, 7
Vrh i dno, 8
Omeđen beskrajem, 9
Vetrenjača, 10
Sveti plam, 11
Tačka, 12
Vasiona, 13
Cvet svemira, 14
Jesi li ili nisi 15
BOG I KRUG
Dan svemira, 19
Nebo i krug, 20
Istina kruga, 21
Bog i krug, 22
NEBOHOD
Kiša apsoluta, 25
Oblak I, 26
Oblak II, 27
Svetlost i mrak, 28
Obmana, 29
Mladi starac, 30
Večnost i trajanje, 31
Večnost i večnost, 32
Nula, 33
Brzina, 34
Beskraj i kraj, 35
MESTO ZABORAVLJENO
Ognjište, 39
Bajka i kraj, 40
Paradoks, 41
Božji šegrt, 42
Varka, 43
Čvsrta zemlja, 44
Bog je zauzet, 45
Zvezda u travi, 46
Slovo njegovo, 47
Mesto zaboravljeno, 48
Vatra, 49
Povratak, 50
KAMEN I REČ
Gde prestaje pesma, 53
Reč, 54
Prva reč, 55
Kaman i reč, 56
Slaganje reči, 57
Skrivene reči, 58
Reči nekazane, 59
Priče, 60
Hipnoza reči, 61
Nekoliko reči, 62
Ista priča, 63
Misao II, 64
Laž, 65
Istina i laž, 66
Sokrat, 67
Umor, 68
Nova reč, 69
ŠTA POSLE
Nemost, 73
Ili, 74
Pitomi zvuk, 75
Tamo i ovde I, 76
Ništa, 77
Svetiljka, 78
Ovako i onako, 79
Šta posle, 80
Vitez, 81
Vitezovi, 82
IGRE
Ne, 85
Rat, 86
Stvari, 87
Prevara, 88
Cirkus, 89
Visočanstvo, 90
Patuljak, 92
Virus duše, 93
Vrednost i promašaj, 94
Produži dan, 95
Igra I, 96
Igra II, 97
Igra III, 98
Razmišljanje naljućenog, 100
MOŽE LI SE NAPISATI PESMA
Da li postoji Bog, 103
Uvreda I, 104
Božji sin, 105
Hrist, 106
Glava, 107
Život, 108
Blesak tišine, 109
Dobrotvori, 110
Može li se napisati pesma, 111
Predah, 112
BEZIZLAZ
Oduzetost, 115
Nasamo sa sobom, 116
Ako, 117
Tamo i ovde II, 118
Apsurd, 119
Uvreda II, 120
Podvala, 121
Misao o nama, 122
Pitanje suncu, 123
Seansa, 124
Stara klupa, 125
Vrt , 126
ZVUK TIŠINE
Šapni mi svoju tajnu, 129
Mera borbe, 130
Jednostavnost, 131
Empatija, 132
Put, 133
Pakao i raj, 134
Miris polja, 135
Lek, 136
Zrak, 137
Dan, 138
BETOVEN I SMRT
Izlaz, 141
Tajna, 142
Tajna i istina, 143
Blago izvora, 144
Možda, 145
Betoven i smrt, 146
Isto, 147
EPILOG
Pakao, 151
DODATAK
Solarni krug istine, Petar V. Arbutina, 155
Beleška o piscu, 158
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
About the Book
Dejan Stojanović, Sunce sebe gleda, Književna reč, Beograd, 1999
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
THE SUN WATCHES ITSELF
The second collection of Dejan Stojanovic's verse, "The Sun is Watching Itself," is covered by a metaphysical and philosophical veil. Eleven segments are connected by these two abstract approaches and by such key images as a circle, suggesting infinity, and silence, reflecting space and eternity. The circle serves as a powerful symbol and a device of the perpetual in this poetry: "the end without endlessness is only a new beginning," claims the poet. Thus, one of the poems bears the title "God and Circle," symbolizing the perennial search for an exit and the eventual finding of one, which only leads into another circle and to continuous evolution. This prompts Stojanovic to pose the question "Is God himself a Circle?"--implying that God is endless and ever present.
Although concise, the poems convey in a powerful and specific manner messages from the triad circle-God-eternity, connected by man's destiny and the poet's concept of human life and origins, and of the universe itself. In other words, microcosmic observations lead to macrocosmic revelations and didactic conclusions. The poems seem to teach us what is obvious in the context of common sense, often surprisingly remote to the modern man.
In terms of style and format, the author has a coextensional approach; he uses relatively simple expressions and words in an interplay of brilliant meanings that bring about highly complex but easily readable structures. If elegance is represented by simplicity, then these are some of the most elegant verses imaginable; unadorned verses that are a source of beauty and wisdom.
Stojanovic's perceptions of light and darkness, of fantasy and reality, of truth and falsehood present us with a circular format of infinity and resurrection.
The format has its logical beginning and end. "The Sun is Watching Itself" begins with poems dedicated to God and the universe, then descends from the metaphysical to the philosophical, focusing on more ordinary such us the symbolic meaning of a stone, a game, a place, silence, hopelessness, and the question "Is it possible to write a poem?" Stojanovic's collection might well serve as an affirmative answer to this question. The poet has taken us on a long journey from God and universe to our everyday world. We all seem to be a part of a circle, says the author, searching for the eternal in the universe, only to realize the finality of life on earth. The poet's message is doubly effective for its extraordinary, soul-searching content and its reflective, powerful language.
-Branko Mikasinovich, Washington, D.C.
WLT World Literature Today, A Literary Quarterly of the University of Oklahoma, Norman, Oklahoma
Volume 74, Number 2, Page 442, Spring 2000
SOLARNI KRUG ISTINE
Već sa prvom zbirkom ("Krugovanje") Dejan Stojanović je kvalitativno značajno postulirao svoj poetički credo i simbolički kompleks tako da uz pomoć njega može uspešno da se prati obimno koncipirana celina, kontinuitet i preokupacije, drama pesničkog stvaranja u borbi za istinu i traženje smisaonosti kroz kreaciju u zbirci "Sunce sebe gleda." Kroz poetičku prizmu narečenih zbirki jasno se sagledava i poetsko "vjeruju" Dejana Stojanovića koje bi bilo najbliže Nastasijevićevoj misli da bi trebalo prožeti se poezijom, a ne samo dodirnuti je. Pesnik sa prvom zbirkom prihvata izazov, koji još bolje značenjski produbljuje u drugoj; odricanje od moderne koja je sama sebi svrha, opredeljujući se da pesničkim simbolima iskaže univerzalnu dramatičnost.
Pesnik, i kada je osećanje slobode u njemu jedna od osnovnih dominanti osećanja sveta, ne može se oteti utisku da je još samo jedna karika u lancu potvrđivanja i nastavljanja volje onih spodoba koje iz dubina nebića izlaze na svetlo dana, zauzimajući sebi svojstvena i primerena mesta u hipokriziji, oportunizmu i egocentričnom konformizmu naših dana. Otuda je u poeziji Dejana Stojanovića put ka suštini i istini poetički i smisleno lociran "s druge strane vida" ("Krugovanje") dok se formalno poigravanje smislom reči—koje na planu metafizičkog usložnjavanja povlači razgranato poigravanje značenjem—prepliće sa nepomućenom verom u pročišćujuću ulogu reči. Profetska uloga poezije u prizivanju i ovekovečavanju kataklizme totalitarnog sveta daruje ontološki pečat postojanja svemu; u rekombinacijama i specifičnim međuodnosima i višnjoj harmoniji između stvari iz fundusa očiglednosti. Osluškivanje pulsacija bića izjednačeno je sa osluškivanjem večnosti koja vaskrsava u poetskoj matrici saznanja o nepreglednosti i, u isto vreme, uniženosti bića u odnosu na apsolut, ciji je pečat jasno utisnut u svakodnevnu pojavnost. Samim tim kategorije vanljudskog počivaju u metaforama i slikama sveta koji se atomizira u supstancijalni praelement smisla; u prapočelo, odakle se ponovo vaspostavlja pod blagotvornim utiskom i oblikom pesme.
Poniranje u nemušte i tajinske zone bica, osetljivost i pažljivost u građenju lirskog subjekta, imaginativni spojevi prepuni duhovne osetljivosti, od velike većine pesama zbirke "Sunce sebe gleda" stvaraju univerzalne simbole poetski rafinovane imaginacije, fantazijskih obasjanja i pazljivo odabranih folklornih rudimenata pamćenja izniklih iz našeg tla. Jezički senzibil uvodi nova značenja u poznate relacije; svetlo i tama—oportuna simbolika sna, pretvaraju se u okolnosti stvaranja, tišina prerasta u dinamično stanje unutrašnje molitve, a istina, kroz potrage za njenim ontološkim parametrima—preispitivanjem nutrine, postaje samosvojno stanje izopštenih i jurodivih umova. Upravo takvo posedovanje istine, kao unutrašnjeg osećanja i kao istupa iz sebe, u poetskom ludensu Dejana Stojanovića povlači irinijske i sarkastične linije pevanja; asketskog izrugivanja svetu materije, hipokrizije i prosečnosti, suprotstavljanja istine jedinke (bića) "istini" mase (kolektivnog zla utemeljenog u ne-bicu). Pozicija čoveka samca jeste pozicija pesnika u odnosu na, do obezličenja multiplikovan, organon vaskolikog sveta.
Stišani tonovi gradacije simbola, stvaranje specifične hijerarhije, traženje sebe u drugima i drugih u sebi, elementarizuju u ovoj zbirci jedinstvo kruga kao alegorični pečat apsoluta i istraživanja beskonačnosti i konačnosti zemaljskih dana. Između reči i glasova, katalizatora duhovnog i uzvišenog, apsoluta i smisla postojanja, sugestivno i simbolički redukovanih stihova, do širokog narativnog zamaha, utkana je čitava ova zbirka. Ova poezija je sva u jeziku i sva od jezika. Put Nojeve barke jezika jeste njeno apsolutno znanje kojim plovi kroz žamor i bure nerazumevanja, neshvatanja i reči iz kojih je iscureo smisao kao pesak iz klepsidre sveta čije dane prepune iskušenja intenzivno proživljavamo.
-Petar V. Arbutina, 1999.
PESNIK PRED OTVORENIM VRATIMA
Dejan Stojanović, u poslednje dve godine načinio je pravi podvig: objavio je šest knjiga. Osim jedne, sve knjige pesama.
Stojanović je pesnik koji traga za savršenim pesničkim oblikom jer istovremeno traga i za apsolutnim smislom čovekovog postojanja.
"Krugovanje" (1993) je naznačilo Stojanovićev pesnički put, a nove knjige—"Sunce sebe gleda", "Znak i njegova deca", "Tvoritelj", Oblik, uz treće, dopunjeno izdanje "Krugovanja", zaokruzile su njegovo dosadašnje pesničko delo. U "Razgovorima," Dejan Stojanović je sabrao intervjue koje je početkom devedesetih godina vodio sa veoma istaknutim srpskim i stranim stvaraocima, u Beogradu, Parizu i Čikagu, a objavljivao ih je tih godina (1990-1992) u magazinu "Pogledi". Nije mala stvar naći se oči u oči sa piscima kakvi su Alek Vukadinović, Momo Kapor, Nikola Milosević, Žak Klod Vilar, Sol Belou, Stiv Tešić, Branko Mikašinović, Čarls Simić i Nadja Tesić, ili sa slikarima Petrom Omčikusom, Ljubom Popovićem, Milošem Šobajićem, Savom Rakočevićem. Umeti sa njima razgovarati na visokom, dakle njihovom nivou, postavljati im odgovarajuća, za svakog od njih dobro promišljena i pronađena pitanja, koja otključavaju brave i njihovih dela i njihovih ličnosti, to je posao koji zahteva veliko i veoma rznovrsno znanje. Nije, onda, čudo što je za ovu knjigu Dejan Stojanović dobio nagradu Matice iseljenika i Udruženja književnika Srbije za intelektualni angažman.
Knjiga pesama "Krugovanje" bila je objavljena prvi put 1993. godine, a zatim je doživela još dva izdanja, 1998 i 2000. Pesnika iz Čikaga srpska javnost je doskora poznavala samo po toj knjizi. Poznavala i cenila, što se može zaključiti iz sažete ocene Aleka Vukadinovića: "Specifičan, iznenađujuće originalan, izvan tokova kolektivno negovanih senzibiliteta i pomodnih trendova. "
I poznati američki pesnik, Čarls Simić, ima laskavo misljenje o prvoj Stojanovićevoj knjizi.: "'Krugovanje' je knjiga u kojoj sam u potpunosti uživao. Obilje lepih kratkih pesničkih formi." Ne iznenađuje ovakva Simićeva ocena, jer on kao stvaralac i prevodilac Nastasijevića i Pope zna šta je lepota kratke pesničke forme. Zato je i važno to priznanje kada ono baš od njega dolazi, a pogotovo što se odnosi na nešto sto je bitna karakteristika Stojanovića kao pesnika: za njega su reči sakralni znaci, pa se on prema njima i odnosi sa krajnjim poštovanjem, odgovornošću, uzdržanošću, koja je na samoj granici straha:
Kada bismo utvrdili
Koliko je važno da se nešto kaže
Mozda nijednu reč ne bismo napisali
("Isto")
Ali strah ne sputava pesnika. Razmišljajuci o svojoj poetici , Stojanović se prisetio majstora nad majstorima, Betovena:
"Samo praznina kad gleda / Uvek isto vidi". Praznina može da vidi samo prazninu. A čovek kada gleda vidi čoveka—mada ni njega nije lako videti, pogotovo sagledati. Pesnik, međutim, gleda kroz čoveka i vidi ono što vide pravi stvaraoci, umetnici i duhovnici—tajnu. Stojanović je, pored ostalih, napisao i dve lepe pesme o tajni. Prva "Tajna" kao da je od ovoga, čovekovog i prirodnog sveta:
Bogata i daleka
Ti nemo čekas
Gde se kriješ
Daj znak
Primi u goste
Morem opasana
Nehajna—sebi dovoljna
Nećeš da otvoriš vrata
A druga tajna, u pesmi "Tajna i istina", kao da je ona koja je u vezi, pored drugih, sa jednom, najvišom istinom, istinom nad istinama, u vezi sa samim izvorom života i postojanja, sa istinom Tvoritelja:
Ima mnogo tajni
Nemoj ih sve rešavati
Ima mnogo istina
Samo ka jednoj teži
Sve istine iz jedne dolaze
U pesmi "Blago izvora", iz tog istog ciklusa "Betoven i smrt", u knjizi "Sunce sebe gleda", Stojanović se ponovo vraća sličnoj slici početka svih početaka, ishodištu svih ishodišta, izvoru svih izvora:
Ne propusti da vidiš
Kako se cveće Suncu
Galeb vodi raduje
Primi ih u sebe
Gledaj kroz mrak
Sanjaj kroz svetlost
Ka jezgru
Iz kog si na put krenuo
Pored apsolutnih, svemirskih "vrata", Stojanović ne zaboravlja ni čovekova vrata, na kojima se, ranije ili kasnije, ugleda smrt. I ta se pesma, "Betoven i smrt" odlično uklapa u ovaj ciklus u kojem se ukrštaju simboli izlazaka i ulazaka:
Smrt je na vratima
Kaže Betoven
Da li da mu verujemo
Možda se i nije šalio
Možda je stvarno video smrt
Oči im se srele
Njemu nije imao ko da kaže
Da zaključa vrata
I da mu je rekao, Betoven ih ne bi zaključao. Nije ih zaključao ni Stojanović. Srećom po sebe i poeziju koju piše drži ih i on širom otvorena.
Sreću mu se oči sa smrću, ali i sa svetlošću.
-Aleksandar Petrov
Amerikanski Srbobran, Književni dodatak, decembar 2000.
Table of contents:
NEBOKRET
Prva Tišina, 7
Vrh i dno, 8
Omeđen beskrajem, 9
Vetrenjača, 10
Sveti plam, 11
Tačka, 12
Vasiona, 13
Cvet svemira, 14
Jesi li ili nisi 15
BOG I KRUG
Dan svemira, 19
Nebo i krug, 20
Istina kruga, 21
Bog i krug, 22
NEBOHOD
Kiša apsoluta, 25
Oblak I, 26
Oblak II, 27
Svetlost i mrak, 28
Obmana, 29
Mladi starac, 30
Večnost i trajanje, 31
Večnost i večnost, 32
Nula, 33
Brzina, 34
Beskraj i kraj, 35
MESTO ZABORAVLJENO
Ognjište, 39
Bajka i kraj, 40
Paradoks, 41
Božji šegrt, 42
Varka, 43
Čvsrta zemlja, 44
Bog je zauzet, 45
Zvezda u travi, 46
Slovo njegovo, 47
Mesto zaboravljeno, 48
Vatra, 49
Povratak, 50
KAMEN I REČ
Gde prestaje pesma, 53
Reč, 54
Prva reč, 55
Kaman i reč, 56
Slaganje reči, 57
Skrivene reči, 58
Reči nekazane, 59
Priče, 60
Hipnoza reči, 61
Nekoliko reči, 62
Ista priča, 63
Misao II, 64
Laž, 65
Istina i laž, 66
Sokrat, 67
Umor, 68
Nova reč, 69
ŠTA POSLE
Nemost, 73
Ili, 74
Pitomi zvuk, 75
Tamo i ovde I, 76
Ništa, 77
Svetiljka, 78
Ovako i onako, 79
Šta posle, 80
Vitez, 81
Vitezovi, 82
IGRE
Ne, 85
Rat, 86
Stvari, 87
Prevara, 88
Cirkus, 89
Visočanstvo, 90
Patuljak, 92
Virus duše, 93
Vrednost i promašaj, 94
Produži dan, 95
Igra I, 96
Igra II, 97
Igra III, 98
Razmišljanje naljućenog, 100
MOŽE LI SE NAPISATI PESMA
Da li postoji Bog, 103
Uvreda I, 104
Božji sin, 105
Hrist, 106
Glava, 107
Život, 108
Blesak tišine, 109
Dobrotvori, 110
Može li se napisati pesma, 111
Predah, 112
BEZIZLAZ
Oduzetost, 115
Nasamo sa sobom, 116
Ako, 117
Tamo i ovde II, 118
Apsurd, 119
Uvreda II, 120
Podvala, 121
Misao o nama, 122
Pitanje suncu, 123
Seansa, 124
Stara klupa, 125
Vrt , 126
ZVUK TIŠINE
Šapni mi svoju tajnu, 129
Mera borbe, 130
Jednostavnost, 131
Empatija, 132
Put, 133
Pakao i raj, 134
Miris polja, 135
Lek, 136
Zrak, 137
Dan, 138
BETOVEN I SMRT
Izlaz, 141
Tajna, 142
Tajna i istina, 143
Blago izvora, 144
Možda, 145
Betoven i smrt, 146
Isto, 147
EPILOG
Pakao, 151
DODATAK
Solarni krug istine, Petar V. Arbutina, 155
Beleška o piscu, 158
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
Festival de las Letras Europeas, Vivian Lavin en la XXX Feria Internacional del libro en Guadalajara, México. Miércoles 30 de Noviembre del 2016. Foto: ©FIL/ EVA BECERRA
hairstyle : Darjan Antonijevic
makeup : Aleksandar Djikic and Marijana Golubovic
music : Lukatoyboy (Luka Ivanovic)
photo by : Vladimir Simic
“Inside my empty bottle I was constructing a lighthouse while all the others were making ships.”
-Charles Simic
European Week of Regions and Cities 2016
Simic Sanda
12 October 2016 , 12A82 - How Interreg IPA cross border cooperation has coloured the grey spots of the Western Balkans on the map of Europe
EU WRC 2016 #opendays #euwrc
Belgium - Brussels - October 2016
© EU/UE
About the Book
Dejan Stojanović, Sunce sebe gleda, Književna reč, Beograd, 1999
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
THE SUN WATCHES ITSELF
The second collection of Dejan Stojanovic's verse, "The Sun is Watching Itself," is covered by a metaphysical and philosophical veil. Eleven segments are connected by these two abstract approaches and by such key images as a circle, suggesting infinity, and silence, reflecting space and eternity. The circle serves as a powerful symbol and a device of the perpetual in this poetry: "the end without endlessness is only a new beginning," claims the poet. Thus, one of the poems bears the title "God and Circle," symbolizing the perennial search for an exit and the eventual finding of one, which only leads into another circle and to continuous evolution. This prompts Stojanovic to pose the question "Is God himself a Circle?"--implying that God is endless and ever present.
Although concise, the poems convey in a powerful and specific manner messages from the triad circle-God-eternity, connected by man's destiny and the poet's concept of human life and origins, and of the universe itself. In other words, microcosmic observations lead to macrocosmic revelations and didactic conclusions. The poems seem to teach us what is obvious in the context of common sense, often surprisingly remote to the modern man.
In terms of style and format, the author has a coextensional approach; he uses relatively simple expressions and words in an interplay of brilliant meanings that bring about highly complex but easily readable structures. If elegance is represented by simplicity, then these are some of the most elegant verses imaginable; unadorned verses that are a source of beauty and wisdom.
Stojanovic's perceptions of light and darkness, of fantasy and reality, of truth and falsehood present us with a circular format of infinity and resurrection.
The format has its logical beginning and end. "The Sun is Watching Itself" begins with poems dedicated to God and the universe, then descends from the metaphysical to the philosophical, focusing on more ordinary such us the symbolic meaning of a stone, a game, a place, silence, hopelessness, and the question "Is it possible to write a poem?" Stojanovic's collection might well serve as an affirmative answer to this question. The poet has taken us on a long journey from God and universe to our everyday world. We all seem to be a part of a circle, says the author, searching for the eternal in the universe, only to realize the finality of life on earth. The poet's message is doubly effective for its extraordinary, soul-searching content and its reflective, powerful language.
-Branko Mikasinovich, Washington, D.C.
WLT World Literature Today, A Literary Quarterly of the University of Oklahoma, Norman, Oklahoma
Volume 74, Number 2, Page 442, Spring 2000
SOLARNI KRUG ISTINE
Već sa prvom zbirkom ("Krugovanje") Dejan Stojanović je kvalitativno značajno postulirao svoj poetički credo i simbolički kompleks tako da uz pomoć njega može uspešno da se prati obimno koncipirana celina, kontinuitet i preokupacije, drama pesničkog stvaranja u borbi za istinu i traženje smisaonosti kroz kreaciju u zbirci "Sunce sebe gleda." Kroz poetičku prizmu narečenih zbirki jasno se sagledava i poetsko "vjeruju" Dejana Stojanovića koje bi bilo najbliže Nastasijevićevoj misli da bi trebalo prožeti se poezijom, a ne samo dodirnuti je. Pesnik sa prvom zbirkom prihvata izazov, koji još bolje značenjski produbljuje u drugoj; odricanje od moderne koja je sama sebi svrha, opredeljujući se da pesničkim simbolima iskaže univerzalnu dramatičnost.
Pesnik, i kada je osećanje slobode u njemu jedna od osnovnih dominanti osećanja sveta, ne može se oteti utisku da je još samo jedna karika u lancu potvrđivanja i nastavljanja volje onih spodoba koje iz dubina nebića izlaze na svetlo dana, zauzimajući sebi svojstvena i primerena mesta u hipokriziji, oportunizmu i egocentričnom konformizmu naših dana. Otuda je u poeziji Dejana Stojanovića put ka suštini i istini poetički i smisleno lociran "s druge strane vida" ("Krugovanje") dok se formalno poigravanje smislom reči—koje na planu metafizičkog usložnjavanja povlači razgranato poigravanje značenjem—prepliće sa nepomućenom verom u pročišćujuću ulogu reči. Profetska uloga poezije u prizivanju i ovekovečavanju kataklizme totalitarnog sveta daruje ontološki pečat postojanja svemu; u rekombinacijama i specifičnim međuodnosima i višnjoj harmoniji između stvari iz fundusa očiglednosti. Osluškivanje pulsacija bića izjednačeno je sa osluškivanjem večnosti koja vaskrsava u poetskoj matrici saznanja o nepreglednosti i, u isto vreme, uniženosti bića u odnosu na apsolut, ciji je pečat jasno utisnut u svakodnevnu pojavnost. Samim tim kategorije vanljudskog počivaju u metaforama i slikama sveta koji se atomizira u supstancijalni praelement smisla; u prapočelo, odakle se ponovo vaspostavlja pod blagotvornim utiskom i oblikom pesme.
Poniranje u nemušte i tajinske zone bica, osetljivost i pažljivost u građenju lirskog subjekta, imaginativni spojevi prepuni duhovne osetljivosti, od velike većine pesama zbirke "Sunce sebe gleda" stvaraju univerzalne simbole poetski rafinovane imaginacije, fantazijskih obasjanja i pazljivo odabranih folklornih rudimenata pamćenja izniklih iz našeg tla. Jezički senzibil uvodi nova značenja u poznate relacije; svetlo i tama—oportuna simbolika sna, pretvaraju se u okolnosti stvaranja, tišina prerasta u dinamično stanje unutrašnje molitve, a istina, kroz potrage za njenim ontološkim parametrima—preispitivanjem nutrine, postaje samosvojno stanje izopštenih i jurodivih umova. Upravo takvo posedovanje istine, kao unutrašnjeg osećanja i kao istupa iz sebe, u poetskom ludensu Dejana Stojanovića povlači irinijske i sarkastične linije pevanja; asketskog izrugivanja svetu materije, hipokrizije i prosečnosti, suprotstavljanja istine jedinke (bića) "istini" mase (kolektivnog zla utemeljenog u ne-bicu). Pozicija čoveka samca jeste pozicija pesnika u odnosu na, do obezličenja multiplikovan, organon vaskolikog sveta.
Stišani tonovi gradacije simbola, stvaranje specifične hijerarhije, traženje sebe u drugima i drugih u sebi, elementarizuju u ovoj zbirci jedinstvo kruga kao alegorični pečat apsoluta i istraživanja beskonačnosti i konačnosti zemaljskih dana. Između reči i glasova, katalizatora duhovnog i uzvišenog, apsoluta i smisla postojanja, sugestivno i simbolički redukovanih stihova, do širokog narativnog zamaha, utkana je čitava ova zbirka. Ova poezija je sva u jeziku i sva od jezika. Put Nojeve barke jezika jeste njeno apsolutno znanje kojim plovi kroz žamor i bure nerazumevanja, neshvatanja i reči iz kojih je iscureo smisao kao pesak iz klepsidre sveta čije dane prepune iskušenja intenzivno proživljavamo.
-Petar V. Arbutina, 1999.
PESNIK PRED OTVORENIM VRATIMA
Dejan Stojanović, u poslednje dve godine načinio je pravi podvig: objavio je šest knjiga. Osim jedne, sve knjige pesama.
Stojanović je pesnik koji traga za savršenim pesničkim oblikom jer istovremeno traga i za apsolutnim smislom čovekovog postojanja.
"Krugovanje" (1993) je naznačilo Stojanovićev pesnički put, a nove knjige—"Sunce sebe gleda", "Znak i njegova deca", "Tvoritelj", Oblik, uz treće, dopunjeno izdanje "Krugovanja", zaokruzile su njegovo dosadašnje pesničko delo. U "Razgovorima," Dejan Stojanović je sabrao intervjue koje je početkom devedesetih godina vodio sa veoma istaknutim srpskim i stranim stvaraocima, u Beogradu, Parizu i Čikagu, a objavljivao ih je tih godina (1990-1992) u magazinu "Pogledi". Nije mala stvar naći se oči u oči sa piscima kakvi su Alek Vukadinović, Momo Kapor, Nikola Milosević, Žak Klod Vilar, Sol Belou, Stiv Tešić, Branko Mikašinović, Čarls Simić i Nadja Tesić, ili sa slikarima Petrom Omčikusom, Ljubom Popovićem, Milošem Šobajićem, Savom Rakočevićem. Umeti sa njima razgovarati na visokom, dakle njihovom nivou, postavljati im odgovarajuća, za svakog od njih dobro promišljena i pronađena pitanja, koja otključavaju brave i njihovih dela i njihovih ličnosti, to je posao koji zahteva veliko i veoma rznovrsno znanje. Nije, onda, čudo što je za ovu knjigu Dejan Stojanović dobio nagradu Matice iseljenika i Udruženja književnika Srbije za intelektualni angažman.
Knjiga pesama "Krugovanje" bila je objavljena prvi put 1993. godine, a zatim je doživela još dva izdanja, 1998 i 2000. Pesnika iz Čikaga srpska javnost je doskora poznavala samo po toj knjizi. Poznavala i cenila, što se može zaključiti iz sažete ocene Aleka Vukadinovića: "Specifičan, iznenađujuće originalan, izvan tokova kolektivno negovanih senzibiliteta i pomodnih trendova. "
I poznati američki pesnik, Čarls Simić, ima laskavo misljenje o prvoj Stojanovićevoj knjizi.: "'Krugovanje' je knjiga u kojoj sam u potpunosti uživao. Obilje lepih kratkih pesničkih formi." Ne iznenađuje ovakva Simićeva ocena, jer on kao stvaralac i prevodilac Nastasijevića i Pope zna šta je lepota kratke pesničke forme. Zato je i važno to priznanje kada ono baš od njega dolazi, a pogotovo što se odnosi na nešto sto je bitna karakteristika Stojanovića kao pesnika: za njega su reči sakralni znaci, pa se on prema njima i odnosi sa krajnjim poštovanjem, odgovornošću, uzdržanošću, koja je na samoj granici straha:
Kada bismo utvrdili
Koliko je važno da se nešto kaže
Mozda nijednu reč ne bismo napisali
("Isto")
Ali strah ne sputava pesnika. Razmišljajuci o svojoj poetici , Stojanović se prisetio majstora nad majstorima, Betovena:
"Samo praznina kad gleda / Uvek isto vidi". Praznina može da vidi samo prazninu. A čovek kada gleda vidi čoveka—mada ni njega nije lako videti, pogotovo sagledati. Pesnik, međutim, gleda kroz čoveka i vidi ono što vide pravi stvaraoci, umetnici i duhovnici—tajnu. Stojanović je, pored ostalih, napisao i dve lepe pesme o tajni. Prva "Tajna" kao da je od ovoga, čovekovog i prirodnog sveta:
Bogata i daleka
Ti nemo čekas
Gde se kriješ
Daj znak
Primi u goste
Morem opasana
Nehajna—sebi dovoljna
Nećeš da otvoriš vrata
A druga tajna, u pesmi "Tajna i istina", kao da je ona koja je u vezi, pored drugih, sa jednom, najvišom istinom, istinom nad istinama, u vezi sa samim izvorom života i postojanja, sa istinom Tvoritelja:
Ima mnogo tajni
Nemoj ih sve rešavati
Ima mnogo istina
Samo ka jednoj teži
Sve istine iz jedne dolaze
U pesmi "Blago izvora", iz tog istog ciklusa "Betoven i smrt", u knjizi "Sunce sebe gleda", Stojanović se ponovo vraća sličnoj slici početka svih početaka, ishodištu svih ishodišta, izvoru svih izvora:
Ne propusti da vidiš
Kako se cveće Suncu
Galeb vodi raduje
Primi ih u sebe
Gledaj kroz mrak
Sanjaj kroz svetlost
Ka jezgru
Iz kog si na put krenuo
Pored apsolutnih, svemirskih "vrata", Stojanović ne zaboravlja ni čovekova vrata, na kojima se, ranije ili kasnije, ugleda smrt. I ta se pesma, "Betoven i smrt" odlično uklapa u ovaj ciklus u kojem se ukrštaju simboli izlazaka i ulazaka:
Smrt je na vratima
Kaže Betoven
Da li da mu verujemo
Možda se i nije šalio
Možda je stvarno video smrt
Oči im se srele
Njemu nije imao ko da kaže
Da zaključa vrata
I da mu je rekao, Betoven ih ne bi zaključao. Nije ih zaključao ni Stojanović. Srećom po sebe i poeziju koju piše drži ih i on širom otvorena.
Sreću mu se oči sa smrću, ali i sa svetlošću.
-Aleksandar Petrov
Amerikanski Srbobran, Književni dodatak, decembar 2000.
Table of contents:
NEBOKRET
Prva Tišina, 7
Vrh i dno, 8
Omeđen beskrajem, 9
Vetrenjača, 10
Sveti plam, 11
Tačka, 12
Vasiona, 13
Cvet svemira, 14
Jesi li ili nisi 15
BOG I KRUG
Dan svemira, 19
Nebo i krug, 20
Istina kruga, 21
Bog i krug, 22
NEBOHOD
Kiša apsoluta, 25
Oblak I, 26
Oblak II, 27
Svetlost i mrak, 28
Obmana, 29
Mladi starac, 30
Večnost i trajanje, 31
Večnost i večnost, 32
Nula, 33
Brzina, 34
Beskraj i kraj, 35
MESTO ZABORAVLJENO
Ognjište, 39
Bajka i kraj, 40
Paradoks, 41
Božji šegrt, 42
Varka, 43
Čvsrta zemlja, 44
Bog je zauzet, 45
Zvezda u travi, 46
Slovo njegovo, 47
Mesto zaboravljeno, 48
Vatra, 49
Povratak, 50
KAMEN I REČ
Gde prestaje pesma, 53
Reč, 54
Prva reč, 55
Kaman i reč, 56
Slaganje reči, 57
Skrivene reči, 58
Reči nekazane, 59
Priče, 60
Hipnoza reči, 61
Nekoliko reči, 62
Ista priča, 63
Misao II, 64
Laž, 65
Istina i laž, 66
Sokrat, 67
Umor, 68
Nova reč, 69
ŠTA POSLE
Nemost, 73
Ili, 74
Pitomi zvuk, 75
Tamo i ovde I, 76
Ništa, 77
Svetiljka, 78
Ovako i onako, 79
Šta posle, 80
Vitez, 81
Vitezovi, 82
IGRE
Ne, 85
Rat, 86
Stvari, 87
Prevara, 88
Cirkus, 89
Visočanstvo, 90
Patuljak, 92
Virus duše, 93
Vrednost i promašaj, 94
Produži dan, 95
Igra I, 96
Igra II, 97
Igra III, 98
Razmišljanje naljućenog, 100
MOŽE LI SE NAPISATI PESMA
Da li postoji Bog, 103
Uvreda I, 104
Božji sin, 105
Hrist, 106
Glava, 107
Život, 108
Blesak tišine, 109
Dobrotvori, 110
Može li se napisati pesma, 111
Predah, 112
BEZIZLAZ
Oduzetost, 115
Nasamo sa sobom, 116
Ako, 117
Tamo i ovde II, 118
Apsurd, 119
Uvreda II, 120
Podvala, 121
Misao o nama, 122
Pitanje suncu, 123
Seansa, 124
Stara klupa, 125
Vrt , 126
ZVUK TIŠINE
Šapni mi svoju tajnu, 129
Mera borbe, 130
Jednostavnost, 131
Empatija, 132
Put, 133
Pakao i raj, 134
Miris polja, 135
Lek, 136
Zrak, 137
Dan, 138
BETOVEN I SMRT
Izlaz, 141
Tajna, 142
Tajna i istina, 143
Blago izvora, 144
Možda, 145
Betoven i smrt, 146
Isto, 147
EPILOG
Pakao, 151
DODATAK
Solarni krug istine, Petar V. Arbutina, 155
Beleška o piscu, 158
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
Festival de las Letras Europeas, (de izq a der) Vivian Lavin, Rosa Montero, Roman Simic y Dan Lungu en la XXX Feria Internacional del libro en Guadalajara, México. Miércoles 30 de Noviembre del 2016. Foto: ©FIL/ EVA BECERRA
hairstyle : Darjan Antonijevic
makeup : Aleksandar Djikic and Marijana Golubovic
music : Lukatoyboy (Luka Ivanovic)
photo by : Vladimir Simic
Works by artists: Kofi Annan, Louise Bourgeois, Abdellatif Laâbi, Imre Bukta, Saul Bellow, John Nixon, Bei Dao, Xu Bing, Branko Ruzic, Richard von Weizsäcker, Anselm Kiefer, Hans-Georg Gadamer, Marcos Benjamin, Twins Seven Seven, Paavo Haavikko, Hic sunt leones, Nelson Mandela, Kyung Hwan Oh, Jean Baudrillard, Huang Yong Ping, Nagib Machfus, Inge Thiess-Böttner, Guido Ceronetti, Richard Long, Yasar Kemal, Igor Kopystiansky, Imre Kertèsz, Svetlana Kopystiansky, Kazuo Katase, Milan Kundera, Frederich William Ayer, Günter Uecker, Durs Grünbein, Mehmed Zaimovic, Enzo Cucchi, Vera Pavlova, Franz-Erhard Walther, Charles D. Simic, Horacio Sapere, Susan Sontag, Hidetoshi Nagasawa, George Steiner, Nicole Guiraud, Bernard Noël, Mattia Moreni, George Tabori, Richard Killeen, Abdourahman A. Waberi, Roser Bru, Doris Runge, Grazina Didelyte, Gérard Titus-Carmel, Edoardo Sanguineti, Mimmo Rotella, Adam Zagajewski, Piero Gilardi, Günter Grass, Anise Koltz, Moritz Ney, Lavinia Greenlaw, Xico Chaves, Liliane Welch, Fátima Martini, Dario Fo, Tom Wesselmann, Ernesto Tatafiore, Emmanuel B. Dongala, Olavi Lanu, Martin Walser, Roman Opalka, Kostas Koutsourelis, Emilio Vedova, Dalai Lama, Gino Gorza, Karlheinz Stockhausen, Robert Indiana, Nadine Gordimer, Efiaimbelo, Les Murray, Arthur Stoll, Mikhail Sergeyevich Gorbachev, Boris Orlov, Carlos Fuentes, Klaus Staeck, Alì Renani, Wolfang Leber, Alì Aramideh Ahar, Sogyal Rinpoche, Ulrike Rosembach, Andrea Zanzotto, Adriena Simotova, Jürgen Habermas, Mimmo Paladino, Yvonne Adhiambo, Alfonso Leto, Marijan Jevsovar, Chéri Samba, Wole Soyinka, Akbar Behkalam, Adonis, José de Guimarães, Giulio Paolini, Makoto Ooka, Kazuo Shiraga, Minke de Fonkert, Maria Lai, Elisabeth Sabala-Abello, Adolf Muschg, Iannis Kounellis, Cees Nooteboom, Carl André, Uwe Timm, Ilya Kabakov, Karol Woityla, Francesco Somaini, Botho Strauß, Francesco Franco, Václav Havel, Sue Williamson, Xiao Kaiyu, Makiniti Napanangka, Ren Jian, Fuad Rifka, Richard Dunn, Juan José Nunez, Toni Morrison, Samir Nanoo, Fazil Hüsnü Daglarca, Grisha Bruskin, Harold Pinter, Horiki Katsutomi, Hilde Domin, Sen Chung, Noam Chomsky, Michelangelo Pistoletto, Isabel Allende, Jenny Watson, Vidiadhar Surajprasad Naipaul, Adebisi Fabunmi, Ping Kwan Leung, Georg Gradistanac, Elvira Bach, Gabriel García Márquez, Waka Mebrathu, Antonio Lobo Antunes, Marité Zaldivar, Shashi Tharoor, Kenneth Noland, Marie-Pierre Trauden-Thill, Pavel Kohout, El Loko, Yang Lian, Yoshio Kitayama, Per Kirkeby, Pino Poggi, Wislawa Szymborska, Magdalena Abakanowicz, Maria Lassnig, Rigoberta Menchù Tum, Liliana Porter, Umberto Eco, Werner Schmidt, Dimitrij A. Prigov, César, Antonis Fostieris, Radoslav Kratina, Nir Alon, Evgenij Aleksandrovič Evtušenko, Janko Nenov, Ismail Kadaré, Graham Dean, Khaleda Niazi, Tibor Szalai, Rosemarie Trockel, Hiromi Itō, SEO, Derek Walcott, Sadamasa Motonaga, Elfriede Jelinek, Sol Le Witt, Rafael Alberti, Peter Tyndall, J. M. Coetzee, Ulrich Eller, Abbas Beydoun, Fritz Baumgartner, Hans Magnus Enzensberger, Jean Messagier, Leoluca Orlando, Adolf Frohner, Leo Brunschwiler, Adelm Yilmaz, Amanda Aizpuriete, Reinhard Mucha, Robert Gray, Alun Leach Jones, Seamus Heaney, José Emilio Leyva Azze, Andrée Chedid, Zhang Da, Vito Apüshana, Horst Antes, Göran Sonnevi, Ernst Hesse, Ngujen Huy Thiep, Lea Gyarmati, Muhammad Salleh, Robert Rauschenberg, Olga Sedakova, Lacy Duarte, Manfredo de Souzanetto, Gianni Vattimo, Bruno Ceccobelli, Zhai Yongming, Chema Cobo, Eric Snell, Czeslaw Milosz, Christoph Bergmann, Muniam Alfaker, Paolo Rosa-Studio Azzurro, Timo Lappalainen, Edin Numankadic, Ilya Kutik, Raimon Panikkar, Arman, Claude Lévi-Strauss, Waltercio Caldas.
“Inside my empty bottle I was constructing a lighthouse while all the others were making ships.”
Charles Simic quotes
This shot was croped and moved to a folder I use for personal newsletters etc. For some reason it lost the data, not sure why, taken August 16, 2009 on a very sunny day, hence the shadows.
Must be a new paint job, this is how the colors came out of the camera.
About the Book
Dejan Stojanović, Znak i njegova deca (The Sign and Its Children), Prosveta, Beograd (Belgrade), 2000
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Savremena poezija
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 59 p. ;
LCCN: 00342681
LC: PG1419.29.T587 Z44 2000
Genre: Poetry
Subject: Reflexive Poetry
ZNAK I NJEGOVA DECA
Traganje za kompaktnijim i esencijalnijim odnosima između poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana. Simboličko i transparentno, metafizičko i magijsko formiraju koncentrične krugove značenja koji svoju jedinstvenu elementarizaciju ostvaruju u odnosu na osnovna ljudska stremljenja; ka nebeskoj i božanskoj suštini ili opijajućim ponorima bezdana apsolutnog zaborava.
-Petar V. Arbutina
PRKOS TAMNIM SILAMA
Ako je tačno da poezijom, da poetičkim delom i činom struji čist vazduh, sa svojim iskošenim, zavodničkim pogledom, još je tačnije da pesnik ulazi u reč, logos, stih, metaforu, apostrofu, kliktanje ili ćutanje, sa svojom unutrašnjom energijom. Prema pitanjima filozofije života Dejan Stojanović nema direktne afinitete. Uprkos tome, postoji u njegovom pesničkom delu nešto iz štimunga, atmosfere, "filinga", pitanja ove vrste, koja pripadaju određenoj viziji početka i kraja, inicijacije i vaskrsenja; naročito je njegova poezija takva, solidarisanje sa bujičnim, primarnim životom, kao i čudesno osećanje zore i sutona, , svetlosti i senke, nemira i spokoja, tako da iz njegovog pretapanja proizlazi isti neumorni utisak vedrine u svetlo-tamnom ili svetloljubičastom. Ta neumorna, neiscrpna vedrina Dejanove poezije nije pijana, razuzdana pomama od života, nego je većma jedan etički i estetički ponos i prkos tamnim silama i zlim ljudima. Dakako, ova vrsta vitalizma je ukorenjena u humanom, lekarskom, takođe sudbinskom zadatku; jednoj visokoj, neusiljenoj misiji čoveka koji istinu nalazi među ljudima, a ne mimo ljudi, u staklenoj kuli sebičnog, lažnoromantičnog osećanja sveta drugih, ili po priviđenju jednog bez drugog, baš kao u pesmi "Razonoda praznine".
Svaki znak je zbir znakova
Nijedan nije potpuno sam
Praznina ne broji znake
U transu pred njima gubi pamćenje
Kakav su samo izvor zadovoljstva
Ustreptali i prodorni znaci
Beskrajna praznina
Sve ih lako prima
"Traganje za kompaktnijim i esncijalnijim odnosima izmedju poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana." (Petar V. Arbutina)
Iza tih očiglednih biljega i veduta, nad kojima naoko usamljen bdi i smotri, bistro vidi i čisto sanja naš pesnik Dejan Stojanović, rasprostire se jedna neobična, koliko mitska toliko, do dnevnog reporterskog usklika, zemlja praotaca i potomaka, u istoj pesničkoj kantileni. Jer, to ćemo ponoviti, prostor je u Dejanovoj lirici pouzdan, a vreme je leprsavo, nepouzdano.
Zemlja je njegova prvočevina, a nebo je njegova tajna, mimezis, zagonetka. Zemlja jesam, podsećaće nas Stojanović na vrhovnu poemu, na lament Desanke Maksimović. Zemlja i dar očiju, mitsko i zavičajno tle, vladaju širokim magnetnim poljima knjige. Naoružan koracima po zemlji, pradedovskoj i ovoj, ništa manje suđenoj, današnjoj, pesnik vaznosi poglede, otkriva nebeske svetlosti, podiže ekumensko blago pogleda.
Svaka Dejanova pesma je pisana i očima i govorom tako da je vidokrug sve širi, a zenice sve dublje. Čak i minulim, mrtvim, usnulim stvarima i pejzažima, visinama i dolinama, toposima vraćaće izgubljenu energiju ili zatomljenu vodu vidarušu.
"Znak i njegova deca" je poetski utemeljena i simbolički dograđena knjiga stihova koji se susprežu po merama gradacije i po čvrstini konotacije. Ne opisujući suvišno, ne pevajući preglasno, on će omogućiti da udišemo mirise, da delimo ljubavi, da gledamo daleko, da dodirujemo blisko, da naokolo izbijaju pupoljci nepoznatog endemskog bilja, koji sa plodovima zemlje stižu na nebeske gozbe. Iz tamne pojmovne aure odjednom vrcaju i zasvetlucaju ozareni predeli i progovara "krv hajdučka, duša devojačka". Zalebdi u Dejanovoj lirici i nešto smesno i nešto bdesno, iz znaka u znak, iz zraka u zrak!
-Miroslav Mirković Buca
Ilustrovana politika, rubrika Čitati ili ne čitati, broj 2177, 7. X 2000.
SIMFONIJA ZNAKOVA ILI SKLADNA PORODICA
Dejan Stojanović od početka svoga pevanja pa do danas ostaje veran filozofskom pogledu na svet. Iako je njegova poezija u neprestanom odgonetanju postojanja i smisla, vrhunac svog približavanja filozofiji, a mogli bismo reći i poistovećivanja s njom, ona dostiže u zbirci "Znak i njegova deca."
Ova knjiga svoj prostor traži i nalazi u vremenu pre vremena—u iskonu, onda kad u početku bese Reč".
Znak je reč
Deljenje znaka jeste deljenje reči
Dok je reč bila Jedno
Nije joj trebao jezik
Kada se izdelila
Započeo je razgovor
Znak sebe sluša
("Reč i znak")
Pevanje o znaku i njegovoj deci moguće je objašnjenje sveta, postojanja i opstajanja, svedeno na začudjujuce malo komponenata. Glavnu ulogu igraju znak i (iliti) zrak. ("On stiže tamo /Gde zrak ne može da priviri"), noć i, ili, tama i prostor odnosno praznina—ništa ("I ništa je deo svega / Bez ništa sve bi bilo ništa"). Takođe je začuđujuće do koliko i kakvih sve značenja pesnik dolazi ukrštajući ove svoje osnovne elemente. A svi oni zajedno proizlaze iz jednog i jesu Jedno, jer "Znak prebogat za Jedno / Nemilosrdno izdeli sebe":
Jedno telo je znak
Drugo putokaz
Odstojanja među znacima
Raskršca
Kada se potpuno sažme
Ostaje sam i jedno
("Jedno")
Ova poezija je sva u paradoksima, ali paradoksima koji nisu smišljeni da bi nas šokirali neverovatnim sklopom krajnosti, već su tu da nas iznenade svojom dubokom logikom, u kojoj se krajnosti prirodno otkrivaju kao istovetnosti:
Nadnebni izroni zrak
........................................
Oseti mir ugasle strasti
Sreću beznanja u konačnom saznanju
Bezbrigu i slast nemanja slasti
Nasuprot kretanju i umiranju
("Nadnebni znak")
I ništa ne štrči, ne bode uho, ne zvuči pretenciozno, što često može da se dogodi kada je ova vrsta poezije u pitanju, već se sve sliva i preliva jedno u drugo i sve je u svemu. Kao neka velika pesma vasione, u kojoj ima puno elemenata od drame kosmičkih razmera, ali koja se ipak pretvara u prefinjeni ples. U čarobnu lakocu muzike, ali i u otkrovenje koje istovremeno ostaje i tajna.
Ljubav je jedno od vrlo važnih znacenja ove knjige i njenih znakova:
Kako je srećan Vrhovni znak
Dok sebe gleda
U drugim znacima
("Porodica znakova")
Međutim, ljubav je data veoma široko, ona je i pojedinačna ali, gotovo uvek, i opšta ("Znak je jedno nebo / Znakom--drugim nebom--okruženo" ili "Noć bi bila sama / Da nema znaka koji je budi"), pre svega, to je ljubav zajednice, koja se kroz ljubav stvara i kroz nju postoji ("Svaki znak je zbir znakova / Nijedan nije potpuno sam").
Zbirka "Znak i njegova deca" može se smatrati nekom vrstom kosmogonije, ona je svakako pesnikova najznakovitija knjiga, koja zahteva posebnu čitalacku pažnju i posvećenost, ali koja taj trud nagrađuje jednim neobičnim i vanrednim osećanjem jednostavnosti. Paradoksalno, ali u savršenom skladu sa poezijom o kojoj je reč.
To je i knjiga svojevrsne vedrine:
Znak je osmeh praznine
Kako je samo sama bez njega
Praznina koja se smeje
Probuđeni je znak
("Zrak i znak")
Pred nama je i knjiga mudrosti bitisanja i trajanja:
I odstojanja su deo reda
Oko znaka sve mirno s vrha gleda
("Oko znaka")
Ili:
Znaci se sudare ponekad
Uniste jedno drugo
...........................................
Iz sudara dva znaka
Rađa se nov svemir znakova
("Sudar dva znaka")
Sledeći stihovi imaju u sebi i nesto od njegoševske upitanosti: "Šta je covjek, a mora bit čovjek?":
Nije lako biti Znak
Lakše je biti ništa
("Čuvari mira")
Suština znaka je u letu— "Let je mera sveta":
Nebo za nebom
Krilo za krilom
Život Znaka jeste let
Kad znak prestane da leti
Nestane nebo
("Znak i let")
Ali, da li Znak Dejana Stojanovića može prestati da postoji, da traje, da se preobražava u ništa i ponovo rađa iz ništa? U ovoj knjizi ima svega osim smrti. Kraj Znaka jednostavno ne postoji; ako nestane u jednom obliku, pojaviće se u drugom: "Ništa i Znak su najbliži rod / Ljubavlju pretvoreni u jedno".
Znaku sve služi: "Tama nikada nije izneverila svetlost / Ona ponosno čeka".
Zrak i nista igraju svoju večnu igru u večnoj potrazi jedno za drugim, to jest za samima sobom:
Ništa i znak opet se traže
Usna svetlog tela traži usnu mraka
Erotika zraka
("Ništa i Znak")
Zagledan u suštinu večnog, Dejan Stojanović nam svojom knjigom "Znak i njegova deca" nudi čitav spektar prinicljivih posmatranja i dubokih uvida. Pred nama je nasa vasionska kolevka (u kojoj "Iako sve svuda žuri / Ništa nikuda ne ide") i mogućnost da se bar na tren vratimo svom kosmičkom domu i osetimo da smo i sami jedan njegov znak, odnosno jedno od njegove, to jest, Znakovljeve dece. Jer, kako pesnik podseća:
I kad se izdeli
Ostaje Jedno
Sijanje i sejanje sebe
Sobom u sebe pada
("Znak i brzina").
-Nevena Vitošević
Književna reč, broj 513, februar 2001.
Table of Contents
ZNAK I NJEGOVA DECA
Nadnebni znak 5
VRHOVNI ZNAK
Znak i praznina, Porodica znakova, Zrak i znak, Znak Svetlonosac, Zrak osvaja tamu, Vid vrhovnog znaka
ZNAK I NIŠTA
Dok Znak spava, Ništa i znak, Znak i brzina, Beskrajni znak, Čuvari mira, Znak ljubavnik, Nula i znak, Razonoda praznine
LICE ZNAKA
Znak i let, Nebo i znak, Znak i mrak, San znaka, San, Znak kap, Lice u lice, Dom Znaka
REČ I ZNAK
Znaci, Ljubav znakova, Sudar dva znaka, Postelja znaka, Znak Orfej, Oko Znaka, Reč i znak
ZNAK I SAN
San znaka i buđenje, San oca, Jedno, Skok znaka, Zrak i mrak, Zvezda i znak, Dva znaka, Lutalice i izgnanici, Ljubav dva znaka, Kometa, Zemlja i svetlost
Beleška o autoru 59
*Znak i njegova deca, The Sign and its Children
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Savremena poezija
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 59 p. ;
LCCN: 00342681
LC: PG1419.29.T587 Z44 2000
Genre: Poetry
Subject: Reflexive Poetry*
Dubravka Simic, UNFICYP Sector Civil Affairs Police Liaison Officer, and Steven Meighan, UNPOL Liaison Officer, Pyla, after awarding a medal to a participant in the 2nd bicommunal football tournament in the village on 19 June 2016. UNFICYP/Juraj Hladky
Festival de las Letras Europeas, Roman Simic en la XXX Feria Internacional del libro en Guadalajara, México. Miércoles 30 de Noviembre del 2016. Foto: ©FIL/ EVA BECERRA
Dejan Stojanović: Razgovori, 1999
*Dejan Stojanović, Razgovori (Conversations), Knjizevna rec, Beograd (Belgrade), 1999*
A book of interviews from 1990 to 1992 in Europe and America, entitled *Conversations*, contains a selection of interviews with several major American writers, including Nobel Laureate Saul Bellow, Charles Simic, and Steve Tesich [the third section of the book, entitled *Chicago (1991-1992)]*.
The second section, entitled *Paris (1990)*, contains interviews with Petar Omčikus, Ljuba Popović, Miloš Šobajić and Jacques Claude Villard.
The first section, entitled *Beograd (1990),* contains interviews with Alek Vukadinovic, Momo Kapor, Nikola Milosevic and Sava Rakocevic.
The last section contains a selection of articles.
For this book, Dejan Stojanovic received the prestigious *Rastko Petrovic* Award from the Society of Serbian Writers.
About the Book
Knjiga novinskih tekstova i intervjua Dejana Stojanovića nastala je početkom devedesetih. Sklon istraživanju, autor ove knjige, koji je pre svega pesnik po vokaciji, završio je kao i najbolji predstavnici naše književne reči—u inostranstvu.
Izgnanstvo je večna prisutnost naše knjizevnosti, i kao po pravilu njeni predstavnici su naša najbolja pera. Tako su prisilni izgnanici bili Dučic i Rastko Petrović, a dobrovoljni Kiš i Pekić. U tom društvu našao se Dejan Stojanović. Njegovo izgnanstvo je dobrovoljno. Nakon deset godina ispalo je da je dobrovoljno da ne bi bilo prisilno. Posebna simbolika Stojanovićevog izgnanstva jeste u tome da je otadzbinu napustio u godini tri veka seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem.
Poznavajući pre svega svoju kulturu, Stojanović se na kratko zadržao u Beogradu, a prva destinacija je bio san svih nasih predratnih i poratnih umetnika—Pariz. Odatle je ka nasim redakcijama potekla reka intervjua sa nasim najpoznatijim slikarima koji već decenijama žive i stvaraju u tom gradu.
Nakon Pariza Stojanović se skrasio u Čikagu, najvećem srpskom gradu u dijaspori. Odatle su stigli izvanredni intervjui sa nasim, pre svega kulturnim radnicima, koji su svoju slovensku i srpsku osobenost tako uspešno ugradili u američku kulturu. Zato možda i nije čudno što je Stiv Tešić bio jedan od najvećih američkih dramskih pisaca, a Charles Simic je trenutno jedan od vodećih američkih pesnika.
Stojanovićev izgnanički trougao Beograd-Pariz-Čikago doneo nam je ovu knjigu. Stojanovic je pre svega pesnik, ali i izvanredan intervjuer. On poseduje ono što mnogi intervjueri nemaju: apsolutnu obavestenost o delu sagovornika i dar za slušanje. On sagovornika ne muči pitanjima, nego naizgled lakim podpitanjima iz njega izvlači ono najvaznije. U tome je najveća vrednost ove knjige.
-Aleksandar I. Popović
UMETNOST INTERVJUISANJA
Poslednjih desetak godina u Srbiji se ustalio običaj da se intervjui sa stvaraocima koji imaju šta da kažu, posle kratkotrajnog žurnalističkog života iz masovnih medija sele među korice knjiga. Ovakvoj aktuelizaciji u svetu visokotiražne, dijaloške proze, koja korene vuče iz antičke Grčke (sofisti) poesbno je doprinela edicija "Razgovori s piscima" gde je BIGZ publikovao više izvanrednih kolekcija odabranih intervjua sa našim klasicima: Crnjanskim, Andrićem, Kišom, Pekićem, Pavićem . . . A toj, sve brojnijoj, populaciji domaćih "razgovornih publicista" nedavno se priključio pesnik i novinar Dejan Stojanović, sada nastanjen u Americi. Njegova knjiga "Razgovori" donosi četrnaest komunikativnih i, često, provokativnih intervjua, nakon kojih su, umesto epiloga, štampane i tri Stojanovićeve reportaže o odnosu Srba prema "ostatku čovečanstva". Ovde se radi o prilozima nastalim početkom, za nas kataklizmične poslednje dekade XX veka, od kojih su većina objavljeni u tada prestižnom kragujevačkom magazinu "Pogledi" , kada su u njima svoje mladalačke radove štampali neki od vodećih stvaralaca nove generacije (Gojko Božović, Biljana Srbljanović, Ivan Medenica, Djordje Milosavljević, a tiraž premašivao 200 hiljada prodatih primeraka. Osim toga, ovi intervjui slede i liniju Stojanovićevog emigrantskog putešestvija koja, od zavičajne Metohije, vodi preko Beograda (gde su nastali razgovori sa Momom Kaporom, Alekom Vukadinovićem, Nikolom Milosevićem i Savom Rakočevićem) i Pariza (Omčikus, Ljuba Popović, Šobajić, Ž. K. Vilar), do Čikaga (Charles Simic, Saul Bellow, Stiv i Nadja Tešić, Branko Mikašinović).
Stvarnost ove zanimljive knjige opredeljena je dakle, dramatičnim posmatranjima na svetskom planu: rušenjem berlinskog zida, demontiranjem komunizma i krvavim komadanjem Titove Jugoslavije. Zato je logično što su se Stojanovićevi sabesednici manje bavili svojim poetičkim nacelima, a više, kao intelektualci odgovorni pred budućnošću, analizirali stranputice kojima se zaputila civilizacija. Čak i onda kada je novinar nastojao da ih navede da razotkriju pojedine nivoe svojih autorskih strategija, intervjuisani su se držali prividno sigurnijeg a, u stvari, neuporedivo "klizavijeg" terena društvene zbilje, opasno ruinirane mnoštvom suprotstavljenih energija. Tako su, neretko, nastajale situacije u kojima su ovi, nesumnjivo umni, ljudi demonstrirali zadivljujucu dozu naivnosti u poznavanju ključnih principa vezanih za planetrani transfer uticaja, insistirajući na uverenju da će razborita moć razuma, uvek i svuda, biti kadra da porazi ogoljenu destruktivnost sile. Znamo, brojna zbivanja širom zemljine kugle, naročito u Srbiji, nažalost, užasno su ih demantovala, ali je ovim "Razgovorima", bar, i to bi mogao biti njihov važan kvalitet, demistifikovan potroseni romantičarski status intelektualca modernog doba kao beskompromisnog Prometeja ili, makar, poželjnog Don Kihota. Štaviše, ovde je on sam sebe sveo na marginalizovanog popisivača što ugled stiče argatujući u najbezazlenijim kartotekama političke moći.
Navedeno, naravno, ne znači da su Razgovori kolekcija promašenih procena. Upravo suprotno, reč je o naslovu u kome ce svaki čitalac moći da stavi na probu mnoštvo ličnih stavova bude li spreman da se liši svog, standardno pasivnog položaja. Pri tom, snažnu podršku će mu pružiti baš pozicija Dejana Stojanovića, jer je on u intervjue ulazio bez kompleksa, sa savršeno jasnom namerom i vizijom konačnog cilja. Uzrok takvog njegovog pristupa je, očito, danas tako retka, gotovo dečačka, posvećenost obavljanju žurnalističkog zadatka, što je za posledicu imalo jedno, nesporno, intelektualističko, ali i prijateljsko raspričavanje veoma ozbiljnih tema. Mozda tajna lakoće i skladnosti ovih intervjua leži u Stojanovićevoj konstataciji da je "svojim sagovornicima prilazio manje kao profesionalni novinar, a više kao umetnik koji želi da neke svoje uvide produbi u razmeni mišljenja sa istaknutim stvaraocima za koje veruje da bolje od većine razumeju svet". Posebno dragoceno je to što je on svoju intervjuersku strast i dar za improvizaciju i domišljanje posredovao i na autoritete s kojima je razgovarao, i uz čija se akademska zvanja prakticno podrazumeva teorijska akribija, pa i hermetičnost, zbog čega je ova knjiga očišćena od teško prohodnih mesta i visokoučenosti koje bi mogle da opterete percepciju "prosečne publike". Autorova usredsređenost i podrobna obaveštenost o svim momentima od vitalnog značaja za dramaturgiju razgovora, koji su ga oslobodili iluzije da se gomilom podataka, razmeće pred svojim sagovornicima ili, ne daj Bože, pokuša da im "ukrade dušu", najbolje dolazi do izražaja kada se Stojanović, na najmanju digresiju ili asocijaciju u razmeni misljenja, transformise iz diskretnog slušaoca u minucioznog ispitivača koji ume da nametne svoj ritam razgovora. Na taj način stiče se važan osećaj da tekst "Razgovora", uprkos svojoj, nuzno, izlomljenoj strukturi, nema grubljih oscilacija, nego da sledi nit prirodnosti.
Mada su u "Razgovorima" objavljeni intervjui sa takvim imenima kao što su nobelovac Saul Bellow ili matematičar-pesnik Žak Klod Vilar, do kojih su ovdašnji novinari retko uspevali da stignu, kao najinteresantnije Stojanovićeve "mušterije" su se nametnuli scenarista Stiv (Stojan) Tešic i pesnik Charles (Dusan) Simić. Naime, to su Era i Šumadinac koji su, u najboljem maniru prekookeanskih "sapunica", materijalizovali svoj "američki san" kroz "Oskara" (Tešic) i "Pulicera" (Simić), čitavo vreme u svom radu, ponekad i nehotično, istrajavajući na prozimanju tradicije usvojene u rodnom kraju sa prizemnim standardima "o'kay" kulture nove domovine.
Konačno, bilo bi neoprostivo zanemariti činjenicu da kompletnom zadovoljstvu pri čitanju ove knjige doprinsi i njen vrhunski i rastresit prelom teksta, za što zasluge pripadaju art-direktoru "Književne reči", Radu Tovladijcu i stripocrtaču Zoranu Tuciću koji je uradio portrete svih četrnaest intervjuisanih stvaralaca, i samog Dejana Stojanovića.
-Dušan Vidaković
Zbilja, broj 62/63, novembar/decembar 2000.
Table of Contents
BEOGRAD (1990)
Alek Vukadinović 7
Momo Kapor 19
Nikola Milošević 29
Sava Rakočević 39
PARIS (1990)
Petar Omčikus 49
Ljuba Popović 57
Miloš Šobajić 67
Jacques Claude Villard 77
CHICAGO (1991-1992)
Saul Bellow 89
Steve Tesich 103
Branko Mikašinović 117
Charles Simic 125
Nadja Tesich 131
Sava Rakočević 149
DODATAK
Mi u svetu 159
Šetam kafanama Pariza 163
Molitva na Mičigenskom jezeru 167
Beleška o autoru 173
Razgovori (Conversations)
Series: Biblioteka Horizonti (Belgrade, Serbia); Source records: Library MARC record; Language: Serbian; LCCN: 00279201; LC: PG1404 .S78 1999 ; Genre: Interviews. Subject: Authors, Serbian - 20th century - United States - Chicago - Paris - Belgrade - Interviews
Dejan Stojanović.
Published 1999 by Književna reč in Beograd (Belgrade), Serbia .
Written in Serbian.
Simic is a poet and philosopher and so the essays in this book are interesting in an almost surreal way at times, but the real reason for this post is the fabulous Helen Levitt image on its cover.
Dejan Stojanovic, Chicago, 1991
Author: Goran Mikic
A STAR DEEP IN THE MIND
I see a new star on the horizon;
It's not the Morning Star;
It's a star without light.
This star without the light is the brightest
Because its light stays within.
The biggest star doesn't take any space;
It lives within,
Feeds all other stars, all other matter.
Without space, there is no time,
Without time, there is no aging,
Without aging, there is no death.
A star without light never dies;
It cannot be seen in the outer space;
It can only be sensed in the mind.
-Dejan Stojanovic
Jovana Knežević photo shoot by Ivana Jurčić www.ivanajurcic.com
Crew:
Photographer: Ivana Jurčić www.ivanajurcic.com
Model: Jovana Knežević
Make up: Ana Pink
Hair: Vladimir Simić
Styling: Nemanja Ivanišević
BTS video/Assistant: Milan Momčilović
Video edit: Alex Tselekidis
About the Book
Dejan Stojanović, Znak i njegova deca (The Sign and Its Children), Prosveta, Beograd (Belgrade), 2000
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Savremena poezija
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 59 p. ;
LCCN: 00342681
LC: PG1419.29.T587 Z44 2000
Genre: Poetry
Subject: Reflexive Poetry
ZNAK I NJEGOVA DECA
Traganje za kompaktnijim i esencijalnijim odnosima između poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana. Simboličko i transparentno, metafizičko i magijsko formiraju koncentrične krugove značenja koji svoju jedinstvenu elementarizaciju ostvaruju u odnosu na osnovna ljudska stremljenja; ka nebeskoj i božanskoj suštini ili opijajućim ponorima bezdana apsolutnog zaborava.
-Petar V. Arbutina
PRKOS TAMNIM SILAMA
Ako je tačno da poezijom, da poetičkim delom i činom struji čist vazduh, sa svojim iskošenim, zavodničkim pogledom, još je tačnije da pesnik ulazi u reč, logos, stih, metaforu, apostrofu, kliktanje ili ćutanje, sa svojom unutrašnjom energijom. Prema pitanjima filozofije života Dejan Stojanović nema direktne afinitete. Uprkos tome, postoji u njegovom pesničkom delu nešto iz štimunga, atmosfere, "filinga", pitanja ove vrste, koja pripadaju određenoj viziji početka i kraja, inicijacije i vaskrsenja; naročito je njegova poezija takva, solidarisanje sa bujičnim, primarnim životom, kao i čudesno osećanje zore i sutona, , svetlosti i senke, nemira i spokoja, tako da iz njegovog pretapanja proizlazi isti neumorni utisak vedrine u svetlo-tamnom ili svetloljubičastom. Ta neumorna, neiscrpna vedrina Dejanove poezije nije pijana, razuzdana pomama od života, nego je većma jedan etički i estetički ponos i prkos tamnim silama i zlim ljudima. Dakako, ova vrsta vitalizma je ukorenjena u humanom, lekarskom, takođe sudbinskom zadatku; jednoj visokoj, neusiljenoj misiji čoveka koji istinu nalazi među ljudima, a ne mimo ljudi, u staklenoj kuli sebičnog, lažnoromantičnog osećanja sveta drugih, ili po priviđenju jednog bez drugog, baš kao u pesmi "Razonoda praznine".
Svaki znak je zbir znakova
Nijedan nije potpuno sam
Praznina ne broji znake
U transu pred njima gubi pamćenje
Kakav su samo izvor zadovoljstva
Ustreptali i prodorni znaci
Beskrajna praznina
Sve ih lako prima
"Traganje za kompaktnijim i esncijalnijim odnosima izmedju poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana." (Petar V. Arbutina)
Iza tih očiglednih biljega i veduta, nad kojima naoko usamljen bdi i smotri, bistro vidi i čisto sanja naš pesnik Dejan Stojanović, rasprostire se jedna neobična, koliko mitska toliko, do dnevnog reporterskog usklika, zemlja praotaca i potomaka, u istoj pesničkoj kantileni. Jer, to ćemo ponoviti, prostor je u Dejanovoj lirici pouzdan, a vreme je leprsavo, nepouzdano.
Zemlja je njegova prvočevina, a nebo je njegova tajna, mimezis, zagonetka. Zemlja jesam, podsećaće nas Stojanović na vrhovnu poemu, na lament Desanke Maksimović. Zemlja i dar očiju, mitsko i zavičajno tle, vladaju širokim magnetnim poljima knjige. Naoružan koracima po zemlji, pradedovskoj i ovoj, ništa manje suđenoj, današnjoj, pesnik vaznosi poglede, otkriva nebeske svetlosti, podiže ekumensko blago pogleda.
Svaka Dejanova pesma je pisana i očima i govorom tako da je vidokrug sve širi, a zenice sve dublje. Čak i minulim, mrtvim, usnulim stvarima i pejzažima, visinama i dolinama, toposima vraćaće izgubljenu energiju ili zatomljenu vodu vidarušu.
"Znak i njegova deca" je poetski utemeljena i simbolički dograđena knjiga stihova koji se susprežu po merama gradacije i po čvrstini konotacije. Ne opisujući suvišno, ne pevajući preglasno, on će omogućiti da udišemo mirise, da delimo ljubavi, da gledamo daleko, da dodirujemo blisko, da naokolo izbijaju pupoljci nepoznatog endemskog bilja, koji sa plodovima zemlje stižu na nebeske gozbe. Iz tamne pojmovne aure odjednom vrcaju i zasvetlucaju ozareni predeli i progovara "krv hajdučka, duša devojačka". Zalebdi u Dejanovoj lirici i nešto smesno i nešto bdesno, iz znaka u znak, iz zraka u zrak!
-Miroslav Mirković Buca
Ilustrovana politika, rubrika Čitati ili ne čitati, broj 2177, 7. X 2000.
SIMFONIJA ZNAKOVA ILI SKLADNA PORODICA
Dejan Stojanović od početka svoga pevanja pa do danas ostaje veran filozofskom pogledu na svet. Iako je njegova poezija u neprestanom odgonetanju postojanja i smisla, vrhunac svog približavanja filozofiji, a mogli bismo reći i poistovećivanja s njom, ona dostiže u zbirci "Znak i njegova deca."
Ova knjiga svoj prostor traži i nalazi u vremenu pre vremena—u iskonu, onda kad u početku bese Reč".
Znak je reč
Deljenje znaka jeste deljenje reči
Dok je reč bila Jedno
Nije joj trebao jezik
Kada se izdelila
Započeo je razgovor
Znak sebe sluša
("Reč i znak")
Pevanje o znaku i njegovoj deci moguće je objašnjenje sveta, postojanja i opstajanja, svedeno na začudjujuce malo komponenata. Glavnu ulogu igraju znak i (iliti) zrak. ("On stiže tamo /Gde zrak ne može da priviri"), noć i, ili, tama i prostor odnosno praznina—ništa ("I ništa je deo svega / Bez ništa sve bi bilo ništa"). Takođe je začuđujuće do koliko i kakvih sve značenja pesnik dolazi ukrštajući ove svoje osnovne elemente. A svi oni zajedno proizlaze iz jednog i jesu Jedno, jer "Znak prebogat za Jedno / Nemilosrdno izdeli sebe":
Jedno telo je znak
Drugo putokaz
Odstojanja među znacima
Raskršca
Kada se potpuno sažme
Ostaje sam i jedno
("Jedno")
Ova poezija je sva u paradoksima, ali paradoksima koji nisu smišljeni da bi nas šokirali neverovatnim sklopom krajnosti, već su tu da nas iznenade svojom dubokom logikom, u kojoj se krajnosti prirodno otkrivaju kao istovetnosti:
Nadnebni izroni zrak
........................................
Oseti mir ugasle strasti
Sreću beznanja u konačnom saznanju
Bezbrigu i slast nemanja slasti
Nasuprot kretanju i umiranju
("Nadnebni znak")
I ništa ne štrči, ne bode uho, ne zvuči pretenciozno, što često može da se dogodi kada je ova vrsta poezije u pitanju, već se sve sliva i preliva jedno u drugo i sve je u svemu. Kao neka velika pesma vasione, u kojoj ima puno elemenata od drame kosmičkih razmera, ali koja se ipak pretvara u prefinjeni ples. U čarobnu lakocu muzike, ali i u otkrovenje koje istovremeno ostaje i tajna.
Ljubav je jedno od vrlo važnih znacenja ove knjige i njenih znakova:
Kako je srećan Vrhovni znak
Dok sebe gleda
U drugim znacima
("Porodica znakova")
Međutim, ljubav je data veoma široko, ona je i pojedinačna ali, gotovo uvek, i opšta ("Znak je jedno nebo / Znakom--drugim nebom--okruženo" ili "Noć bi bila sama / Da nema znaka koji je budi"), pre svega, to je ljubav zajednice, koja se kroz ljubav stvara i kroz nju postoji ("Svaki znak je zbir znakova / Nijedan nije potpuno sam").
Zbirka "Znak i njegova deca" može se smatrati nekom vrstom kosmogonije, ona je svakako pesnikova najznakovitija knjiga, koja zahteva posebnu čitalacku pažnju i posvećenost, ali koja taj trud nagrađuje jednim neobičnim i vanrednim osećanjem jednostavnosti. Paradoksalno, ali u savršenom skladu sa poezijom o kojoj je reč.
To je i knjiga svojevrsne vedrine:
Znak je osmeh praznine
Kako je samo sama bez njega
Praznina koja se smeje
Probuđeni je znak
("Zrak i znak")
Pred nama je i knjiga mudrosti bitisanja i trajanja:
I odstojanja su deo reda
Oko znaka sve mirno s vrha gleda
("Oko znaka")
Ili:
Znaci se sudare ponekad
Uniste jedno drugo
...........................................
Iz sudara dva znaka
Rađa se nov svemir znakova
("Sudar dva znaka")
Sledeći stihovi imaju u sebi i nesto od njegoševske upitanosti: "Šta je covjek, a mora bit čovjek?":
Nije lako biti Znak
Lakše je biti ništa
("Čuvari mira")
Suština znaka je u letu— "Let je mera sveta":
Nebo za nebom
Krilo za krilom
Život Znaka jeste let
Kad znak prestane da leti
Nestane nebo
("Znak i let")
Ali, da li Znak Dejana Stojanovića može prestati da postoji, da traje, da se preobražava u ništa i ponovo rađa iz ništa? U ovoj knjizi ima svega osim smrti. Kraj Znaka jednostavno ne postoji; ako nestane u jednom obliku, pojaviće se u drugom: "Ništa i Znak su najbliži rod / Ljubavlju pretvoreni u jedno".
Znaku sve služi: "Tama nikada nije izneverila svetlost / Ona ponosno čeka".
Zrak i nista igraju svoju večnu igru u večnoj potrazi jedno za drugim, to jest za samima sobom:
Ništa i znak opet se traže
Usna svetlog tela traži usnu mraka
Erotika zraka
("Ništa i Znak")
Zagledan u suštinu večnog, Dejan Stojanović nam svojom knjigom "Znak i njegova deca" nudi čitav spektar prinicljivih posmatranja i dubokih uvida. Pred nama je nasa vasionska kolevka (u kojoj "Iako sve svuda žuri / Ništa nikuda ne ide") i mogućnost da se bar na tren vratimo svom kosmičkom domu i osetimo da smo i sami jedan njegov znak, odnosno jedno od njegove, to jest, Znakovljeve dece. Jer, kako pesnik podseća:
I kad se izdeli
Ostaje Jedno
Sijanje i sejanje sebe
Sobom u sebe pada
("Znak i brzina").
-Nevena Vitošević
Književna reč, broj 513, februar 2001.
Table of Contents
ZNAK I NJEGOVA DECA
Nadnebni znak 5
VRHOVNI ZNAK
Znak i praznina, Porodica znakova, Zrak i znak, Znak Svetlonosac, Zrak osvaja tamu, Vid vrhovnog znaka
ZNAK I NIŠTA
Dok Znak spava, Ništa i znak, Znak i brzina, Beskrajni znak, Čuvari mira, Znak ljubavnik, Nula i znak, Razonoda praznine
LICE ZNAKA
Znak i let, Nebo i znak, Znak i mrak, San znaka, San, Znak kap, Lice u lice, Dom Znaka
REČ I ZNAK
Znaci, Ljubav znakova, Sudar dva znaka, Postelja znaka, Znak Orfej, Oko Znaka, Reč i znak
ZNAK I SAN
San znaka i buđenje, San oca, Jedno, Skok znaka, Zrak i mrak, Zvezda i znak, Dva znaka, Lutalice i izgnanici, Ljubav dva znaka, Kometa, Zemlja i svetlost
Beleška o autoru 59
*Znak i njegova deca, The Sign and its Children
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Savremena poezija
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 59 p. ;
LCCN: 00342681
LC: PG1419.29.T587 Z44 2000
Genre: Poetry
Subject: Reflexive Poetry*
Full sheet Arches hot-pressed watercolor paper 140lb.
Read Your Fate
A world's disappearing.
Little street,
You were too narrow,
Too much in the shade already.
You had only one dog,
One lone child.
You hid your biggest mirror,
Your undressed lovers.
Someone carted them off
In an open truck.
They were still naked, travelling
On their sofa
Over a darkening plain,
Some unknown Kansas or Nebraska
With a storm brewing.
The woman opening a red umbrella
In the truck. The boy
And the dog running after them,
As if after a rooster
With its head chopped off.
Charles Simic
Chief of UNFICYP's Civil Affairs Section, Faylene Woolley and Dubravka Simic, UNFICYP Sector Civil Affairs Police Liaison Officer, at the 2nd Bicommunal Pyla Festival on 4 June 2016. UNFICYP/Juraj Hladky
Other side of the runway, a chaotic world of beautifying models (in this case, models dressing each other).
Pure pandemonium, last-minute changes and people scurrying around.
I was nervous.
hairstyle : Darjan Antonijevic
makeup : Aleksandar Djikic and Marijana Golubovic
music : Lukatoyboy (Luka Ivanovic)
photo by : Vladimir Simic
D891_036b
06/07/2018 : Arles, quai de la Gare maritime : exposition Contemplation (Matthieu Ricard phot., Simón Vélez, Stefana Simic arch.)
In 1956 E.R. Turner (Ted's fathers) had this gas storage tank painted to become a detailed globe but with - for some odd reason - Australia upside down. When Trevor Watson was commissioned to repaint it in 1999, he painted it as planet earth would be seen from outer space shouded with clouds and he too painted Australia upside down. And to had a touch dark humour, he added a giant hurricane aimed at Savannah. Unfortunately, when the property the globe sat upon was purchessed by a finance company, they defaced it by plastering their artless name across it. I guess some poeple are so proud of their lack of good taste that they have to advertise it.
Dejan Stojanović: Razgovori, 1999
*Dejan Stojanović, Razgovori (Conversations), Knjizevna rec, Beograd (Belgrade), 1999*
A book of interviews from 1990 to 1992 in Europe and America, entitled *Conversations*, contains a selection of interviews with several major American writers, including Nobel Laureate Saul Bellow, Charles Simic, and Steve Tesich [the third section of the book, entitled *Chicago (1991-1992)]*.
The second section, entitled *Paris (1990)*, contains interviews with Petar Omčikus, Ljuba Popović, Miloš Šobajić and Jacques Claude Villard.
The first section, entitled *Beograd (1990),* contains interviews with Alek Vukadinovic, Momo Kapor, Nikola Milosevic and Sava Rakocevic.
The last section contains a selection of articles.
For this book, Dejan Stojanovic received the prestigious *Rastko Petrovic* Award from the Society of Serbian Writers.
About the Book
Knjiga novinskih tekstova i intervjua Dejana Stojanovića nastala je početkom devedesetih. Sklon istraživanju, autor ove knjige, koji je pre svega pesnik po vokaciji, završio je kao i najbolji predstavnici naše književne reči—u inostranstvu.
Izgnanstvo je večna prisutnost naše knjizevnosti, i kao po pravilu njeni predstavnici su naša najbolja pera. Tako su prisilni izgnanici bili Dučic i Rastko Petrović, a dobrovoljni Kiš i Pekić. U tom društvu našao se Dejan Stojanović. Njegovo izgnanstvo je dobrovoljno. Nakon deset godina ispalo je da je dobrovoljno da ne bi bilo prisilno. Posebna simbolika Stojanovićevog izgnanstva jeste u tome da je otadzbinu napustio u godini tri veka seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem.
Poznavajući pre svega svoju kulturu, Stojanović se na kratko zadržao u Beogradu, a prva destinacija je bio san svih nasih predratnih i poratnih umetnika—Pariz. Odatle je ka nasim redakcijama potekla reka intervjua sa nasim najpoznatijim slikarima koji već decenijama žive i stvaraju u tom gradu.
Nakon Pariza Stojanović se skrasio u Čikagu, najvećem srpskom gradu u dijaspori. Odatle su stigli izvanredni intervjui sa nasim, pre svega kulturnim radnicima, koji su svoju slovensku i srpsku osobenost tako uspešno ugradili u američku kulturu. Zato možda i nije čudno što je Stiv Tešić bio jedan od najvećih američkih dramskih pisaca, a Charles Simic je trenutno jedan od vodećih američkih pesnika.
Stojanovićev izgnanički trougao Beograd-Pariz-Čikago doneo nam je ovu knjigu. Stojanovic je pre svega pesnik, ali i izvanredan intervjuer. On poseduje ono što mnogi intervjueri nemaju: apsolutnu obavestenost o delu sagovornika i dar za slušanje. On sagovornika ne muči pitanjima, nego naizgled lakim podpitanjima iz njega izvlači ono najvaznije. U tome je najveća vrednost ove knjige.
-Aleksandar I. Popović
UMETNOST INTERVJUISANJA
Poslednjih desetak godina u Srbiji se ustalio običaj da se intervjui sa stvaraocima koji imaju šta da kažu, posle kratkotrajnog žurnalističkog života iz masovnih medija sele među korice knjiga. Ovakvoj aktuelizaciji u svetu visokotiražne, dijaloške proze, koja korene vuče iz antičke Grčke (sofisti) poesbno je doprinela edicija "Razgovori s piscima" gde je BIGZ publikovao više izvanrednih kolekcija odabranih intervjua sa našim klasicima: Crnjanskim, Andrićem, Kišom, Pekićem, Pavićem . . . A toj, sve brojnijoj, populaciji domaćih "razgovornih publicista" nedavno se priključio pesnik i novinar Dejan Stojanović, sada nastanjen u Americi. Njegova knjiga "Razgovori" donosi četrnaest komunikativnih i, često, provokativnih intervjua, nakon kojih su, umesto epiloga, štampane i tri Stojanovićeve reportaže o odnosu Srba prema "ostatku čovečanstva". Ovde se radi o prilozima nastalim početkom, za nas kataklizmične poslednje dekade XX veka, od kojih su većina objavljeni u tada prestižnom kragujevačkom magazinu "Pogledi" , kada su u njima svoje mladalačke radove štampali neki od vodećih stvaralaca nove generacije (Gojko Božović, Biljana Srbljanović, Ivan Medenica, Djordje Milosavljević, a tiraž premašivao 200 hiljada prodatih primeraka. Osim toga, ovi intervjui slede i liniju Stojanovićevog emigrantskog putešestvija koja, od zavičajne Metohije, vodi preko Beograda (gde su nastali razgovori sa Momom Kaporom, Alekom Vukadinovićem, Nikolom Milosevićem i Savom Rakočevićem) i Pariza (Omčikus, Ljuba Popović, Šobajić, Ž. K. Vilar), do Čikaga (Charles Simic, Saul Bellow, Stiv i Nadja Tešić, Branko Mikašinović).
Stvarnost ove zanimljive knjige opredeljena je dakle, dramatičnim posmatranjima na svetskom planu: rušenjem berlinskog zida, demontiranjem komunizma i krvavim komadanjem Titove Jugoslavije. Zato je logično što su se Stojanovićevi sabesednici manje bavili svojim poetičkim nacelima, a više, kao intelektualci odgovorni pred budućnošću, analizirali stranputice kojima se zaputila civilizacija. Čak i onda kada je novinar nastojao da ih navede da razotkriju pojedine nivoe svojih autorskih strategija, intervjuisani su se držali prividno sigurnijeg a, u stvari, neuporedivo "klizavijeg" terena društvene zbilje, opasno ruinirane mnoštvom suprotstavljenih energija. Tako su, neretko, nastajale situacije u kojima su ovi, nesumnjivo umni, ljudi demonstrirali zadivljujucu dozu naivnosti u poznavanju ključnih principa vezanih za planetrani transfer uticaja, insistirajući na uverenju da će razborita moć razuma, uvek i svuda, biti kadra da porazi ogoljenu destruktivnost sile. Znamo, brojna zbivanja širom zemljine kugle, naročito u Srbiji, nažalost, užasno su ih demantovala, ali je ovim "Razgovorima", bar, i to bi mogao biti njihov važan kvalitet, demistifikovan potroseni romantičarski status intelektualca modernog doba kao beskompromisnog Prometeja ili, makar, poželjnog Don Kihota. Štaviše, ovde je on sam sebe sveo na marginalizovanog popisivača što ugled stiče argatujući u najbezazlenijim kartotekama političke moći.
Navedeno, naravno, ne znači da su Razgovori kolekcija promašenih procena. Upravo suprotno, reč je o naslovu u kome ce svaki čitalac moći da stavi na probu mnoštvo ličnih stavova bude li spreman da se liši svog, standardno pasivnog položaja. Pri tom, snažnu podršku će mu pružiti baš pozicija Dejana Stojanovića, jer je on u intervjue ulazio bez kompleksa, sa savršeno jasnom namerom i vizijom konačnog cilja. Uzrok takvog njegovog pristupa je, očito, danas tako retka, gotovo dečačka, posvećenost obavljanju žurnalističkog zadatka, što je za posledicu imalo jedno, nesporno, intelektualističko, ali i prijateljsko raspričavanje veoma ozbiljnih tema. Mozda tajna lakoće i skladnosti ovih intervjua leži u Stojanovićevoj konstataciji da je "svojim sagovornicima prilazio manje kao profesionalni novinar, a više kao umetnik koji želi da neke svoje uvide produbi u razmeni mišljenja sa istaknutim stvaraocima za koje veruje da bolje od većine razumeju svet". Posebno dragoceno je to što je on svoju intervjuersku strast i dar za improvizaciju i domišljanje posredovao i na autoritete s kojima je razgovarao, i uz čija se akademska zvanja prakticno podrazumeva teorijska akribija, pa i hermetičnost, zbog čega je ova knjiga očišćena od teško prohodnih mesta i visokoučenosti koje bi mogle da opterete percepciju "prosečne publike". Autorova usredsređenost i podrobna obaveštenost o svim momentima od vitalnog značaja za dramaturgiju razgovora, koji su ga oslobodili iluzije da se gomilom podataka, razmeće pred svojim sagovornicima ili, ne daj Bože, pokuša da im "ukrade dušu", najbolje dolazi do izražaja kada se Stojanović, na najmanju digresiju ili asocijaciju u razmeni misljenja, transformise iz diskretnog slušaoca u minucioznog ispitivača koji ume da nametne svoj ritam razgovora. Na taj način stiče se važan osećaj da tekst "Razgovora", uprkos svojoj, nuzno, izlomljenoj strukturi, nema grubljih oscilacija, nego da sledi nit prirodnosti.
Mada su u "Razgovorima" objavljeni intervjui sa takvim imenima kao što su nobelovac Saul Bellow ili matematičar-pesnik Žak Klod Vilar, do kojih su ovdašnji novinari retko uspevali da stignu, kao najinteresantnije Stojanovićeve "mušterije" su se nametnuli scenarista Stiv (Stojan) Tešic i pesnik Charles (Dusan) Simić. Naime, to su Era i Šumadinac koji su, u najboljem maniru prekookeanskih "sapunica", materijalizovali svoj "američki san" kroz "Oskara" (Tešic) i "Pulicera" (Simić), čitavo vreme u svom radu, ponekad i nehotično, istrajavajući na prozimanju tradicije usvojene u rodnom kraju sa prizemnim standardima "o'kay" kulture nove domovine.
Konačno, bilo bi neoprostivo zanemariti činjenicu da kompletnom zadovoljstvu pri čitanju ove knjige doprinsi i njen vrhunski i rastresit prelom teksta, za što zasluge pripadaju art-direktoru "Književne reči", Radu Tovladijcu i stripocrtaču Zoranu Tuciću koji je uradio portrete svih četrnaest intervjuisanih stvaralaca, i samog Dejana Stojanovića.
-Dušan Vidaković
Zbilja, broj 62/63, novembar/decembar 2000.
Table of Contents
BEOGRAD (1990)
Alek Vukadinović 7
Momo Kapor 19
Nikola Milošević 29
Sava Rakočević 39
PARIS (1990)
Petar Omčikus 49
Ljuba Popović 57
Miloš Šobajić 67
Jacques Claude Villard 77
CHICAGO (1991-1992)
Saul Bellow 89
Steve Tesich 103
Branko Mikašinović 117
Charles Simic 125
Nadja Tesich 131
Sava Rakočević 149
DODATAK
Mi u svetu 159
Šetam kafanama Pariza 163
Molitva na Mičigenskom jezeru 167
Beleška o autoru 173
Razgovori (Conversations)
Series: Biblioteka Horizonti (Belgrade, Serbia); Source records: Library MARC record; Language: Serbian; LCCN: 00279201; LC: PG1404 .S78 1999 ; Genre: Interviews. Subject: Authors, Serbian - 20th century - United States - Chicago - Paris - Belgrade - Interviews
Dejan Stojanović.
Published 1999 by Književna reč in Beograd (Belgrade), Serbia .
Written in Serbian.