View allAll Photos Tagged CRE
Tumba de Tu Duc
Tu Duc tuvo el reinado más largo de la Dinastía Nguyen, entre 1847 y 1883.
Se le considera el último Emperador de facto de Vietnam, en el sentido de que fue el último emperador que gobernó con independencia. Siguiendo con la tradición de sus antecesores, cerró Vietnam al resto del mundo impidiendo cualquier intento de modernización y forzando la expulsión de los extranjeros residentes en Vietnam, especialmente de la comunidad cristiana, que perseguía por considerarla una doctrina perversa. Esto le llevó a sufrir las iras de las principales potencias europeas y finalmente Francia intervino provocando la caída de Saigón en manos francesas. El avance de las tropas francesas hacia el Norte junto con las rebeliones internas a las que se veía sometido hicieron que Tu Duc capitulara y terminara firmando la concesión del Sur de Vietnam, Cochinchina, como colonia francesa y aceptara el estado de protectorado francés sobre Vietnam. Para muchos vietnamitas, Tu Duc traicionó a su pueblo vendiendo su país a Francia.
A pesar de los conflictos políticos, vivió siempre rodeado de lujo, encerrado la mayor parte del tiempo en su palacio de retiro personal, donde tuvo bajo su cuidado a 103 concubinas, aunque no consiguiera descendencia.
En 1864 inició la construcción de su majestuosa tumba, que rodeó con un muro octogonal de 1.5 km. Todos los edificios del recinto contenían la palabra Khiem, que significa "modestia".
Tras acceder por la Puerta de Vu Khiem se llega al lago Luu Khiem, que rodea la isla de Tinh Khiem, donde el emperador solía practicar la caza menor.
La tumba Imperial del Emperador Tu Duc (Tự Đức) es un complejo arquitectónico que abarca 12 hectáreas de superficie y en su interior podemos encontrar 50 construcciones entre palacios y pabellones. La tumba Imperial tardó en construirse 3 años (desde el año 1864 hasta 1867) y es la tumba imperial de Hue que mejor se fusiona con la naturaleza que la rodea.
El mismísimo emperador Tu Duc diseño la tumba Imperial, que una vez terminada, utilizó en vida durante años como palacio de verano y lugar de retiro. Eran frecuentes sus paseos por el bosque de pinos, verlo navegar por el rio o practicar alguna clase de juegos en la pequeña isla del lago.
Todo el complejo de la Tumba Imperial Tu Duc está rodeado por un muro de piedra. El acceso se realiza por el sureste, a través de la puerta Vu Khiem.
Una vez en el interior de la tumba imperial, podemos dividir el monumento en dos grandes zonas:
Esta es la parte más bella de la tumba Imperial Tu Duc, tenemos a la derecha el lago Luu Khiem, precioso lago cubierto de flores de loto con una pequeña isla en el centro.
A la izquierda tenemos diversas construcciones que abarcan desde palacios hasta mansiones, pasando por un harén. En la mansión On Khiem podemos ver utensilios imperiales de la época. De todos los palacios el palacio más destacado es el palacio Luong Khiem, donde el emperador pasaba gran parte de su tiempo, escribiendo poesía y meditando.
Tras estos palacios y pabellones, tenemos el pabellón de la estela, escrita por el emperador Tu Duc, que trata sobre su reinado y su frustración de no poder tener descendencia.
Junto al pabellón de la estela, tenemos la tumba del emperador Tu Duc, sin embargo su cuerpo no está ahí. Para evitar saqueos, el emperador Tu Duc fue enterrado en un lugar secreto por 200 trabajadores. Estas personas fueron decapitadas tras completar la tarea para que no pudieran revelaran el secreto. Como curiosidad diremos que a día de hoy, todavía no se han encontrado los restos de Tu Duc, aunque se cree que están enterrados en la pequeña isla del lago.
La parte destinada a la necrópolis dentro de la tumba Imperial Tu Duc se encuentra tras el lago, en ella podemos contemplar la tumba de la emperatriz Le Thien Anh y la tumba del sobrino e hijo adoptivo de Tu Duc, el Emperador Kien Phuc (Kien Phuc no tiene su propia tumba imperial ya que fue asesinado tras 8 meses de reinado).
El Emperador Tu Duc fue el emperador de la dinastía Nguyen que más tiempo reinó en Vietnam, desde el año 1848 hasta el año 1883.
A pesar de que entre mujeres y concubinas disfrutó de la compañía de más de 100, no tuvo descendencia (se cree que quedó estéril tras contraer la viruela). Tu Duc decidió adoptar como hijo propio a su sobrino Kien Phuc.
La estela que puede contemplarse en el pabellón del mismo nombre de la tumba Imperial Tu Duc, es la más grande de todo Vietnam, con 20 toneladas de peso. Para transportarla hasta la tumba imperial fueron necesarios 4 años.
Para construir la tumba Imperial fue necesario tal cantidad de trabajo y se subieron tanto los impuestos, que se produjo una revuelta popular en Hue contra el emperador Tu Duc.
(Información oficial editada en Vietnam)
© 2018 Marco Polo. Todos los derechos reservados.
© 2018 Marco Polo. Alle Rechte vorbehalten
© 2018 Marco Polo. All rights reserved. Use without permission is illegal.
Fotagrafia compleja de realizar al haber mucha luz sobre el plano que queria fotografiar,pero era complicado ya que estaba a mas de 30 metros de altura sobre una roca y era imposible bajar justo al lado de la cascada para inmortalizarla.Me quedo contento con lo realizado,se podia hacer mejor?? claro pero desde donde yo la hice creo que es dificil sin jugarte el fisico.
Dormir en ti, desnuda de abalorios,
amada por la calma de tus horas,
en tus ciénagas, en tus ciegos páramos,
con los ojos de sístole y penumbra
que arrancan alaridos al invierno.
Dormir en ti; los pájaros nocturnos
se enamoran de besos y cuarteles
donde reposar del vuelo, del fin
del nido y del estrago, y el helecho
gotea agua, lluvia mensajera.
Dormir en ti, en el canchal del río
donde arrasas, en el enigma triste
de los lirios oscuros, en océano
enloquecido por tus manos dulces
que penetra la casa en donde moro.
Dormir en ti, tras los acordes blancos
de tu silencio, que adormila búhos
y lechuzas encarnados en piel,
con sueños habitados de un futuro
lleno de soledad y de catástrofe.
Dormir en ti, al ángel de los hielos,
en tus pechos de diosa primigenia,
con roces de la rosa ensangrentada
y el murmullo del águila triunfante,
dormir, dormir en ti, sí, para siempre.
Teresa Domingo Català
© All Rights Reserved
Cres Island lies in the Kvarner Gulf off the E coast of the large peninsula of Istra in Croatia, between the peninsula and the islands of Krk and Rab.
I did this illustration for an article related with design for retail, I like how it looks! you can see it at Create Magazine new issue (march-april-07)
la sfida consiste nel creare attraverso di essa quella combinazione tra verità e bellezza chiamata arte. E’ una ricerca soprattutto spirituale. Cerco verità e bellezza nella trasparenza di una foglia d’autunno, nella forma perfetta di una chiocciola sul...la spiaggia, nella curva di una schiena femminile, nella consistenza di un vecchio tronco d’albero e anche in altre sfuggenti forme della realtà. Alcune volte, mentre lavoro su un immagine nella mia camera oscura, fa la sua comparsa l’anima di una persona, l’emozione di un evento e l’essenza vitale di un oggetto, e allora il cuore mi trabocca di felicità e libero il pianto, non riesco a farne a meno.
(Isabelle Allende, Ritratto in Seppia)
... a las cabras monteses (Capra pyrenaica victoriae) por esta temporada invernal. Tras el fracaso del sábado previo en el que, acompañado de Juan Caballero y su hijo, no llegué a sacar la cámara del macuto, repetí este pasado a pesar de que la previsión meteorológica no era la mejor, pues no pronosticaban nevadas, que es lo que yo busco.
Lo cierto es que, al final, acertaron de lleno, no nevó en altura: ¡¡¡¡LLOVIÓ!!!! No me lo podía creer mientras hacía un puñado de tomas a un grupito de hembras y crías, y que no tardó, además, en desaparecer por entre unos peñascales por los que yo no las podía seguir. Por si fuera poco y para colmo de la mala suerte, no estaban acompañadas de ningún machote grande, que en estas fechas suele ser lo normal. Así pues, trasegando con cuidado entre la niebla y las rocas verglasseadas por una fina capa de hielo, pude hacer apenas dos grupos de imágenes de las que quedar satisfecho, al tiempo que la llovizna iba empapando un poco todo. Esta es, para mi gusto, la mejor de la jornada porque, entre otras cosas, solo se ve blanco, cuando en realidad se había ido bastante nieve respecto del sábado previo, y las festucas amarillas, piedras y piornales afloraban por todas partes. En estas condiciones se hacía imposible obtener tomas limpias en un entorno invernal. Reconozco que estoy obsesionado con que las fotografías sean limpias para que nada distraiga de su lectura, pero en aquellas circunstancias no era posible.
Esta imagen fue la más interesante que pude hacer, y probablemente compensó, no solo el nuevo madrugón, sino también el hecho de superar la enorme pereza que me corroía por dentro solo de pensar en volver a viajar hasta allí yo solo. Para rematar otra jornada peor que mediocre, increíblemente se despejó casi por completo el cielo y salió el sol. ¡¡Lo propio para conseguir una atmósfera alpina e invernal!!. En fin, es lo que hubo y servirá para regresar en el próximo celo con más ganas todavía, si cabe.
El resto de la tarde, entre que se desvaneció el ambiente invernal con un sol radiante, y que la escasez de nieve no ayudaba para enmascarar tal situación, las fotos que pude hacer de un gran macho copulando con una cabra situados lejos de mi posición (y de otros fotógrafos que estaban por allí) no pueden pasar de meros testimonios documentales, pero al menos pude traérmelos para casa en la tarjeta de la cámara, lo que no siempre es fácil.
Saludos.
Bueno, creo que con esta foto entenderán obviamente que ninguno de los 2 equipos esta en condiciones de operar...
La foto corresponde a cuando se le retiraron las ruedas al AEZ-42 para ser entregadas al AEL-37.
No soy muy conocedor de los asuntos mecánicos porque recién me inicio en esto pero onda dar datos de ambos automotores y de si es posible su reparación puedo decir lo siguiente:
AEL-38
-Falta de los 8 motores de tracción ---> reparable usando los motores de otro automotor de la misma procedencia.
-Falta de ruedas, actualmente posee las del AEZ-44 ---> Solamente reparable usando repuestos nuevos.
-Falta de mangueras para traspaso eléctrico entre coches.
-Falta de pantografos ---> Es facil el retirárselos a otro automotor o locomotora.
-Renovación de grasas.
AEZ-42:
-Fallas en la mayoría de sus motores de tracción, 4 de ellos graves (coche A) ---> su reparación debiese suceder únicamente pasando por una RG.
-Falta de ruedas ----> Repuestos nuevos.
-Renovación de grasas.
-He de CREER que dado el "pequeño accidente" que se pego... ha de tener problemas de frenado... unicamente en el coche A y B1 ---> Reparación con RG.
Osea... las cosas favorables, tal vez no para el 42 pero si para el AEL-38, serán la llegada de los AEL-35 y 36 a Santiago.
Post Data: Feliz cumpleaños a don Biorieles eaeaeaea!!!
Lake Vrana (Croatian: Vransko jezero), in the centre of Cres island, is a fresh water lake, 1.5 km wide and about 4.8 km long. The town of Cres has been supplied with drinking water from the lake since 1953, and the towns of Mali and Veli Lošinj received their supplies ten years later. It was thought at one time that the water in the lake was linked to some mainland source by underground streams, but it has since been established that in fact it originates from the atmosphere.
The lake is one of cryptodepression characteristics. It was formed by very heavy tectonic movements along a longitudinal relaxation fault which now contains 220 million m3 of fresh water. Comprising an area of 5.8 square kilometres (2.2 sq mi), the depression reaches a depth of around 60 m below the sea level, but its surface lies about 14 m above it, oscillating by about half a metre, meaning the maximum depth is 74 metres (243 ft). It is surrounded by mountains like the 483 m high Mont Elmo and Mount Perskra of 429 m.
The lake contains pike, tench and carp. There are also eels, but their origin is still unclear.
---------------------------------
Myth of Lake Vrana
There is a local legend that there is a castle under the lake. According to the legend, a rich sister who lived in the castle would not give her much poorer sister money or food. As a result, she was punished by having her castle flooded during a severe thunderstorm which caused Lake Vrana to be created. The story goes on to tell that on some windy days, if one is to listen very carefully the tower bells can still be heard ringing to this day.
----------------------------------------------------------------
Jezero slatke vode usred
Jadranskog mora
Vransko jezero na otoku Cresu
Srećko Božićević, Zagreb
Između stotinjak jadranskih otoka, otok Cres se svojom površinom, razvedenošću obale i visinom svog otočnog grebena nalazi na samom vrhu. S površinom od 404,33 km2 on je po tome drugi otok na Jadra-nu. S dužinom od 24,7 km svoje obale on je po tome treći jadranski otok. Visina otočnog grebena iznosi 648 m iznad razine mora i po njoj je otok Cres takoder drugi među jadranskim otocima. Dužina tog otoka izmedu njegove najsje-vemije i najjužnije točke iznosi 65,6 km, dok mu Širina varira od 2 do 11,2 km.
Uz brojne morfološke osobitosti visokih hridina i niskog zarav-njenog dijela kao posebna hidrogeološka rijetkost svakako je postojatnje VRANSKOG JEZERA u središnjem dijelu otoka. Taj ve-liki bazen pitke vode dug je oko 5,5 km sa širinom od 1,5 km. Razina vode jezera varira od 12,8 m do 16 m iznad razine mora ovis-no o hidrološkom režimu dotje-canja vode (a vjerojatno i istjeca-nja!). Najniža izmjerena točka u jezeru je 84 m ispod razine mora i po tome se ono ubraja u krip-todepresije.
Život tog jezera protjecao je vje-kovima svojim ustaljenim ritmom u kraškoj pustoši tog otoka bez ikakvih ljudskih intervencija. Prije više od jednog desetljeća sve jače turistički razvijeno područje či-tavog Cresa i njegovog nastavka otoka Lošinja osjeća sve veću po-trebu za stalnom i dovoljnom količinom pitke vode. Izlaz za tom potrebom nalazi se u prirodnoj akumulaciji slatke vode Vranskog jezera. Uz izgrađenu vodovodnu mrežu i početno postrojenje ma-njeg kapaciteta potrebe se po-većavaju i čovjek zadire i većim gradevinskim zahvatima očito sve bezobzimije na taj jedini izvor to-liko potrebne vode, koji ipak nije nepresušan. Unazad nekoliko go-dina razina jezera počela se nagío snižavati i pojavila se opasnost daljnje sigurnosti koliko samog opskrbljivanja, toliko i daljnjeg života - biljnog i životinjskog u sa-mom jezeru i neposredno uz njega. Uz brojna postavljena pitanja, dvojbe, optuživanja i samo dava-nje odgovora kretalo se sa granica spekulacija do nepoznatih i ne-dokazanih činjenica. Na kraju svih dvojbi odgovor se potražio u jed-nom sustavnom i multidiscipli-narnom istraživanju, opažanju i praćenju uočenih i postojećih promjena. Uz pomoć stručnjaka i modemih instrumenata prati se i promatra sve što bi moglo dati od-govor na nastalu promjenu i po-moći stanovnicima tog otoka da što je moguće više upoznaju ćudi i "ponašanje" ovog svakako jedin-stvenog jezera na području našeg krasa.
Uz pomoć dobivenih sredstava Svjetske banke uz jezero i na nje-mu našle su se brojne ekipe is-traživača.
Koliko je poznato za sada su završena "Preliminarna ihtiološka istraživanja Vranskog jezera" koja su se pozabavila ribljim svijetom jezera. Uz to su izvršena točna aerofotogrametrijska snimanja površine i neposredne okolice jezera, izvedena su ponovna ba-timetrijska mjerenja dubine vode, a sustavno se vrše meteorološka i hidrološka opažanja.
Sada su u tijeku vrlo detaljna geološka i geofizička istraživanja koja imaju zadatak da se svi po-stojeći geološki podaci o vrstama i starosti stijena što izgrađuju okolicu jezera dopune vrlo pre-ciznim i brojnim mjerenjima tek-tonskih elemenata, ne bi li se pokušao potražiti što točniji odgo-vor, kako o nastanku jezera kao morfološke forme u tom vrlo kraškom prostoru, te da se otkriju eventualni putevi otjecanja, odnosno poniranja vode iz slatko-vodne akumulacije u smjeru nedaleke morske obale. Na realizaciji tih istraživanja rade već duže vrijeme inž. Darko Ivičić i dr. Karlo Braun s ekipom suradnika iz zagrebačkog Instituta za geološka istraživanja određujući mjesta gdje će započeti prospektorska bušenja i trasiranje otkrivenih ili pret-postavljenih smjerova otjecanja vode iz jezera.
Još jedna zagonetka u području našeg krasa polagano će prestati biti tajna i nepoznanica kako za običnog creskog pastira tako i za najinformiranijeg stručnjaka.
Ekološki glasnik, 9-10, 1990, str 24 DISK 0606
------------------------------------------------
Vransko jezero na Cresu golema prirodna “Šterna”
NIKOLA STRAŽIČIĆ
Svakom putniku koji prvi put prolazi cestom Cres -Osor-Mali Lošinj zastane dah kad nadomak sela Vrane, najednom i neočekivano, u dubokoj udolini impozantnih dimenzija ugleda tirkiznoplavu površinu Vranskog jezera, koja u sivilu krškog okoliša - nalikuje na fatamorganu. I svakome se u tom času i nehotice nameće barem neko od pitanja: koje je to jezero i zašto se tako naziva; kako može opstati na krševitom otoku - nasred Kvarnera; ot-kuda tolika količïna vode i da li je slana kad je uokolo otoka more; koliko je jezero duboko i kakav je odnos je-zerske i morske razine; može li se prići jezeru i kakvu korist ono donosi otočnom stanovništvu? Pokušajmo ukratko odgovoriti na ta pitanja!
Ime jezera
Prvi opis Vranskog jezera potječe od A. Fortisa (1771) koji, u svom djelu pisanom na talijanskom jeziku (Saggio d'osservazioni sopra l'isola di Cherso ed Ossero) i objavlje-nom u Veneciji, korektno i ispravno navodi izvorni naziv - Jezero, kako ga jedino i danas nazivaju stanovnìci okol-nih otočnih naselja. Jednako postupaju i brojni autori u prošlom stoljeću, ali od tada se počinje u literaturi javljati i romanizirani oblik Lago di Vrana i germanizirani oblik Vrana-See. Tek u (našoj) novijoj literaturi javlja se danas običajeni naziv - Vransko jezero, po obližnjem naselju Vrana, smještenom na padini íznad istočne obale jezera. To se naselje - u usporedbi s ostalim susjednim naseljima - ne ističe veličinom, već položajem na glavnoj otočnoj prometnici. Svakako, nije ispravan naziv Jezero Vrana, ka-ko ga nazìvaju nekì našï autorì, jer to nije u duhu našeg jezika, makar se time - možda - željelo istaknuti razliku prema istoimenom jezeru u sjevernoj Dalmaciji.
Kako je nastalo Vransko jezero
Vransko jezero je golema prirodna akumulacija s oko 225 milijuna m3 slatke vode. Dugo je više od 5 km i široko do 1,5 km, a površina mu iznosi oko 5,5 km2 (Bohinjsko jezero 3,3 km2 ). Međutim, zbog postojanja niskih priobal-nih zona uz sjeverni i južni rub jezera, kao i zbog kolebanja vodostaja tokom vremena, dimenzije jezera mogu - od godine do godine, pa i tokom iste godine - osjetno va-riratì, posebno duljina, a time i površina. Iz istih razloga míjenja se i visina kote jezerske razine, a time i dubina jezera. Vransko jezero se nalazi u središnjem i najširem dijelu otoka Cresa (oko 10 km), a smješteno je u dubokoj udolini čije zaravnjeno dno upućuje na to da se radi o potopljenom (krškom) polju. Nastanak jezera posljedica je postglacijalnog izdizanja morske razine na blizu 100 m, pri čemu se dno udoline našlo više desetaka metara niže od morske razine, pa je ispunjeno vodom i pretvoreno u je-zero, a pretežno dolomitni sastav podloge objašnjava mo-gućnost njegova opstanka na inače krškom otoku.
Današnja istraživanja, posebno temeljita nakon drugog svjetskog rata, pokazala su da je Vransko jezero kriptode-presija s površinom, za vrijeme srednjeg vodostaja, od oko 13 m iznad razine mora i apsolutnom dubinom, takoder pri tom vodostaju, od oko 74,5 m, pa najdublji dio jezer-skog dna leži oko 61,5 m niže od morske razine.
Podrijetlo jezerske vode
Još u prošlom stoljeću, u vrìjeme prvih ìstražìvanja podrijetla vode u Vranskom jezeru, postavljene su dvije su-protne teorije: prva (J. Lorenz, 1859), po kojoj jezero do-biva vodu podzemnim putem, ispod morskog dna, negdje iz planinskog okvira uokolo Kvarnerskog zaljeva (Velebit, Gorski kotar, Učka), i druga (E. Mayer, 1874), po kojoj je jezerska voda zapravo kišnica koja pada izravno na jezero i na njegovo slivno područje (oko 30 km2), s kojega se -za vrijeme jakih kiša - slijevaju u jezero snažne bujice, osobito prema njegovu sjevernom i južnom kraju.
Istraživanja nakon drugog svjetskog rata (M. Petrik, 1957) dokazala su jednoličnost kemijskog sastava i tempe-rature vode na čitavom jezerskom dnu te različitost u ke-mijskom sastavu jezerske vode i vode izvora i rijeka na susjednom kopnu odakle se može dosta pouzdano zaklju-čiti da ne postoji podzemno pritjecanje vode u jezero sa susjednog kopna. Jezerska voda se, dakle, obnavlla isklju-čivo kišnicom i površinskim dotokom sa susjednih planina, ali i podvodnïm izvorima uz rubove jezera koje hrani voda iz podzemnih krških šupljina na otoku, pa, vjerojatno, upravo u tom treba tražiti objašnjenje naoko neobične (i ranije neobjašnjive) pojave da razina jezerske vode može rasti danima nakon posljednje kiše. Istovremeno voda se iz jezera kontinuirano gubi isparavanjem (evaporacijom) i podzemnim otjecanjem u more. Budući da je, naime, tlak jezerske vode (čija je razina oko 13 m iznad razine mora, a dubina jezera je veća od dubine okolnog mora!) viši od tlaka morske vode, jezerska voda može otjecati u more, dok morska voda ne može ući u jezero. To je i objašnjenje za postojanje slatkovodnog jezera na otoku okruženom mo-rem!
Hidrološki režim jezera prilagoden je srednjoj godišnjoj količini padalina od oko
1 000 mm i srednjoj godišnjoj evaporaciji od oko 1 500 mm. Budući da je površma jezer-skog sliva oko šest puta veća od površine jezera, kada ne bi bilo podzemnog otjecanja jezerske vode u more, razina vode u jezeru bi se stalno izdizala ili bi pak evaporacija s jezerske površine morala biti preko granice vjerojatnosti. Nije poznato na koji se način voda iz jezera gubi u more, jer se otjecanje vode nigdje ne zapaža
. Medutim, jaka vrulja u uvali Vrutek, uz zapadnu obalu otoka, nasuprot jezeru, vrulja ispred Valunai više priobalnih podmorskih ízvora na toj obali, i po lokaciji i po trajanju čitave godine, upu-ćuju na mogućnost (i vjerojatnu) vezu s podzemnim otje-canjem jezerske vode. K tome, ne smije se zaboraviti mo-gućnost postojanja dubokih vodoprohodnih šupljina u krškom podzemlju, koje mogu završavati i negdje na dnu Kvarnera ili Kvarnerića. Uz to, ostaje otvoreno pitanje po-rijekla vode nekoliko priobalnih izvora istočno od Valuna i južno od Cresa (Piskel).
Kolebanje jezerske razine
Već je A. Fortis (1771) zabilježio neobično ponašanje jezerske razine, koja se - po pričanju otočana - tokom nekoliko uzastopnih godina .povlači., a nakon toga tokom nekoliko uzastopnih godina .raste.. Zbog toga vlasnici nji-va u Polju - plodnom području na naplavljenom terenu uz južni kraj jezera, poučeni iskustvom generacija, u prvoj godini nakon povlačenja vode s njihovih njiva siju kukuruz, zatim dvije-tri godine siju pšenicu, a nakon toga ostavljaju njive nezasijane, očekujući porast vode i ponovnu poplavu.
Praćenje kretanja vodostaja kroz 28-godišnje razdoblje (1949-1976) pokazuje da do porasta odnosno opadanja godišnjeg vodostaja dolazi najčešće tokom 3-4 uzastopne godine, što bi moglo biti u vezi ne samo s kretanjem go-dišnjih količina padalina nego i s njihovim rasporedom tokom godine. U navedenom razdoblju najniži vodostaj od 11,44 m zabilježen je u kolovozu 1975, a najviši od 15,89 m u veljači 1961 što dalje amplitudu od 4,45 m (u raz-doblju 1929-1939. amplituda je iznosila 5,64 m!).
Iako se promjena vodostaja tokom godine u osnovi po-klapa s godišnjim rasporedom padalina, pa zimskoj polo-vicl godine odgovara uglavnom visoki, a ljetnoj polovici niski vodostaj, srednji godišnji vodostaji nisu uvijek u skla-du s kretanjem godišnjih količina padalina. Naime, kišnoj godini ne odgovara uvijek visok vodostaj u toj godini, već se porast vodostaja ponekad javlja tek u narednoj godini. Slično vrijedi i za opadanje jezerske razine u odnosu prema sušnim godinama. Pri tome je, očito, važno i da li su kiše bile učestale u prvim ili posljednjim mjesecima u godini.
I promjene srednjih mjesečnih vodostaja pokazuju tako-der, lz godine u godinu, neujednačen hod. Premda mjeseci s visoklm padalinama najčešće donose porast vodostaja, i obratno, jesenske kiše - nakon jakih ljetnih suša - po-nekad ne donose gotovo nikakav porast vodostaja ili pak do porasta vodostala dolazì tek u narednim mjesecima.
Sušnom razdoblju u ljetnoj polovici godine odgovara jednolično opadanje vodostaja, najčešće jedan centimetar dnevno, veoma rijetko i dva centlmetra. Što se pak tiče mogućeg dnevnog porasta vodostaja, on je u izravnoj vezi s intenzitetom padalina. U navedenom posljeratnom raz-doblju najviši dnevni porast vodostaja iznosio je 22 cm!
Minimalni vodostaji javljaju se redovito u jesen, pa i početkom zime dok se maksimalni vodostaji javljaju zimi ili u proljeće. Godišnja amplituda od godine do godine veoma je različita, a najčešće između jednog i dva metra (u razdoblju 1949- 1976.) kretala se od najmanje 89 cm do najviše 297 cm.
GOLEMA PRIRODNA “ŠTERNA”
Hidrološka istraživanja pokazala su da voda Vranskog jezera sadrži 70 mg/lit. soli i to jednolično u cijeloj vo-denoj masi, što takoder dokazuje da morska voda nigdje ne prodire u jezero, jer bi na mjestu eventualnog prodora jezerska voda morala biti mnogo slanija. Salinitet jezerske vode nïje, dakle, tog porijekla. Istodobno, jednolična sla-nost u svim slojevima jezerske vode dokazuje da ni slatka voda sa susjednog kopna ne prodire podzemnim putem u jezero, jer bi na takvom mjestu jezerska voda morala imati manji salinitet. Naime, salinitet kopnenih voda na susjed-nom kopnu najčešće je ispod 10 mg/lit.!
Na osnovi analize vode (kišnice) u nekoliko cisterni (“šterni”) u okolnim naseljima: Vrani Staniću, Zbišini i Vršiću, uočava se sličnost u sastavu vode u tim cisternama i vode u Vranskom jezeru, jer je salinitet vode u cisternama iznosio 47,5 mg/lit. Iz toga se vidi kao i iz ranije navede-nog, da je Vransko jezero autohtono. Ono je zapravo go-lema prirodna “šterna” u kojoj je akumulirano 225 milijuna m3kišnice!
Postojeći salinitet vode i u jezeru i u susjednim cister-nama posljedica je sitnih kapljica morske vode, koje sadrže kristale soli, a snažna ih bura nanosi na okolni otočni pro-stor (u prosjeku 53 g/m', odnosno 530 kg/ha, što za cijelo područje jezerskog sliva iznosi oko 1 700 t soli godišnje! Kiše spiraju sol s površine i odnose je u jezero, a kako voda iz jezera stalno otječe u more podzemnim putem, količina soli u jezerskoj vodï, usprkos evaporaciji, ne po-većava se i ono ostaje slatkovodno.
Zbog sadržaja soli, kalcija, kisika i drugih minerala voda Vranskog jezera vrlo je kvalitetna, a budući da u jezeru gotovo i nema raspadanja, voda je izuzetno čista, pa to jezero u tom pogledu zauzima posebno mjesto među na-šim krškim vodama. Čistoći jezerske vode pridonosi i to što na obalama jezera nema naselja, a na području cijelog jezerskog sliva ima tek nekoliko zaselaka s ukupno svega 65 stanovnïka (1981). Osim toga, níjedan bujični tok ne utječe neposredno u jezero, već se ta voda procjeduje kroz šljunkovìte ili pjeskovite naslage na obali lezera, pa se na taj, načín “filtrira” prije ulaska u jezero. Zbog toga se, ï za vrijeme jakih kiša, veoma rijetko može vidjeti zamućena voda uz rubove jezera. Logična je posljedica svega toga da je Vransko jezero naša najprozirnija slatka voda (prozirnost vode doseže do 24 m)!
Temperatura vode Vranskog jezera mijenja se tokom go-dine na cijeloj dubini, a u površïnskom sloju i tokom dana. Pri tome ima utjecaja i kiša, osobito ljeti, ili bura, kada pod naletom snažnog vjetra sva jezerska voda cirkulira. Voda je nahladnija krajem zime (ožujak!), kad od površine do dna iznosi ìzmeđu 4 6 i 5°C. S nastupom protjeća počinje zagrijavanje površinskog sloja i postupno uspostavljanje termičke stratifikacije, koja je najizraženija u srpnju. Tada je temperatura površinskog sloja oko 25°C, a s dubinom temperatura opada i pri dnu iznosi 6,5°C.
Vransko jezero - veliki prirodni ribnjak
Ribolov na Vranskom jezeru ima, očito, vrlo dugu tradiciju. Prvi poznati zapis u tom smislu potječe iz 1439. godine kojim venecijanski generalni providur za Dalmaci-lu nareduje creskom knezu da dopusti slobodan ribolov na jezeru. A Fortis navodi (1771) da je gradsko vijeće u Cresu već ranije davalo u zakup jezero u svrhu ribolova i ištiče važnost udjela ribe u prehrani stanovništva okolnïh naselja. Istina, on spominje jedino jegulje (domaće stanovništvo naziva jegulje “bižat”), odakle bi se moglo zaključìti da u to vrijeme u jezeru nije bilo drugih ribljih vrsta. U prilog takvol pretpostavci je i tvrdnja starijih stanovnika iz okol-nih naselja da su ostale donesene u jezero tek u prošlom stoljeću, i to iz alpskih rijeka. To su: “luc” (štuka - Esox lucius), “tinkva” (linjak - Tinca tinca) i “škardula” (crven-perka - Scardinius arytrophtalmus). Navodno su ih ovamo donijeli austrijski ihtiolozi. O tome, medutim, nema drug-dje potvrde. Zanimljivo je da M. Casotti 1941. godine uz jegulje spominje i štuke i linjake.
Prema obavijestima debivenim u okolním zaselcima: Grmovu, Vrani, Staniću, Zbišini i Podolu, prije prvog svjet-skog rata ì izmedu dva rata lovilo se “dosta ribe”, i to mrežama vršama, ostima (pod svijeću) i udicom, pa se riba često prodavala i u drugim otočnim naseljima (Belej, Sti-van), a ponekad se odvozila i na ribarnice u Rijeci i Puli. U to vrijeme na obali jezera ispod svih spomenutih zase-laka redovito se nalazilo po nekoliko čamaca (osim za ri-bolov, čamcï su služili i za prijevoz s jedne na drugu obalu jezera, što je olakšavalo medusobnu komunikaciju izmedu pojedinih nasuprotno položenih naselja).
Vransko jezero i danas jebogato ribom i nalikuje na golemi prirodni ribnjak. Riblji svijet u njemu ima, očito, veoma povoljne uvjete za život, a nema prirodnih nepri-jatelja. Zbog toga sve vrste koje u njemu žme mogu doseći težinu ìznad uobičajene. Tako se npr. love primjerci štuke s više od 10 kg, linjaci i do 4 kg, crvenperke od jednog kilograma i jegulje od 3 kg! Medutim, nakon izgradnje vodovoda Vransko jezero je stavljeno pod strogu zaštitu i pristup jezeru je zabranjen, a ribolov je dozvoljen u ogra-ničenom obliku, jedïno članovima sportsko-ribolavnog društva “Štuka” iz Vrane, i to ìsključivo udicom.
lzvanredno važna suvremena vodoopskrbna funkcija
Da je Vransko jezero bilo izuzetno važno kao izvor pitke vode za otočno stanovništvo još od davnih vremena, svje-doči i izrazita koncentracija Ilirskih gradina i drugih trago-va pretpovijesne naseljenosti na okolnim uzvišenjima. Od toga doba pa sve do najnovijeg vremena dolazili su na jezero po vodu stanovnici susjednih naselja, a tokom ljet-nih suša i stanovnici iz udaljenih dijelova otoka. O izgrad-nji vodovoda iz jezera, za potrebe vodoopskrbe otoka Cresa i Lošinja, počelo se razmišljati već u doba austrijske uprave, a bilo je takvih planova i za vrijeme talijanske vladavine, ali ideja o cresko-lošinjskom vodovodu iz Vranskog jezera ostvarena je tek nakon oslobodenja tih otoka i njihovog sjedinjenja s maticom zemljom nakon drugog svjetskog rata. Najprije je izgrađen vodovod do Cresa (1953), a deset godina kasnije voda je stigla do Malog i Velikog Lošinja (1963). Kapacìtet tog prvog vodovoda bio je 25 lit./sek., što se već nekoliko godina kasnije pokazalo nedostatnim, pa je 1968. postavljena nova crpka kojom je kapacitet vodo-voda udvostručen. U 1970. na vodovodnu je mrežu priklju-čena Martinšćica, a 1971. ï Valun.
Vodovod je donïo neprocjenjivu korist otočnom stanov-ništvu i postao bitan činilac u brzom razvoju cresko-lošinjskog turìzma što je opet imalo za posljedicu nagli porast potrošnje vode. Zbog toga je 1974. započela cjelovita rekonstrukcija vodovoda, koji sada ima kapacitet 300 lit./-sek. Time su osigurane dovoljne količine vode ne samo za sva naselja koja su dosad obuhvaćena vodovodnom mre-žom već i za preostala naselja (krajnji sjeverni i južni dïo otoka Cresa) i za ostale otoke cresko-lošinjske otočne sku-pine koje se planira u budućnosti uključiti u vodovodnu mrežu.
Izgradnjom vodovoda Vransko jezero je dobïlo izuzetnu važnost kao neiscrpni prirodni spremnik pitke vode, što je od životnog značenja za ukupni društveno-ekonomski razvoj cresko-lošinjskog otočnog prostora. Zbog toga posta-je aktualnom i zaštita Vranskog jezera, koja se očituje dvo-lako: kao stroga zaštita jezera, što je već na snazï, kako bi se trajno održavala postojeća čistoća njegove vode, i kao mak-simalno dopustiva količina vode koja se smije crpsti, a da se prì tome razina jezera ne spusti ispod kritične točke, što bi moglo uzrokovati poremećaj prirodne ravnoteže i zaslanjivanje jezera. Oba ova oblika zaštite zahtijevaju paž-ljivo praćenje i daljnja temeljita istraživanja.
170• PRlRODA • VELJAČA • 1985
-------------------------------------------------------------
El castillo es de construcción cristiana en la segunda mitad del siglo XIII, aunque se practicaron importantes reformas a lo largo del siglo XV.
En época del Emirato, se creó una fortificación sobre el antiguo oppidum del cerro de San Cristóbal, para refugio de los campesinos en caso de peligro, sin embargo durante los siglos IX y X, la población se trasladó al actual solar municipal, próximo al río Salado, donde se formó una pequeña alquería árabe que, en los siglos XI y XII, se fortificó para defenderse de los ataques castellanos. Una vez conquistada por los cristianos, en 1242 fue cedida por el rey Fernando III a la jurisdicción de la Orden de Calatrava, la cual construyó el castillo que ha llegado hasta nosotros.
En el siglo XV, el castillo se vio involucrado en las luchas civiles entre el rey Enrique IV y la nobleza. El 14 de octubre de 1466, las tropas del concejo de Andújar, mandadas por el alcaide don Pedro de Escavias y partidarias del rey Enrique IV y de sus representantes en Jaén, el condestable don Miguel Lucas de Iranzo y don Beltrán de la Cueva, atacaron y saquearon Lopera, según detalla la Crónica del Condestable, como represalia por su fidelidad al bando rebelde que capitaneaban, don Pedro Pacheco, marqués de Villena y don Pedro Girón, marqués de Calatrava.
En 1856, el castillo fue adquirido por Alonso Valenzuela, alcalde de Lopera y diputado a Cortes. Desde principios del siglo XXI, su propiedad es pública, si bien anteriormente fue bodega y fábrica de vino.
El castillo, de grandes proporciones y fabricado con mampostería en hiladas y el mortero de cal, tiene una base pentagonal irregular, defendida por cinco torres en sus esquinas, cilíndricas unas, prismáticas otras, y singulares balcones amatacanados para garantizar la mejor protección de las puertas y de alguno de los torreones. El espacio interior se organiza en torno a un patio de armas que incluye la peculiaridad de contar con dos magníficas torres de Homenaje, unidas entre sí por dos lienzos de muralla. Son de planta rectangular, esquinas achaflanadas y matacanes de ladrillo.
La torre de Santa María tiene su entrada por arco apuntado, al nivel del patio de armas y un remate en el parapeto almenado. Está estructurada en dos cuerpos y contiene una preciosa capilla cubierta con bóveda esquifada. En la parte central de cada uno de los lados destaca un balcón amatacanado, mientras que en merlones alternos hay saeteras que llegan hasta el parapeto.
La torre de San Miguel dispone de su entrada en el primer piso, y aunque parece contemporánea de su compañera no se aprecia el remate almenado porque está desmochada. Se utilizaba para controlar el acceso al alcázar. En la subida a las torres destaca el modelo de escalera de caracol, de piedra, un elemento funcional que permite aprovechar al máximo el espacio, sin concesiones al ornato, en consonancia con la austeridad y funcionalidad de los muros.
Cres is a city on the Croatian island of Cres. The area has been inhabited since prehistoric times. The town itself was built in the Middle Ages, starting in the 14th century. In 1459 it came under Venetian rule, as most parts of Istria at that time. The old center of the town is surrounded by walls, with five towers and several city gates.
Model: Elena Deberdeeva
Accessories: www.botti.ru
Outfit: Cres Abines
MUA: Vincent Bermejo
Locale: El Garaje Studio
Best viewed Full Size here www.aguelphotography.com