The end of the travel.

Boats Resting in Korana’s Winter Silence

Morning on the Korana arrived softly, wrapped in winter breath and reflections painted across the calm surface. Two boats — one modern, one traditional — wait patiently for spring, keeping quiet the stories of all their journeys. Snow melts slowly on their benches, and the air carries the promise of days when they’ll once again drift toward places known only to them and their keepers.

Čamci u tišini zimske Korane

Jutro nad Koranom došlo je tiho, samo s laganim dahom zime i odrazom drveća koji je izgledao kao da ga je netko naslikao na mirnu vodu. Dva čamca — jedan noviji, drugi starinski — strpljivo čekaju proljeće, skrivajući priče svih svojih putovanja. Snijeg se topi na njihovim klupama, a zrak miriše na nadolazeće dane kada će ponovno krenuti prema mjestima koja samo oni i njihovi gazde poznaju.

U plavičastoj tišini predvečerja, Vrbnik se smiruje kao san – nježno položen na hridi, okupan u baršunastu postelju svjetala i odraza. Sve utihne. More diše. Grad sanja.

In the bluish hush of twilight, Vrbnik quiets down like a dream—gently resting on the cliff, bathed in a velvet bed of light and reflections. Everything falls silent. The sea breathes. The town dreams.

Dans le silence bleuté du crépuscule, Vrbnik s’endort comme un rêve – doucement posé sur la falaise, baigné dans un lit de velours de lumières et de reflets. Tout se tait. La mer respire. La ville rêve.

In der bläulichen Stille der Abenddämmerung kommt Vrbnik zur Ruhe – sanft auf dem Felsen ruhend, eingehüllt in ein samtiges Bett aus Licht und Spiegelungen. Alles wird still. Das Meer atmet. Die Stadt träumt.

En el silencio azulado del crepúsculo, Vrbnik se calma como un sueño, suavemente posado sobre el acantilado, envuelto en un lecho de terciopelo de luces y reflejos. Todo calla. El mar respira. La ciudad sueña.

Nel silenzio bluastro del crepuscolo, Vrbnik si placa come un sogno – dolcemente adagiato sulla scogliera, immerso in un letto vellutato di luci e riflessi. Tutto tace. Il mare respira. La città sogna.

Montenegrin local train between the Serbian border and the coastal city of Bar, a few meters before the end of its journey.

Crnogorski lokalni voz između srpske granice i primorskog grada Bara, nekoliko metara pre kraja svog putovanja.

Ljepokrili admiral u mirnom odmoru

Ljepokrili admiral (Vanessa atalanta) jedan je od najpoznatijih i najelegantnijih leptira Europe. Iako svojim raskošnim krilima plijeni pozornost u letu, kada miruje skriva se u smeđim tonovima – poput lišća ili kore. Migratorna je vrsta, putuje tisućama kilometara između Europe i Afrike. Priroda uvijek podsjeti koliko su i mala bića spremna na velika putovanja.

Red Admiral at Rest

The Red Admiral (Vanessa atalanta) is one of Europe’s most elegant and well-known butterflies. While its bright wings capture attention in flight, at rest it blends into the earthy tones of leaves and bark. A true migrator, this species travels thousands of kilometers between Europe and Africa. Even the smallest creatures remind us of the power of great journeys.

Ptice daju primer

Primer kakav treba

Primer ptica

Primer perje krila let ptica

Primer gnezdo putovanja pesma ptica

Primer lepota ptica

Primer srce ptica

Svetlost ptica

kulturniturizam.croatia.hr/Destinations/DestinationDocume...

11856 R Dubrovnik. - Lokrum Déposé J. Tošović 78

colnect.com/en/postcards/postcard/483579-

Dubrovnik_-Lokru...

🇬🇧 English

Lokrum is a lush, enchanting island located only 600 meters from Dubrovnik’s Old Town. Covered with dense Mediterranean vegetation, pine forests, and exotic botanical gardens, it is a protected nature reserve known for its serene atmosphere and rich history.

Lokrum Highlights

•Benedictine Monastery (11th century) – also tied to the legend of Richard the Lionheart’s shipwreck.

•Maximilian’s Gardens – filled with exotic plants brought by Archduke Maximilian during his travels.

•The Dead Sea – a small saltwater lake perfect for calm swimming.

•Peacocks and rabbits wandering freely – one of the island’s charming trademarks.

•Fort Royal – a French fortress offering panoramic views of Dubrovnik and the open sea.

•Game of Thrones filming site – many Qarth scenes were filmed on Lokrum.

-------------------

Lokrum kraj Dubrovnika – opis i posebnosti

🇭🇷 Hrvatski

Lokrum je zeleni, mistični otok smješten samo 600 metara od stare gradske jezgre Dubrovnika. Prekriven je gustom mediteranskom vegetacijom, borovim šumama i egzotičnim botaničkim vrtovima. Zbog svoje očuvane prirode i bogate povijesti proglašen je posebnim rezervatom šumske vegetacije.

Posebnosti Lokruma

•Benediktinski samostan iz 11. stoljeća – ujedno i mjesto gdje je, prema legendi, Richard Lavljeg Srca doživio brodolom.

•Vrt kralja Maksimilijana – egzotične biljke koje je austrijski nadvojvoda donio s putovanja.

•Mrtvo more (Dead Sea) – malo slano jezerce idealno za kupanje u mirnim uvjetima.

•Pavlovići paunovi – otok je poznat po slobodnim paunovima i zečevima, što daje poseban šarm.

•Fort Royal – francuska tvrđava s panoramskim pogledom na Dubrovnik i otvoreno more.

The motor ship AMBASADOR was built for the needs of Jadrolinija under the name JEDINSTVO in the Shipyard "Split" as a new building 132. It was launched on July 1, 1956, and handed over to Jadrolinija on January 5, 1958. It was registered as a long-distance cruise ship. travel and occasionally maintained coastal liner shipping. Three of the same ships were built in the "J" series: Yugoslavia, the Adriatic and Jedinstvo, with JEDINSTVO having differences in the bow superstructure adapted for a larger number of cabin passengers. JEDINSTVO had 2637 GRT, carrying capacity 600 tons, length 90.1 M, width 13 M, it could carry 1200 passengers in coastal liner shipping. It was powered by two Sulzer diesel engines with a total power of 3530 KW built in N.V. Werkspoor Amsterdam - The Netherlands (licensed by Swiss Sulzer) which allowed him speeds of up to 20 knots.

iz

dubrovackidnevnik.net.hr/kolumne/atlasov-ambasador-krstar...

Motorni brod AMBASADOR je za potrebe Jadrolinije izgrađen pod imenom JEDINSTVO u Brodogradilištu „Split“ kao novogradnja 132. Porinut je u more 1. srpnja 1956., a predan je Jadroliniji 5. siječnja 1958. Bio je registriran kao putnički brod duge plovidbe s namjenom kružnih putovanja i povremeno je održavao obalnu linijsku plovidbu. Izrađena su tri ista broda u seriji „J“: Jugoslavija, Jadran i Jedinstvo, s tim da je JEDINSTVO imalo razlike u pramčanom nadgrađu prilagođeno za veći broj kabinskih putnika. JEDINSTVO je imao 2637 BRT-a, nosivost 600 tona, duljine 90,1 M, širine 13 M, mogao je prevoziti 1200 putnika u obalnoj linijskoj plovidbi. Pokretala su ga dva dizel motora Sulzer ukupne snage 3530 KW izgrađena u N.V. Werkspoor Amsterdam - Nizozemska (po licenci švicarskog Sulzera) koja su mu omogućavala brzinu do 20 čvorova.

But hope your Valentine was there on time :)

Sorry not being on line lately still very busy. I am touched with your care and presence here, my friends are best friends on the world ! Thanks and love for each one of you, I really appreciate and love you all :)

Thanks also for your wonderful birthday wishes and your participation for Eluana :)

tijesan mi dan danas

previše naguranih detalja

kao u premalom stanu

prebogate gospođe

s previše putovanja

u arhivu života

i premalo ukusa

i osjećaja za finoću...

tijesan mi je dan danas

i mene je previše u njemu

i riječi je previše u njemu

samo nisu izrečene

pa gube na važnosti

iz sata u sat

danas puca po šavovima.

bučno.

Elfrida Matuč-Mahulja

I zato ova plava, i ova sirina, i...

20220906 8552 PhotosIMilano_12

...6 hours of travelin for 300 km to the capital city...and they call this train Express...what more to say,Croatian National Rail...

I was sitting by myself in coupe ( as a one of few passanger in cariage) and to kill the time I spent by reading "Natural Book" of Bulgarian author Georgi Gospodinov and then I realise that last 30 pages will not be enough for rest of 3 hours of traveling..

So I needed to "kill" rest of the time... I took the camera and on each station I shoot few pictures...Feather from my winter jacket (on previous image posted on Flickr) I found how is lying on seat oposite me and I left ther as a part of my journey...:)

Sest sati putovanja i samo 300-tinjak km predjenih...to je ubrzani vlak...i Hrvatske zeljeznice...Sjedila sam sama u kupeu.(kao rijedak putnik u cijeloj kopmpoziciji)..i citala izvrstan "Prirodni roman" suvremenog bugarskog autora Georgi Gospodinova...kada sam shavtila da mi preostalih 30-ak stranica nece biti dovoljno za preostalih tri sata putovanja...Morala sam se zabaviti...i eto...na svakoj stanici...po nekoliko fotkica...Ono maleno perce je iz moje jakne...tek sam ga naknadno primjetila...a onda namjerno ostavila gdje i jest bilo...:)

During the day...

Pred put mi se ne putuje,

pred povratak mi se ne vraća.

Najtiši sam gde sam

dok osluškujem srce

koje bi da putuje

i jezik koji ga kori.

Da čitam i ćutim.

Da pokušavam

da naučim da volim

na tvom iskustvu ljubavi.

~Zubac

1. little pink boots, 2. Comfort me with apples, 3. bokeh pumpkins, 4. 264:365, 5. A book is like a garden carried in the pocket., 6. Live Love Laugh, 7. Cafe Minerva, 8. [126/365] “There is only you and your camera. The limitations in your photography are in yourself, for what we see is what we are.”, 9. I always knew, 10. I Wanna Dance!!, 11. Untitled, 12. "darkness cannot drive out darkness, only light can do that. " - martin luther king, 13. ., 14. ., 15. 10/ 365::Dancing with myself::EXPLORE::, 16. for jet 153::365, 17. Odbrana putovanja, 18. "Life is a great bundle of little things.", 19. Italian Door, 20. think 'inside' the box, 21. Hello Flare Friday :D, 22. picnic, 23. 23.365, 24. corks, 25. [164/365] full bodied

Created with fd's Flickr Toys

9281 R Rab anno ~ 1900. Loggia

radska roža.

"The "Loža" cafe is one of the oldest catering facilities in Rab. Between the two world wars, there was a cafe, a restaurant and a boarding house here.

Rab, with about 2,000 tourists and cafes in the city harbor, where music could be heard in almost every place, gave off much more splendor and liveliness than today, when over 20,000 tourists stay on the island in summer. In addition to the orchestras that played in the Praha and Imperijal hotels, two to three violinists or guitarists each played in the Grand, Central and Riviera cafes. The Russian balalaika played in the city lodge until midnight. The musicians, Russian emigrants, dressed in white embroidered shirts, black pants and boots, attracted foreign tourists, especially English sailors who would get drunk on beer and barely walk, dragging themselves to their boats. The house where I was born is located opposite the city lodge.

I fell asleep listening to the sounds of the balalaika. At midnight, they ended the evening by imitating the noise made by a departing train. The last time the Russian balalaika was played was in the summer of 1939, just before the beginning of the Second World War."

Frano Marochini - Album from the longest journey. Rijeka 2008.

"Među najstarije ugostiteljske objekte u Rabu ubraja se kavana "Loža". Između dva svjetska rata ovdje je bila kavana, restauracija i pansion.

Rab s oko 2.000 turista i s kavanama u gradskoj luci, gdje se gotovo u svakoj čula muzika, odavao je daleko veći sjaj i živost nego danas, kada ljeti na otoku boravi i preko 20.000 turista. Pored orkestara koji su svirali u hotelima Praha i Imperijal, u kavanama Grand, Central i Rivijera svirala su po dva do tri violinista ili gitarista. U gradskoj loži do ponoći je svirala Ruska balalajka. Svirači, ruski emigranti, obučeni u bijele izvezene haljetke, crne hlače i čizme, privlačili su strane turiste, posebno engleske mornare koji bi se opijali pivom jedva hodajući, dovlačili se do svojih čamaca. Kuća u kojoj sam se rodio nalazi se nasuprot gradskoj loži.

Uspavljivao sam se slušajući zvukove balalajke. U ponoć su završavali večer imitacijom buke koju stvara vlak u odlasku. Zadnji put ruska je balalajka zasvirala ljeti 1939. godine, neposredno pred početak Drugog svjetskog rata."

Frano Marochini - Album s najduljeg putovanja. Rijeka 2008.

SS JAVA Oriente d.d. 6.XII.1929. All'uscita del canale della Manica 6.XII.1929. Zavjetna slika (Majci Božjoj Trsatskoj) koja prikazuje teretni parobrod — SS JAVA Oriente d.d. (1899.) Slika prikazuje parobrod u oluji na izlazu iz Engleskog kanala (La Manche) 6.XII.1929. godine. Az Oriente Rt. SS JAVA áruszállító gőzhajóját ábrázoló kegyeleti festmény (1899) Memorial painting depicting Oriente Ltd's SS JAVA cargo steamship (Date launched - 27.XII.1899) 9623 MuzRiMađ Muzej Grada Rijeke Rađanje moderne Rijeke 1868. – 1918., Ulje na platnu. 20220831 9564 MuzRiMađ_002

SS JAVA Date launched - 27.XII.1899

JAVA SS - Date launched - 27.XII.1899

Parobrod u oluji na izlazu iz Engleskog kanala (La Manche) u 6.XII.1929. godine

SS JAVA Oriente d.d. 6.XII.1929. All'uscita del canale della Manica 6.XII.1929. Zavjetna slika (Majci Božjoj Trsatskoj) koja prikazuje teretni parobrod — SS JAVA Oriente d.d. (1899.) Slika prikazuje parobrod u oluji na izlazu iz Engleskog kanala (La Manche) 6.XII.1929. godine. Az Oriente Rt. SS JAVA áruszállító gőzhajóját ábrázoló kegyeleti festmény (1899) Memorial painting depicting Oriente Ltd's SS JAVA cargo steamship (Date launched - 27.XII.1899) 9623 MuzRiMađ Muzej Grada Rijeke Rađanje moderne Rijeke 1868. – 1918., Ulje na platnu. 20220831 9564 MuzRiMađ_002

Parobrod Java izgrađen je 1899. u Velikoj Britaniji u brodogradilištu Ropner & Sons, Stockton-on-Tees

Porinut je pod imenom Gadsby, međutim prvi i jedini vlasnik bilo je parobrodarsko društvo Oriente sa sjedištem u Rijeci, koje je parobrod nazvalo Java.

Brod je 1934. izrezan za staro željezo u Veneciji.

www.teesbuiltships.co.uk/view.php?exact=1&year_built=...

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Iz knjige „Uspomene iz Bakra“ –Zvonimir Klepac:

Na parobrodu Java plovila su sva petorica braće Klepac iz Bakra (Lujo, Zvonko, Mirko, Ivica, i Vojko)

Najstariji, Lujo Klepac* bio je zapovjednik na Javi šest godina (1906.-1912.), dok je Zvonimir Klepac bio zapovjednik od 1920.do 1923. U knjizi je podatak da se Lujo Klepac ukrcao na Javu kao prvi časnik 1900. godine.

Prvi zapovjednik Jave, koji je parobrod preuzeo u Cardiffu 1899. god. bio je Paškval Stipanović iz Sv.Kuzma.

Zvonko Klepac prvi put se ukrcao na Javu 2.veljače 1908. (kao drugi časnik?). Zapovjednik na Javi tada je bio njegov brat Lujo, a prvi časnik bio je File Pezelj iz Kostrene.

Ukrcali su se još svršeni nautičari Viktor Hugo Rožić, Rubinić i Budak kao kormilari, a Bakranin Nadal Dobrović kao noštromo.

Brodovi kompanije Oriente imali su dugačka putovanja i sve do godine 1910. rijetko su dolazili u Rijeku. Više puta su bili odsutni iz Rijeke i po četiri godine. Zbog toga se strojari iz naših krajeva nisu rado ukrcavali na Orijente i društvo je do 1908. godine imalo strojare uglavnom Engleze, a ložače Arape iz Jemena koje bi obično zamijenili u Port Saidu ili Adenu.

U Rijeci su te veljače 1908. ukrcali teret šećera za New Orleans.

Java je bio spor brod te se putovanje do New Orleansa oduljilo. Kada je bilo povoljno vrijeme brzina Jave bila je 7 i pol milja na sat.

Uza svu svoju sporost, piše Klepac, parobrod Java je obavljao časno svoje plovidbe po morima. Više puta je prevozio petrolej u “latama“ od 5 galona iz Batuma za Shangai, Chifon i Japan. Prevozio je i petrolej iz Philadelphie u Japan.

Jednom je prevozio vrijedan generalni teret iz New Yorka za Daleki istok. Iz Indonezije je prevozio šećernu melasu za Ameriku u velikim bačvama.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

*Lujo Klepac -Iz knjige "Poškropljeni morem" R.Barbalića:

(Čabar 1876.-Newcastle 1920.) Rano došao u Bakar, gdje mu je otac bio sudski kancelista. Nautiku završio 1893. godine, a zatim plovi na riječkim barkovima "Benefattore" i "Sin". Ispit za poručnika položio 1895. godine. Plovi kao škrivan na barku "Armonia" i "Maria R.". Ispit za kapetana položio 1897.godine. Zatim plovi kao časnik na brodovima riječkog društva "Oriente" i već 1906. godine dobiva prvo zapovjedništvo na parobrodu "Java". Od 1912. godine zapovjednik parobroda "Luzon", a od 1914. zapovjednik parobroda "Kobe" na kojem je i umro. Bio je poznat kao nadaren i vrlo inteligentan pomorac.

Dva puta parobrod je obišao svijet prolazeći kroz Magellanov tjesnac.

Zvonko Klepac piše da su naši zapovjednici na brodovima kompanije Oriente bili prvi kapetani A-U trgovačke mornarice koji su sa parobrodima prošli preko Magellana. Bilo je to oko 1898. godine, a parobrodi su bili stari maleni parobrod Siam s kapetanom Rajčićem, stari maleni Burma čiji zapovjednik je bio kapetan Jure Mikuličić Padelić iz Bakra.

Tim starim pomorcima treba odati priznanje jer su opasni Magellanov tjesnac preplovljavali bez radara, satelita, girokompasa, a čak i bez pilota.

Zanimljivo je da je engleski priručnik iz 1910. upozoravao pomorce, u slučaju brodoloma u Magellanovom tjesnacu, na opasne i okrutne divljake koji tamo žive.

Jedno od putovanja Jave bilo je iz Tacome za Lulen u Švedskoj. Prevalila je Java na tom putu 15 000 milja u 105 dana.Kada su jednom prevozili žito iz Tacome u Port Elisabeth u Južnoj Africi, nisu prošli kroz Mageljanov tjesnac, već su oplovili rt Cape Horn.

1914. kao časnik na brodu Java plovio je Stanko Roko iz Bakra, kada ga je unovačila A-U mornarica. Samo dva tjedna nakon što se iskrcao s Jave izgubio je život na lakoj krstarici Zenta kad je taj brod bio potopljen – 16.08.1914. Na Javi je 1922. kamarijer bio Bakranin Viktor Mikoč Plovio je, kaže Zvonimir, parobrod Java sve do 1933. bez neke značajnije nezgode.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

O nekim putovanjima i teretima Jave iz stare štampe:

13. veljače 1902. parobrod Java stigao je u Port Townsend (SAD blizu Seatlea) iz Šangaja sa zapaljenim ugljenom u bunkerima. Vatra je ugašena bez ozbiljne štete za brod.

Nakon toga brod prevozi pšenicu iz Tacome za Saint Vincent.

Početkom studenog 1902. parobrod Java stigao je u Port Townsend (SAD blizu Seatlea) iz Moji (Japan).

Posada je ispričala da su nakon što su napustili tjesnac Tsugaru (Japan) naišli na snažan tajfun. Veliki valovi prelijevali su se preko palube udarajući u čamce za spašavanje, koji su se razbili. Cerade kojim su bila pokrivena grotla skladišta odnijelo je more. Posada je objesila vreće ribljeg ulja preko bokova broda da polako curi u more da bi spriječili razbijanje valova. Pobješnjelo more prijetilo je da potopi brod.

Časnici na parobrodu Java izjavili su da bi brod bio izgubljen da je bio nakrcan teretom.

Java je nastavila plovidbu u West Seatle.

U studenom 1902. Java je imala lošu sreću, mada bez ozbiljnijih posljedica.

Prvo se nasukala blizu Port Townsenda (SAD blizu Seatla) nedugo nakon što je uplovila u tjesnac. Nekoliko dana nakon toga opet je udarila u dno pri pokušaju da pristane uz silos za žito u West Seatleu. Oštećenje je morao pregledati ronioc.

Parobrod je napokon otplovio iz Elliott Baya i doplovio do Tacome (blizu Seatlea). Ovdje su imali uobičajenih poteškoća da pristanu. Pri tom se oko osovine propelera omotao kabel pa je ponovno pozvan ronioc.

Nakon toga brod je unajmljen za prijevoz drvene građe u Algoa Bay (Južna Afrika).

U lipnju 1903. Java je dovezla 400 vagona sirove riže u Rijeku za riječku i budimpeštansku ljuštionicu.

12.listopada 1903. brod je stigao u Rijeku nakon putovanja od 44 dana s rižom iz Rosaria u Argentini.

Početkom ožujka 1909. Java je stigla u Port Said s teretom od 5 700 tona soli.

Mjeseca travnja 1914. Java je dovezla 65 000 bala sirove riže iz Indije u Rijeku.

U lipnju 1926. u Šibenskoj luci krca 5 600 tona boksita za Rotterdam.

Tekst : Postao/la Vežičanka » 18.3.2018, 20:59

Preuzeto sa: www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=255&am...

My website: milosevicmilos.com

Posle dugog vremena planiranja putovanja, napokon.

dve Jovane kreću iz Beograda, Marija (koja je već par meseci u Španiji) spušta se južnije i nalazimo se u Sevilji.

Couchsurfing u Sevilji kod kolege Pjera, planirana Kordoba, na kraju Granada i svako na svoju stranu. Marija nazad na sever, Jovana 1 u Italiju, Jovana 2 nazad za Sevilju, pa na Tenerife.

Predosetile koronu?

I think so.

Lujo Vojnović (Split, 1864. – Zagreb, 1951.)

Mlađi sin Konstantina Vojnovića, povjesničar, političar i diplomat Lujo Vojnović, gimnaziju je pohađao u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku gdje je 1881. maturirao. Pravo je studirao na Zagrebačkom sveučilištu a studij je završio i doktorirao u Grazu 1892. Karijeru je započeo kao austrijski upravni činovnik u Zagrebu, Sarajevu i Trstu (1886-1889) a zatim je otvorio advokatsku kancelariju u Dubrovniku (1894-1896). Oženio se 1895. Klementinom Kopač, kćerkom zagrebačkog odvjetnika Josipa Kopača i Klementine pl. Šimrak od Zažabja, s kojom je imao tri kćeri, Mariju, Kseniju i Terezu. Od 1896. započeo je svoju političku karijeru i to u Crnoj Gori gdje je najprije bio osobni tajnik kneza Nikole I. Petrovića Njegoša, a zatim i vršitelj dužnosti crnogorskog ministra pravde od 1899. do 1903. Od studenog 1901. do 1903. Vojnović je proveo kao opunomoćeni poslanik kneza Nikole u Rimu zbog crnogorskog zahtjeva za preinakom papina apostolskog pisma (brevea) Slavorum gentem. Po drugi je put u službi Crne Gore od 1912. do 1914. kada je ponovno obavljao dužnost sada kralja Nikole I., dok je 1913-1914. bio poseban crnogorski delegat na mirovnoj konferenciji u Londonu. U međuvremenu je nakratko radio i za srpski i bugarski dvor, Na poziv srpskog kralja Petra Karađorđevića boravio je u Beogradu gdje je 1904-1906. bio odgajatelj prestolonasljednika Aleksandra nastojeći dobiti diplomatsku službu. U vrijeme I. svjetskoga rata posvetio se ideji ujedinjenja pa je njegova publicistička djelatnost usmjerena na osporavanje talijanskih aspiracija za dijelovima Dalmacije. Boraveći u Italiji objavljivao je brojne članke i studije o jugoslavenskom ujedinjenju, jadranskom pitanju, iredenti i talijanskoj politici. Od 1919. bio je u ekspertnim skupinama Kraljevstva (Kraljevine) SHS za mirovne pregovore, dok je od 1929. bio jugoslavenski izaslanik pri Međunarodnom institutu za intelektualnu suradnju u Parizu. Kratko se politički angažirao u Demokratskoj stranci 1920-1924. a krajem tridesetih pristupio je Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici te je 1938/1939. imenovan senatorom u Senatu Kraljevine Jugoslavije. Bitne odrednice njegova političkog i javnog života čine srpstvo kao politička i identitetska orijentacija, vezivanje za ideologiju dubrovačkih Srba katolika i prosrpska politička orijentacija, kasnije unitarno jugoslavenstvo. Usprkos svojim prosrpskim i projugoslavenskim stajalištima nikada nije u političkom životu Dubrovnika, Crne Gore, Srbije i Kraljevine Jugoslavije zadobio ulogu i političke položaje kojima se nadao. Uz političku vokaciju, bio je djelatan i na historiografskom i publicističkom polju, pisao je prozu, političke i književne eseje, povijesne monografije i članke o Dalmaciji, najviše o Dubrovniku. Svoja putovanja po europskim prijestolnicama koristi kako bi istraživao u arhivima i pripremao građu za svoje povijesne radove. Mnogo piše, objavljivao je u hrvatskoj, srpskoj i crnogorskoj periodici a također je pisao u francuskim, talijanskim, austrijskim, češkim, ruskim i argentinskim časopisima i novinama, gostuje kao predavač. Kao vrstan govornik i pisac na francuskom jeziku bio je član brojnih francuskih kulturnih društava, a za djelo „Histoire de Dalmatie“ dobio je 1936. nagradu Francuske akademije. Razdoblje II. svjetskoga rata i nakon njega, do smrti 1951., proveo je u Zagrebu u teškoj materijalnoj situaciji i bez prihoda. U tim je godinama bio prisiljen rasprodati i dio obiteljske ostavštine: vrijedne ikone i slike Marka Murata, a 1948. prodao je dio obiteljskog arhiva i bogate obiteljske knjižnice Hrvatskom državnom arhivu i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Year 1642. Original Map. 5014 AMN St. Veit am Flaum

Bakrotisak Rijeke S. Veit am Flaum Frankfurt: Matthaeus Merian st., 1642. Grafika objavljena u "Topographia Provinciarum Austriacarum". Frankfurt, Matthaeus Merian st., 1642., 38,50 x 30,50 cm. Antikvarijat Mali Neboder Rijeka Croatia.

----------------------------------------------

www.felbar.com/en/map/autors/k-o/page/4/view/172/

------------------------------

Matthäus Merian st., Frankfurt na Majni, 1649.

papir, bakrorez; 208 x 329 (242 x 354) mm

PPMHP KPO-LZ 2708

Za razliku od Klobučarićevog prikaza, bakrorez S. Veit am Flaum koji prikazuje Rijeku sredinom 17. stoljeća ima posve drugačiji ugođaj. Vidljiva je parcelacija gradskih blokova i perigradskog zemljišta, ali je naglašena shematizacija i stilizacija objekata. Bakrorez je za potrebe enciklopedijskog izdanja Topographia Germaniae izradio Matthäus Merian Stariji (Basel, 1593. – Schwalbach, 1650.), jedan od najznačajnijih bakrorezaca i izdavača 17. stoljeća. Iako je kao mlad započeo učenje slikarstva na staklu brzo se opredjelio za graverski zanat kojeg izučava kod Dietmara Meyera u Zürichu. Nakon boravka na pariškom dvoru (1612. – 1615.), nalazi posao u tiskari Jana Theodora de Bryja u Oppenheimu, čijom se kćeri kasnije i oženio. Zajedno s de Bryjom radi dvije godine u Heidelbergu, sve do 1620. kada se s novostečenom obitelji vraća u Basel. Sa svojih brojnih, većih i manjih putovanja donosi mnogobrojne crteže i grafike te se ubrzo specijalizirao za topografske prikaze koji danas imaju veliku dokumentarnu vrijednost. Nakon de Bryjeve smrti vraća se u Frankfurt i 1624. preuzima tiskaru. Slavu je stekao upravo izdanjem Topographiae Germaniae na kojoj je započeo raditi 1641. u suradnji s Martinom Zeilerom koji je bio autor teksta. Do svoje smrti 1650. izdao je 12 tomova s ukupno 1012 bakroreza. Topographia Germaniae nastavlja se tiskati sve do 1688. s opisima drugih europskih regija, kao što su Francuska, Italija i Kreta, tako da kompletan opus sadrži 30 volumena s 92 karate, 1486 bakroreza i 2142 pojedinačna prikaza. Nakon Merianove smrti, njegov rad nastavili su sinovi Matthäus Mlađi (1621. – 1687.) i Caspar (1627. – 1686.). U knjizi je opis Rijeke, pod nazivom St. Veit am Flaum / S. Vitus Flamaniensis, objavljen je na 72. i 73. strani desetog toma koji, pod nazivom Topographia Provinciarum Austriacarū, Austriae, Styriae, Carinthiae, Carniolae, Tyrolis etc., obrađuje područje austrijskih zemalja. Bakrorez S. Veit am Flaum nije potpisan niti numeriran, a nalazi se između stranica opisa. Bakrorezi su inače nastajali za potrebe ilustracije knjiga, pa su se pojedinačne grafike distribuirale na način da su vađene iz samih knjiga, ali su i već korištene matrice mogle kolati te biti pojedinačno otisnute. I dok se inventor, pa i grafičar, može utvrditi čak i ako nije naveden, puno je teže ustanoviti godinu izdanja, odnosno tiskaru u kojoj je list otisnut, pogotovo ako je bilo više izdanja u različitim tiskarama. Merian je knjigu Topographia Provinciarum Austriacarū prvi put tiskao 1649. godine i to je u svakom slučaju godina nastanka grafike - matrice, a za tisak je to terminus ante quem non. U digitalnom obliku dostupno je treće izdanje Topographiae koje je otisnuto 1679. u tiskari Johana Arnolda Cholina u Frankfurtu.

hdr

www.joiseyshowaa.com

Web pages using this photo:

www.gpsmycity.com/tours/nrnberg-city-center-tour-i-3912.html

www.akademifantasia.org/europe/the-history-of-tourism-in-...

seventour.net/germaniya

blogs.nottingham.ac.uk/studyabroad/tag/germany/

www.b92.net/mobilni/putovanja/evropa.php

der-onliner.blogspot.co.uk/2014/07/interview-my-moebelstu...

blogs.nottingham.ac.uk/studyabroad/2013/12/31/dont-be-afr...

blogs.nottingham.ac.uk/studyabroad/2013/12/31/dont-be-afr...

Putuješ li iz Našica u Požegu, to će te na Južnom obronku planine Krndije, gdje se sa strmina spuštaš u selo Gradište, iznenaditi divan pogled. Tebi pred očima širi se zelena ravnica, obrubljena u dalekih daljinah briegovi raznih oblika. Na lievo ti je Dilj-gora sa liepimi svojimi brežuljci i dolinami ; nad njom strše pod modrimi oblaci glavice bosanskih gora. Na desno gledaš, kao u zelen podrt zid, Sujnik planinu, a daleko se pred tobom pruža od istoka na zapad požeška gora. Njoj na podnožju vidiš svjetle zvonike i biele kuće stare Požege. Vidik je taj zaista krasan. Nehotice svrneš okom, sve to više salazeć, uviek na onaj niz šumovitih stožaca, koji se nad Požegom i vrhovačkim gradom pod oblake dižu ter se svakim kretom ceste na novo ukazuju. Dobrom cestom projuriš na šijačkih kolih kroz Kulu, ostaviš na desno Kutijevo i Vetovo, na lievo Pleternicu i Blacko, pa eto te u Padežu, eto pred tobom Požege na Orljavi. Grad se razprostire istočno-zapadnim pravcem na ušću klanjca Vučjaka pod Babjom gorom, a siže južnim svojim krajem u spomenuti klanjac. Istočni mu dio, tako zvani Arslanovci, i glavni trg leže pod briegovi Grginim-dolom i Kapavcem, a zapadni prema Novoj Gradiški pcd Sokolovcem, nazvanom po hrabrom gvardijanu Fra Luki Imbrišinoviću, Sokolu. Od glavnih tih dielova pruža se pet drugih ulica i trg svete Terezije prema sjeveru, šesta, kako već gore rečeno, u Vučjak. Iz ovoga teče potok istoga imena. Ljeti neznatan, jedva da u njem koja kap vode, zna se on od bujica tako razlievat, da biva po grad pogibeljnim.

U proljetno je vrieme taj klanjac stan nebrojenih slavulja i ivna po njem šetnja do Vrhovaca. Briegovi na desno i na lievo obiluju kestenovim drvećem, raznovrstnim šikarjem, a dalje prema Vrhovcem liepom gorskom šumom. U pol ljeta hladi studen vjetar toplinu sunca i vrući zrak ovoga perivoja.

Požega je u svemu dosta. liepo zidana, kuće imućnijih gradjana ukusne a nova se gimnazija, stan opatica, ujedno djevojačka učiona, zatim kolegija (nadbiskupsko sirotište), crkva sv. Terezije i neke privatne kuće upravo liepimi sgradami nazvati mogu. Trgu se na sjeveru i zapadu nanizao red jednokatnih, većinom svodovanih kuća. Da su jedine ulice ravnije, bilo bi mjesto jošte mnogo ljepše, akoprem vrlo ugodno na svakoga djeluje, tko god. ovamo dodje. Liep su nakit gradu visoki vinogradi, koje i najmanja kišica maglenom koprenom zastire. Strašan je ovdje tutanj gromova, nu prekrasan vidik na cielo požeško polje.

Požega je središte svoje županije u svakom smislu. Tuj stanuje veliki župan, tuj jest sudbeni stol, (ovdje ga zovu sedrijom) porezni ured, mierničtvo, gradski sud, velika gimnazija, viša djevojačka učiona ; tuj su mnogobrojni trgovci, zanatlije svake ruke, a ponajviše opančari, klobučari, čurčije (krznari), čižmari i. t. d., koji cielu okolicu poslužuju svojom robom. Ovamo se na nedjeljne sajmove stiču seljaci sa svih sela, da prodavaju i kupuju. Ljudi su ovi liepi, čisti i dobro obučeni, a nošnja jim jedna od najljepših u cieloj Slavoniji. Ukusno se nosi ženski spol; većinom su žene kriepke i visoke, a mnoge medju njimi krasotice u pravom smislu. Što god vidiš biela na seljakinji ili mužu njenu, sve je domaći obrt žena, pače ponajviše isto sukno.

Okolica požeška od boga blagoslovljena svimi darovi naravi, ubraja se medju najljepše predjele domovine Hrvatske. Jeseni putuju ciele karavane kola kroz Požegu na Osiek, vozeć onamo šljive, kestene, srčike - jabuke, orahe i kruške, kojih su najodličnija vrst tako zvana buzdovanlije, Šteta, da je taj gorski kotao tako udaljen od svjetskih cesta.

Požega rodi već obilan broj odličnih muževa, domovini i svomu imenu na diku a od starina je na glasu kao središte Slavonije. Od ovud i Turci podjarmljivahu ostalu zemlju, kojom poslie gospodovahu, ovamo bježahu za vrieme neprilike.

I ogledajmo na ta vremena davne prošlosti, na te burne i krvave dane pa se divimo, da sam izaslanik smrti, kleti Musloman, nije mogao toliko naravne snage u našega naroda uništiti.

Već praktični Rimljani držahu ovo mjesto po njegovu položaju središtem ovih krajeva, koje nazivahu liepim imenom "vallis aurea;" mjestu nadjenuše imena "Inicerum" i "Recatina". Akoprem ne bijaše po svoj prilici tuj, gdje je dan danas, to je ipak, pružajuć se od Kaptola sve do Orljave, dosizalo dovle. Tako posvjedočavaju novci careva Antonina, Maksimina, Dioklecijana, i Konstantina , ter ostanci izkopanih rimskih sgrada na cieloj pruzi od Kaptola do Požege. Tako je važno mjesto valjalo čuvati proti nenadanim navalam sa sjevera. Tomu doskočiše Rimljani. Od Rekatine išlo se tada preko planine kaptolačke u Podravinu.

Povrh Orahovice, iznad grada Duzluka, na isoku briegu leže razvaline prastara na četir ugla sagradjena grada. Te ogromne zidine biela kamena obrasla je sada šuma, te jih zastire oku. Odavle je viditi cielu Podravinu ća do počuhskih gora .i sigetskih brežuljaka, a put, koji no mimo gradine vodi iz požeškoga polja na Kaptol ili Vetovo preko na Dravu zove se i dan danas jošte rimskim putem. Vjerojatno je, da su rimske straže sa ove strategičke točke nadzirale južne krajeve Panonije. Dobar bo pješak dodje od ovih zidina do Kaptola za dvie ure, pa je dakle straž i lahko bilo dojaviti u Rekatinu koju god pogibelj. Poslie su sjegurno i krvoločni Turci odovud pozornim okom strašili nad nezadovoljnim i slobodu snujućim hrvatskim narodom.

U sred se Požege podigo strm humak, osamljen kao da ga Kentauri ovamo hitnuše; zove se "gradom" jer je na njemu bila nekoč tvrdjava požežka, "Possegavar".

Burna je prošlost potresla i razvalila ove zidine, koje gledahu kroz tolika stoljeća slavu junačkih djela, ali i teško gospodstvo tursko; kojim se jedva jošte trag poznaje. Tko da jih je sagradio, neznam; nu skoro bih mogao uztvrditi, da je grad godine 1163. ako ne baš sagradjen, to sjegurno popravljen na poticanje Bele (Alexius), brata kralja Stjepana IlL, jer usljed njegova nastojanja gradiše Požežani te godine prve kamenom zidane kuće .

Već prije i poslie godine 1224. bijaše Požega imovinom ugarskih kraljeva, ter uživaše sva prava i slobode kr. slobodnoga grada za vladanja Karla. I oko 1311. Vrhovni je nadzor nad njom imao kraljevski blagajnik, koji joj ujedno bijaše vrhovnim sudcem u svih pravosudnih parnicah, a velik ugled ne samo u duhovnih, nego i u svjetovnih stvarih imahu prepošti i abaši požeškoga arcidiakonata. Ovaj bijaše sa 23 župe podredjen g. 1332 biskupiji pečuhskoj, Prepošt požeški bude 11 rujnu 1233. pozvan od kralja Andrije II. u Ostrogon, da uvaži i podpiše, dokumenat, sastavljen o pomirbi kralja i sina mu Bele (poslie kralj Bela IV.), koji se bješe tako ljuto zavadili, da jih je. mirio sam papa Grgur IX.

Godine 1312 upravljaše kastelom požežkim po svoj prilici neki Stjepan Bagim Požeški, koji vojujuć za svoga kralja, Karla I., proti njegovim ustašam u Magjarsku otide, kreševo u dolcu Rozgonu na rieci Tarczi zametne i ondje 15. lipnja zaglavi . Sličan udes stiže i prepošta Mihaila. Kada je najme god. 1330. slavonski ban, ujedno erdeljski vojevoda Toma Farkas predobio Karla na svoju ruku, da osvoje Vlašku zemlju, podje s njimi i požeški prepošt Mihailo. Osvetljivi bojari navale na vraćajućega se iz njihove zemlje kralja ter pokolju, akoprem već mir ugovoren bijaše, od 10. do 14. studenoga većinu kraljevske vojke, sve dvorske svećenike i prepošta požežkoga, od 10. Ako je ovaj pao kao junak, to se je opet drugi odlikovao svojim juridičkim znanjem u stvarih duhovnih. Tako posvjedočuje sliedeći dogadjaj. Henrik, abaš piliški izagna opetovano i nasilno opata Andriju iz samostana cikadorskoga. Andrija podnese svoju tužbu papi Urbanu V. a ovaj pozva godine 1367. nadbiskupa koločkoga i njegova blagajnika sa abašem požežkim, da stvar iztraže i sude kako bude pravo . Ime toga abaša nije mi poznato. Stečeni si ugled čuvahu duhovnici i nadalje, kako se kojih 15 godina za tim dokaza. Godine bo 1383., kada je u Dalmaciji buknuo ustanak proti palatinu Nikoli Gorjanskomu, poradi njegova nasilnoga vladanja posla palatin požežkoga prepošta Nikolu sa Ditrikom Bubekom, bratom dalmatinskoga bana Mirka onamo, da upru sve sile i bunu utaže. Palatinu bje do toga puno stalo, buduć u ime kraljice Marije, kćeri Ljudevitove, vladaše, koja mu svu moć prepusti. Naravno, da da se našlo protivnika, Jedva što spomenuti muževi red i mir u Dalmaciji uzpostaviše, bukne god. 1386, drugi po palatina kobniji ustanak na drugom mjestu. Jasnosti radi pripoviedati ću dogodjaj ponešto obširnije.

Palatinovimi najme spletkami, komu se nedade odreći gospodovanja, bje novo izabrani kralj Karlo Dračanin (Durazzo) u Budimu ubijen. Usljed toga se pristaše kraljevi ujedno protivnici palatina razbjegoše na sve strane, bojeći se, da jih nestigne ista kob kao i kralja.Najžešći neprijatelji Nikole Gorjanskoga, Stjepan Lacković, Stjepan Simontornya ter Ivan Horvat uteknu u Hrvatsku“, odakle sakupljenom ondje vojskom već u travnju i svibnju iste godine na dalmatinske gradove udariše, da se osvete za Karlovo ubojstvo. Oholi Gara, preziruć nepovoljne viesti iz Dalmacije, pozva kraljicu Mariju, kćer Ljudevita i Jelisavu udovu njegovu, da podju s njim u u Slavoniju, gdje mu je djedovina, grad Gorjani kod Djakova. pa da se same osvjedoče o ništetnosti ustaških pokušaja. One se dadoše na put, praćene samo banom Nikolom, njegovimi sinovi i rodjaci, nadalje Blažem Forgačem i malom četicom dvorjana. Na dan svetoga Jakova stigoše u Djakovo. Krenuv pako odavle, dočeka jih obavješteni po dobrih uhodah Ivan Horvat. Znajući za smjer njihova putovanja udari iz zasjede nenadano na nje obkoli jih svojom četom, ter nastane kratka ali žestoka borba napastovanih proti mnogo većemu broju napastnika. Blaža Forgača baci hitac sulice sa konja, a glavu mu od trupla odsjekoše sablje nesmiljenih neprijatelja. Tada skoči palatin strielomice s konja na uzlaz kraljičinih kola pa posegnuv za sabljom trgne ju taj strahoviti čovjek iz korica, da obrani sirote ženske. Preziranju smrti vikao, negleda na leteće oko sebe strielje nu neopazi, takodjer, da se jedan od neprijatelja došnljao izpod kola do njega. Taj ga pograbi za nogu. Sruši ga na tla ter mu na zapovjed Horvata s mjesta glavu odsieče. Najmladjega sina palatinova ulove, stariji uteče sa svojimi bratići. Ulovljenu kraljicu dade Horvat posvoj prilici na Požegu odvesti u grad Krupu u Lici, tada vlastničtvo vranskoga priora. Mislim, da je tom sgodom bila Marija u Požegi, jer se ovdje Horvat u to vrieme češće nalazio, pače ovdje svoje ljude oko sebe sakupljao. Za Jelisavu veli Bonfinius, da ju baciše u rieku Bosut, gdje se utopila, dočim de Paulo tvrdi, da ju je dao vranski prior u Novom gradu zadušiti.

Prolivena krv zlim plodom urodi. Čim je kralj Žiga sjeo na ugarsko prestolje, izdade godine 1387. na sam veliki četvrtak zapovied, da se gospoda hrvatska. i dalmatinska spremaju na vojsku proti slavonskim ustašam, velike čete proti kralju na oružje dignuvšim, ter ovimi svu Slavoniju zlostavivšim. Kraljevoj se zapovjedi prvi odazva mačvanski ban Nikola sin ubijenoga kod Gorjana palatina. Osvojivši brzo Ilok, ulovi ondje Mirka, sina Andrije Lackovića i dovede zatim svoju vojsku pred Požegu. Ovamo bijaše medjutim Ivan Horvat pribjegao pa se u gradinu zatvorio. Obsjedanje započe, ali nada, da će Horvata zarobiti, iznevjeri bana Nikolu. Za vrieme dogovaranja o predaji trdjave izmaknu Horvat pomoćju Simontornye, lažljivoga prijatelja banova, a viernoga svoga na kraljevska vrata u Bosnu. I to bilo jošte godine 1387.

Deset je zatim godina vladao priličan mir oko Požege. Tada udariše 1397 Muslomani sa Tvrdkom Surom na njenu okolicu i na sam grad, dočim jim druga njihova vojska sa nevjernim Simontornyem i Laokovićem Sriem osvajaše. Godine istom 1398. protjera ih ban Ivan Morović preko Save. Usljed toga dodje malo kašnje kralj Žiga osobno u Požegu. Utaborivši ovdje svoju malu vojsku, odluči dulje vremena ostati. Iz Požege napisa list Trogiranom, moleći jih da mu pošalju svoje strojeve za hitanje kamenja i svoje željezne kuke za razvalivanje zidova; koje da će od njih preuzeti izaslanik njegov, Ivan Gorjanski ter dovesti u Dubicu, buduć da je naumio odanle osvajati Bosnu. Ujedno poruči u Magjarsku i u Erdelj, da mu pošalju dovoljan broj banderija. Kraljeva se medjutim nada neizpuni. Travljani nedadoše svojih strojeva radi nemogućnosti i raznih potežkoća, a magjarske banderije nedodjoše; k tomu neimaše on dosta novaca, da veću vojsku sakupi. Zato odluči drugo. Jedan dio vojske odpremi u Vlašku, ostali porazdieli uz duž Save, sam otide u Poljsku. Pet godina kašnje, 1403, bude opet Požega središtem vanredna sastanka. U tih najme i nekih drugih krajevih kraljevine puče glas, da će umjesto Žige zakraljevati Ladislav, sin ubijenoga u Budimu Karla Dračanina. Pristaše se daklenovoga nazovi kralja, većinom sami magjarski velikani sastadoše u Požegi. Svrha njihova viećanja bijaše pismen sastavak o dočeku i krunisanju novoga poglavara zemlje, o kom mišljahu, da će skoro doći. Taj pako nedodje, bojeći se slične kobi, kao što je stigla bila njegova otca. Sastanak požežki, videći, da novoga kralja neima te čuvši, da Žiga kraljem ostaje, razide se opet.

Dosele bijaše Požega kraljevskom imovinom, nu god. 1415 dobi drugoga gospodara; bosanskoga najme vojevodu, Ivana Hrvoju, kojemu ju Žiga kao nagradu za vierno ratovanje proti ustašam pokloni. Nije joj bilo sudjeno ostati Hervojinom. Vojevoda, odmetnuv se naskoro od kralja, bude lišen svih svojih dobara a Požega opet kraljevskim vlastničtvom. Lahko moguće, da ju poslije opet darovao Žiga prije svoje smrti jošte Ladislavu plem. Thamasy-u. Ovaj bo dolazi godine 1437 kao grof požežki. Revan katolik i velik Protivnik Husita i Patarena, stanujućih medju Dunavom i Savom", zavoli on živo papinoga izaslanika, franjevca Jakova de Monte Brandona, koji proti tim razkolnikom po cieloj pečuhskoj biskupiji, naravno i u Požegi propoviedaše. Čini se, da je grofova požežkih bila gradina i poslie godine 1445. U okolici bijahu plemići iza smrti kralja Žige podigli radi buknuloga tada gradjanskoga rata nekoliko novih kula i gradova. Sabor na Rakošu (1445) dozvoli, da se te a i požežka tvrdjava kao branici proti Muslomanom neporuše.

Sabor ustanovi takodjer, da svaki vlastnik svoju kulu ili grad iz vlastitih svojih sredstava popravljati i u dobrom redu držati mora, ali da u tu svrhu nijednoga od svojih podanika na privažanje zaire ili na rad prisiljavati nesmie; nadalje, da svi imućni stanovnici varoša, dakle i gradjani požežki, osobno i to jahajuć na pomoć doći imaju, ako bi Osmanlije navalili. Broj ote konjaničke čete nije bio stalan, ali grof je požežki imao svakiput 100 jahača, a ciela županija 300 momaka na noge staviti. To je svega banderija od kojih 450, strielicami, tobolci mačevi i sabljami naoružanih vojnika. Njim na čelu bijaše po svoj prilici sam grof; regeste bo kralja Žige odredjuju, da svi imućni plemići i baruni osobno u rat poći imadu, postavivši kastelane na obranu svojih tvrdjava i gradina, pa ako bi koji od njih prije dovršena rata potajno povjerenu mu četu ostavio, da gubi svoja imanja.

Dozvola, što no ju gore spomenuti sabor na Rakošu dade, bude razlogom, da su plemići, svakojakimi poveljami obdareni, ovu dozvolu zlo rabili. Njihove se najme kule, proti neprijateljem sagradjene, pretvoriše u gniezda okrutnih otimača, koji sve to bezobraznije ugnjetavahu narod. Svi mogući zločini bijahu na dnevnom redu. Ubojstva, prodavanje ljudi, rušenje kuća, osakaćivanje čeljadi, zatvaranje sudaca, koji hotijahu svojom odlukom kojega od, plemića kazniti, postadoše svakdanjimi dogadjaji a otimanje nescienjahu sramotom, nego vitežkom zabavom. Tomu zlu da na put stane; odredi kralj Matija 1478. da tako zvani judicium generale, to jest krvni sud proputuje županijom .požežkom. Strahom ga i trepetom dočekaše plemički razbojnici, sjedeći u svojih kulah, po zakutcih pakračke-Papuk-Sujnik-požeške i· Krndije-gore, jer strahovit zaista bijaše ovaj pod vedrim nebom držani sud.

Okrivljenika postaviše uz zataknutu u zemlju sulicu, na okolo posjedoše prisjednici. Ove si izabra sam predsjednik Mihailo Orsag plem. Guth, muž strog, nepodmitljiv nu i pravedan. Nakon najstrožije iztrage spusti se sulica nad glavom krivca u znak, da je na smrt odsudjen. Judicium generale dolazilo dva put u Požegu ; drugi put, god. 1480, odsudi slavonskoga bana Ivana Tuza de Lak na prognanstvo.

Pa kakos je djelovao taj krvni sud na poboljšanje objestnoga plemstva? Ostalo sve kako i bilo. Slab je blagoslov, gdje su velika gospoda, koja nepripoznavaju nikakova zakona. Kralj je Matija bio višeput bez novaca, plemići mu posudjivahu svojih, nije dakle čudo, da je jedan zaštićivao drugoga, pa da kralj uz najbolju svoju volju nije mogao red uvesti, kako ga je želio. Posudjivanje i zalaganje bijaše običai plemstva; i Požega bje za posudjene novce založena. Nadošavši njezin god. 1491 novi vlastnik Nikola Hedervarski, te uveden u svoje ovo imanje po konventu Krstaša sv. Stjepana Jeruzolimskoga de Biela. ostavi grad i pripadajuča ovomu dobra Franji Hedervaru. Ovaj založi god. 1500 i grad i gospoštnu svomu šogoru Stjepanu Rozgonju i njegovoj supruzi Katarini; možebit zato, što je ne samo novaca trebao, nego i u strahu bio za svoje, buduć da su Osmanlije god. 1494 Požegu i požešku županiju, isto tako i križevačku i varaždinsku poharali i kojih 7000 zarobljenika u sužanjstvo odveli bili. Hedervar nenasluti zaista uzalud drugu navalu Turaka, jer u ljetu god. 1502. pre djoše oni kod sela Malina, bivše gradiške pukovnije, oriovačke satnije preko Save. udariše opet na Pcžegu, osvojiše i razoriše varoš i gradinu, nastavivši svoje haranje' tja do Vukovara-". Vraćajuće se odanle hametorn potuče Juraj Kanižki kod Mitrovice:", tako, da se nisu mogli nadalje držati u Slavoniji.

Nemiri i otimanje za priestolje u državi ugarskoj, bijahu već od davna povodom, da je poštenija većina težila za uredjivanjem nasljedstva u vladi. Zaradi toga zaključi sabor na Rakošu god. 1505, 4. Iistopada., da odsele samo Magyar kraljem biti može. Taj zaključak bijahu pod pisala i dva izaslanika požeške županije, Nikola Szelnatacs i Žiga Ratkaj. Mir, koji no zavlada u toliko oko Pežege, da se, kako vidimo, moglo-malo više misliti i na poslove unutarnje, umiri i obitelj spomenutih Hedervara. Založenu gradinu i gospoštinu požešku izkupi vlastnik joj Franjo Hedervar na kratko vrieme. Godine 1514 ju sa svim pripadajućim zemljištem uruči Franji Dessofy-u. Predaju potvrdi kralj Vladislav II. a na petak poslie svih svetih iste god. bude Dessofy u svoja dobra i u županiju kao veliki župan uveden". Veliki su župani tada imali više vojničkih posala nego današnji. Valjalo je ne samo novačenje izvesti, nego i gospodu plemiće prisiljivati, da i oni vrše vojničke svoje dužnosti. Kada je god. 1525 kralj Ljudevit II. zahtievao, da se naoružani izaslanici ciele države sakupe kod Hatvana pod gorom Matrom, naredi, da županija požeška kao i vuko varska stalan broj punomoćnika i svaka po 1000 konjanika saboru na dispoziciju pošalje. Tomu se je pozivu županija svakako odazvala, a požežki su konjanici sjegumo valjani i hrabri bili, jer je Ljudevit imao na svom dvoru požežkih husara, medju kojimi je služio za malenu plaću i bivši ban Petar Keglević". Medju velikimi župani pošežkimi nalazimo zatim god. 1526 nekoga Petra Martins-a, Magjara. a godine zatim, 1527. grofa Krisofa Frankopana zaštitnikom iste županije, kojim ga imenova Ivan Zapoljski, kada si je po Slavoniji stranku stvarao proti kralju Ferdinandnu.

Petnaest godina bijaše medjutim minulo, odkada je, Požega postala imanjem Dessöfy-a : nu kako su sve na e svietu mienja tako i gospodari njeni. Godine 1529. pokloni ju Ferdinand I. Ladislavu More-u, učinivši ga 1 ujedno pokroviteljem benediktinske opatije "Gotho", t. j. kutijevačke. Ćudna zaista pokrovitelja samostana! Lav pokrovitelj mirnih gazela, vuk čuvar ovaca! More bijaše nasilnik i otimač, da mu nije bilo para. Ne samo po Slavoniji. nego i po Magjarskoj imaše velik broj otimačkih kula, u kojih naslagaše porobljeno kojekud blago, pače i crkvene dragocjenosti. On bo nije izbirao ; otimati kršćaninu ili Turčinu, seljaku ili crkvi, bogu posvećenoj: to mu bijaše svejed no. I sada zatraži i zadobi pokroviteljstvo samostana kutijevačkoga - da može dohodke njegove pobirati!

Slabo je valjada veselje imala nad tim svojim gospodarom i Požega, akoprem niti novi nadošavši za Moreom ništa bolji od ovoga nebijahu.

Pošto je već prije Solejman veliki dio Slavonije osvojio, dodje god. 1535. Mohamed Jahi Oglu u Požegu, čuvši, da su svi bogatiji stanovnici iz okolice onamo pouticali, osvoji grad, koji se radi slabe svoje posade braniti nemogaše i protjera sve kanonike i svećenike. Ovi utekoše u Pečuh.

Žalostan bijaše odsele udes Požežana, jer Turci strahovito gospodovahu. Ciela bi se knjiga njihova zuluma napisati dala a svako se srdce sgraža nad tolikim krvničtvom, što no ga ovi vam pir i kroz koje 152 godine ovdje počiniše. Ćestiti gradjani hrabro se doduše otimahu, jedan se je junak za drugim podigao, da staru slobodu uzpostavi - ali zaman. Osamljeni i svakoj pomoći u svojoj gorskoj kotlini nepristupni, moradoše podleći. Krvavi oni listovi njihove povjesti, u koliko su fragmentarno sačuvani, pripoviedaju o tih borba, njim na diku a Turkom na vječnu sramotu. Od onih 15 zapovjednika, kojih imena znademo, malo je koji umro naravnom smrću a jedva jih je dvoje, kojim se može nadjenuti častno ime čovjeka. Evo jih u izvadku. Prva su tri Mohamed Jahi Oglu : Mura i Jahija. sin Oglua.

Jahija opljeni samostan franjevaca. Četvrti bijaše Skander-bog. Ovaj pade 1580 kod razvalina grada Gorbonka u bitci proti Baltazaru Batthyanu, Gjuri Zrinjskornu, Franji Nadazsdu i Franji Glaubitzeru. Skanderbergovu glavu poslaše junaci nadvojvodi Karlu u znak, da se bolje bore sa Turci nego li Niemci. Za Skanderbergom sliedi 1581 beg nepoznata imena. Taj podje na zapovjed Šašvarberga u Magjarsku, da ju poharuju. Ondje zaglavi po svoj prilici s drugimi po Zrinjskom, Batthyanu, Nadazsdu i Glaubitzeru poraženi mi Turci u močvarah kod Szent- Balasa.

Imena petoga i šestoga paše nisu poznata; onoga ubiše ustaše požeški kod vrhovačkog grada, ovoga u samoj Požegi. Solčić paša bijaše sedmi u tom kolu. Ime ga odaje poturicom : isto tako i sliedećega za njim Hassan pašu Zloića. Taj zasluži svoje ime u svakom smislu nečovječnošću i krvoločtvom. Za njegova gospodovanja dodje god. 1603. Sigmund Trautmansdorf., da se Turkom osveti na Brestovac u Požegu, razvali gradine i sela, zapljeni marhu, ter otme Turkom sve, što su imali. Kukavna zemlja više postrada tom zgodom, nego isti Turci. Zloića hitnuše Lapsanovićevi vojnici u bezdno (valjda u zdenac). Dobar je i pošten čovjek bio Karamustafa Čunić; njega pako otrovaše Turci, jer je bio pravedan i čuvao kršćane. Hussein Sulimanića ubiFranjo Matijević; Nuri Effendi pogibe, kako vele, od otrova. a i sliedeću dvojicu pogubiše razjareni Slavonci. Serasćera najme usmrti Tomo Bakić; Rustan pašu, najkrvoločnijega zlotvora, koga majka rodi, ustrieli puškom Nikola Šarić. Zadnji. od paša pošežkih bijaše Ibrahim. Slaba i ostarjela tiela ter nemogav se malom svojom posadom odoljeti navali dolazećega u rujnu god. 1687 generala Dünewalda, odluči on, da će ostaviti Požegu. Njegova momčad zapali varoš, oplieni okolicu i pobježe preko Save. Njim se pridružiše i Turci iz susjednih oko Požege kula. Dünewald ostavi 1000 momaka posade u Požegi, pa odjuri u Gradišku. Pred njim pobjegoše svi Turci, stanujući medju Savom i Dravom preko u Bosnu Ali liepi krajevi požeški veoma jim omiliše. God. 1689 udare opet na Požegu, prešav kod mjesta Svinjara. Nu Fra Luka Imbrišinović, gvardijan franjevačkog samostana, obaviešten o njihovu dolazku po fratrih bosanskih, sakupi brzo vojsku, kojom jih na briegu Sokolovcu . i razbije. Car ga Leopold pohvali i sokolom nazva. Nemogavši osvojiti Požege, nahrupe i godine sliedeće 1690. mnogobrojniji i zato silniji ter ju zauzmu. Relju, koji caru Leopoldu Irnbrišinovićeve izvještaje nosaše, na kolac nataknuše , uhvaćenoga pako Imbrišinovića odsudiše doduše na smrt, al ga za velike novce opet na slobodu pustiše. Pokusi, što jih zatim od god. 1691. do 1699. učiniše, da Slavoniju stalno osvoje, nebijahu uspješni. Tvrdjava požeška dobila je po odlazku Turaka jaku posadu, kojoj na čelu bijaše zapovjednik Mihovio Zöld a poslie njega god. 1710. podpukovnik Valvazor. Ovaj. umre god. 1714. - 22. siečnja te bude sahranjen kod franjevaca. Već 1. svibnja iste godine dodje na njegovo mjesto Pinter". Nanj udare Turci 1716. zadnjim svojim, nasrtajem, ali mu u pomoć dodje general grof Drašković tim da je potisnuo Turke iz Hrvatske, najme iz Podzvezde i Biele stiene uslied čega i Slavoniju ostaviše. Kada se pako na broju 4000 povratiše, zauzeše opet Požegu. Nu čini se, da zatim ondje ostali nisu, jer Pinter umre god. 1719. u gradu i bude takodjer kod franjevaca zakopan'". Njega nasliedi gradski zapovjednik Pös, koji izgorjelu god. 1720. varoš ponešto opet podigne. Pös, bijaše dugo u Požegi jer istom 1730. dodje mu zamienik grof Locatelli'". U to je vrieme čestito gradjanstvo marljivo nastojalo oko razvitka zaostale kulture. Isusovci, došavši prvi put g. 1698. u Požegu'", nastaniše se razorenom djeloma samostanu Paulina kod kamenitih vrata, nu sagradiše već 1731. svoju palaču, današnji kolegij.?" Oni, pa nadalje barun Pejačević i obitelj Dessoöffy najviše djelovahu oko razvitka škole ; temelj, što no ga ovi položiše, bijaše dobar, jer se god. 1762 i 1763. bogoslovne i mudroslovne znanosti u Požegi predavahu. Obitelj Dessoöffy imala grad i perivoj uz cestu, kojom se ide iz Brestovca u Orljavac. kod sela po njih "Deževci" nazvanoga. Sada neima niti temeljnih zidova više.

Požeški grad ostade po odlasku zadnje garnizone 1750. prazan'". Zato odredi iste god. županija. da imadu ti njem stanovati 3 županijska pandura: Kralj ga onda g. 1753. predade zagrebačkomu biskupu Thausy-u, koji ga naumi popraviti. Zaište zato i pripadajuće zemljište, kojega mu Požežani nehtjedoše dati, tako, da je biskup od svoje nakane odustao. Tim bijaše sudbina grada, to jest propast potvrdjena.

Kako stari ljudi pripoviedaju, to nebijaše gradina velika, ali veoma visoka i jaka, zazubljenih i puškarnicami probijenih zidina; ulaz joj na iztoku od arslanovačke strane a na zapadu visoka kula. Gromovi su jako pucali u nju a g. 1809. udari tako jako u podrtinu, da je zid prema župnoj crkvi sv. Terezije od ozgor do dole razkolio. Tadanji župnik Luka Peaković u strahu, da bi se zid mogao srušiti na crkvu, zamoli pismeno, da poglavarstvo grad poruši. Izaslana u tu svrhu komisija pristane uz župnika te grad bude srušen. Njegovim su kamenem temelji mnogih kuća pod briegom sazidani. Sada je nešto malo jošte temeljnoga zida vidjeti, ostalo pako poravnano i u šetalište pretvorene. Okružni zid, koji je opasao nekoč gradinu i kuće pod njom, bijaše kulami utvrdjen. Od svega ostade samo malen dio i jedna kula u tako zvanom gradskom majuru, gdje je od ceste uklonjen i tim spašen.

Konačno primiećujem, da je Požega silno postradala od vatre i od vode. Godine 1779. izgori velik dio, zatim 1842. - 29. travnja 168 kuća sa, gradskim arkivom, samostanskom knjižnicom i dragocjenimi u njoj povjestničkimi rukopisi fratara; ujedno nestade i latinskoga rukopisa povjesti slavonske od podžupana Čoke. Treći veliki požar bijaše god. 1854. - 16. travnja

Dva poloma oblaka, prvi god. 1792., a drugi 16. svibnja 1868. počiniše kuće rušeć i sve potapajuć silnu štetu.

Ernest Kramoerqer.

----------------------------------------

ERNEST KRAMBERGER

(Podravska Slatina, 1843. - Celovec, 1920.);

Škole je pohađao u Bjelovaru, Grazu i Vinkovcima. Studirao je u Grazu i Beču, 1872. službovao na gimnazijama u Osijeku, Požegi, Karlovcu i Bjelovaru, gdje je od 1886. do 1892. ravnatelj Gimnazije. Plodan je pisac: surađivao je u ˝Vijencu˝, ˝Prosvjeti˝ i drugim listovima.

Napisao je ˝Povijest kr. male real. gimnazije bjelovarske˝, 1877. i niz historijskih rasprava.

Bavio se i crtanjem pejzaža, te su mnogi njegovi radovi bili objavljeni u časopisima i knjigama.

------------------------

s437 6939 Vienac1880, Požega - Risao prof. Ernest Kramberger, Zabavi i pouci, Tečaj XII., God., Uredjuje ga August Šenoa, Izdaje dionička tiskara ,1880., u Zagrebu, Tisak dioničke, tiskare

----------

Povijest.hr:

www.facebook.com/historia.hr/posts/1981834565197944

------------------------------

Vienac1880:

www.facebook.com/photo.php?fbid=10212827774864361&set...

-----------------------------------------------------

Old towns:

www.facebook.com/photo.php?fbid=10212827801905037&set...

---------------------------------------------------------------------

www.flickr.com/photos/morton1905/21382120640

(Iz Sušačka Revija br. 60.) U tu svrhu Jugoslavenska vlada kupila je putnički brod koji je nazvala Partizanka. Dodijeljen je Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi iz Rijeke, koja je već u to vrijeme mijenjala ime u Jugoliniju. Brod je 2. srpnja 1947. kupljen u Portugalu, u luci Lisabon, pod imenom City of Lisabon. Osnovna uloga novokupljenog broda biti će prijevoz jugoslavenskih iseljenika iz Južne Amerike i Australije. Partizanka je imala 195 članova posade i svi su tijekom rata u partizanima. Osim kompletnog časničkog pomorskog kadra cijelu organizaciju života na brodu pratilo je i 15 političkih komesara. Prevozila je 750 putnika.

Brod je izgrađen 1927. godine u brodogradilištu Newport News USA pod imenom SHWANE i jedan je u seriji od šest istih brodova koji su nosili imena indijanskih plemena. Plovio je između Sjeverne i Južne Amerike po Tihom oceanu za kompaniju Clayde Lines, a za vrijeme Drugog svjetskog rata postaje brod bolnica Američke vojske. Odmah poslije rata služio je za povratak izbjeglica iz USA za pacifičke otoke,a godine 1946. prodan je kompaniji Liberian Star Line of Panama te dobiva ime City of Lisabon.

Brod Partizanka imao je pet paluba. Posjedovao je radar, kompas na zvrk, električni aparat za mjerenje dubine na jeku, najmoderniju telegrafiju i telefoniju, aparaturu za otkrivanje požara, napravu za gašenje požara pomoću plina, a sva su se vrata na nepromočivim pregradama zatvarala automatski s komandnog mosta. Brod je bio vrlo luksuzno opremljen - posjedovao je kino dvoranu, knjižnicu, čitaonicu, nekoliko salona za ples, frizerski i pedikerski salon, i brijačnicu.

Posebno se sa ponosom isticalo da je brod Partizanka ljepši i luksuzniji od staroj jugoslavenskog putničkog broda Kraljica Marija te da je kupljen nakon samo dvije godine postojanja nove države. Za kapetana broda postavljen je iskusan kapetan - Splićanin Filip Vranković koji je plovio još na starojugoslavenskim kompanijama, na čijim je brodovima oplovio cijeli svijet. U Drugom svjetskom ratu odlazi u partizane i kada je formirana partizanska mornarica, zapovijedao je brodom Galeb koji je služio za opskrbu otoka Visa i prijevoz zbjega za talijanski grad Bari.

Kapetan Vranković došao je na Partizanku sa emigrantskog broda Radnik.

Dana 14. prosinca 1947. brod je krenuo sa 680 putnika i od toga 360 Židova, na prvo putovanje iz Lisabona prema Australiji i New Zelandu. Na povratku je trebalo preuzeti prvu grupu iseljenika i dovesti ih u Split, Rijeku i Trst. 26.veljače 1948. brod prvi put pristaje u riječkoj luci, gdje je dočeku prisustvovalo na stotine ljudi.

Brod je polovicom ožujku 1948. godine krenuo prema Južnoj Americi iz Splita. Početkom travnja stiže u luku Buenos Aires. Brod dočekuje s oduševljenjem na tisuće ljudi, mnogi se žele ukrcati i vratiti u domovinu. Argentinska policija pokušava na sve načine odgovoriti ljude da se ne ukrcavaju, ali bez uspjeha. Brodski komesari su također zabrinuti jer se nisu nadali tolikom interesu za povratak. Ukrcano je više 600 ljudi, a sam ukrcaj su vrlo teško kontrolirali. Silno su se bojali diverzije na brodu od tzv. ekstremne emigracije koja je u to vrijeme bila vrlo dobro organizirana, a glavni cilj im je bio rušenje Jugoslavije. Stizale su i prijetnje, osobito zbog visoko istaknutih zvijezda petokraka na dva brodska dimnjaka.

Brod je zatim posjetio luku Montevideo, gdje je ukrcano nekoliko stotina povratnika iz Čilea, Urugvaja, Bolivije, tako da je na brodu bilo više od tisuću ljudi. Kada je brod početkom svibnja stigao u Split, odmah je sazvan partijski sastanak gdje je izrečen ukor rukovodstvu broda, zbog nekontroliranog ukrcaja putnika u brod i naređeno je da se to više ne smije dogoditi.

Brod Partizanka je do sredine desetog mjeseca 1948. godine još dva puta posjetila Južnu Ameriku.

Dana 13. listopada 1948. brod se nalazi u riječkoj luci i na njemu je pripremljena svečanost, na kojoj je proglašeno šest udarnika, a osam članova posade pohvaljeno je i nagrađeno novčanom nagradom.

Zatim brod odlazi za Australiju, od kuda se vraća u siječnju 1949. godine. Broj putnika naglo se smanjuje i Partizanka 3. ožujka 1949. kreće na svoje posljednje putovanje preko oceana iz Rijeka u Trst pa za Sidney.

"Parizanku je Jugolinija kupila kao City of Lisbon, a izgrađena je 1927. godine u brodogradilištu Newport News u Marylandu, SAD. Partizanka također bila poznati iseljenički parobrod kao i Radnik. Imala je 6209 BRT i 9500 T nosivosti. Svečano je dočekana u dolasku u splitsku luku 2. prosinca 1947. godine,

a pozdravni su govor na dočeku održali i tadašnji direktor

Jugolinije Slavko Pezelj i ministar pomorstva FNRJ Ante Vrkljan. Obojica su istaknuli važnost Partizanke kao jedinog putničkog prekooceanskog broda Jugolinije u prijevozu iseljenika iz Amerike i Australije u domovinu.Tijekom 1948. Partizanka je obavljala putovanja iz Jadrana za Buenos Aires, a 1949.

iz Jadrana za Sydney. Zadnji dolazak Partizanke u riječku luku dogodio se 5. svibnja 1949. No Partizanka, nažalost, nije imala dugu budućnost: izgorjela je u požaru u brodogradilištu Split u drugoj polovici 1949. Nakon toga njena su posada i kapetan raspoređeni na druge dužnosti unutar kompanije Jugolinija."

(iz Riječko brodarstvo 20. stoljeća - Nikša Mendeš).

1948 S 2063 Partizanka

www.shipspotting.com/gallery/photo.php?lid=1876656

www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=60&C=4

www.paluba.info/smf/index.php/topic,18745.msg314250.html#...

Počitelj je naseljeno mjesto u sastavu općine Čapljina, Federacija Bosne i Hercegovine, BiH. Nalazi se na lijevoj obali rijeke Neretve, na glavnoj cesti od Mostara do Metkovića, na sjeveru općine Čapljine. Njegovo povijesno urbano središte potječe još od 14. st. i zaštićen je nacionalni spomenik BiH.

hr.wikipedia.org/wiki/Po%C4%8Ditelj_(%C4%8Capljina,_BiH)

0544 R Počitelj panorama Turistkomerc Biro za turističku propagandu Zagreb ~ 1969 vjerojatno s maturalnog putovanja kupio VT

Otvaranjem prvih hotela početkom šezdesetih u Rapcu život na Labinšćini se počeo dinamizirati, biti sadržajniji i perspektivniji. Usporedo s gradnjom TN Sant Andrea u na vidikovcu ispred ulaza u Plominski zaljev na glavnoj prometnici za Rijeku, 1964. godine otvoren je motel u obliku torte. I ubrzo postao mjesta predaha i uživanja u prekrasnom pogledu na gotovo cijeli Kvarnerski zaljev ne samo sve brojnijih turista, već i nas Labinjana. Kako osobni automobili, prije svega popularni Fićo, nisu bili rijetki kao nekoliko godina ranije, za vikenda se često znalo skočiti na kavicu do Vidikovca. Sjećam se tada je, a radilo se i noći, motel vodio Marko Budanko.

Još prije izgradnje motela na tom je mjestu bilo uređeno lijepo odmorište s kamenim stolom i klupama, pa je novi ugostiteljski objekt ovdje legao kao suza na oko. Tu se prilikom čestih putovanja iz Opatije na Brione znao zaustaviti i predsjednik Tito, pa je, kako se još onda čulo, pitao zbog čega se ne izgraditi i neki ugostiteljski lokal. Rečeno učinjeno, a prilikom prolaska tom prometnicom na Vidikovcu se, u društvu sa čehoslovačkim predsjednikom Novotnyjem Tito zaustavio 13. rujna 1967. godine. Usluživali su ga onda najpoznatiji rabački konobari Glavičić i Donadić.

Izgradnjom tunela kroz Učku Motel Vidikovac polako pada u zaborav, ali nakon obnove Jadranske magistrale i samog motela, na najljepšem vidikovcu na istočnoj obali Istre, opet je vrlo živo.

Nasred Tihog okeana, između ekvatora i jedanaeste paralele, leži drevni grad Nan Madol, prestonica drevnih kraljeva, koji je povezan sa istočnom obalom ostrvske državice Ponpej. Ovaj arheološki lokalitet, čije ime znači međuprostor, smatra se tehnološkim čudom i njegove tajne još uvek zbunjuju na...

www.pressserbia.com/nan-madol-venecija-pacifika/

#Grad #NanMadol #PressSerbia #Putovanja #VenecijaPacifika

Irisbus Magelys Pro