View allAll Photos Tagged Malko
umm, i dunno what music to put with this one xD
But now, thanks to a fine suggestion from Malko Rosca we have some perfect music to link to this pic!
♫ Jorge Drexler - "Todo se transforma"
♫ Asia - "Heat Of The Moment" (Mick)
♫ Rosana - "A fuego lento" (J. Javier)
♫ John Parr - "St. Elmo's Fire" (Pablo)
♫ Bob Dylan - "One More Cup of Coffee" (Jose)
Enrica nos pide la canción "Ojalá Que Llueva Café" de Juan Luis Guerra, para recordar tardes de domingo junto a sus amigas jugando en el parque.
♫ J.S. Bach "Cantata del Café" (Malko)
A look at Zbevnica
Otvara se malko prije nego što se stigne na velike stijene iznad Lanišća
Opens a little before it arrives on the big rocks above Lanišće
The Hudson Yards in Red.
Rojo de Marte: fuerte reflejo en las yardas de Hudson
"Para Malko!! "HAPPY BIRTHDAY"
Feliz cumpleaños, amigos,para siempre, donde sea como sea
Te deseo lo mejor del mundo
Que veais todos tus sueños realidad,
"Salud", "suerte" ¡Mucha prosperidad y felicidad !Abrazos Xaco
The Hudson Yards.
Land where there was none before. A careful ratio of places to live, work, eat and recline on lawns. A sense of being in New York, but not quite of it.
At first blush, Hudson Yards and Battery Park City, cities-within-a-city on the western edge of Manhattan, would seem kindred spirits.
But Hudson Yards, which is to wrap up by 2026, will have taken 18 years to complete its gleaming clump along 10th Avenue — and it remains to be seen how quickly the rest of the neighborhood will develop. Battery Park City, which lumbered across the finish line in 2011, took 45 years to fully form.
Battery Park City stretches across more space along the Hudson River in the financial district, but a similar number of buildings make up the two master-planned, mixed-use communities, which have both also enjoyed tax breaks and other public benefits.
The Hudson Yards:
Tierra donde antes no había ninguna. Una proporción cuidadosa de lugares para vivir, trabajar, comer y recostarse en el césped. Una sensación de estar en Nueva York, pero no del todo.
A primera vista, Hudson Yards y Battery Park City, ciudades dentro de una ciudad en el extremo occidental de Manhattan, parecerían espíritus afines.
Pero Hudson Yards, que finalizará en 2026, habrá tardado 18 años en completar su grupo reluciente a lo largo de 10th Avenue, y queda por ver qué tan rápido se desarrollará el resto del vecindario. Battery Park City, que cruzó la línea de meta en 2011, tardó 45 años en formarse por completo.
Battery Park City se extiende a través de más espacio a lo largo del río Hudson en el distrito financiero, pero un número similar de edificios conforman las dos comunidades de uso mixto planificadas de forma maestra, que también han disfrutado de exenciones de impuestos y otros beneficios públicos.
White Peacock at Carsons Springs Wildlife Conservation Center in Gainesville, Fl. Not an albino, it's actually a variant of the Indian Blue peacock.
Honorable Mention, Florida State Fair
====
Web Sites using this photo
www.someonewithgreyhair.com/the-transition-process-to-gra...
radioenergy.bg/article/dokladyt-zhiva-planeta-izgubili-sm...
Calle Clemente Fernández (conocida en el barrio como calle de los hotelitos), la que cruza al fondo es el Paseo de Extremadura, en plena Guerra Civil como se puede apreciar por los destrozos causados por las bombas.
El edificio del fondo es la Torre de los Bofarull, perteneció a un vecino ilustre de mi barrio, Manuel
Bofarull de Palau, fundador y presidente del Centro
Catalán de Madrid. Diputado en 1907 por Solidaridad
Catalana, fue senador por Gerona entre
1910 y 1911. En 1910 encargó al arquitecto Josep
Puig i Cadafalch una torre, palacio o castillo de
arquitectura historicista basado en el gótico catalán,
que edificó en el Alto de Extremadura. Poca fortuna
tuvo el edificio que, convertido en checa durante
la Guerra Civil y tras quedar destrozado por las bombas, acabó siendo demolido.
En su solar se construyó el Cine Lisboa, posteriormente convertido en bingo, actualmente es un supermercado.
It's my 28th birthday today... and I'm having a lot of mixed feelings about it!
At the same time, I'm reminded of how truly blessed I am to have so many wonderful loving people in my life! So.. I would like to say THANK YOU from my heart to my amazing family for just being their wonderful selves, and to all of my friends, for reminding me of what life is really about, time and time again! :)
©2010 Ana Stefanovic, All Rights Reserved
This image is not available for use on websites, blogs or any other media without the explicit written permission of the photographer. If you would like permission please contact me on info/at/anastefanovic.com.
on Facebook
"Voćka poslije kiše
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo."
Dobriša Cesarić
Hilton Times Square owner: “Take my hotel, please”
Struggling owner opted to walk away from 478-room hotel
New York /
January 06, 2021 06:00 PM
By Akiko Matsuda | Research By Orion Jones
The owner of the Hilton Hotel in Times Square has given the keys to the hotel back to its mortgage holder.
The hotel’s owner, California-based REIT Sunstone Hotel Investors, surrendered the 44-story property to Torchlight Investors, the special servicer. The lender and the borrower signed a lease in lieu of foreclosure, which allows the hotel owner to hand the keys back to its lender, according to property records filed in December.
Torchlight and Sunstone did not immediately respond to requests for comment.
The 478-room hotel, located at 234 West 42nd Street, was one of the biggest casualties of the pandemic-driven downturn in the hospitality sector. In September, Sunstone notified the state of its plan to lay off 200 employees because of the facility closing, and in October, it permanently closed its doors.
Read more
Hilton Times Square to close permanently
El propietario del hotel, REIT Sunstone Hotel Investors, con sede en California, entregó la propiedad de 44 pisos a Torchlight Investors, el administrador especial. El prestamista y el prestatario firmaron un contrato de arrendamiento en lugar de una ejecución hipotecaria, que permite al propietario del hotel devolver las llaves a su prestamista, según los registros de propiedad presentados en diciembre.
Torchlight y Sunstone no respondieron de inmediato a las solicitudes de comentarios.
El hotel de 478 habitaciones, ubicado en 234 West 42nd Street, fue una de las mayores víctimas de la recesión provocada por la pandemia en el sector de la hospitalidad. En septiembre, Sunstone notificó al estado de su plan de despedir a 200 empleados debido al cierre de las instalaciones y, en octubre, cerró sus puertas de forma permanente.
Lee mas
Hilton Times Square cerrará permanentemente
therealdeal.com/2020/03/18/some-nyc-hotels-were-strugglin...
Dos proyectos hoteleros de Brooklyn se declaran en quiebra en una semana
Pero el hotel estaba en problemas antes de que llegara la pandemia. Su índice de cobertura del servicio de la deuda, una métrica que indica la capacidad de una propiedad para cubrir sus gastos hipotecarios e intereses, había caído a niveles peligrosamente bajos a fines de 2019.
Como The Real Deal informó anteriormente, el préstamo del hotel se había suscrito asumiendo que los ingresos operativos netos serían 2,16 veces su servicio de la deuda. Para septiembre de 2019, se había reducido a 1,03 veces.
youtube
www.timeout.com/newyork/art/buildings-that-will-change-ne...
Buildings that will change New York’s skyline by 2021
Check out the super tall towers that will alter the look of New York City’s skyline within five years
10 edificios que cambiarán el horizonte de Nueva York para 2021
Echa un vistazo a las torres súper altas que alterarán el aspecto de la silueta de la ciudad de Nueva York dentro de cinco años
30 Hudson Yards
Probably the single largest and most important development underway, the Hudson Yards project is basically a city within a city extending the high-rise character of Midtown to the Far West Side. This crystalline office tower will be the largest, measuring in at 1,296 feet, which exceeds the height of the Empire State Building if you subtract the ESB’s 200-foot spire. Like the ESB and WTC 1, 30 Hudson Yards will feature a sky-high observation deck.
30 Hudson Yards
Probablemente el desarrollo más grande e importante en curso, el proyecto Hudson Yards es básicamente una ciudad dentro de una ciudad que amplía el carácter de rascacielos de Midtown hasta el extremo oeste. Esta torre de oficinas cristalina será la más grande, con una altura de 1,296 pies, que excede la altura del Empire State Building si se resta la aguja de 200 pies del ESB. Al igual que el ESB y el WTC 1, 30 Hudson Yards contará con una plataforma de observación de altura.
We would like to send a big congratulations to the winners of the Burrow Co. Autumn Photo Contest 2020!
1st Place: Sol May Valor
2nd Place: Malko Balkan
3rd Place: Electric Monday
Thank you to everyone who participated! We absolutely loved each & every image that was submitted! Winners we will be contacting you soon with your prize money!
"Gaixotu zen Adan paradisua utzi eta aurreneko neguan,
eta eztulka, buruko minez, hogeita hemeretziko sukarraz,
negarrari eman zion Magdalenak gerora emango bezala,
eta Evagana zuzenduz "hil egingo naiz" esan zion oihuka,
"gaizki nago, maite, hilurren, ez dakit zer gertatzen zaidan".
Harritu egin zen Eva hitz haiekin, hil, hilurren, gaizki, maite,
eta berriak iruditu zitzaizkion, hizkuntza arrotz batekoak,
eta ezpain artean ibili zituen maiz, hil, hilurren, gaizki, maite,
harik eta zehazki ulertzen zituela iruditu zitzaion unerarte.
Ordurako sendatua zegoen Adan, eta poz pozik zebilen.
Paradisuaz geroko lehen gertaera hark segida luzea izan zuen ,
eta lehengoez gain, hil, hilurren, gaizki, maite, Adan zein Evak
hitz berriak ikasi behar izan zituzten, min, lan, bakardade, poz
eta beste hamaika, denbora, neke, algara, eder, ikara, kemen;
hiztegia hazten zenarekin batera, zimurtuz joan zitzaien azala.
Zahartu zen erabat Adan, sentitu zuen hurbil heriotzaren ordua,
eta Evarekin elkarrizketa sakon bat izateko gogoa sortu zitzaion;
"Eva", esan zion, "ez zen ezbehar bat izan paradisuaren galtzea;
oinazeak oinaze, minak min, gure Abelen zoritxarra halako zoritxar,
bizi izan duguna izan da, zentzurik nobleenean esanda, bizitza".
Adanen hilobi atarian malko arruntak ixuri ziren, gatz eta urezkoak,
lurrera erortzerakoan hiazinto edo arrosa alerik eman ez zutenak,
eta Kain izan zen, paradoxaz, negarrez bortitzen puskatu zena;
Gero Evak irribarre xamurrez gogoratu zuen Adanen lehen gripea
eta halaxe, lasai, etxera joan eta salda beroa hartu zuten, eta txokolatea."
(Bernardo Atxaga)
" Enfermó Adán el primer invierno después de su salida del paraíso
y asustado con los síntomas, la tos, la fiebre, el dolor de cabeza,
se echó a llorar igual que años más tarde lo haría María Magdalena,
y dirigiéndose a Eva, "no sé qué me ocurre" gritó, "tengo miedo"
"amor mío, ven aquí, creo que ha llegado la hora de mi muerte".
Eva se sorprendió mucho al oir aquellas palabras, amor, miedo, muerte
y le pareció que pertenecían a una lengua extraña, ajena al paradisiaqués,
y anduvo con ellas en la boca, masticándolas como pepitas, como raíces,
hasta que creyó, amor, miedo muerte, comprender enteramente su sentido.
Para entonces Adán ya se había repuesto, y volvía a sentirse feliz, o casi.
Fue sólo, aquel hecho extraparadisíaco, el primero de una larga serie,
de modo que Adán y Eva siguieron, por así decir, recibiendo clases intensivas
de la lengua que decía amor, miedo, muerte, aprendiendo palabras como
cansancio, sudor, carcajada, carcaj, carcamal, canción, caricia o cárcel;
a medida que crecía su vocabulario, las arrugas de su piel aumentaban.
La hora de la muerte, la verdadera, le llegó a Adán siendo ya muy viejo,
y quiso entonces transmitir a Eva lo que había aprendido, su última verdad.
"¿Sabes, Eva?", le dijo, "la pérdida del paraíso no fue en realidad una desgracia".
A pesar de los trabajos, a pesar de lo del pobre Abel y todos los demás conflictos,
hemos conocido lo único que, noblemente hablando, puede llamarse vida.
Sobre la tumba de Adán se derramaron lágrimas corrientes, de agua y sal,
que cayeron a tierra y no criaron jacintos, ni rosas, ni flores de ninguna clase,
y de todos ellos fue Caín el que, paradójicamente, con más desgarro lloró;
Luego Eva recordó con cariño el susto de Adán cuando su primera gripe,
y todos se calmaron, y se fueron, y tomaron algo, y comieron un bollo."
(Bernardo Atxaga)
Enidae B.B. Woodward, 1903 (1880)
Eninae B.B. Woodward, 1903 (1880)
Enini B.B. Woodward, 1903 (1880)
Imparietula Lindholm, 1925
Imparietula seductilis
(Rossmässler, 1837)
Bulgaria. Malko Tarnovo (Малко Търново)
25-VI-2012
Photo: Claude and Amandine EVANNO, 2018
!!!!Happy Birthday!!!! MALKO
Para Malko Feliz Cumpleaños , aunque tu solo cumples, cada cuatro año , y este no es año bisiesto , no importa Happy Birthday
En esta foto que dedico para ti , podrás observar como , los edificios que te gustan van creciendo cada día un poco más. y más
Que tengas un dia super maravilloso Disfrutadlo mucho, Xaco
Hudson Yards is a real estate development under construction in the Chelsea neighborhood of Manhattan, New York. It is the largest private real estate development in the United States per square foot, and has been compared to Roppongi Hills, a Japanese development similar in scale and use. Upon completion, 13 of the 16 planned structures will be located on a platform built on the West Side Yard, a storage yard for Long Island Rail Road trains. The first of its two phases comprises a public green space and eight structures containing residences, a hotel, office buildings, a shopping center and a cultural center. The second focuses on the residential space, along with an office building and a school.
Related Companies is the leading developer, and Oxford Properties is an important equity partner. Mitsui Fudosan holds a 92.09 percent stake in 55 Hudson Yards, and a 90 percent stake in 50 Hudson Yards. The architectural firm Kohn Pedersen Fox designed the master plan for the site, and architects such as Skidmore, Owings y Merrill, Thomas Heatherwick, Roche-Dinkeloo y Diller Scofidio + Renfro
The Hudson Yards site was initially earmarked for other developments, especially in the early 2000s as the site of West Side Stadium, during the bid for New York City for the 2012 Summer Olympics. Plans for Hudson Yards developed after the failure of West Side Stadium. Construction began in 2012 with the start of the construction of 10 Hudson Yards, and the first phase is expected to be completed by March 15, 2019. Both phases are expected to be completed by 2024. Agreements between several entities, including the local government, the Metropolitan Transportation Authority (MTA), and the state of New York made development possible.
The special zoning for Hudson Yards (an area roughly bounded by 30th Street in the south, 41st Street in the north, 11th Avenue in the west and 8th Avenue in the east) further encouraged the construction of other large-scale projects. scale. Hudson Yards is adjacent but not related to Manhattan West, 3 Hudson Boulevard and The Spiral.
about a week old (one of five siblings) with his it's mother is running and searching for food freely on a small farm in Bulgaria
Para el que cumple,solo cada 4 años y cumplio ayer MALKO!!!!
Today is your Birthday!!!!!!!!!
www.youtube.com/watch?v=1tMdIGNLlNk
¡¡¡ que tengáis un día feliz con una vida llena de sueños y deseos que se hagan realidad !!!.... que siempre alcances todo aquello que te propongas en la vida, un fuerte abrazo Xaco
Esta si que es tuya nadie la tiene comenzando la luna a sacar su mejor cara
© 2018 xacobeo4 photography - All rights reserved
___________________________________________________________________________________________________
Heavenly shades of night are falling, it's twilight time
Out of the mist a voice is calling, 'tis twilight time
When purple-colored curtains mark the end of day
I'll hear you,..... at last is twilight time
Deepening shadows gather splendor as day is done
Fingers of night will soon surrender the setting sun
A cool lion wearing some Japanese fashion in a window display in front of LaForet Harajuku in Tokyo, Japan. The brand is Malko Malka.
The Thracian sanctuary in area of "Gluhite kamani" ("The Deaf stones") near village of Malko Gradishte, Bulgaria is the largest Thracian cult complex of rock niches. More than hundred of trapezium shaped niches are carved on monolithic rock, which arises from the earth like a giant, 30 meters high, tooth. The role of these holes is not fully understood, but is supposed they were used as funeral urns. 50 meters away from the niches are located several megalithic tombs, two of which perfectly preserved.
Biking from Kosti to Malko Tarnovo through the beautiful Strandzha national park in southeast Bulgaria. 2013.
In 1871 under the stewardship of the Swiss industrialist Alfred Escher, who had created the Schweizerische Kreditanstalt in 1856, the Gotthard Railway Company was founded. Despite initial difficulties to finance the project, and resulting costs of about 11% over budget, the financing was shared among private and public investors from Switzerland (20M CHF), Italy (45M CHF) and the German Empire (20M CHF). The bidding war between an engineering company from Geneva and Italy was fought viciously, and finally, the Swiss engineer Louis Favre won the project with an estimated cost of 2830 Swiss francs per meter. Because of his low bid, and the extra costs during construction, Favre increasingly found himself at odds with Swiss politicians and investors alike.
-----------------------------------------------------------------------
s304 6409 Vienac1880 Gotthard Pass Switzerland Svetogothardski podrov kod Airola Dr. B. Š.: Podrov sveto–gothardski. XII. 19. 299–301 –čl [Anonimno]: Južni ulaz u svetogothardski podrov kod Airola; Put kroz svetogothardski klanac. XII. 19. 305 –il Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa, a izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare a
--------------------------------
Podrov sveto-gothardski. (Sa slikom.)
Italiju razstavljaju od ostale Evrope, po imenu od Švajcarske, visoke planine Alpe, kojim je glava do blizu 15.000 stopa visoki Montblank. Alpe sve nisu doduše jednako visoke, nisu sve vječnim sniegom i ledom zastrte; ima ondje dosta sleka i uvala (Einsattelung), al i te se vrlo visoko penju, ponajviše 6-7000 stopah visoko. Ako ondje i kopni po ljetu snieg i led, al to kopnjenje traje samo koji mjesec; inače je sve sniegom zavaljeno. Zato je obćenje medju Italijom i preko-alpinskimi zemljami jošt i danas vrlo mučno, akoprem sada ima 18 izvrstnih i skupocjenih drumova preko Alpa. No kud i kamo tegotnije bijaše to obćenje u staro doba. Zato pripoviedaju stari pisci s nekim užasom o strahotah Hanibalova prielaza s vojskom preko Alpa ; pa i prielazi Julija Caesara, Napoleona, Suvarova smatraju se kao vanredni dogodjaji. Kako nebi, kad ondje do njih nije bilo prava puta, nego samo staza za ljude a putanja za natovarene konje i mazge. Ovako bijaše i u srednjem vieku. Kad je njemački car Henriko IV. putovao sa suprugom u Canossu, da pokoru čini pred papom, te je morao preko velikoga Bernharda, putovanje je bilo tako opasno, a staze tako vrletne i presrtne, da su caricu u kravljoj koži niz brda spuštali, a konji su se sputani kao denjak robe na daskah i vlačugah niza strmen plazali. Stoprv u naše doba sagradjeni su pomenuti drumovi; al nit ovi nisu potrebam udovoljavali, jer . se onuda sporo putuje, tako n. pr. put preko sv. Gotharda trajao je čitav dan, a po zimi jedva se mogla ta planina poradi prevelika sniega i leda kako prevaliti; samo se je onda pošta s velikom mukom prevlačila, Kako je Švajcarska zemlja obrtna, al slabo rodna, te mora plodine od drugud dovoziti; sjeverna pako Italija obiluje plodinami , al neima dosta rukotvorina: od davna se je očitovala vruća želja za lakšim uzajamnim obćenjem obijuh zemalja. Al dok nije bilo željeznica, nije se moglo naći bolje obćilo nego što su pomenuti drumovi. Stoprv pokle se je uza željeznice počela podrivati i ovelika brda, smisliše, da bi se onako .podrovati mogla čitava planina, te s.e napokon zbilja probije planina Mont-Cenis i ondašnjim tunelom sveza se Francezka s Italijom. Živa želja Švajcarske postade sada jošte življa, pokle se je tako očevidno dokazala mogućnost probušiti Alpe. Nu eto nove biede! Svaki švajcarski kanton je zahtievao, da se ta željeznica povede kroz njegovu zemlju: tako su jedni iskali, da se podrije Simplon, drugi su potrebovali, da se probuši Splügen , a treći da Gothard. Borba ova trajala je do 15 godina; napokon se je većina izjavila za Gothard, stranom zato, što ovaj leži u sredini Švajcarske i od prilike jednako razdaleko od Brennera, preko kojega se je već povila željeznica, i od Mont-Cenisa , koji se je uprav onda bio probušio, s druge strane zato, što je gothardski podrov naišao na krepče i vještije zatočnike. Za to su se iztočni i zapadni kantoni švajcarski osvetili, jer jim je pošlo za rukom zapriečiti, da nesudjeluje kod rovljenja Gotharda svakolika Švajcarska. Tim je postalo izvedenje toga posla vrlo dvojbeno ; jer ono nekoliko kantona, koji su to želili, nebi namakli tolikih novaca, što jih trebaše za ovakov ogroman posao. Srećom je jošt i drugim dvima državama vrlo mnogo za tim stalo, da se Gothard probuši, i to Njemačkoj i Italiji. Dva su tomu razloga: prvi, vojnički, da si osiguraju neposredno obćenje kroz neutralnu švajcarsku državu; drugi, trgovački, da umnože zamjenit promet na korist naroda i talijanskoga i njemačkoga. S ovoga gledišta motreć stvari učini jim se podrov Gotharda tako znamenit, te su odlučili priskočiti u pomoć dotičnomu željezničkomu društvu golemom svotom od 65 miliuna franaka, od koje svote je Njemačka preuzela 45 milijuna, a Italija 20 milijuna; srednjo-švajcarski kautoni priložili su takodjer 20 milijuna, a samo društvo sabralo je 34 milijuna, tako da se je svega skupilo do 120 miliuna franaka.
Pošto se je ovako potrebita glavnica namakla, latiše se posla. Godine 1871. probušen bje Mont-Cenis, a godine 1872, mjeseca rujna počeše rovati Gothard. Ravnateljem svega bio je ženialni a neumorni genevski Švajcar Louis Favre, izprva tesar, a do skora na glasu podhvatnik gradnje željeznica. Već prva zadaća bila je neizmjerno mučna. Da se djelo prije svrši, trebaše kopati sa strane talijanske i švajcarske zajedno; jer da se samo s jedne strane kopa, trebalo bi jedno 25 godina. Al kako da se osieče, gdje bi trebalo s obje strane započeti, i kako na svakoj strani roviti, da se oba rova (Stollen) upravo sastanu? To je bio doista tvrd orah. Jer osjeći pravac (t. j. upravu crtu) na 2 i pol milje daleko, zadaje puno truda i na ravnici, gdje se sve na daleko vidi: kud i kamo mučnije pako je osjeći pravac preko onako dugačke, nepristupnimi stienami i vrletnimi dolinami izpresiecane, ponajviše sniegom i ledom zastrte planine kao što je sv. Gothard ! Tu je trebalo neizmjernom pomnjom pomoću trigonometrije opet i . opet sve mjeriti i računati, dok se je napokon osjeklo, gdje treba motikom _ zakopati, naime na švajcarskoj strani kod sela Goschenena, a na talijanskoj kod varošice Airola. Al sad eto nove muke: kako da se u podzemnom tavniku drži pravac, gdje se na daleko nevidi? A nije se tu radilo samo o tom, da se rov goni na pravac, nego i u odlučenoj strmini, jer kopati trebaše ne posve ravno, nego malko uz brdo. Sada da se promaši osječen pravac i smjer, pa da se bušeć s obje strane radnici gdje u sredini razminu i neznajuć za to; da jedni probuše pol planine puno više ili niže od drugih, ili da zastrane lievo, desno, pa da se nesastanu u samoj utrobi Gotharda - zaludo jim sav trud i trošak; treba iznova početi, - Lasno će se dakle svatko domisliti, kolikom brigom i nestrpljivosti su dotični inžeuiri izgledali o naj čas, gdje će se osjeći, valja li jim posao, to jest hoće li se švajcarski i talijanski radnici na pravome mjestu sastati. Nevještaku činilo se je to nemoguće; al inženiri su se uzdali u znanost i da joj osiguraju uspjeh izumiše i osobite sprave (n. p. Universal-Dreifuss). Tako se je u toj neizviestnosti radilo sedam godina; napokon održa znanost i njezini svećenici iuženiri sjajnu pobjedu nad toliki mi zaprekami : oba rova švajcarski i talijanski sastaše se II pravom pravcu u jednakoj visini i to gotovo do dlake (razlika je bila samo nekoliko centimetara).
Na ovim umnim pogodjenjem pravca, kojim da se Gotharda probuši, bila je svršeua samo prva zadaća: sad je trebalo planinu sagradjenu ponajviše od pretvrda kamena doista bušiti. Eto nove zagonetke znanosti! - Izprva se je samo rukom radilo, to jest po dva radnika bušila su rupe u kamen i to ovako: jedan je držao i ravnao šiljastu dugačku motku od tvrda, ocila, a drugi je udarao batom li motku, dok se ovako nije izdubila dovoljna rupa, a kad jih se je više izdubilo, nabiše jih dinamitom, uzmakoše i zapališe lagum (mine), te je dinamit razkrhao kamen, koji se je onda na polje vozio. Buduć da je prvotni rov samo :2 do 2 ½ metra širok, to. su ovako mogla u isto vrieme raditi samo 4 radnika bušeća dvie rupe. Ovi su radeć dan i noć (dakako na izmjenu) na vrtali danomice recimo deset rupa; kada bi bio uz ovakov postupak tunel gotov, kad se sada znade, da je zanj trebalo 320.000 takovih rupa? - Da se dakle djelo pospješi, trebalo je osobitih strojeva, koji rade brže od čovječje ruke, pa je zbilja izumljeno bušilo, koje je u isti čas četiri do pet rupa neizmjernom brzinom dubilo, ta ko da je podrov svaki dan poprieko 3 metra i više napredovao.
Pitat će tko: kakva je sila ovo bušilo kretala? - Para nije mogla, pa nijedna sila, kojoj ognja treba; jer oguj u se hoće zraka, pravo govoreć uzduha (annosfera}: a toga u podrovu bijaše vrlo malo, tako malo, da bi se ondje morala za kratko svaka životinja ugušiti. Kako se je pako doskočilo ovoj nestašici zraka? Evo ovako!
Blizu Gotseheueua teče riečica Reuss; a kod Airola druga riečica; na ovih riekah sagradiše vodenice na mutvu ili vrtaljku (čigru; Turbiue), ne da okreće žrvanj, nego da utiskuje uzduh u ciev, koja se uzduž podrova oteže, Na kraju cievi stoji pomenuto bušilo. Stisnut uzdah tjera mjesto bata njegove motke u kamen, onako kako para, pa se onda uzduh razalazi po podrovu, da radnici imaju zraka za disanje. Bušilo je na kolih, tako da se može prema potrebi napried ili natrag potisnuti.
Uz nestašicu zraka jošte je i druga neprilika radnike mučila, naime vrućina. Što su dublje prođirali u planinu, to je bila veća toplina, koja je naj poslje do 37 stupnjeva (po Celsiju) narasla: ljudi su bili pola goli, pa su se opet znojili, a u ovakvom stanju, u tom zagušljivom zraku morali su jošt i raditi: nije čudo, što jih je ondje vrlo mnogo iznemoglo ili baš zaglavilo. Malo jih je preživilo cielo vrieme radnje, baš niti sam glavni ravnatelj Favre, kojemu je lani mjeseca srpnja, dok je bio u podrovu, valjda od ornare i sparine, kaplja pala. Još više je od nje nastradala tegleća marva, po imenu konji, koji su u podrovu kola vukli, kažu da je od njih cielu dobu grad nje preživi lo samo jedno malo kljuse.
Dok se je u podrovu najvećim naporom radilo - eto jada iznenada! Nadinženir Hellwag izračuna, da skupljenu, glavnica od 120 milijuna franaka neće doteći za gradjenje, već da će još trebati 102 milijuna, ako se želi sva osnova izvesti. To je bio doista grom iz vedra neba, za koji se je već mislilo, da će raztepsti svekoliko liepo i uspješno započeto djelo. Napokon se je prvotna osnova što se je više moglo stegla i onda je trebalo samo jošte 40 milijuna franaka. Ovi budu srećno skuckani, pošto je Njemačka i Italija nadoplatila svaka po 10 miliuna fran., 4 miliuna srednjo-švajcarski kantoni, isto toliko švajcarska republika, a 12 mil. fran. pribralo je društvo za gothardsku željeznicu.
Sad se je počelo pomladjenorn snagom raditi, pa na izmaku mjeseca veljače ove godine već su radnici jedne pole čuli pucanje laguma u drugoj poli. Inžiniri i težaci bili su svejednako u grozničavoj nestrpljivosti, hlepteć upravo za časom, kad će bušeća motka probušiti sav pretin, koji je preostao. Da se taj čas pospješi, upotrebiše 5 metara dugačke motke za bušenje rupa; napokon 28. veljače prodre jedna motka s talijanske strane u sam podrov švajcarski, a sutra dan, to jest na sam prestupni dan, bude onda razvaljen dinamitom ostatak stiene, koji je razstavljao švajcarske radnike od talijanskih, te su jedni drugim pohrlili u naručaj ; a veselje bijaše obćenito ne samo po svoj Švajcarskoj i Italiji, već se može kazati, da se je sav obrazovani sviet iskreno radovao ovoj novoj pobjedi znanosti; jer znanost je svjetska stečevina.
Planina Gothard je dakle probušena. Zanimat će štioce "Vienca" nekoliko podataka, iz kojih . se razabire ogromnost toga djela. Savkolik podrov dugačak je 14.920 metara (od prilike dvie milje); ovo je dakle za sada najdulji tunel ovoga svieta ;" jer je podrov Mont-Cenisa samo 12333 metra dugačak (dakle je gothardski za jedno 2700 metara dulji od ujega), pa je opet za podrov Mont Cenisa trebalo 13 godina, a dulji gothardski tunel dovršen je za 7 godina i 5 mjeseci. Evo koliko je. od onda napredovala inženirska znanost i vještina. - Kod bušenja rupa za lagume potrošilo se je 1,650.000 svrdlova (t. j. pomenutih zaoštrenih šibaka) i 490.000 kilograma dinamita ; za izvoženje razvaljena dinamitom kamena trebalo je 1,450.000 vezova. Poprieko je 3400 težaka za sve vrieme gradnje dnevice radilo.
---------------------
morton1905.blogspot.hr/2018/04/podrov-sveto-gothardski.html
--------------------------------
Parish Church of St. Blasius in Fulda
Front (To see another pictures please activate the link at the end of page!)
The Parish Church of St. Blaise is the parent parish of all Catholic parishes in the city of Fulda and the last major building, which was built in the baroque period.
History
Shortly after the founding of the monastery of Fulda settled in the immediate vicinity artisans and merchants. To ensure the parochial care, the first church was built around 970, which was probably dedicated to St. Mauritius. 1049 the parish was first mentioned as "market parish" in a document. After a fire in 1103 the church was rebuilt in the Romanesque style. Since the reign of Abbot Conrad of Malkos (1221-1246) St. Blaise is guaranteed as patron of the church.
In the period 1447 to 1470 the church was rebuilt in the Gothic style, of which yet the north-west tower remains today. To the north of it, an ancient stone gate system has remained. There is access to the old parish church cemetery, the one day was around the church. During the Reformation, Adam Krafft preached the new doctrine, which pushed not through. In the time of the Hessian occupation of Fulda to the Counter-Reformation Protestant service was held in the parish church. 1771 was demolished the old church under Prince-Bishop Heinrich von Bibra and started the construction of a baroque church. The plans for this originate from the Jesuit Father Andreas Anderjoch. The consecration took place on 17 August in 1785. 1837 a new organ was installed, which was renewed in 1901.
Architecture
The church was built as a three-aisled basilica in the style of Baroque. It has two towers: on the one hand is the still originating from the previous church north tower, which serves as a bell tower. In the from the Baroque era stemming south tower is the former watchman home of the Fulda watchman, which can be reached via 162 steps. On the by the two towers surrounded west facade is above the main portal the Fulda coat of arms. It is followed by a round-arched window as well as the crest Heinrich von Bibra. Above this crest there is a stone sculpture of St. Blasius.
The high altar was created by the artists Hoys and Wittmann of red-brown Stuckmarmorist (stucco marbling) in conformity with the high altar of Fulda Cathedral. Instead of the altar sheet you will find here a large crucifix yet stemming from the earlier church, thereon again the coat of arms of Heinrich von Bibra. The altar is flanked by two statues of St. Boniface and St. Blaise. The side altars are consecrated to St. Aloysius (this comes from the Fulda Jesuit Church) and St. Boniface.
There are two frescoes by Johann Andreas Herrlein representing the Sermon on the Mount and the expulsion of the merchants from the temple on the vaulted ceiling. In addition, can be found above the Arkardenbögen (arcade archs) medallions with presentations of eight of the twelve apostles.
As part of the roof renovation was discovered at the end of 2000 in the upper east wall of the south aisle a closed with masonry stone head. It turned out to be part (head of Christ) of a former so-called "Mount of Olives", which was demolished during the late Baroque building. The beautiful, expressive stone sculpture in the round, which was hidden in the wall 226 years is to visit in the church today.
Organ
Look at the organ
The organ of the parish church dates from the year 1837. It was reorganized in 2003-2004 by the organ builder Klais Bonn. The instrument has 50 stops on three manuals and pedal. The key action is mechanical, the stop action pneumatic. Since 2004, the instrument has an electronic combination system.
I Hauptwerk C -f3
1 Principal 16 '
2 Principal 8 '
3 Quintatön 8 '
4 Bourdon 8 '
5 Hollow flute 8 '
6 Fugara 8 '
7 Octave 4 '
8 Covered 4 '
9 Rauschpfeife II 22 /3 '
10 Cornet III (from g0 ) 4 '
11 Mixture II-V 2 '
12 Trumpet 8 '
II In addition to plant C -f3
13 Quintatön 16 '
14 Principal 8 '
15 Covered 8 '
16 Gamba 8 '
17 Unda Maris (from e0 ) 8 '
18 Octave 4 '
19 Fugara 4 '
20 Reed pipe 4 '
21 Octave 2 '
22 Mixture IV 11/3 '
23 8 'Clarinet
tremulant
III Swell C -f3
24 Bourdon 16 '
25 Gamba 16 '
26 Violin Principal 8 '
27 Salicional 8 '
28 Aeoline 8 '
29 Vox coelestis (from c0 ) 8 '
30 Vienna Flute 8 '
31 Sweetly Covered 8 '
32 Principal 4 '
33 Flute 4 '
34 Gemshorn 4 '
35 Viola 4 '
36 Harmonia aeth . IV 22/3 '
37 Flageolet 2 '
38 Progressio I- V 2 '
39 Tuba 8 '
40 Oboe 8 '
tremulant
Pedal C -f1
41 Under 32 '
42 Principal Bass 16 '
43 Subbass 16 '
44 Salicetbass 16 '
45 Quintbass 102/3 '
46 Octavbass 8 '
47 Decked Bass 8 '
48 Octave 4 '
49 Trombone 16 '
50 Trumpet 8 '
Couplers: II / I, III / I, III / II, I / P, II / P III / P
Bell
The north tower houses an exceptionally beautiful ringing of five bells, which were cast in the bell foundry Otto, as well as the old Ave and Verirrtenglocke (bell of the astrayed) from the 14th Century (around 1340) - and one of the oldest in Hesse, which sounds every night by 21 clock (May to Sempetmber by 22 clock).
Bell I II III IV V VI
Name/Dedication Saviour bell - Rosary-Queen bell - Council bell - Blasius bell - Simpliciusglocke - Ave or Verirrtenglocke
Cast year 1966 1966 1966 1966 1961 14 Century
Chop , Gussort Otto Otto Otto Otto Otto unknown
Mass ( kg) 4600 3260 1360 1360 1000
Strike note a0 h0 d1 e1 fis1 g1
El 31 de octubre pasado, a los 83 años falleció en París el escritor Gérard de Villiers, uno de los grandes escritores de espionaje del siglo XX.
Ver mi nota completa en: unaplagadeespias.blogspot.com.ar/2013/11/adieu-gerard-de-...
Music by Russian Circles
Song: Malko
You can download or view Macroscopic Solutions’ images in more detail by selecting any image and clicking the downward facing arrow in the lower-right corner of the image display screen. Three individuals of Macroscopic Solutions, LLC captured the images in this database collaboratively. Contact information: Mark Smith M.S. Geoscientist mark@macroscopicsolutions.com Daniel Saftner B.S. Geoscientist and Returned Peace Corps Volunteer daniel@macroscopicsolutions.com Annette Evans Ph.D. Student at the University of Connecticut annette@macroscopicsolutions.com
The Thracian sanctuary in area of "Gluhite kamani" ("The Deaf stones") near village of Malko Gradishte, Bulgaria is the largest Thracian cult complex of rock niches. More than hundred of trapezium shaped niches are carved on monolithic rock, which arises from the earth like a giant, 30 meters high, tooth. The role of these holes is not fully understood, but is supposed they were used as funeral urns. 50 meters away from the niches are located several megalithic tombs, two of which perfectly preserved.
In 1871 under the stewardship of the Swiss industrialist Alfred Escher, who had created the Schweizerische Kreditanstalt in 1856, the Gotthard Railway Company was founded. Despite initial difficulties to finance the project, and resulting costs of about 11% over budget, the financing was shared among private and public investors from Switzerland (20M CHF), Italy (45M CHF) and the German Empire (20M CHF). The bidding war between an engineering company from Geneva and Italy was fought viciously, and finally, the Swiss engineer Louis Favre won the project with an estimated cost of 2830 Swiss francs per meter. Because of his low bid, and the extra costs during construction, Favre increasingly found himself at odds with Swiss politicians and investors alike.
-----------------------------------------------------------------------
s304 6409 Vienac1880 Gotthard Pass Switzerland Svetogothardski podrov kod Airola Dr. B. Š.: Podrov sveto–gothardski. XII. 19. 299–301 –čl [Anonimno]: Put kroz svetogothardski klanac. XII. 19. 305 –il Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa, a izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare b
-----------------------------
Podrov sveto-gothardski. (Sa slikom.)
Italiju razstavljaju od ostale Evrope, po imenu od Švajcarske, visoke planine Alpe, kojim je glava do blizu 15.000 stopa visoki Montblank. Alpe sve nisu doduše jednako visoke, nisu sve vječnim sniegom i ledom zastrte; ima ondje dosta sleka i uvala (Einsattelung), al i te se vrlo visoko penju, ponajviše 6-7000 stopah visoko. Ako ondje i kopni po ljetu snieg i led, al to kopnjenje traje samo koji mjesec; inače je sve sniegom zavaljeno. Zato je obćenje medju Italijom i preko-alpinskimi zemljami jošt i danas vrlo mučno, akoprem sada ima 18 izvrstnih i skupocjenih drumova preko Alpa. No kud i kamo tegotnije bijaše to obćenje u staro doba. Zato pripoviedaju stari pisci s nekim užasom o strahotah Hanibalova prielaza s vojskom preko Alpa ; pa i prielazi Julija Caesara, Napoleona, Suvarova smatraju se kao vanredni dogodjaji. Kako nebi, kad ondje do njih nije bilo prava puta, nego samo staza za ljude a putanja za natovarene konje i mazge. Ovako bijaše i u srednjem vieku. Kad je njemački car Henriko IV. putovao sa suprugom u Canossu, da pokoru čini pred papom, te je morao preko velikoga Bernharda, putovanje je bilo tako opasno, a staze tako vrletne i presrtne, da su caricu u kravljoj koži niz brda spuštali, a konji su se sputani kao denjak robe na daskah i vlačugah niza strmen plazali. Stoprv u naše doba sagradjeni su pomenuti drumovi; al nit ovi nisu potrebam udovoljavali, jer . se onuda sporo putuje, tako n. pr. put preko sv. Gotharda trajao je čitav dan, a po zimi jedva se mogla ta planina poradi prevelika sniega i leda kako prevaliti; samo se je onda pošta s velikom mukom prevlačila, Kako je Švajcarska zemlja obrtna, al slabo rodna, te mora plodine od drugud dovoziti; sjeverna pako Italija obiluje plodinami , al neima dosta rukotvorina: od davna se je očitovala vruća želja za lakšim uzajamnim obćenjem obijuh zemalja. Al dok nije bilo željeznica, nije se moglo naći bolje obćilo nego što su pomenuti drumovi. Stoprv pokle se je uza željeznice počela podrivati i ovelika brda, smisliše, da bi se onako .podrovati mogla čitava planina, te s.e napokon zbilja probije planina Mont-Cenis i ondašnjim tunelom sveza se Francezka s Italijom. Živa želja Švajcarske postade sada jošte življa, pokle se je tako očevidno dokazala mogućnost probušiti Alpe. Nu eto nove biede! Svaki švajcarski kanton je zahtievao, da se ta željeznica povede kroz njegovu zemlju: tako su jedni iskali, da se podrije Simplon, drugi su potrebovali, da se probuši Splügen , a treći da Gothard. Borba ova trajala je do 15 godina; napokon se je većina izjavila za Gothard, stranom zato, što ovaj leži u sredini Švajcarske i od prilike jednako razdaleko od Brennera, preko kojega se je već povila željeznica, i od Mont-Cenisa , koji se je uprav onda bio probušio, s druge strane zato, što je gothardski podrov naišao na krepče i vještije zatočnike. Za to su se iztočni i zapadni kantoni švajcarski osvetili, jer jim je pošlo za rukom zapriečiti, da nesudjeluje kod rovljenja Gotharda svakolika Švajcarska. Tim je postalo izvedenje toga posla vrlo dvojbeno ; jer ono nekoliko kantona, koji su to želili, nebi namakli tolikih novaca, što jih trebaše za ovakov ogroman posao. Srećom je jošt i drugim dvima državama vrlo mnogo za tim stalo, da se Gothard probuši, i to Njemačkoj i Italiji. Dva su tomu razloga: prvi, vojnički, da si osiguraju neposredno obćenje kroz neutralnu švajcarsku državu; drugi, trgovački, da umnože zamjenit promet na korist naroda i talijanskoga i njemačkoga. S ovoga gledišta motreć stvari učini jim se podrov Gotharda tako znamenit, te su odlučili priskočiti u pomoć dotičnomu željezničkomu društvu golemom svotom od 65 miliuna franaka, od koje svote je Njemačka preuzela 45 milijuna, a Italija 20 milijuna; srednjo-švajcarski kautoni priložili su takodjer 20 milijuna, a samo društvo sabralo je 34 milijuna, tako da se je svega skupilo do 120 miliuna franaka.
Pošto se je ovako potrebita glavnica namakla, latiše se posla. Godine 1871. probušen bje Mont-Cenis, a godine 1872, mjeseca rujna počeše rovati Gothard. Ravnateljem svega bio je ženialni a neumorni genevski Švajcar Louis Favre, izprva tesar, a do skora na glasu podhvatnik gradnje željeznica. Već prva zadaća bila je neizmjerno mučna. Da se djelo prije svrši, trebaše kopati sa strane talijanske i švajcarske zajedno; jer da se samo s jedne strane kopa, trebalo bi jedno 25 godina. Al kako da se osieče, gdje bi trebalo s obje strane započeti, i kako na svakoj strani roviti, da se oba rova (Stollen) upravo sastanu? To je bio doista tvrd orah. Jer osjeći pravac (t. j. upravu crtu) na 2 i pol milje daleko, zadaje puno truda i na ravnici, gdje se sve na daleko vidi: kud i kamo mučnije pako je osjeći pravac preko onako dugačke, nepristupnimi stienami i vrletnimi dolinami izpresiecane, ponajviše sniegom i ledom zastrte planine kao što je sv. Gothard ! Tu je trebalo neizmjernom pomnjom pomoću trigonometrije opet i . opet sve mjeriti i računati, dok se je napokon osjeklo, gdje treba motikom _ zakopati, naime na švajcarskoj strani kod sela Goschenena, a na talijanskoj kod varošice Airola. Al sad eto nove muke: kako da se u podzemnom tavniku drži pravac, gdje se na daleko nevidi? A nije se tu radilo samo o tom, da se rov goni na pravac, nego i u odlučenoj strmini, jer kopati trebaše ne posve ravno, nego malko uz brdo. Sada da se promaši osječen pravac i smjer, pa da se bušeć s obje strane radnici gdje u sredini razminu i neznajuć za to; da jedni probuše pol planine puno više ili niže od drugih, ili da zastrane lievo, desno, pa da se nesastanu u samoj utrobi Gotharda - zaludo jim sav trud i trošak; treba iznova početi, - Lasno će se dakle svatko domisliti, kolikom brigom i nestrpljivosti su dotični inžeuiri izgledali o naj čas, gdje će se osjeći, valja li jim posao, to jest hoće li se švajcarski i talijanski radnici na pravome mjestu sastati. Nevještaku činilo se je to nemoguće; al inženiri su se uzdali u znanost i da joj osiguraju uspjeh izumiše i osobite sprave (n. p. Universal-Dreifuss). Tako se je u toj neizviestnosti radilo sedam godina; napokon održa znanost i njezini svećenici iuženiri sjajnu pobjedu nad toliki mi zaprekami : oba rova švajcarski i talijanski sastaše se II pravom pravcu u jednakoj visini i to gotovo do dlake (razlika je bila samo nekoliko centimetara).
Na ovim umnim pogodjenjem pravca, kojim da se Gotharda probuši, bila je svršeua samo prva zadaća: sad je trebalo planinu sagradjenu ponajviše od pretvrda kamena doista bušiti. Eto nove zagonetke znanosti! - Izprva se je samo rukom radilo, to jest po dva radnika bušila su rupe u kamen i to ovako: jedan je držao i ravnao šiljastu dugačku motku od tvrda, ocila, a drugi je udarao batom li motku, dok se ovako nije izdubila dovoljna rupa, a kad jih se je više izdubilo, nabiše jih dinamitom, uzmakoše i zapališe lagum (mine), te je dinamit razkrhao kamen, koji se je onda na polje vozio. Buduć da je prvotni rov samo :2 do 2 ½ metra širok, to. su ovako mogla u isto vrieme raditi samo 4 radnika bušeća dvie rupe. Ovi su radeć dan i noć (dakako na izmjenu) na vrtali danomice recimo deset rupa; kada bi bio uz ovakov postupak tunel gotov, kad se sada znade, da je zanj trebalo 320.000 takovih rupa? - Da se dakle djelo pospješi, trebalo je osobitih strojeva, koji rade brže od čovječje ruke, pa je zbilja izumljeno bušilo, koje je u isti čas četiri do pet rupa neizmjernom brzinom dubilo, ta ko da je podrov svaki dan poprieko 3 metra i više napredovao.
Pitat će tko: kakva je sila ovo bušilo kretala? - Para nije mogla, pa nijedna sila, kojoj ognja treba; jer oguj u se hoće zraka, pravo govoreć uzduha (annosfera}: a toga u podrovu bijaše vrlo malo, tako malo, da bi se ondje morala za kratko svaka životinja ugušiti. Kako se je pako doskočilo ovoj nestašici zraka? Evo ovako!
Blizu Gotseheueua teče riečica Reuss; a kod Airola druga riečica; na ovih riekah sagradiše vodenice na mutvu ili vrtaljku (čigru; Turbiue), ne da okreće žrvanj, nego da utiskuje uzduh u ciev, koja se uzduž podrova oteže, Na kraju cievi stoji pomenuto bušilo. Stisnut uzdah tjera mjesto bata njegove motke u kamen, onako kako para, pa se onda uzduh razalazi po podrovu, da radnici imaju zraka za disanje. Bušilo je na kolih, tako da se može prema potrebi napried ili natrag potisnuti.
Uz nestašicu zraka jošte je i druga neprilika radnike mučila, naime vrućina. Što su dublje prođirali u planinu, to je bila veća toplina, koja je naj poslje do 37 stupnjeva (po Celsiju) narasla: ljudi su bili pola goli, pa su se opet znojili, a u ovakvom stanju, u tom zagušljivom zraku morali su jošt i raditi: nije čudo, što jih je ondje vrlo mnogo iznemoglo ili baš zaglavilo. Malo jih je preživilo cielo vrieme radnje, baš niti sam glavni ravnatelj Favre, kojemu je lani mjeseca srpnja, dok je bio u podrovu, valjda od ornare i sparine, kaplja pala. Još više je od nje nastradala tegleća marva, po imenu konji, koji su u podrovu kola vukli, kažu da je od njih cielu dobu grad nje preživi lo samo jedno malo kljuse.
Dok se je u podrovu najvećim naporom radilo - eto jada iznenada! Nadinženir Hellwag izračuna, da skupljenu, glavnica od 120 milijuna franaka neće doteći za gradjenje, već da će još trebati 102 milijuna, ako se želi sva osnova izvesti. To je bio doista grom iz vedra neba, za koji se je već mislilo, da će raztepsti svekoliko liepo i uspješno započeto djelo. Napokon se je prvotna osnova što se je više moglo stegla i onda je trebalo samo jošte 40 milijuna franaka. Ovi budu srećno skuckani, pošto je Njemačka i Italija nadoplatila svaka po 10 miliuna fran., 4 miliuna srednjo-švajcarski kantoni, isto toliko švajcarska republika, a 12 mil. fran. pribralo je društvo za gothardsku željeznicu.
Sad se je počelo pomladjenorn snagom raditi, pa na izmaku mjeseca veljače ove godine već su radnici jedne pole čuli pucanje laguma u drugoj poli. Inžiniri i težaci bili su svejednako u grozničavoj nestrpljivosti, hlepteć upravo za časom, kad će bušeća motka probušiti sav pretin, koji je preostao. Da se taj čas pospješi, upotrebiše 5 metara dugačke motke za bušenje rupa; napokon 28. veljače prodre jedna motka s talijanske strane u sam podrov švajcarski, a sutra dan, to jest na sam prestupni dan, bude onda razvaljen dinamitom ostatak stiene, koji je razstavljao švajcarske radnike od talijanskih, te su jedni drugim pohrlili u naručaj ; a veselje bijaše obćenito ne samo po svoj Švajcarskoj i Italiji, već se može kazati, da se je sav obrazovani sviet iskreno radovao ovoj novoj pobjedi znanosti; jer znanost je svjetska stečevina.
Planina Gothard je dakle probušena. Zanimat će štioce "Vienca" nekoliko podataka, iz kojih . se razabire ogromnost toga djela. Savkolik podrov dugačak je 14.920 metara (od prilike dvie milje); ovo je dakle za sada najdulji tunel ovoga svieta ;" jer je podrov Mont-Cenisa samo 12333 metra dugačak (dakle je gothardski za jedno 2700 metara dulji od ujega), pa je opet za podrov Mont Cenisa trebalo 13 godina, a dulji gothardski tunel dovršen je za 7 godina i 5 mjeseci. Evo koliko je. od onda napredovala inženirska znanost i vještina. - Kod bušenja rupa za lagume potrošilo se je 1,650.000 svrdlova (t. j. pomenutih zaoštrenih šibaka) i 490.000 kilograma dinamita ; za izvoženje razvaljena dinamitom kamena trebalo je 1,450.000 vezova. Poprieko je 3400 težaka za sve vrieme gradnje dnevice radilo.
---------------------------------------
morton1905.blogspot.hr/2018/04/podrov-sveto-gothardski.html
---------------------
www.facebook.com/photo.php?fbid=10212750957823983&set...
-----------------------------------
www.facebook.com/historia.hr/posts/1965149026866498
-----------------------------------------------
Parish Church of St. Blasius in Fulda
Front (To see another pictures please activate the link at the end of page!)
The Parish Church of St. Blaise is the parent parish of all Catholic parishes in the city of Fulda and the last major building, which was built in the baroque period.
History
Shortly after the founding of the monastery of Fulda settled in the immediate vicinity artisans and merchants. To ensure the parochial care, the first church was built around 970, which was probably dedicated to St. Mauritius. 1049 the parish was first mentioned as "market parish" in a document. After a fire in 1103 the church was rebuilt in the Romanesque style. Since the reign of Abbot Conrad of Malkos (1221-1246) St. Blaise is guaranteed as patron of the church.
In the period 1447 to 1470 the church was rebuilt in the Gothic style, of which yet the north-west tower remains today. To the north of it, an ancient stone gate system has remained. There is access to the old parish church cemetery, the one day was around the church. During the Reformation, Adam Krafft preached the new doctrine, which pushed not through. In the time of the Hessian occupation of Fulda to the Counter-Reformation Protestant service was held in the parish church. 1771 was demolished the old church under Prince-Bishop Heinrich von Bibra and started the construction of a baroque church. The plans for this originate from the Jesuit Father Andreas Anderjoch. The consecration took place on 17 August in 1785. 1837 a new organ was installed, which was renewed in 1901.
Architecture
The church was built as a three-aisled basilica in the style of Baroque. It has two towers: on the one hand is the still originating from the previous church north tower, which serves as a bell tower. In the from the Baroque era stemming south tower is the former watchman home of the Fulda watchman, which can be reached via 162 steps. On the by the two towers surrounded west facade is above the main portal the Fulda coat of arms. It is followed by a round-arched window as well as the crest Heinrich von Bibra. Above this crest there is a stone sculpture of St. Blasius.
The high altar was created by the artists Hoys and Wittmann of red-brown Stuckmarmorist (stucco marbling) in conformity with the high altar of Fulda Cathedral. Instead of the altar sheet you will find here a large crucifix yet stemming from the earlier church, thereon again the coat of arms of Heinrich von Bibra. The altar is flanked by two statues of St. Boniface and St. Blaise. The side altars are consecrated to St. Aloysius (this comes from the Fulda Jesuit Church) and St. Boniface.
There are two frescoes by Johann Andreas Herrlein representing the Sermon on the Mount and the expulsion of the merchants from the temple on the vaulted ceiling. In addition, can be found above the Arkardenbögen (arcade archs) medallions with presentations of eight of the twelve apostles.
As part of the roof renovation was discovered at the end of 2000 in the upper east wall of the south aisle a closed with masonry stone head. It turned out to be part (head of Christ) of a former so-called "Mount of Olives", which was demolished during the late Baroque building. The beautiful, expressive stone sculpture in the round, which was hidden in the wall 226 years is to visit in the church today.
Organ
Look at the organ
The organ of the parish church dates from the year 1837. It was reorganized in 2003-2004 by the organ builder Klais Bonn. The instrument has 50 stops on three manuals and pedal. The key action is mechanical, the stop action pneumatic. Since 2004, the instrument has an electronic combination system.
I Hauptwerk C -f3
1 Principal 16 '
2 Principal 8 '
3 Quintatön 8 '
4 Bourdon 8 '
5 Hollow flute 8 '
6 Fugara 8 '
7 Octave 4 '
8 Covered 4 '
9 Rauschpfeife II 22 /3 '
10 Cornet III (from g0 ) 4 '
11 Mixture II-V 2 '
12 Trumpet 8 '
II In addition to plant C -f3
13 Quintatön 16 '
14 Principal 8 '
15 Covered 8 '
16 Gamba 8 '
17 Unda Maris (from e0 ) 8 '
18 Octave 4 '
19 Fugara 4 '
20 Reed pipe 4 '
21 Octave 2 '
22 Mixture IV 11/3 '
23 8 'Clarinet
tremulant
III Swell C -f3
24 Bourdon 16 '
25 Gamba 16 '
26 Violin Principal 8 '
27 Salicional 8 '
28 Aeoline 8 '
29 Vox coelestis (from c0 ) 8 '
30 Vienna Flute 8 '
31 Sweetly Covered 8 '
32 Principal 4 '
33 Flute 4 '
34 Gemshorn 4 '
35 Viola 4 '
36 Harmonia aeth . IV 22/3 '
37 Flageolet 2 '
38 Progressio I- V 2 '
39 Tuba 8 '
40 Oboe 8 '
tremulant
Pedal C -f1
41 Under 32 '
42 Principal Bass 16 '
43 Subbass 16 '
44 Salicetbass 16 '
45 Quintbass 102/3 '
46 Octavbass 8 '
47 Decked Bass 8 '
48 Octave 4 '
49 Trombone 16 '
50 Trumpet 8 '
Couplers: II / I, III / I, III / II, I / P, II / P III / P
Bell
The north tower houses an exceptionally beautiful ringing of five bells, which were cast in the bell foundry Otto, as well as the old Ave and Verirrtenglocke (bell of the astrayed) from the 14th Century (around 1340) - and one of the oldest in Hesse, which sounds every night by 21 clock (May to Sempetmber by 22 clock).
Bell I II III IV V VI
Name/Dedication Saviour bell - Rosary-Queen bell - Council bell - Blasius bell - Simpliciusglocke - Ave or Verirrtenglocke
Cast year 1966 1966 1966 1966 1961 14 Century
Chop , Gussort Otto Otto Otto Otto Otto unknown
Mass ( kg) 4600 3260 1360 1360 1000
Strike note a0 h0 d1 e1 fis1 g1