View allAll Photos Tagged Budim
Matijina ili Matijaševa crkva, katolička crkva u Budimpešti, pokraj Ribarske tvrđave i Budimskog dvorca
The Sinan Pasha Mosque (Albanian: Xhamia e Sinan Pashës; Bosnian: Sinan-pašina džamija; Serbian: Синан Пашина Џамија; Turkish: Sinan Paşa Camii) is an Ottoman mosque in the city of Prizren, Kosovo. It was built in 1615 by Sofi Sinan Pasha, bey of Budim. The mosque overlooks the main street of Prizren and is a dominant feature in the town's skyline
----------------------------------------------------
The Prizren municipality intended to build a library within the mosque in order to preserve not only the original Ottoman manuscripts found in the mosque, but also other valuable ones that can be found all over Kosovo. However, the Islamic Union of Kosovo filed a lawsuit against the Prizren Municipality in order to not allow the mosque to become a museum, but instead to have it continue to be a religious building.
-----------------------------------------
9759 R Prizren Štamparsko Knjižarsko Preduzeće Prizren Штампарско Книжарско Предузеће Призрен 1.VIII.1963. Sinan Pasha Mosque (Prizren)
kapela (Jaki Chapel)
#Budim #Budimpešta #mdunisk #Mađarska #izlet #JakiChapel #CityPark #Városliget #HouseofMusicHungary
Budimski dvorac, Budimpešta
#Budim #Budimpešta #mdunisk #Mađarska #izlet #Matijina #Matijaševacrkva #Budimskidvorc #Dunav
Dom mađarske glazbe (Magyar Zene Háza) u budimpeštanskom parku Városliget , dizajn i arhiktetura Sou Fujimoto....
#MagyarZeneHáza #Városliget #mdunisk #Mađarska #Budimpešta #Budim
1956 Revolution Monument. It replaced the 25m tall statue of Stalin that was pulled down on the first night of the uprising.
Lámpara de la Mezquita de Sinan Pasha
Construida en 1615 por Sofi Sinan Pasha, bey de Budim
Prizren, Kosovo
uraj Haulik de Váralya (Slovak: Juraj Haulík Váralyai, Hungarian: Haulík Váralyai György; 20 April 1788 – 11 May 1869) was a Croatian cardinal in the Roman Catholic Church of Slovak ethnicity and the first archbishop of Zagreb. He was also acting ban of Croatia for two separate terms.
Life
A tablet on the house where Haulik was born
He studied theology and philosophy in Trnava, Esztergom and Vienna. After the death of bishop Aleksandar Alagović in 1837, Haulik was proclaimed bishop. In 1840 he began his first term as acting ban of Croatia after the death of ban Franjo Vlašić. He is credited for introducing the Croatian language into schools and workplaces, as well as forming the Matica hrvatska in 1842. He helped the organization of Maksimir park in Zagreb.
He was succeeded as ban by the Hungarian Franz Haller. Haller was brought in to carry on Magyarization in Croatia, which included the banning of the then Croatian banner name: Illyrians. A protest by the Croatian People's Party in 1845 was put out violently by Haller, leaving thirteen protestors dead, and ending his time as ban. Haulik was again called upon to take up the post.
During this term, the Croatian language was made official in the Kingdom of Croatia-Slavonia in 1847. In 1848, in the midst of revolutions in the Austro-Hungarian Empire, military man Josip Jelačić was proclaimed ban to counter Hungarian aims of revoking Croatian autonomy.
Some further autonomy did materialize for Croatia in the following years, as Haulik was proclaimed the first archbishop and metropolitan of Zagreb in 1852.[1] With this, the Catholic Church in Croatia became independent from Hungary. In 1856 he was also named cardinal. He carried on in these posts until his death in 1869.
While he was an ethnic Slovak, he said of his background: I was born a Slovak, but I will die a Croat.In 1999, Croatia and Slovakia put out a joint-issue stamp featuring Haulik.[
--------------------------------------
Juraj Haulik is one of the most important figures in Croatian and Zagreb church, as well as social and cultural history. He was at the head of the Zagreb diocese, that is, the archdiocese, for 32 long years, from 1837 as a bishop, from 1852 as an archbishop, and from 1856 as a cardinal, in a stormy time when a civil society was emerging on the ruins of feudalism and when the long-term fate was being decided. Croatian. Longer than Haulik, for 40 years, only Maksimilijan Vrhovac managed the Zagreb Diocese. Haulik is also one of the indispensable people who unites Croatia and Slovakia and, along with Bogoslav Šulek, he is the most prominent Slovak who worked in Croatia. In 1999, the post offices of the two countries issued a joint postage stamp in honor of Haulik. The Slovak Haulik not only accepted Croatia as his homeland and contributed to its progress and betterment, but he also managed it for eight years as Ban governor. However, he went down in history primarily due to the fact that during his time the Diocese of Zagreb, which since its foundation at the end of the 11th century was subordinate to the archdiocese and metropolis in Kaloča, was raised to the rank of archdiocese and metropolis, which made the Catholic Church in Croatia independent from that in Hungary, which was also confirmed by Haulik's appointment as a cardinal. Thanks to Haulik, Zagreb became the traditional seat of cardinals.
Juraj Haulik was born on April 20, 1788 in Trnava, Slovakia, to father Juraj and mother Klara née Repkaj. Haulik's birthplace is located on Trnava's main square, and a commemorative plaque was placed on it in 1929. Haulik completed primary school in Trnava, high school in Ostrogon, and studied theology in Trnava and Vienna. He was ordained a priest in 1811 in Trnava. He worked as a chaplain in Komáron for several months, and then went to the vicariate office in Buda, where he served as archivist, notary and secretary. He earned a doctorate in theology in Pest in 1818, and in 1820 he became the personal secretary of the Ostrogony archbishop, Cardinal Alexander Rudnay. In 1825, Haulik was appointed a canon of Ostrogona, and in 1830, an adviser to the Hungarian regency and titular bishop of Pristina. The following year, he went to Vienna, where he became a court adviser and clerk of the Hungarian court office, thus gaining valuable political experience and acquaintances. The path to the Zagreb episcopal see began in 1832, when he was appointed grand provost of the Zagreb Chapter and prior of Vranski. However, he remained in Vienna, apart from occasional visits, until on October 2, 1837, after the death of Aleksandar Alagović, Pope Gregory XVI appointed him bishop of Zagreb. He received episcopal consecration in Vienna and came to Zagreb in January 1838. He immediately set about learning Croatian, so already in April on Easter, he preached in Kajkavian. Already in the first year of his episcopal service, Haulik had to take on political duties in addition to his spiritual duties and became the vicar of the Ban's honor. Ban Franjo Vlašić was seriously ill, and according to tradition, in such cases, the bishop of Zagreb would replace him. Thus, in his person, Haulik united both secular and spiritual power in what was then Croatia for a period of four years. Ban Vlašić died in 1840, but Haulik continued to hold the office of ban until 1842 when Franjo Haller was appointed ban. After Haller's departure in 1845, Haulik again became the ban's governor and remained so until 1848, when Josip Jelačić was appointed ban. As governor of Ban, Haulik's main task was to preside over the Croatian Parliament and lead the Croatian delegation at the Hungarian Parliament in Požun. There he resolutely fought for Croatian rights against Hungarian pretensions, especially against the introduction of Hungarian as an official language, in which his good connections with the imperial court in Vienna were of great benefit. Haulik gained support and popularity among the Illyrians and the Narodniks, and opposition among the Magyars. The peak of Haulik's political activity was the session of the Parliament in 1847, when, under his chairmanship, Croatian was declared the official language.
Haulik is also remembered as a great benefactor who improved not only the Diocese of Zagreb, but also Zagreb and Croatia, especially in the field of education and culture, so as a patron he can be compared to Josip Juraj Strossmayer. With the pastoral circular from 1839, he ordered the priests to open schools in the parish offices, and he determined large financial grants for diligent and successful teachers. With the aim of developing education, he invited the Sisters of Charity to Zagreb, with whom he began building the monastery and the church of St. Vinko in today's Frankopanska street with his own funds in 1846. The Sisters of Charity opened a school for girls, and in the same year a hospital, which was moved in 1871 in Ilica, and in 1894 in Vinogradska, where it still operates today, as the "Sisters of Mercy" Clinical Hospital. In its circle is Haulik's bust, the work of Ivan Rendić. Haulik is also depicted on the main altar of the church of St. Vinko.
Haulik also invested large funds in the restoration of the cathedral, for which he acquired a large bell, the work of Henrik Degen, and had a new high altar, stained glass windows, ten statues of saints and an organ installed, which today is the largest and most valuable musical instrument in Croatia. In 1849, he also founded Katolički list, the oldest and longest-running Croatian Catholic newspaper, which was published until 1945.
Like Strossmayer, Haulik is also important for the foundation of Croatian national institutions, which is why he can be considered one of the creators of modern Croatia. At his suggestion, the Croatian-Slavonian Economic Society was founded in 1841, and Haulik financially supported the institutions created under his auspices: the National Museum in Zagreb, Gospodarski list and the Forestry College in Križevci. Haulik very generously and permanently helped the Music Society, and in 1858 he donated funds for the construction of the building of the Croatian Music Institute in Gundulićeva Street. He financially supported the foundation of Matica Hrvatska, the Yugoslav Academy of Sciences and Arts, and the University. In 1846, Haulik opened the Metropolitan Library to the public, and in 1858, next to the Stone Gate, he founded the first public lending library and reading room in Zagreb. Aware that a modern industrial society was being born instead of a feudal one, Haulik initiated the founding of the Catholic Children's Society in 1855, which gathered children, i.e. journeymen, auxiliary workers in trades, with the aim of educating them on the foundations of the Catholic faith, but also realizing their rights in accordance with the Catholic social science, which is the beginning of labor association and trade unionism in Croatia.
Haulik's greatest and best-known work for Zagreb is the Maksimir park, which he laid out as a park in the English style in 1843, continuing the idea of his predecessor Maksimilijan Vrhovac, who started clearing the forest and had the main avenue and three paths cut in order to turn it into a baroque park. Vrhovac stopped the work in 1794, and it was continued to a small extent by his successor Alagović (thanks to whom the Ribnjak park was laid out), only to be completed by Haulik, hiring experienced Austrian gardeners. Today, the park is named Maksimir in honor of Vrhovč, but in Haulik's time it was called Jurjevac or Jurja Ves. Haulik originates from five Maksimir lakes, a viewpoint, pavilions, the chapel of St. George, the Swiss House, a summer house (today the parish office of the Parish of St. Jerome), but also the equestrian monument of St. George, the work of Anton Dominik Fernkorn, which was first located in the Jurjevac Park, in order to later it was moved to Strossmayer Square and finally to the HNK building. In the same year that Jurjevac was opened, Haulik received noble status, with the predicate "de Várally", just like his brother Emerik and nephew Juraj, the son of his late brother Kaspar.
The severance of political relations between Croatia and Hungary in 1848 created favorable circumstances for those relations to be severed at the church level as well and for the Croatian Parliament's request from 1845 to be finally fulfilled on the creation of the Croatian-Slavonian Metropolis with the elevation of the Diocese of Zagreb to the rank of archdiocese. Thanks to the influence of ban Jelačić, the Viennese court agreed to this, aware that the Croats should receive some satisfaction for their merits in preserving the Habsburg monarchy, whose survival was threatened by the revolutions in Hungary and Vienna. On August 12, 1850, the young emperor and king Franjo Josip made a decision on the establishment of the Croatian-Slavonian Metropolis, which, in addition to the Archbishopric of Zagreb, also includes the dioceses of Senj, Đakovo-Srijem, and Križevačka. However, the final decision was to be made by the Holy See, and Hungarian church leaders tried to thwart it, so the process took more than two years. Finally, on December 11, 1852, Pope Pius IX. he brought the bull Ubi primum placuit, by which the Croats finally got an independent church province, and Juraj Haulik became the first Zagreb archbishop and metropolitan. The ceremonial enthronement took place on May 7, 1853 in the cathedral, where Haulik was presented with the archbishop's pallium by the papal envoy Cardinal Michele Viale Prelà, nuncio in Vienna. That only the pope stands above the archbishop and metropolitan of Zagreb in the hierarchy became clearer in April 1856, when Pius IX. Appointed Haulik a cardinal. Haulik was in Vienna at the time, so Francis Joseph personally placed the cardinal's beret on his head at a special ceremony. Croatia was delighted to receive its first cardinal, who was magnificently welcomed in Zagreb and ceremonially ushered into the cathedral dressed in cardinal scarlet. The following year, he traveled to Rome to receive the cardinal's hat from the hands of the Pope. Since cardo means staff in Latin, in Haulik's time the title cardinal was also translated as staff.
After the abolition of neo-absolutism in 1859, when the constitutional order was restored in the Habsburg Monarchy, Haulik became politically active again, since he was a member of the Croatian Parliament, elected in 1861. At a time when the solution to the Croatian question was sought in unification with other South Slavic nations, Haulik was almost prophetically predicted the danger of such ideas, saying in the Parliament: "There are those who promise themselves a lot from the union of the Yugoslav peoples... It is my conviction that such important events take place without the shedding of human blood and other numerous troubles, nor without the influence of the European powers, names of French, Russian and English girls will not be able to happen. For the rest, who could assert that our fatherland will gain greater freedom with such a great change, or that it will be happier than it was during so many centuries of its union with the Austrian emperor? At least in my heart I wouldn't want to vouch for that." Although a foreigner by birth, Haulik clearly saw better than many Croats the pitfalls of the romantic desire to unite with linguistically close but culturally different peoples. In the same year, Haulik also expressed his position on communist ideology: "Communism, which is nothing but the denial of this right to property, would turn the corner not only on political, but also on social human life. It would be the destruction of the nation."
As a realistic politician, Juraj Haulik believed that it was best for Croatia to come to an agreement with Vienna and thereby achieve the main national goal, the unification of the Croatian countries. In contrast to the majority of Croatian politicians who advocated union with Hungary, with certain conditions, Haulik sided with Ivan Mažuranić who advocated union with Austria and joined his Independent People's Party. With its defeat in the elections in 1865, Croatia again came closer to Hungary, which led to the Croatian-Hungarian settlement in 1868. That year, Haulik celebrated his 80th birthday and did his last great work, founding the Croatian Literary Society of St. Jerome with the task of publishing popular books of entertaining and educational contents accessible to uneducated or poorly educated people for their enlightenment.
Cardinal Juraj Haulik died in Zagreb on May 11, 1869, and was buried on May 20 in the crypt of the cathedral. Today, Haulik's grave is located next to the altar of Saint Ladislav in the left nave. Under the stone bust made by Ivan Rendić is a sentence written in Latin: "A man famous for his good reputation, and even more famous for his deeds." Juraj Haulik is the only one of the Zagreb bishops and archbishops after whom two streets in Zagreb are named - Haulikova Street in Donji Grad and Jurja Ves between Maksimir and Bukovac.
------------------------------------------------
JURAJ HAULIK, PRVI ZAGREBAČKI NADBISKUP I KARDINAL
Tekst: Marijan Lipovac
Foto: Arhivski materijal
9. rujna 2019. Slovaci
Juraj Haulik je jedna od najvažnijih osoba hrvatske i zagrebačke crkvene, ali i društvene i kulturne povijesti. Na čelu Zagrebačke biskupije, odnosno nadbiskupije bio je duge 32 godine, od 1837. kao biskup, a od 1852. kao nadbiskup te od 1856. i kao kardinal, u burnom vremenu kad na ruševinama feudalizma nastaje građansko društvo i kad se odlučivalo o dugoročnoj sudbini Hrvatske. Duže od Haulika, punih 40 godina, Zagrebačkom biskupijom upravljao je samo Maksimilijan Vrhovac. Haulik je i jedna od nezaobilaznih osoba koje spajaju Hrvatsku i Slovačku te je uz Bogoslava Šuleka najistaknutiji Slovak koji je djelovao u Hrvatskoj. Pošte dviju zemalja 1999. u Haulikovu čast izdale su i zajedničku poštansku marku. Slovak Haulik Hrvatsku je ne samo prihvatio kao svoju domovinu i doprinosio njenom napretku i boljitku, nego je njome i upravljao čak osam godina kao banski namjesnik. U povijest se ipak prije svega upisao zbog činjenice da je u njegovo vrijeme Zagrebačka biskupija, koja je od osnutka krajem 11. stoljeća bila podređena nadbiskupiji i metropoliji u Kaloči, podignuta na rang nadbiskupije i metropolije, čime je Katolička crkva u Hrvatskoj postala samostalna od one u Mađarskoj, što je potvrđeno i Haulikovim imenovanjem za kardinala. Zagreb je zahvaljujući Hauliku postao tradicionalno kardinalsko sjedište.
Juraj Haulik rodio se 20. travnja 1788. u Trnavi u Slovačkoj, od oca Jurja i majke Klare rođene Repkaj. Haulikova rodna kuća nalazi se na trnavskom glavnom trgu i na njoj je 1929. postavljena spomen-ploča. U Trnavi je Haulik završio osnovnu školu, gimnaziju u Ostrogonu, a teologiju je studirao u Trnavi i Beču. Zaređen je za svećenika 1811. u Trnavi. Nekoliko mjeseci radio je kao kapelan u Komáronu, a zatim odlazi u vikarijatski ured u Budim gdje obavlja službu arhivara, bilježnika i tajnika. U Pešti je 1818. stekao doktorat teologije, a 1820. postaje osobni tajnik ostrogonskog nadbiskupa kardinala Aleksandra Rudnaya. Haulik je 1825. imenovan ostrogonskim kanonikom, a 1830. savjetnikom Ugarskog namjesništva i naslovnim prištinskim biskupom. Iduće godine odlazi u Beč gdje je postao dvorski savjetnik i referent Ugarske dvorske kancelarije, stječući time dragocjeno političko iskustvo i poznanstva. Put prema zagrebačkoj biskupskoj stolici započeo je 1832. kad je imenovan velikim prepozitom zagrebačkog Kaptola i priorom vranskim. Ostao je međutim u Beču, osim povremenih dolazaka, sve dok ga 2. listopada 1837., nakon smrti Aleksandra Alagovića, papa Grgur XVI. nije imenovao zagrebačkim biskupom. Biskupsko posvećenje primio je u Beču i u siječnju 1838. došao u Zagreb. Odmah se dao na učenje hrvatskog pa je već u travnju na Uskrs održao propovijed na kajkavskom. Već prve godine biskupske službe Haulik je uz duhovne morao preuzeti i političke dužnosti i postao namjesnik banske časti. Ban Franjo Vlašić je naime bio teško bolestan, a prema tradiciji u takvim slučajevima zamjenjivao bi ga zagrebački biskup. Haulik je tako u svojoj osobi objedinio i svjetovnu i duhovnu vlast u tadašnjoj Hrvatskoj i to na razdoblje od četiri godine. Ban Vlašić je umro 1840., ali Haulik je nastavio obnašati dužnost bana sve dok 1842. banom nije imenovan Franjo Haller. Nakon Hallerova odlaska 1845. Haulik ponovno postaje banski namjesnik i to ostaje do 1848. i imenovanja Josipa Jelačića banom. Kao banskom namjesniku glavna Haulikova zadaća bila je predsjedati Hrvatskom saboru i predvoditi hrvatsku delegaciju na Ugarskom saboru u Požunu. Ondje se odlučno borio za hrvatska prava nasuprot mađarskim pretenzijama, posebno protiv uvođenja mađarskog kao službenog jezika, u čemu su mu od velike koristi bile dobre veze s carskim dvorom u Beču. Haulik je stekao potporu i popularnost među ilircima i narodnjacima, a oporbu među mađaronima. Vrhunac Haulikovog političkog djelovanja je zasjedanje Sabora 1847. kada je, pod njegovim predsjedanjem, hrvatski proglašen službenim jezikom.
Haulik je upamćen i kao velik dobrotvor koji je unaprijedio ne samo Zagrebačku biskupiju, nego i Zagreb i Hrvatsku, naročito na području obrazovanja i kulture pa ga se kao mecenu može usporediti s Josipom Jurjem Strossmayerom. Pastirskom okružnicom iz 1839. naredio je svećenicima da po župnim uredima otvaraju škole, a za marljive i uspješne učitelje odredio je velike novčane potpore. S ciljem razvoja prosvjete, u Zagreb je pozvao sestre milosrdnice kojima je 1841. vlastitim sredstvima počeo graditi samostan i crkvu svetog Vinka u današnjoj Frankopanskoj ulici koji su dovršeni 1846. Milosrdnice su otvorile školu za djevojke, a iste godine i bolnicu koja je 1871. preseljena u Ilicu, a 1894. u Vinogradsku gdje djeluje i danas, kao Klinička bolnica „Sestre milosrdnice“. U njenom krugu nalazi se Haulikovo poprsje, rad Ivana Rendića. Haulik je prikazan i na glavnom oltaru crkve svetog Vinka.
Velika sredstva Haulik je uložio i u obnovu katedrale za koju je nabavio veliko zvono, rad Henrika Degena, a dao je postaviti i novi glavni oltar, vitraje, deset kipova svetaca i orgulje koje su danas najveći i najvredniji glazbeni instrument u Hrvatskoj. Osnovao je 1849. i Katolički list, najstarije i najdugovječnije hrvatske katoličke novine koje su izlazile do 1945.
Poput Strossmayera, i Haulik je važan za osnutak hrvatskih nacionalnih institucija, zbog čega ga se može smatrati jednim od tvoraca moderne Hrvatske. Na njegov je prijedlog 1841. osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, a Haulik je novčano podupirao ustanove nastale u njegovom okrilju: Narodni muzej u Zagrebu, Gospodarski list i Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima. Haulik je vrlo izdašno i trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. darovao je sredstva za podizanje zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici. Novčano je podupro i osnutak Matice hrvatske, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilišta. Haulik je 1846. za javnost otvorio Metropolitansku knjižnicu, a 1858. pored Kamenitih vrata osnovao i prvu javnu pučku posudbenu knjižnicu i čitaonicu u Zagrebu. Svjestan da se umjesto feudalnog rađa moderno industrijsko društvo, Haulik je 1855. inicirao osnutak Katoličkog djetićkog društva koje je okupljalo djetiće, tj. kalfe, pomoćne radnike u obrtima, u cilju obrazovanja na temeljima katoličke vjere, ali i ostvarenja njihovih prava u skladu s katoličkim socijalnim naukom, što je začetak radničkog udruživanja i sindikalizma u Hrvatskoj.
Najveće i najpoznatije Haulikovo djelo za Zagreb je park Maksimir koji je 1843. uredio kao perivoj u engleskom stilu, nastavivši ideju svog prethodnika Maksimilijana Vrhovca koji je počeo krčiti šumu i kako bi ju pretvorio u barokni park dao probiti glavnu aleju i tri staze. Vrhovac je s radovima stao 1794., a u nevelikoj mjeri nastavio ih je njegov nasljednik Alagović (čijom zaslugom je uređen park Ribnjak), da bi ih Haulik dovršio, angažiravši iskusne austrijske vrtlare. Park danas u Vrhovčevu čast nosi ime Maksimir, ali u Haulikovo vrijeme zvao se Jurjevac ili Jurja Ves. Od Haulika potječe pet maksimirskih jezera, vidikovac, paviljoni, kapelica svetog Jurja, Švicarska kuća, ljetnikovac (danas župni ured Župe svetog Jeronima), ali i konjanički spomenik svetog Jurja, rad Antona Dominika Fernkorna, koji se najprije nalazio u parku Jurjevac, da bi kasnije bio premješten na Strossmayerov trg te napokon kod zgrade HNK. Iste godine kada je otvoren Jurjevac, Haulik je dobio plemički status, s predikatom „de Várallyja“, jednako kao i njegov brat Emerik i nećak Juraj, sin pokojnog brata Kaspara.
Prekid političkih odnosa Hrvatske s Mađarskom 1848. stvorio je povoljne okolnosti da se ti odnosi raskinu i na crkvenoj razini i da se konačno ispuni zahtjev Hrvatskog sabora iz 1845. o stvaranju Hrvatsko-slavonske metropolije uz uzdignuće Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije. Zahvaljujući utjecaju bana Jelačića, s tim se suglasio i bečki dvor, svjestan da Hrvati trebaju dobiti neku zadovoljštinu za zasluge u očuvanju Habsburške monarhije čiji opstanak su ugrozile revolucije u Mađarskoj i Beču. Mladi car i kralj Franjo Josip je 12. kolovoza 1850. donio odluku o osnutku Hrvatsko-slavonske metropolije koju uz Zagrebačku nadbiskupiju čine još i Senjska, Đakovačko-srijemska i Križevačka biskupija. Međutim, konačnu odluku trebala je donijeti Sveta stolica, a mađarski crkveni čelnici nastojali su je osujetiti, tako da je proces potrajao više od dvije godine. Napokon, 11. prosinca 1852. papa Pio IX. donio je bulu Ubi primum placuit kojom su Hrvati konačno dobili samostalnu crkvenu pokrajinu, a Juraj Haulik postao prvi zagrebački nadbiskup i metropolit. Svečano ustoličenje obavljeno je 7. svibnja 1853. u katedrali gdje je Hauliku nadbiskupski palij predao papin izaslanik kardinal Michele Viale Prelà, nuncij u Beču. Da iznad zagrebačkog nadbiskupa i metropolita hijerarhijski stoji jedino papa postalo je jasnije u travnju 1856. kada je Pio IX. Haulika imenovao kardinalom. Haulik se tada nalazio u Beču pa mu je kardinalski biret na glavu na posebnoj svečanosti stavio osobno Franjo Josip. U Hrvatskoj je zavladalo oduševljenje što je dobila svog prvog kardinala koji je u Zagrebu veličanstveno dočekan i svečano uveden u katedralu odjeven u kardinalski grimiz. Iduće godine otputovao je u Rim kako bi iz papinih ruku primio kardinalski šešir. Budući da cardo na latinskom znači stožer, u Haulikovo vrijeme titula kardinal prevodila se i kao stožernik.
Nakon ukidanja neoapsolutizma 1859. kada je u Habsburškoj monarhiji obnovljen ustavni poredak Haulik se ponovno politički aktivirao, budući da je po funkciji bio član Hrvatskog sabora, izabranog 1861. U vrijeme kad se rješenje hrvatskog pitanja tražilo i u ujedinjenju s drugim južnoslavenskim narodima, Haulik je gotovo proročanski predvidio opasnost takvih ideja rekavši u Saboru: „Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah… To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni događaji bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva europejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. U ostalom tko bi mogao uztvrditi da će otačbini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah svoga sjedinjenja s austrijanskom carevinom? Ja barem po duši nebi hotjeo za to jamčiti.“ Iako rođenjem stranac, Haulik je očito bolje od mnogih Hrvata vidio kakve zamke krije romantičarska težnja za spajanjem s jezično bliskim, a kulturološki različitim narodima. Iste je godine Haulik izrekao svoj stav i o komunističkoj ideologiji: „Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.“
Kao realan političar, Juraj Haulik je smatrao da je za Hrvatsku najbolje nagoditi se s Bečom i time postići glavni nacionalni cilj, ujedinjenje hrvatskih zemalja. Nasuprot većini hrvatskih političara koja se zalagala za uniju s Mađarskom, uz određene uvjete, Haulik se priklonio Ivanu Mažuraniću koji se zalagao za uniju s Austrijom i ušao u njegovu Samostalnu narodnu stranku. Njenim porazom na izborima 1865. Hrvatska se ponovno približava Mađarskoj, što dovodi do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. Te godine Haulik je slavio 80. rođendan i napravio svoje posljednje veliko djelo, osnovavši Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima sa zadaćom izdavanja pučkih knjiga zabavno-poučnog sadržaja pristupačnih neobrazovanima ili slabije školovanima radi njihova prosvjećivanja.
Kardinal Juraj Haulik umro je u Zagrebu 11. svibnja 1869., a pokopan je 20. svibnja u kripti katedrale. Danas se Haulikov grob nalazi pored oltara svetog Ladislava u lijevoj lađi. Ispod kamenog poprsja koje je izradio Ivan Rendić nalazi se i latinski napisana rečenica: “Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima.” Juraj Haulik jedini je od zagrebačkih biskupa i nadbiskupa po kojem se u Zagrebu zovu dvije ulice – Haulikova ulica u Donjem gradu i Jurja Ves između Maksimira i Bukovca.
Minarete de la Mezquita de Sinan Pasha
Construida en 1615 por Sofi Sinan Pasha, bey de Budim
Prizren, Kosovo
s380 4778 Prosvjeta1901 Juraj Julije Klović, ( Giorgio Giulio Clovio – Croata) (Grižane, 1498. – Rim, 5. siječnja 1578.) Obraćanje sv. Pavla Prosvjeta List za zabavu znanost i umjetnost Tečaj IX. Emilij Laszowski 1901 Zagreb Tisak i naklada Antuna Scholza.
----------
Giorgio Giulio Clovio or Juraj Julije Klović (1498 – January 5, 1578) was an Croatian Italian illuminator, miniaturist, and painter born in the Kingdom of Croatia, who was mostly active in Renaissance Italy. He is considered the greatest illuminator of the Italian High Renaissance, and arguably the last very notable artist in the long tradition of the illuminated manuscript, before some modern revivals.
Biography
Giulio Clovio was born in Grižane, a village near the town of Modruš in Kingdom of Croatia (today's Croatia). He came from a Croatian family.
It is not known where he had his early training, but he may have studied art with monks at Fiume of Novi Bazar when he was young.
He moved to Italy at age 18 and entered the household of Cardinal Marino Grimani where he was trained as a painter. Between 1516 and ca 1523 Clovio may have lived with Marino in the residence of the latter’s uncle Cardinal Domenico Grimani in Rome. Clovio studied under Giulio Romano during this early period.
He also studied under Girolamo dai Libri.
While a protégé of Cardinal Domenico Grimani Clovio engraved medals and seals for him, as well as the Grimani Commentary Ms., an important early illuminated book (now Sir John Soane's Museum, London).
By 1524 Clovio was at Buda, at the Hungarian court of King Louis II, for whom he painted the "Judgment of Paris" and "Lucretia". After Louis' death in the Battle of Mohács, Clovio travelled to Rome where he continued his career.
After 1527 he visited several monasteries of the Canons Regular of St. Augustine. In 1534 Clovio returned to the household of Cardinal Marino Grimani. A year later Clovio may have followed Marino when the latter was appointed as a papal legate to Perugia, where Clovio is thought to have worked on illustrations for the Soane Manuscript written by Marino Grimani around that time. Clovio likely returned to Rome by the end of 1538 when he is known to have met with the writer Francisco de Hollanda.
Clovio later became a member of the household of Alessandro Farnese with whom he would be associated until his death. It was during his time with Farnese that Clovio created one of his masterpieces, the Farnese Hours. Other well-known works from this period include the illustrations for the Towneley Lectionary.
From 1551 to 1553 Clovio is known to have worked in Florence. During this time he painted a miniature of Eleanor of Toledo (England, Walbeck Abbey, Private Collection).
Contact with other artists
Clovio was a friend of the much younger El Greco, the celebrated Greek artist from Crete, who later worked in Spain, during El Greco's early years in Rome. Greco painted two portraits of Clovio; one shows the four painters whom he considered as his masters; in this Clovio is side by side with Michelangelo, Titian and Raphael. Clovio was also known as Michelangelo of the miniature. Books with his miniatures became famous primarily due to his skilled illustrations. He was persuasive in transferring the style of Italian high Renaissance painting into the miniature format.
Pieter Bruegel the Elder was a personal friend of Giulio Clovio, and stayed with Clovio in Rome during his Italian trip of 1553. Breugel executed a small medallion depicting ships in a storm on a Clovio miniature of the Last Judgment (New York Public Library), but the six Bruegels in mentioned in Clovio's will have all disappeared......
www.wikiwand.com/en/Giulio_Clovio
-----------
Text iz Prosvjeta 1901:
- Klović G. Julije: "Obraćenje sv. Pavla". Ugodit će hrvatskim čitateljima "Prosvjete", kad opet donosimo jednu liepu sliku glasovitog Hrvata umjetnika sitnoslikara Julija Klovića (Clovio) o kojem smo već progovorili, kad smo nedavno priobćili njegovu sliku "Mrtvog Spasitelja". Klovićeva slika "Obraćenje sv. Pavla" spada medju najljepše radnje njegove. Prekrasna ova slika prikazuje nam Pavla kao vojnika, kako mu se je u oblacima ukazao Bog u pratnji množine angjela te ga ukorio poradi progona kršćana. Zapanjen tom prikazom, pade Pavao s konja, te podbočiv se na lievu ruku, zaštićuje oči desnicom od prevelikog svjetla i sjaja, koji ga je okružio. Njegov štit, mač, kaciga i plašt, leže pod njim na zemlji. Iza njega stoji na pola odjeveni vojnik, koji ga drži, da ne padne sasvim na zemlju. Do ovoga stoji drugi vojnik, koji zapanjen gleda božansko skazanje. S lieva vidi se množina vojnika na konju i pješke, a na njihovim se licima odrazuje strah i čudjenje. Tamo dalje bježi u divljem biegu konj Pavlov, kojeg zadržava uzdom vojnik. Dalje na slici s desna je napis: Don Julius Clovius Illiricus inv. Battista parme for. Romae 1589. Izvorni primjerak ovog veoma dragocjenog bakroreza nalazi se u hrv. arkeoložkom muzeju u Zagrebu. Od ove iste slike Klovićeve imade više izdanja. Prvi put rezao ju je u bakar po Klovićevom originalu Cornelije Cort, drugi put Dominik Vitta 1577. Osim ove koju priobćismo imade još pet raznih izdanja te prekrasne slike.
---------------------------------
KLOVIĆ, Juraj Julije (Clovio, Clovius, Klovio, Glović; Giorgio Giulio, Georgius Julius), sitnoslikar (Grižane kraj Vinodola, 1498 — Rim, 3. I. 1578). Potpisivao se oblikom prezimena Clovio (izvorni hrvatski oblik nije dokumentiran), redovničkim imenom Julije i oznakom hrvatskoga podrijetla (Croata, Croatus, Crovata, Corvatinus, Illyricus). Oko 1516. došao je u Italiju te bio primljen u službu kardinala Domenica Grimanija i njegova nećaka Marina (kardinal od 1528), a boravio je u Veneciji i Rimu. U dodiru s njihovim bogatim zbirkama stekao početnu izobrazbu, precrtavajući motive s antičkih kovanica i medalja. U Rimu dobio pouku u slikarstvu od Giulija Romana, koji mu je savjetovao da slika u malim razmjerima. Prvu sliku izradio je prema Dürerovu drvorezu Bogorodica na mjesecu. Oko 1520. odlazi u Budim, na dvor hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika II. Jagelovića, gdje po narudžbi slika, među ostalim, zapažene kompozicije Parisov sud i Lukrecijina smrt. Nakon poraza kršćanske vojske u bitki na Mohačkom polju (1526) vraća se u Italiju i u Rimu stupa u službu kardinala Lorenza Campeggia, te slika i crta prema Michelangelovim djelima. Kad je za španjolsko-francuskoga rata vojska cara Karla V. Habsburgovca 1527. osvojila i opljačkala Rim, izgubio je imovinu, a u španjolskom je uzništvu odlučio postati redovnikom. Stupivši u Red regularnih kanonika sv. Augustina oko 1528. položio je redovničke zavjete, uzeo ime Julije, navodno u čast učitelja Giulija Romana, te se posvetio usavršivanju u sitnoslikarstvu. Boravio u samostanima Renske kongregacije Presvetoga Otkupitelja: Sveti Sebastijan u Mantovi 1528, Sveti Mihael u Candiani kraj Padove 1529–30 (ondje učio u minijaturista Girolama dei Libri), Sveti Antun »di Castello« u Veneciji 1531, Sveta Marija Velika u Trevisu 1532. i Sveti Ivan Evanđelist u Ravenni 1533. Potom ga je kardinal M. Grimani, ishodivši od pape dopuštenje za njegov privremeni boravak izvan samostana, uzeo u svoju službu, prema G. Vasariju, kako bi se pobrinuo za njegovo ozdravljenje nakon ozljede noge, koja nije mogla zacijeljeti. U Grimanijevoj službi živi u Perugi, gdje 1536. dobiva pravo na prihode crkve sv. Bartola u Torsiani, te u Rimu. Ondje oko 1539. prelazi u doživotnu službu kardinala Alessandra Farnesea, unuka pape Pavla III, te dobiva smještaj u njegovoj palači Cancelleria. Budući da je Farnese Klovićeva djela darivao europskim vladarima, njegova je umjetnost postala sastavnicom elitne kulture dvorskoga manirizma u pol. XVI. st., a K. jednim od najpoznatijih umjetnika svojega doba u dvorskim krugovima, cijenjen i kao stručnjak za procjenu umjetnina. Nakon što je za papu 1550. izabran Julije III, nesklon Farneseovima, K. je s kardinalom napustio Rim. Na poč. 1550-ih boravi u Firenci na dvoru Cosima de’ Medici, koji ga je već 1544. nastojao dobiti u svoju službu. Ondje je, izrađujući visokocijenjene samostalne minijature, »potaknuo obnovu sitnoslikarstva« (Jennifer Marie Bauman, Klovićev zbornik). God. 1556. dolazi u Parmu kardinalovu bratu Ottaviju Farneseu, 1557–58. je u Piacenzi, gdje se podvrgnuo operaciji ječmenca, 1559. u Correggiu, a 1560. odlazi u Candianu radi obnove dopuštenja za boravak izvan samostana. Potom se vraća u Rim, gdje mu djelatnost zbog godina i zdravstvenih tegoba slabi. Potkraj 1560-ih bio je u doticaju sa španjolskim kraljem Filipom II, koji ga je, čini se, preko posrednika u Rimu nagovarao da se pridruži kraljevskomu skriptoriju u Madridu. Mjesto toga K. je kralju poslao svoja djela za pouku i primjer njegovim minijaturistima (E. De Laurentiis, 2000). U 1570-ima vlastoručno se upisao (don Julio Clovio di Crovatia) na popis darovatelja za gradnju crkve sv. Luke u Rimu. Pokopan je u crkvi svoje redovničke zajednice, Sveti Petar u okovima, gdje mu je 1632. postavljena spomen-ploča s portretom. Osim Vasarijeve biografije iz 1568, dragocjeni su podatci u Klovićevoj korespondenciji i oporuci s popisom ostavštine (DA u Rimu). — Dosegnuvši vrhunac u iluminaciji rukopisa, K. se spominje kao Michelangelo sitnoslikarstva, kako ga je nazvao Vasari, te kao posljednji veliki minijaturist. Osim slika u knjigama, izrađivao je samostalne minijature kao kabinetske slike i portrete, uglavnom u temperi na pergamentu. Bavio se i crtežom u različitim tehnikama te crtao predloške za grafike. Iz ranoga razdoblja (1516–27) do sada nije potvrđeno ni jedno njegovo djelo. Oslikavanje drugoga dijela Misala Jurja Topuskoga za boravka u budimskom skriptoriju (1524–26), po narudžbi zagrebačkoga biskupa T. Bakača Erdődyja, pripisuju mu I. Kukuljević Sakcinski, D. Kniewald, V. Zlamalik, A. Ivandija te Illona Berkovits (samo krajolike u medaljonima), pitanje autorstva ostavljaju otvorenim G. Gamulin i Maria Cionini-Visani, a osporava ga Jólan Balogh (1983). Posljednja (1982) mu pripisuje oslikavanje povelje s privilegijima grada Iloka, izdane u Budimu 13. XII. 1525 (Beč, Austrijska nacionalna knjižnica, sign. Cod. 8624). Uz grb Iloka na povelji je oslikana čitava stranica s grbom kralja Ludovika u arhitektonskom okviru all’antica s uresima i medaljonskim portretima prema antičkim predlošcima. List Korala s potpisom D. Julio Clovio, pohranjen u Kraljevskoj knjižnici u Windsoru, naknadni je kolaž dijelova minijatura iz Korala, što ga je K. vjerojatno oslikao 1530. u Candiani, možda u suradnji s Girolamom dei Libri. Kodeks opisa čudesa Gospe iz Trevisa, datiran 1534 (Treviso, Općinska knjižnica), sadržava Klovićev crtež Putti s instrumentima uz tekst o čudesnom ozdravljenju njegove noge te minijaturu Bogorodica s djetetom i redovnikom. Od radova za Grimanija iz 1530-ih sačuvala su se tri kodeksa: Evanđelistar Grimani (Venecija, knjižnica Marciana), oslikan oko 1534. likovima evanđelistâ i apostolâ, novozavjetnim prizorima te motivima s antičkih kovanica, koji ga povezuju s minijaturom na povelji grada Iloka; Časoslov Stuart de Rothesay (London, British Museum), nazvan prema bivšem vlasniku, nastao u Perugi; Komentar kardinala Marina Grimanija uz poslanice sv. Pavla apostola (1534–38, London, Sir John Soane’s Museum). U osam raskošno oslikanih stranica Časoslova Stuart de Rothesay (David u molitvi, Krist na Lazarovu grobu s pravokutnom minijaturom Borba kostura i vitezova na donjem rubu stranice) Klovićevo sitnoslikarsko umijeće došlo je do puna izraza i zrelosti. U njem seočituje virtuoznost i eklektički stilski izbor s bogatom ljestvicom usklađenih elemenata, od sjevernjačkoga naturalizma do suverenoga parafraziranja renesansne klasike, odn. antike. Slične se oblikovne vrijednosti zapažaju i na dvjema samostalnim minijaturama nastalima u Grimanijevoj službi (obje Pariz, Louvre): Sv. Pavao oslijepljuje Elimu i Tri teološke vrline, na kojoj bi muškarac okrenut promatraču, prema Eleni Calvillo (2000), mogao biti autoportret. U Grimanijevu Komentaru Klovićeva su remek-djela raskošni okvir s ovalnim kardinalovim portretom (f. 9) i potpisana minijatura Obraćenje sv. Pavla u ukrasnom okviru, nadahnuta Rafaelovim kartonom za tapiseriju namijenjenu Sikstinskoj kapeli. U medaljonu na donjem dijelu ukrasnoga okvira prikazao je Kamenovanje sv. Stjepana prema slici Giulija Romana, a na gornjem dijelu gole mladiće prema uzoru na one na Michelangelovu svodu Sikstine (f. 8). Na toj se minijaturi zamjećuju autoriteti Rafael, Giulio Romano i Michelangelo, koji su odredili Klovićevu maniru u ranom i zrelom dobu. U Farneseovoj službi nastalo je Klovićevo vrhunsko djelo, Časoslov Farnese (New York, Pierpont Morgan Library), na kojem je radio 1538–46. i potpisao se Iulius Clovius Macedo, aludirajući po humanističkom uzusu na antičku Makedoniju kao zemlju svojega podrijetla. Taj kodeks džepnoga formata, uz 26 nasuprotno postavljenih cjelostranih minijatura s prizorima iz Staroga i Novoga zavjeta u čudesnim okvirima urešenima ljudskim figurama i arhitektonskim elementima, iluminirao je slikom Tijelovska procesija, prikazima krajolika i veduta na donjim rubovima stranica (Ptice nad vodom, Napuljski zaljev, Svečanost Testaccia, Tiberinski otok, Sicilija s Etnom) i raskošnim marginama s obiljem motiva, među kojima su groteske, putti, karijatide, medaljoni s portretima (Aleksandar Veliki, Alessandro Farnese u molitvi, Djevica u molitvi, mogući portret Lucrezije Farnese, kćeri pape Pavla III), figuralnim kompozicijama, životinjama i građevinama. Na minijaturama je dominantna manira kojom K. i oblikovanjem i preuzimanjem mnogobrojnih figuralnih citata s Michelangelovih fresaka želi pokazati da mu je dorastao u malom formatu. Međutim, na nekima je posegnuo i za predlošcima iz sjevernjačkoga slikarskoga kruga, primjerice Dürerovima i Bruegelovima, koje je spretno preobrazio i izjednačio s ostalima. Zadivljuje njegova sposobnost sinkretističke kompilacije motiva i različitih oblikovnih izričaja, ali i umijeće izvedbe najsitnijih pojedinosti uz isticanje virtuoznosti vlastitoga rukopisa. Cjelostrane minijature Časoslova Farnese svrstavaju se među najznamenitije primjere virtuoznoga manirizma u slikarstvu u pol. XVI. st. Između 1535. i 1543. K. je u Rimu iluminirao knjižicu Stanze de Eurialo d’Ascoli sopra l’impresa dell’Aquila (Beč, Albertina) s dvjema minijaturama simbolična sadržaja posvećenima Karlu V. i marginama na dvama listovima. Za kardinala Farnesea u kodeksu nazvanom Towneley Lectionary (New York, Public Library) naslikao je oko 1556 (malo je vjerojatno tek nakon 1564, kako pretpostavlja C. Riebesell 1989) četiri cjelostrane minijature. Osobito su dojmljive Uskrsnuće i Posljednji sud s mnoštvom likova u složenim kompozicijskim odnosima i raskošnim okvirima uz mnogobrojne virtuozno slikane ikonografske pojedinosti i ukrasne motive, te Poduka apostola, prema Ivani Prijatelj-Pavičić, s portretima članova obitelji Farnese. K. često umeće portrete u svoje iluminacije, primjerice u Obrezanju iz Časoslova Farnese prepoznati su portretipape Pavla III. i rimskih plemkinja. O njegovim samostalnim portretnim minijaturama postoje mnoga svjedočanstva, no sačuvalo ih se tek nekoliko koje mu se mogu pripisati. Portret Klovića iz bečkoga Povijesno-umjetničkoga muzeja (gvaš na pergamentu, promjer 7 cm) drži se Autoportretom iz 1528 (Kukuljević Sakcinski, A. Schneider), ali i njegovom kopijom, a mogućim kopistom A. Mor oko 1550, ili umjetnik iz njegova kruga (M. Cionini-Visani), dok je sličan portret u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, kopija bečkoga, izrađena vjerojatno po Kukuljevićevoj narudžbi. Nešto je veći Autoportret, nastao oko 1570 (tempera na pergamentu, promjer 11,5 cm, Firenca, Uffizi). U novije doba pripisani su mu Portret Eleonore di Toledo (London, Victoria and Albert Museum) i Portret mlade žene iz Napulja (Napulj, Museo di Capodimonte), te dva portretna crteža dječaka, vjerojatno sinova Cosima de’ Medici (Louvre). Valja istaknuti i Klovićeve minijaturne, ali izvanredno slojevite i likovno bogate krajolike, što se pojavljuju kao sastavni dijelovi njegovih kompozicija, ili samostalno, pri dnu ili uz rub stranica iluminiranih rukopisa, a slikani su pod utjecajem nizozemskih uzora, osobito P. Bruegela. Za boravka u Firenci i Parmi, po narudžbama pripadnika obitelji Medici i Farnese izradio je niz kabinetskih slika, od kojih su neke sačuvane. Premda uglavnom nisu njegove vlastite invencije, na njima uza suptilnost izvedbe postiže stanovitu monumentalnost izraza i oblikovnu svježinu, koja ujedno označuje vrhunac njegova zreloga razdoblja i njegove umjetnosti uopće. Među najljepšima su tri naslikane prema Michelangelovim crtežima: Raspeće s Marijom Magdalenom (potpisano Iulius Macedo), Oplakivanje Krista (obje 1553, Uffizi) i Otmica Ganimeda (akvarel, Firenca, Casa Buonarroti). Istoj skupini pripadaju slike Sveta obitelj s likom u oklopu (oko 1553) i David i Golijat (oko 1560, obje New York, Zaklada Wildenstein). Nakon monografije M. Cionini-Visani (1977) otkriveno je nekoliko novih Klovićevih kabinetskih slika, poput Uskrsloga Krista s križem prema Michelangelovoj skulpturi (Valencia, privatna zbirka), Sv. obitelji sa sv. Elizabetom i malim Ivanom Krstiteljem (Madrid, Museo Lázaro Galdiano) i Pietà (Albertina). Klovićevu opusu pripada mnogo crteža (više od 400 u popisu je njegove ostavštine); sačuvan je tek manji dio (Poklonstvo kraljeva i Minervina glava u Kraljevskoj knjižnici u Windsoru; Polaganje u grob, British Museum), a brojne su kopije, uglavnom Michelangelovih djela, te nekoliko Rafaelovih, koje se neznatno razlikuju od izvornika. Prema Michelangelovoj Madonni del silenzio, 1550-ih izradio je crtež Bogorodica s usnulim Isusom, svetim Josipom i Ivanom Krstiteljem (crvena kreda), koji se, kao i Uskrsnuće (pero i lavirani smeđi tuš), nastalo kao predložak za bakrorez C. Corta iz 1569, od 1999. nalazi u Grafičkoj zbirci NSK. U Zagrebu se čuvaju još tri Klovićeva djela: crtež Judita i Holoferno, signiran Do. Julio Clovio(srebrna olovka, nabavljen 1937, Kabinet grafike HAZU), prema kojem je Philippe de Soye oko 1570. izradio bakrorez; ukrasni okvir Gloria in excelsis Deo s figuralnim temama i pojedinačnim likovima (tempera na pergamentu), slikan vjerojatno 1530-ih, a uokviruje crtež Sv. obitelj ispod hrasta pripisan Andrei del Sarto (Ured Predsjednika RH, od 1991); Posljednji sud, nastao oko 1560 (akvarel i gvaš na pergamentu), sličan istoimenoj iluminaciji u kodeksu Towneley Lectionary, kupljen na londonskoj aukciji 2006. Za razliku od izrazito manirističke manire zreloga doba pod snažnim Michelangelovim utjecajem, Klovićevo kasno stvaralaštvo obilježeno je prianjanjem uz pobožni vjerski izraz katoličke obnove nakon Tridentskoga koncila, o čem svjedoče teme i način njihova oblikovanja. U tom posljednjem razdoblju posvetio se crtanju predložaka za grafike, pa su grafički listovi prema Klovićevim invencijama nastali u posljednjih petnaestak godina njegova života, osim bakroreza s prikazom sv. Jurja, koji je već 1542. izveo Enea Vico iz Parme. Surađivao je s Dianom Scultori, a posebno s Cortom, koji je u to doba boravio u Rimu te izradio najveći broj bakroreza prema Klovićevim crtežima na vrhunskoj razini grafičkoga umijeća (Obraćenje sv. Pavla, Sv. Juraj ubija zmaja, Poklonstvo kraljeva, Raspeće, Polaganje u grob). Premda sam nije izradio ni jedan grafički list, K. je kao autor predložaka zauzeo visoko mjesto u povijesti grafike. Posjedovao je umjetničku zbirku (Michelangelovi crteži, Dürerove grafike), družio se s istaknutim umjetnicima i humanistima, zagovarao El Greca i B. Sprangera u kardinala Farnesea te bio iznimno poštovan u umjetničkom krugu manirističkoga Rima. Još za života slavili su ga pjesnici (F. M. Molza, A. Caro, B. Varchi) te portretirali suvremenici Sofonisba Anguissola (oko 1556) i El Greco (s Časoslovom Farnese u ruci, otvorenim na stranici s minijaturom Boga Oca i krajolikom u pozadini, prema Lj. Babiću, s obilježjima Klovićeva zavičaja; oko 1570, Museo di Capodimonte). El Greco ga prikazuje i na slici Istjerivanje trgovaca iz hrama (1570–71, Minneapolis, Institute of Arts) s Michelangelom, Tizianom i Rafaelom. Izrađena mu je 1560–75. portretna medalja (British Museum), pripisana Pieru Paolu Galeottiju, zvanomu Romano. K. je jedan od najpoznatijih umjetnika podrijetlom iz Hrvatske i jedan od najvećih sitnoslikara uopće; prema Vasariju, nadmašio je sve koji su se bavili sitnoslikarstvom. Njegova poprsja izradili su I. Rendić (Zagreb, Trg N. Šubića Zrinskoga 1879) i J. Plančić (Sjednička dvorana HAZU), stojeći kip F. Kršinić 1950–55 (od 1996. u Galeriji »Klovićevi dvori«). Spomenici su mu postavljeni u Driveniku 1969 (Z. Car) i Grižanama (Ivan Belobrajić), lik mu je prikazan na medalji (Zdravko Brkić, 1978) i Bukovčevoj slici Razvitak hrvatske kulture (HDA). Znanstveni skupovi o Kloviću i njegovim djelima održani su u Zagrebu u povodu 400. obljetnice smrti 1978. i 500. obljetnice rođenja 1998, kad su mu priređene izložbe u Galeriji »Klovićevi dvori« i Kabinetu grafike HAZU.
hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=218
-----------------------------------
morton1905.blog.hr/oznaka/s380-4778-pros1901-klovi-julije...
s001 7761 DomiSviet1892 Dom i sviet: Dr. Stjepan Vučetić Čenejski ilustrovani list za zabavu, pouku i viesti o dnevnih dogadjajih, javnom i družtvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glasbi, kazalištu i modi Dom i Sviet Tisak i naklada knjižare Lavoslav Hartman (Kugli i Deutsch) urednik Stjepan Kugli Zagreb Ilica br. 2.
-----------------------------
Dr. Stjepan Vučetić Čenejski s017 7761 DomiSviet1892 Stjepan Vučetić
Najozbiljnijim kandidatom za izpražnjenu nadbiskupsku stolicu u Zagrebu smatra se dr. Stjepan Vučetić, dr. kan. prava, kanonik zagrebački, dijecezanski fiscus, prisjednik duhovnoga stola i t. d. Dr. Stjepan Vučetić potomak je stare hrvatske obitelji iz gornje krajine. Knezu Brinjskomu, Pavlu Vučetiću, podielio je kralj Ferdinand g. 1652 ugarsko plemstvo, a kad se je ustrajala vojnička krajina, dobila je obitelj Vučetić za odštetu gospoštiju Cseney u Banatu. Mnogi Vučetićevi predji odlikovaše se na bojnom polju, na polju diplomacije, politike i znanosti. Dr. Stjepan Vučetit rodio se je u Cseneyu dne 29. listopada 1836, svršio je nauke u Temišvaru, Aradu i Velikom Bečkereku, učio teologiju kao pitomac bečkoga Pazmaneja, služio zatim kao kapelan u Karanšebešu, te došao godinu dana kasnije kao profesor matematike i fizike na temišvarski licej. Čanadska biskupija izabrala ga g. 1868 svojim poslanikom na crkvenom kongresu, a izborni kotar Hatzteld izabra ga dva puta svojim saborskim poslanikom. Za vrieme saborovanja u Pešti obćio je dr. Vučetić mnogo sa F. Deakom, grofom Andrassyjem, barunom Eötvösem i s drugimi znamenitimi političari. Kad je pokojni Josip Mihalović g. 1870 imenovan nadbiskupom zagrebačkim, dovede sobom dra. Vučetića kao kanonika a latere, te je od onda dr. Vučetić članom zagrebačkoga prvostolnoga kaptola. Izborni kotari Veliko-Gorički i Varaždinsko toplički biraše ga u sedamdesetih godinah svojim saborskim poklisarom, a sada je zastupnik ogulinskog kotara. Na saboru zagovarao je uviek državopravnu zajednicu izmedju Hrvatske i Ugarske. Dr. Vučetić slovi kao dobrotvor djački; njegova je kuća siromašnim djakom uviek otvorena, a preko petdeset u odličnih službah stojećih muževa zahvaljuje njemu ciel svoj uzgoj, počam od pučke škole do najviših nauka i do postignuća javne službe. Dr. Stjepan Vučetić muž je svestrano znanstveno naobražen, govori sedam jezika. L
www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18068
Eötvös, József, barun od Vásárosneménya
Eötvös [œ'tvœš], József, barun od Vásárosneménya, madžarski političar i književnik (Budim, 3. IX. 1813 – Budimpešta, 2. II. 1871). Vođa reformističkoga pokreta, ali za razliku od L. Kossutha zalagao se za centraliziranu Habsburšku Monarhiju. Godine 1848. ministar prosvjete; nakon rujanske revolucije emigrirao u München. Vratio se u Madžarsku 1851., ušao 1861. u parlament. Nakon Austro-ugarske nagodbe (1867) kao ministar prosvjete (do 1871) stvorio osnove za moderno školstvo u Madžarskoj. Objavio romane: Kartuzijanci (A karthausi, 1839–41), Seoski bilježnik (A falu jegyzője, 1844–46), Madžarska u godini 1514. (Magyarország 1514-ben, 1847), u kojem se opisuju događaji za Dószine seljačke bune. Kulturno-politički spisi: Utjecaj vodećih ideja XIX. st. na državu (A tizenkilencedik század uralkodó eszméinek befolyása az álladalomra, I–II, 1851–54).
Tog 20. oktobra vozeci Ruzveltovom ulicom videh audi gde se zaustavlja kod groblja oslobodioca Beograda, izaze predsednici, a da, danas je istoriski datum, izadjoh i ja. Umuvah se medju kolege, javljaju nam se politicari, malo me bi blam sa mojom sigmom 17-70mm medju onom artiljerijom, ma reko ko ga sljivi! Vojni orkestar, himna, polazu se venci, venca slava palima! Fotkam, par krakih rafala, jaooj baterija, ostajem bez dzebane, ma imam nesto, prvi palim, srednjem klincu mi je 11. rodjendan, zurim. Kuci ostavljam bateriju da se puni, moram do banke da uplatim pazar, uu sto nevolim da zujim bez kamere. Lepo vreme, izlazim iz banke, sedam u kola, videh razbojnike sa maskama i pistoljima kako upadaju u banku, ruka mi refleksom podje za aparat, a da kuci je, kako bi to dobre fotke bile.
Pomislih, ma nije u redu da pljackaju, a i Sanja je unutra, istrcah, dodjem do banke, vidim kroz staklo drama! Okrenem se a ono miliciski auto stoji na semaforu, javljam im da je pljacka, istrcavaju, prolaze pored mene, ulecu u banku, ulazim i ja. Odmah su poceli da pucaju na nas, tragedija, milicajac Cvjetic gine, a ja sam ostao bez levog oka.
Budim se iz dubokog sna bez sna 3,5 sata je trajala operacija, iznad keveta Boris Tadic, e moj predsednice, danas se dva put sretosmo! Par meseci kasnije mi je urucio orden za hrabrost Milos Obilic, pricam mu, gorko se nasmesi...