View allAll Photos Tagged istinu,
„...sve je lepo za umetnika, jer u svakom biću i svakoj stvari njegov prodirući pogled otkriva karakter, unutrašnju istinu koja izbija ispod forme, a baš ta istina je LEPOTA...“
Prošle godine sagradjena je na Brajdici nova pučka škola (stoji 42.000 for.), ukusna jednokatna zgrada sa dva. krila; 6 trokatnih i 1 četverokatna kuća. Na našoj se slici vide tri od tih zgrada uz obalu Rječine, koje su .se dogotavljale, kada je fotografija izvedena, dok se već u njima u istinu više mjeseci stanuje. Palaču na 4 poda (prva na slici) sagradio je sadanji sušački načelnik Hinko Bačić. Kuća ima 32 stana. Na Rieci će biti veća od nje samo Gorupova kuća, u kojoj ie „Hotel Europa". Bačićeva kuća ima, dva duga kriIa sa dosta širokim pročeljem. U prizemlju pročelja i desnog krila, koje se na našoj slici vidi, otvorena je nedavno kavana i restauracija. „Kontinental'”. Prostorije te kavane-restauracije uredjene su raskošno, velegradski. Dva puta u tjednu svira u „Kontinentalu“ vojnička glazba Jelačićeve pukovnije, izvodeći svakeg puta i hrvatske skladbe. Tom su prigodom sve prostorije dubkom pune. Uz obalu Rječine podignut je zid i pločnik; pored taga je nedavņo posadjen red drveća, koje će za koju godina vabiti u svoj hlad Sušačane (toga ne pokazuje slika). Sada se gradi jedna nova kuća, ali za godinu dana mora ih doći pod krov 7, drukčije bi kupljena već gradilišta pripala opet obćini.
---------------
s348 Br. 22 5752 Vienac1888 Croatia Sušak Vienac year 1888. Zabavi i pouci Tečaj XX Urednici V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare
-------------------------
--------
Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na
njih ne ticu nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju.
Osamljenost protiv usamljenosti. Svaka prica na svoj nacin
smijesna. Neki ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od
svakoga cuju za kim zvona zvone i znaju da bez ljudi ne
postoje. Neki, jer su ostrva, nose istinu zabodenu za svoja
ledja, u jedina prsa, prikovanu za gleznjeve sopstvene istine,
na putu prema brdu koje im je sudjeno.
Svijet u kojem takvi zive niko nikada nece uspjeti da opise.
~Mehmed Begic
or-
Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
Utešno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobožno je biti ništa
Prljav od suviše opevavane šume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca bez nasilja i bez žara
Kao reč koja je prebolela mužiku
Sloboda je zastarela
Moje pravo ime čeka da umrem
Ptico iza sunca usred rečenice
Kojom nasilnički ljubimo budućnost
Sve izgore; to je praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u šugavog psa
Ispred mene u žar pticu
Govori mi istinu iza leđa
Grlice
Ti si pravi naglasak umrle nežnosti
Načini zoru od našeg umora
Miris je vreme koje je posedovao cvet
Al nereč kaže
kasno
je
Necvet
kaže
noć
je
Neptica kaže
plam
je
A je kaže nije
Na to ptica opsuje
Cvet kaže to je pakao
Prava reč se još rodila nije
Branko Miljkovic
s320a Nürnberg i njegovi muzeji. Grob sv. Sebalda - Od Petra Vischera 4551 Vienac Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare.
---------------
VISCHER, Peter the Elder
(b. ca. 1460, Nürnberg, d. 1529, Nürnberg)
Tomb of St Sebald
1507-19
Bronze, height 470 cm
Sebalduskirche, Nuremberg
The monumental tomb of St Sebald, an important local saint in Nuremberg, was cast in bronze by the leading founder in Nuremberg, Peter Vischer the Elder. The work was frequently interrupted on the project before its completion in 1519. The florid crown of the shrine, culminating in three heavy Gothic pinnacles resting on eight slender supports, rises high above the raised box-tomb within. This huge bronze shrine is quite exuberant in its decoration.
---------
Vienac 1880 Zagreb Croatia
Nürnberg i njegovi muzeji. str. 318 Vienac 1880
Njemačka Sienna! Već kolodvor obećaje putniku umjetnička čudesa koja će viditi. Gradjen gotskim slogom, vrlo liepo dekoriran isto tako, pripravlja nas dostojno na sam grad. Sa strogo estetičkog gledišta dalo bi se samoj arhitekturi kolodvora što to prigovoriti, jer nije još čilom, svježem gotikom Schmidtove škole gradjen, već slabijim načinom Heideloffovim, gdje graditelji još nisu posve shvatili bili duh toga stila, ali kraj svega toga dojima se nas ta ozbiljna sgrada, kako valja, te nam povisuje očekivanje.
Za malo koračaja eto nas pred gradskom jednom kapijom, uz koju stoji golem toranj od siva tesanca sa otvorenom galerijom. Udješ li kroz tu kapiju otvara ti se kroz široku cestu vidik na crkvu sv. Lorenza, jednu od najznamenitijih sgrada ovog preliepog grada. Liepo je u Nürnbergu, da putnik tako na prvi mah prima silan dojam, dočim mu se je u Sieni istom kroz razne ulice verati, dok do glavnih sgrada dodje.
Podjoh do crkve sv. Lorenza. Srdce mi se razigralo od milinja. Preko puta prekrasne te gotske crkve ogromna palača takodjer gotska t. Zv. nasovska kuća, a na trgu liep, osobito u pojedinostih, "zdenac krieposti".
Ako je Regensburg grad romanskog stila i rane gotike, to je Nürnberg grad razvijene i kasnije gotike.
Pošavši nekoliko koračaja dalje od crkve sv. Lovrinca, ugledah na lievo u sjaju zalazećeg sunca ulicu "AdIer gasse" koja je skroz sačuvala stari svoj značaj. - Sve kuće gradjene su gotskim načinom, na svakoj su strešnice ili u jednom katu ili kroz sve katove, na svakoj tornjići na uglih, i veliki krasno izdelani prozori sa strjehom na strmom krovu. Svaka kuća naliči romantičnim kastelom kako ih vidjamo naslikane na veledjelih starih slikara. Vidio sam za svoga višegodišnjeg boravka mnogo ljepota u Italiji, ali me je ovaj vidik posve iznenadio, ovakve, mnogolika, bogate, pune krasnih kuća ulice,. sačuvane posve u prvotnom svom obliku, neima ni u Sienni, gradu koji je uz Mletke ponajbolje uzčuvao svoje starine.
Pošav dalje na novo me zanese pogled sa mosta. Ni u samih Mletcih nema slikovnijeg i zanimivijeg pogleda. Drveni hodnici kuća koje su u rieku Pegnicu sagradjene ukrašeni su rezbarijami a veliki otoci i na širok luk preko rieke gradjene kuće, čine sliku i toga diela grada neopisivo liepom. Prešav preko mosta dodjoh na glavni trg. Kuće svud naokolo opet su skroz sredovječne a taj bi trg bio sigurno jedan od najznamenitijih na svietu da slavni magistrat nürnberžki nije počinio nečuven vandalizam pak sagradio naokolo po sred trga drvene dućane za trgovce. Da su bar kolibe, neka bi i bilo, ali je to nekakva drvena galerija, koja hoće da predstavlja arkade kakove su na prokuracijah u Mletcih. Daske predstavljaju pilove, od bojadisanih dasaka su lukovi. Moradoh si priznati da takova šta u Zagrebu nebi moguće bilo. Naše gradsko poglavarstvo i gradsko mjerničtvo pokazalo je pri raznih sgodah toliko smisla, za ljepotu i umjetnost, da nevjerujem, da bi ikada dozvolilo na Zrinjskom trgu sagraditi barake? Pa to nije vašar za koji dan, več permanentno obstojeće nakaze. Obišav ote drvene galerije stojah pred jednim od najljepših spomenika Nürnberga , takozvanim "liepim zdencem" koji to ime u istinu zaslužuje. Ali mjesto da sam se ljepoti mu veselio, još sam se većma ozlovoljio pomisliv kako bi taj preliepi zdenac cieli trg ukrasio da je trg a ne prnjavor.
Trgovi u svih sredovječnih gradovih uviek odlikuju tim, da stoje na njih i liepe javne i najbolje privatne sgrade pa uviek po koji krasan spomenik. Ovo je ostatak iz klasične dobe gdje je forum t. j. trg uviek bio stecištem cieloga javnoga života. Trg je i u naših modernih gradovih najvažnija čest grada, kad se o ukrašenju trga radi, onda se svom sbiljom postupati mora kao kod najznamenitiih sgoda razvitka grada. Radje da koji decenij prodje a da se ništa neučini nego da se prenaglošću nakaza stvori. Muogi misle dan danas da su same ogromne kućurine nalik kasarnam liepe. Nürnberžki trg na kojih ima kuća na 3 kata sa dva i tri prozora fronte kao u Kölnu i drugdje, dokazom je, da se i tako dobra arhitektura izvesti dade a često daleko bolja nego u onih dugočasnih dugih sgrada gdje prozori naliče bataljunu vojnika.
Dalje dodjoh do gradske viećnice i crkve sv. Sebalda. Ako čovjeka drugdje barokizam ozlovolji a to se pozornom gledaocu isto dogadja ovdje sa renesancom. U Nürnbergu sam istom pravo shvatio i razumio Reichenspergera, koji je sav svoj život posvetio borbi za uvedenje gotskog stila.
Isti protivnici gotskog stila priznavaju jednoglasno, da -je taj stil uz grčki slog, jedino konstruktivan, neposredan. Rimska umjetnost je slabo oponašanje grčke a renesanca oponašanje oponašajućeg rimskog štila. Čemu dakle oponašanje ? Zašto neprimiti i nenastaviti valjani gotski slog, koji je niko iz kršćanske kulture? Protivnici odvraćaju: naše naobraženje nije više kršćansko kao u srednjem vieku, već je klasično; s toga nam valja prihvatiti i klasičnu umjetnost za profane svrhe , dočim ostavljamo gotiku za crkve, pa u najboljem slučaju za gradske viećnice, jer te to sjeća nekadanje velemoći gradova. Nam se čini, da bi se malo renesance i klasičnih sgrada dizalo, kad bi se je samo toliko gradilo, koliko u dotičnih graditelja i gradećih gospodara ima klasične naobrazbe, dočim bi s druge strane svi oni, koji nenieču kršćansko mišljenje i osjećanje, kršćansko naobražeuje, te se drže vjere svojih otaca, imali graditi gotski. Zar po tom kad je već identifikovano poganstvo sa renesancom, nebi primjerice svi biskupski dvori, sve kaptolske sgrade sve crkve i parokije morale biti gotskim stylom gradjene ?
Držim u ostalom da je to pitanje tim stavljeno napolje kamo nespada, a učinili su to protivnici gotike zato, što si inače neznadu pomoći. Sa gledišta li estetičkoga, morati će čisto konstruktivni, iz potrebe podnebja postavši originalni slog, koji daje sgode i prilike uviek novim tvorbam, biti svakomu nepristrano sudećemu miliji od renesance, u kojoj se iz stanovitih napamet naučenih oblika uviek na novo slažu te slažu sgrade svake vrsti .
Ovo mi se je razmatranje nametnulo kad ugledah nürnberžku gradsku viećnicu. Kao nepozvani gost stoji ona dugočasno i prozaično sred preliepe okolice. Njoj nasuprot prezanimiva crkva sv. Sebalda iz dobe prelaza romanskog styla u gotski, dakle jedna od najstarijih sgrada u tom gradu.
Sutradan podjoh razgledati pojedine gradjevine. Crkva sv. Lovrinca prekrasna je sgrada gotskoga sloga.
Pročelje, tornjevi i glavna ladja polaze iz 13. vieka, dočim su na ostaloj crkvi do 15. gradili. Dveri i takozvani točak sv. Katarine t. j. veliki obli prozor nad dvermi izradjeni su na način francusko - gotskih crkva osobito bogato, isto tako liepo izradjena su jedna. mnogimi kipovi urešena pokrajna vrata. Stupiš li unutra, dojam je silan. Pruži (Dienste) i snopovi stupovlja izvanredno su vitki te prelaze bez glavica neposredno u rebra svoda, koji nije doduše po liepom jednostavnom načinu gotike ali vrlo umjetno razčlanjen. Pobočne ladje obilaze oko kora, koji tim dobiva osobito bogatih oblika. Prem se mora pohvaliti tolerancija protestantske obćine koja je poštedila mnogo toga u crkvi što se ravno protivi njihovim prozaičnim vjerskim nazorom, to je crkva ipak mnogo čara izgubila tim, što se u njoj neobavlja više liepa dostojanstvena služba božja po obredu za koji je crkva gradjena.
Graditelji gotske dobe za sveto otajstvo su posebnu arhitekturu u crkvi graditi običavali t.z. "Sakramentshauschen". Ima ih po Njemačkoj preliepih ali je valjda najljepši a sigurno što se klesarske tehnike tiče najsavršeniji u crkvi o kojoj govorimo. Izradio da ga je Adam Kraft. Na ledjih triju klečećih muževa počiva ciela ta arhitektura, tanahna, nježna, tako fino izprebijana i u same oblike razriešena, da već skoro grieši proti zakonu, koji zahtieva da se u umjetnini negubi osebina tvari, od koje sastoji. U istinu su dugo dvojili da li je to zbilja kamen a da li nije kakav liveni cement. Ciela ta vrlo umjetna arhitektura visoka je 18 met. Druga velika umjetnina uz taj opisani tabernakul jest "pozdrav angjeoski" od Vida Stoosa (vidi sliku), velikog poljskog umjetnika, koji se je godine 1495 u Nürnberg preselio bio. U viencu ružica dvie su figure: bogorodica i angjeo, koji joj navješćuje da će roditi Isusa. Nad njimi bog otac. Ciela ova skupina figura i uresa izrezana je od drva, liepo je pozlaćena i bojadisana te visi na dugom lancu pred glavnim oltarom. Tri sto godina visila je ova umjetnina u crkvi, kadno u ovom stoleću puče lanac, kip se sruši te posve razbi. Mnogo godina ležali su razbijeni komadi dok ih godine 1826. braća Rottermund nesastaviše i to tako liepo i dobro, da se nevidi nikakov trag nesreće koja je umjetninu snašla. Prozori urešeni su liepimi slikami na staklu, nacrti su liepo stylizovani, boje izvanredno skladne. Kod starih prozora slikanim staklom to je liepo da neizgledaju toliko kao slika već više kao samim dragim kamenjem urešeni sag.
Novije radnje te vrsti dotjerale su se do velike savršenosti, ali ljepote starih ipak stigle nisu. Crkva sv. Sebalda liep je primjer za razvoj styla od 12-15 stoleća pošto se je na njoj skoro 300 godina gradilo. Jedinstvo crkve tim je dakako trpilo, te je u tom obziru crkva sv. Lovrinca i stolna crkva u Regensburgu bolje prošla. Zapadni kraj crkve romanskoga je styla a triforum srednje dobe pokazuje oblike prelaza, dočim je kor crkve sasvim po gotsku gradjen. - Glavni ures crkve i jedna najzanimivijih umjetnina u cielom Nürnbergu jest grob. sv. Sebaldusa, (vidi sliku str. 320), izradjen 1509-19 Petrom Vischerom i njegovimi sinovi. Lies i konstrukcija a mnogo i od uresa još je u gotskom stilu ali je mnogo toga postalo već pod uplivom tad u Italiji zavladale renaissance. Tehnika lievanja bronza dotjerana je na tom grobu do podpune savršenosti, a bila bi to najsavršenija umjetnina te vrsti na svietu, da je izradjena čisto gotskim stilom kako je zamišljena. Pravo je čudo kako su Niemci tako lahkim srdcem zapustili stil koji je u njih postalo bilo narodnim, prem nije kod njih niko već u Francezkoj. Za vladanja gotskog stila oni su gospodovali umjetničkim svietom, njihovi su radnici polazili u Italiju i drugamo, a svega toga se oni dragovoljno odrekoše, pozvaše k sebi tudje radnike, izgubiše vlastitu umjetnost te postadoše odvisni ponajprije od Italije a onda od Francezke.
Izvana na crkvi veoma je liepo ogromno propelo od bronca a na iztočnoj strani glasoviti relief od Adama Krafta, polaganje Isusovo u grob.
(Konac sliedi.)
---------------------------------------------------
Nürnberg i njegovi muzeji. str. 333 Vienac 1880
(Konac.)
U kiparstvu je upliv klasične umjetnosti bio daleko sretniji nego u arhitekturi, ali nas ova skulptura Kraftova uči, kako je i na putu gotske tradicije postalo djela izvanredne ljepote u kojih se je osobito pazilo na karakteristični izraz čuvstva. Tko je tu madonu vidio koja strastveno ljubi lice mrtvoga si sina, ostati će dublje ganut nego li plemenitimi oblici ali hladnijimi umotvori jednog Sansovina. Adam Kraft toliko me je zanimao ovdje, gdje su mu glavna djela, i kazati mogu, da ga istom sad točno poznam i podpuno razumijem. Reprodukcije i fotografije samo su slab odsjev njegovih velikih, dubokim umjetničkim i religioznim osjećajem izradjenih djela.
Pred crkvom sv. Sebalda župni je dvor sa prekrasnimi velikimi na jednom stupu počivajućimi strešnicami, koje se u Nürnbergu zovu „Chörlein", urešen. Sama kuća je vrlo jednostavno izradjena, ali su te strešnice toli liepe i bogatim kiparskim radom napunjene, da cielu kuću rese, te ju čine jednim od najzanimivijih spomenika toga preznamenitoga grada njemačke gotike.
Preko puta crkvi i župnomu dvoru jest kapela sv. Mavre, pretvorena sad u galeriju slika, gdje se nalazi nekoliko izvrstnih umjetnina staro-njemačke škole, imenice preliepa slika od Dürera i Van Dyka.
Kraj te kapele je mala sredovječna oštarija u kojoj se toči izvrstno pivo i peku dosta dobre, za njemačke pojmove glasovito dobre kobasice. Soba za goste posve je, po staru, drvom poploćena, starimi bakrorezi urešena a i cimer je zvono iz srednjega vieka, gdje su se prije javljali gosti, koji sad kroz kuhinju bez prijave ulaze. Na trgu, kojim se odtud prolazi kip je Albrechta Dürera i kuća po Evropi poznatoga antikvara Pickerta, koja je od podruma pa do tavana napunjena najzanimivijimi starinami na prodaju. Dakako da kupac mora biti i tu oprezan te mora imati fino izvježbano oko, inače se i njemu dogodi, da kupi pod najdragocjeniju starinu staklom urešeni štit od lima, načinjen prije dva mjeseca, prem je inače Pickert vrlo hvaljen kao solidan i pošten trgovac.
Prelazeć dalje dolazimo pred kuću velikog slikara njemačke škole Albrechta Dürera, o kom je Rafael rekao, da ga sebi ravna cieni što se dara i znanja tiče. Umjetnika tog su u Italiji i Nizozemskoj štovali i slavili, dočim je kod kuće kuburio. Al on ipak pisaše, da neće drugdje primiti sjajnih ponuda već voli: "im Vatterland in einem ziemlichen Wesen (skromno) zw leben, den an andern ortn reich Vnd gros gchalten zwerden". - Durerova kuća sačuvana je srećom kakova je bila za njegovo doba, tako, da njegovu radionicu i sobe gdje je stanovao, nalazimo nepromienjene, prem neuredjene. Družtvo "Albrecht Dürerverein" stavilo si je zadaću pomalo smoći snimke pokućtva iz one dobe, te tako urediti kuću kakova je bila. Sad su po svih sobah razredani bakro i drvorezi stranom od A. Dürera samog, stranom snimci po njegovih djelih. Durerova kuća stoji tik kraj gradskog zida, koj je ovdje učvršćen opet onakovim silnim tornjem kao kod željeznice, a veli se, da je sam Albrecht Dürer nacrte za gradnju tih tornjeva načinio.
Gradski zidovi sa svojimi kapijami, tornjevi i galerijami bijahu nekoč za obranu a danas su na ures grada Nürnberga, te mu daju romantičan i karakterističan lik, koji ga čini riedkim u cieloj Europi. Ali su današnji gradski otci koji su si svoj liepi trg onako liepo uresili dašćarami i tu stvorili tomu dostojan zaključak. Nisam nikad mogao razumiti kako Francezi o toli iuteligentnom, u znanosti i umjetnosti toli odličnom narodu kakovi su Niemci mogu reći, da su "têtes carr és " , to jest lude glave. Vidivši onaj trg, pa čuvši da su nürnberžki filisteri zaključili srušiti krasne stare gradske zidove pak načiniti mjesto toga "Ringstrasse", razumio sam onu francezku grubijanštinu. - Pohodiv gradsku viećnicu, da vidim freske Dürerove, još sam nekoliko primjera mudrosti nürberžkih gradskih zastupnika vidio. Ne samo da su od kamena kamini nego su pače od hrastova drva ormari, od drva klesana vrata pomazana prst debelo uljenimi bojami i krečom. Kažu da je osobito gradski načelnik za praktičnost toli zauzet pa ako ga bog poživi te mu dade takovih pomoćnika kakovih sad ima, da će za koji desetak godina Nürnherg moći glede grdobe i dugočasnosti konkurirati sa negdašnjim Berlinom, o kom Heine reče da u dugih redovih stojeće kuće zievaju sa svimi prozori i vratima gledajuć jedna drugu.
Popeh se na carski kasteo te razgledah tamošnje starine. Osim jedne vrlo zanimive kapele romanskog stila, koja je po nürnbežku debelo zatutkaljena krečom, nenadjoh mnogo; jer su gradjani Nürnberga došavši 1806 pod Bavarsku, kralju kasteo za stanovanje priredili.
Staro-gotske kuće vrlo su udobne i mile, pokućtvo jedro je i liepo ali se sve to istom danas pravo znade i poznaje gdje su velikani kakav je bio Ungewitter, kakav je Schmidt latili se proučanja tih stvari. - Prije jedno 30 godina mislilo se, da je sve gotsko štogodj je šiljlukom urešeno, pak se je stvaralo upravo smiešnog pokućtva i sgrada, koje su bile glavnim uzrokom žestoke opozicije proti gotskom stilu. Mi u baldakinu nad biskupskom stolicom, pak još u polijelih, kupljenih kardinalom Haulikom, imademo primjere te moderne nazovi- gotike u našoj stolnoj crkvi a takovim su načinom "gotski" uredjene sve sobe u kastelu nürnberžkom.
Uputih se odtud na nürnberžko groblje.
Martin Ketzel bijaše god. 1468 u Jerusolimu da pohodi sveta mjesta. Tamo je "via crucis" označena a na njoj razne štacije posljednjeg puta Isusovog. Ketzel izmjeri točno dužinu medju postajami od kuće Pilatove pak do Golgote. Vrativši se u Nürnberg izgubio je nesrećom sve svoje bilješke. S toga ode četiri godine zatim opet u Jerusolim da si put križa još jedanput izmjeri. Po ovih točnih podatcih izmjeri put od svoje kuće do groblja, te točno kao u Jerusolimu razredi na tom putu preliepo klesane štacije od Adama Krafta, koje je na svoj trošak naručio. - Nekoliko tih štacija još je liepo uzčuvano, (Vidi sliku prošlom broju.) druge, koje su nesrećom blizu kuća, pomazane su debelo krečom prema boji dotičnih kuća. -- Čudne li zagonetke, da ljudi tolikom silom teže za čistoćom i uniformitetom, da tomu za ljubav kvare najljepše umjetnine.
Na samom groblju neima osobito znamenitih umjetnina, samo na grobnih spomenicih liepih broncenih ploča iz raznih stoleća. Groblje u ostalom dojima te se čudno tim, što, kao mjestimice u Italiji, neima no ležećih ploča na grobovih.
Drugi dan još prije otvorenja germanskog a muzeja podjoh k ravnatelju Esseweinu predstaviti se i popitati se glede uredbe, štatuta i osnove muzeja. On mi dragovoljno razloži sve, te se je vrlo zanimao za projekt muzeja za umjetni obrt u Zagrebu, o kom sam mu pripoviedao.
Svršivši taj razgovor i pregledav njegovu vrlo poćudno po gotsku uredjenu sobu, nemogah na ino već ga upitah jeli istina da će se krasni zidovi nürnberžki rušiti.
"Jest, ali neće brzo, jer je to srećom skup posao, mjestimice se doduše već ruše."
"Ma, molim vas, gospodine ravnatelju, kako je to moguće da u narodu gdje imade toliko muzeja, sveučilišta, gdje imade toli liepa i silna literatura o umjetnosti može biti toliko brutalnoga vandalstva? Zar Vi, zar svi učenjaci i umjetnici neimaju toliko upliva da takova što zapriečiti mogu?"
"Moj gospodine" oni koji su zaključili rušiti preliepe naše stare zidove, nečitaju knjiga o umjetnosti, a oni koji što čitaju u tih pitanjih neodlučuju".
"Zar neimate uplivnih novina koje dolaze u ruke tih odlučujućih ljudi?"
"Imamo uplivnih novina, ali te neće da se stave u opreku sa uplivnimi ljudmi. Kad kakova nesretna misao gdje obćinstvom zavlada novine nigdje neoponuju odlučno. One neimaju srdca, da većini svojih čitatelja reknu, da su - !"
"To je istina, ali vidite u nas takova što nije moguće, u nas se pametan savjet sluša, starine poštivaju".
"Vjerujem, jer ih još malo imadete, i u nas će se početi štovati kad većina liepih stvari porušena bude. Kod vas su to Turci obavili, u nas to čine sami gradjani. Devet desetina nürnberžkih gradjana je za porušenje gradskih zidina - to je dakle sudbina! - Za kakovu gotsku crkvu učiniti će što hoćete, ali grad će se brzo modernizovati jer ljudi su isti kao u Berlinu u Stuttgartu i drugdje, pa hoće da tako i stanuju. Nedavno kupio je jedan bogatir preliepu gotsku kuću. Gospoji bila je preveć ozbiljna, krov prestrm, sobe preturobne, stube previsoke i što ja znam, - zaključiše da se kuća ima pregraditi. Išao sam onamo, govorio sam sa gospojom, molio - badava - eno podjite onamo, sad tamo stoji moderni sanduk najgrdje vrsti. - Tko se za takove stvari zanima, vele mu, da je "fantast".
"A vlada?"
,,0, ta nerado gleda, kad se tko protivi onomu, što prosperiranjem grada označuju, umjetnička pitanja u tom su joj deveta briga".
"Zar ni bavarska vlada u kojoj bar ima od kralja Ljudevita dobrih tradicija, nije bolja u tom od drugih njemačkih ? Zar ta gospoda nevide kako Francuzi vaš obrt i vašu umjetnost svakom sgodom pobijaju?"
"I Francezka imala je pod Napoleonom svoju dobu rušenja, ja sam još vidio stari Pariz, stari Rouen i Rheims, to su sad već sve moderni gradovi - sad je red na nama."
"Ali Englezka je vrlo konzervativna u tih stvarih, pak joj je zato i napredak veoma solidan".
"Istina, u Englezkoj znadu komfort sjediniti sa pietetom".
Vratismo se na razgovor o tom kakva bi imala biti uredba muzeja za umjetni obrt u Zagrebu pak se onda uputismo u muzej. Taj zavod je veoma mlad ali izvanredno bogat i preliep, razredba, uredjenje, način nabavljanja upravo uzoran prem prostorije nisu posve prikladne, pošto je muzej u nekadašnjoj crkvi i manastiru smješten. Utemeljen je god. 1853 barunom Aufsessom. Zadaća mu je pokazati razvoj njemačke kulture na svih poljih. Sbirke su poglavito umjetničke, ali se prema programu primaju svake vrsti kulturno-historično zanimivih predmeta u nju. - Što nemoše doći u originalu u muzej, to si ravnateijstvo pribavlja u sadrenih odljevih da popuni i stvori podpunu sliku.
U prvih prostorijah smještene su grobne ploče od rimske dobe do konca 13. stoljeća, onda u dvie sobe predhistorički predmeti od kamena i gline, zatim trgovinom iz Etrurije, a po drugih iz Fenicije, donešeni bronceni predmeti i iz još kasnije dobe tvorene domaće stvari te vrsti. - Ima tu i slika prastarih u Šlezvigu otvorenih mogila i vieran snimak takovog groba. Osobito . karakteristični za "predhistoričku broncenu dobu" jesu grčki i po grčkih kalupih iz dobe Aleksandra veikog kovani novci, nadjeni u tih grobovih. - U jednom.odjelu te dvorane su nadalje rimski fabrikati iz dobe, gdje su Rimljani u Germaniju prodirali i preostatci iz merovinžke dobe.
Sbirke arhitektonskih česti i criepova, sbirke peći i bravarskih radnja napunjuju sliedeće dvorane. Sbirke grada. Nürnberga u posebnom su odjelu, a njemački plemići sastaviše opet napose svoju sbirku. Ovakovim se načinom potiču pojedini na poklanjanje, jer su u tih zbirkah imena, grbovi i slike dotičnika takodjer izložene ali je dakako težko s tim u sklad svesti sistematičnu razredbu. - Pošto u muzeju ima do sada već 170.000 komada, to iza kratkog pohoda od dva dana nema razgovora o potankom proučavanju. Pojedine sbirke i najvažuije predmete moguće je pregledati, pojedine već iz poviesti umjetnosti poznate predmete uživati, ali svega viditi i pamtiti na prvi put nije moguće. Ove bi crtice preobsežne postale, da samo i te najvažnije stvari opisati hoću.
Jedan dan odredih za pregledanje "muzeja za umjetni obrt" kakav bih želio, da se na uhar našega obrta u Zagrebu utemelji. U Nürnbergu nisu toga mnenja "da je historički muzej ujedno umjetničko-obrtnički muzej one dobe, koju predstavlja", jer tamo znadu da historički muzej neima sadašnjost predstavljati, da dakle nemože biti muzej i za sadašnji obrt. Prem dakle imadu historički muzej riedke savršenosti, to su ipak sagradil posebni muzej za umjetni obrt i obilno ga dotirali. Velik obrtnik darovao je u tu svrhu 100.000 maraka a vlada daje 50.000 maraka svake godine, te je predložila saboru, da 2 miliuna maraka dade za novu mnogo veću i prostraniju palaču.
Pošto ravnatelja nije bilo u Nürnbergu, pratio me je u sbirki osobitom ljubeznošću gospodin Dr. Schorn muzealci kustos priobćiv mi potanko cieli način postupka i djelovanja muzeja, te sistem po kojem je uredjen. Na moje veliko veselje razabrao sam, da je u glavnih točkah moja osnova, kako sam ju za naš budući muzej predložio ovdje izvedena, dakako obsežnije i podpunije nego će to ikada moći biti kod nas.
Glavna i temeljna razlika medju historičkim muzejom i muzejom za umjetni obrt jest, da ovaj služi i zključivo znanosti, dočim onaj mora uz znanstvenu svrhu paziti poglavito na praktične potrebe umjetnog obrta. S toga ovakova dva zavoda nemogu biti sjedinjena.
Cieli muzej razdieljen je u dvie česti u permanentnu izložbu muzealnih predmeta i u izložbu mienjajuću se gdje se noviji proizvodi i predmeti iz privatnog posjeda privremeno izlažu. U permanentnoj izložbi tri su glavne skupine: 1) sbirka umjetnina i umjetnih obrtnina, onda 2) sbirka uzoraka, 3) knjižnica. - Prva skupina razredjena je po tvarih tako, da je primjerice textilna umjetnost od keramike i metalotehnike strogo lučena, svaka struka je u historičnom i tehničkom razvoju po mogućnosti savršeno izložena a svakoj je, kako sam to i za naš muzej predložio, tehnologijska sbirka pridodana. Sbirka uzoraka bila je na bečkoj izložbi izložena, te je sistem razredbe stekao obće priznanje strukovnjaka. - Strukovna knjižnica je veoma bogata a u njoj se nalaze i svi strukovni listovi. Ali ne samo risanih i štampanih već vrlo mnogo i plastičnih uzoraka broji taj muzej. - Soba za risanje i čitanje daje sgodu obrtnikom, da si mogu popuniti znanje, da si mogu u svakom slučaju naći potrebit materijal liepim radnjam.
Ovaj muzej potiče radnike razpisivanjem natječaja za liepe radnje. God. 1877/78 natjecalo se je 39 radnika sa 310 radnja za medalje a 31 radnik za novčane nagrade, koje su se dielile vrlo svečano u muzealnoj dvorani. Davali su medalja i domaćim i stranim, tako je primjerice dobio zlatnu medalju samo Schütz u Celju za liepe keramijske proizvode. Novčane nagrade bile su dvie, jedna sa 300 a druga.sa 200 maraka. Takovi se natjecaji razpisuju godimice.
Nürnberžki muzej priredjuje svake godine bar dvie izložbe u kojem gradu bavarske, tako je god. 1878 bila priredjena muzejom izložba u Augsburgu i Lohru, a lani u Erlangenu. Na takve izložbe šalje muzej do 2000 predmeta. U dotičnih gradovih gdje se takove izložbe priredjuju, pomažu muzeju odbori sastavši se ad hoc u pojedinih gradovih.
Muzej kraj toga svega izdaje svake godine po koje djelo namienjeno unapredjivanju obrta a od godine 1879 počeše uvadjati i javna predavanja.
Tehničnih obrtničkih škola utemeljio je muzej još malo, ali je neke izdašno podupirao, mnogo više uspjeo je muzej uvadjanjem zanatlijskih radiona te s njimi spojenih strukovnih poučnih predavanja.
U muzeju ima poseban ured za odgovaranje na tehnična, poslovna obrtnička i trgovačka pitanja. (Auskunftbureau). Svake godine se tu na 200 pismenih a najmanje 300 ustmenih upita strukovni odgovor daje. - Obće zanimive odgovore priobćuje muzej u svom viestniku. - Muzej ima i svoj posebni kemički laboratorij, koji u nalogu obrtnika izvodi analize a i na svoju ruku kuša, kako i za obrt važne probleme riešio.
Napokon nam spomenuti valja da taj muzej kao i austrijski u Beču izdaje svoj posebni vrlo liepo ilustrovani "viestnik", koji se je razvio do velikog znamenovanja jednog od najuglednijih strukovnih listova za umjetnost i obrt. - Da se list što bogatije ilustrovati može svratio je muzej osobito skrb na razvoj fotocinkografije, koju je taj zavod u Nürnbergu uveo. Taj je muzej središte svih obrtničkih zadruga i društva, koje u upravnom odboru imadu svoje zastupnike te se svake godine po svojih zastupnicih sastaju u muzeju na medjusobni dogovor i razpravljanje važnih za obrt pitanja.
Spomenuti nam valja konačno da je ravnateljstvo muzeja vrlo mnogo izvješća i ocjena izradilo upitanjih obrtničkih, zanatlijskih i umjetničkih i to na temelju upita i poziva ministarstva, ureda, magistrata, društva i zadruga.
Hoćemo li doživiti da i nama osvane takav zavod?
Dr. I. K.
morton1905.blog.hr/oznaka/nrnberg-i-njegovi-muzeji-str-31...
-----------
"Tvoja riječ je nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi"...
Iako je okolo tama... u ljudima, u okolnostima, manjim ili većim dijelom i u nama... Uvijek postoji svjetlo u koje se možemo zagledati i hodati naprijed. Gledaj naunutra i tu ćeš naći sve što trebaš. I slušaj glas iz svoje biti, onaj najtiši od svih glasova, onaj koji nije nametljiv... i uvijek ćeš čuti istinu. Gledaj i slušaj naunutra.
s205 4377 Vienac Lepoglava Risao Ferdo Kikerec Vienac Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa. Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare. Vienac, vol. 12, nr. 13 (27 March 1880 ), p. 205 Created By draughtsman: „risao F. Kikerec“ Ferdinand von Quiquerez-Beaujeu (1845–1893) Alternative names Ferdo Kikerec Description Croatian painter, graphic artist and illustrator Date of birth/death 18 March 1845 12 March 1893 Location of birth/death Buda (Budapest) Zagreb Description Croatian painter, graphic artist and illustrator Date of birth/death 18 March 1845, 12 March 1893 Location of birth/death
Buda (Budapest) Zagreb
declaration.net/project/lepoglava-1880-f-kikerec
-------------------------------------------
Lepoglava. (K slici.) U dolini očurskoj pod gorom Ivančicom a do rieke Bednje u županiji varaždinskoj stoji Lepoglava nekad svetilište kulture, danas stanovanje crnog zločina, nekad grdni samostan pustinjaka reda svetoga Pavla ili kako ih narod zvaše „bielih fratara" , danas zemaljska kazniona. G. dr. Izidor Kršnjavi opisao je crkvu lepoglavsku i umjetničke ostanke dosta obširno u broju 50 „Vienca" od g. 1878. Danas donosimo sliku toga nekad toli znamenitog mjesta po izvornom nacrtu domaćega našega umjetnika Ferde Kikerca, koj je po nalogu vlade snimio preostale jošte u Lepoglavi freske. Dodajemo tomu još kratku povjestnu crticu, nadajući se, da će koj naš historik na temelju obilnog jošte neproučenog materijala napisat obširnu poviest pavlinskih samostana, koji su važna mjesta za našu kulturnu poviest.
Historik Baltazar Krčelić, gojenac i prijatelj jezuita karakteriše "biele fratre" vrlo nepovoljno, nabacajuć im da su muterijaliste, neznalice i zamazani ljudi, nu pismeni, gradjeni i slikaru ostanci "bielih fratara", koji Hrvatskoj dadoše dosta znamenitih muževa (Utješenić, Borković, Belostenec i dr.) dokazuju nam, da strastni, pristrani i častoljubivi kanonik, koj se klanjao i Beču i Pešti, koj je s vlastite koristi više puti izvrnuo istinu, da Baltazar Krčelić negovori istinu o Pavlinih, koji se mogu punim pravom nazvati pioniri kulture u Hrvatskoj, koji bijahu uz to dobri, pošteni Hrvati, te su vječni boj bili sa Isusovci u Hrvatskoj. Red pavlinski nastani se već rano u našoj domovini. U Hrvatskoj i Slavoniji bijaše u svem 12 samostana pavlinskih i to: U Remetah kod Zagreba (osnovan 1291, ukinut pod Josipom II), u Čakovcu (osnovan 1384, ukinut pod Josipom II), u Lepoglavi (osnovan 1400 dokinut pod Josipom I.), u Kamenskom (osnovan 1404) u Sveticah kod Ozlja (osnovan 1627) pod biskupom Domitrovićem, u Križevcih (osnovan 1665). Sve te samostane dokinuo je car Josip II 1778. Neki samostani toga reda bješe već prije Josipa II propali. Tako porušiše Turci po propasti bosanske kraljevine stari dubički samostan osnovan 1244. Samostan u Petrovoj gori, koj se prvi put spominje 1328, postajao je samo 60 godina. Samostan u Strezi (osnovan 1373) ostaviše redovnici koncem XV vieka radi pogibelji turske. Samostan na brdu Gariću (osnovan 1295) uništiše za rana Turci. Samostan u dolnjoj Bukovici (osnovan od Karla kralja godine 1329) ostaviše Pavlini takodjer radi Turaka, a samostan Dobrukuću u Virovitičkoj županiji (sagradjen godine 1412) sažgaše g. 1537 Turci.
Nu od svih tih samostana bijaše Lepoglava najslavniji, ako i nije najstariji bio. Otac Ivan Kristolovec, general pavlinskoga reda, priča nam o postanku lepoglavskog svetilišta, što se je naime za njegovo vrieme pripoviedalo. Neki, veli, izvode ime od "lupus" t. j. vuk. Onaj kraj da je bio pokriven gustom šumom, gdje su vuci boravili. Tada reče jednom neki starac, dugo privezan bolešću na postelju, svojim domarom, neka idu u šumu, gdje će naći vučicu, koja je porodila mlade. I zbilja nadjoše, a on proreče, da će ondje za 100 godina stajati sveto mjesto. Nu već stari Pavlinac ruga so toj pričici veleć, da bi se po tom, mjesto "Vučja glava" zvati moralo. Samostan dobio je ime bez sumnje od bližnjega sela Lepoglave, do kojega se ide kroz šumu Čret, i koje je od postanka. pripadalo amostanu. Kraj pripadaše kao sve Zagorje celjskim grofovom, koji ga dobiše 1398. od kralja Sigismunda. Grof Herman celjski bijaše veliki štovatelj reda pavlinskoga, te mu pokloni 1400. Lepoglavu, Lestrovec, Budin, Purgariju, Buliženec, Hočuru, Veternicu i mjesta Krepiščevce i Kuzminec, te podignu skromnu crkvu sa jednim oltarom i malu redovničku kuću. Al već 1481. navališe Turci i spališe na dan sv.Bartola Lepoglavu. Za 11 godina ponovi ga obilatije ban Ivan Korvin, ban hrvatski, učini crkvu ljepšu i prostraniju, opasa Lepoglavu bodemom i jamami i ponamjesti tu dosta topova proti Turčinu. Tu je Ivan Korvin i zakopan, još danas vidi se grobni kamen sa njegovom spodobom, Nekad je nad grobom visila banska zastava. God. 1507. pokloni Beatriča Frankopanka, udovica Ivana bana, samostanu znatna imanja za spas duše svoje, tako da su se tu mogla 22 redovnika prehraniti, al znatan dio toga poklona oteše bielim fratrom plemići Gjulaji trakošćanski i oteto imanje predje poslije u ruke knezova Draškovića, koji su Trakošćan za 23.500 for. od erara kupili, kad su Gjulaji izumrli bili. Kašnje razširiše i poljepšaše crkvu i samostan grof Mirko Erdody, Sofija Gaizruk, koja je ondje svoga muža Šišmana Ratkaja, zapovjednika hrvatske vojske 1702. sahranila, Velika dobročiniteljica bijaše i Barbara Vragović, žena Ladislava Patačića, koga ovdje biskup Brajković 1706. pokopa. Povrh toga podupirahu samostan Draškovići, Keglevići i sami vladari. Mnogo i mnogo hrvatske vlastele sniva pod pločami lepoglavskimi vječni sanak. Samostan bijaše toli bogat, da je 1764. imao 500 kmetskih kuća, a izvan toga ogromna alodijalna imanja i založne zemlje. Matija Korvin podieli samostanu pravo sudbenosti cum jure gladii a predstojnik lepoglavski imao je pravo glasa u hrvatskom saboru medju dostojanstvenici.
Nu "bieli fratri " nebijahu uz toliko bogatstvo lieni trutovi, kako jezuitski prijatelj Krčelić priča. Lepoglava posta kulturnim središtem ne samo onoga kraja već i ciele Hrvatske. Pavlini uvedoše racijonalno gospodarstvo, posadiše silu krasnih, plememenitih vinograda, obilne voćnjake (imadjahu i južnog voća) osnovaše ogromne majurije, gdje se je pravio sir. Pozvaše iz tudjinstva obrtnika svih mogućih zanata, te ih naseliše kraj svoga sa mostana, i u samom samostanu bijaše sila velikih radionica za svaki obrt, te se tragovi te obrtne revnosti opažaju i danas. Pavlini njegovali su uz to i slikarstvo i kiparstvo, lepoglavski freski od fratara slikani, najljepši su u cieloj hrvatskoj. Knjižnica lepoglavska bijaše ogromna, a pavlinski red dade Hrvatskoj liepo čislo vrstnih pisaca, koje Jesuite zavidnim okom gledahu. Da u Lepoglavi bude podignuto prvo višje učilište u Hrvatskoj, gimnazija osnovana 1582. po prioru Truavinu za duhovnu i svjetsku mladež. Prvi ravnatelj toga zavoda zvaše se Martin Dombrin.
Punih 25 godina cvala je ta gimnazija kao jedino učilište. Istom kad su pod biskupom Bratulićem Isusovci došli u Zagreb te ondje uredili školu, postajao je broj učenika sve manji a g. 1713. razpustiše Pavlini svjetsku gimnaziju posve. Prigovara se bielim fratrom koješta. Priča se mnogo o bučnih družtvih velikaških, koja su se ondje sastajala, te se je uz čašu i za visoke novce kartalo. Prigovara im se i to, da su spekulirali s novcem i doista je veći dio zagorskog .višjeg i nižeg plemsta dugovao je velike svote Pavlinom, Nu i o tom nam je tradicija sačuvala liep čin, reć bi oporuku bielih fratara. Kadno Pavlini doznaše, da će Josip II. njihov red dokinut, zatvoriše prije nego će austrijski komesari doći, da sve zapliene, vrata samostana i spališe nasred dvorišta hrpu obligacija t. j. sav dug, što im je hrvatsko plemstvo dugovalo a to je bio preko milijun forinti. Hrvatski plemići budu riešeni duga, a komesari odoše praznih ruku. Al ipak raznieše sve dragocienosnti, umjetnine, što nadjoše, a liepa knjižnica bude
većinom odnešena u Peštu. Jednim potezom pera izbrisa Josip II taj liepi stan domaće kulture radi tobožnjeg principa, koj nerazabire pomno i obzirno. Dugo stajaše Lepoglava pusta. Za njemačkog absolutizma bude taj staroslavni dom kulture pretvoren u kaznionu, koja je kašnje razširena i po domaćoj vladi na modernom temelju uredjena bila. Čudne li ironije, čudna li kontrasta. Gdje se nekad orijahu miloglasni psalmi danas zvekeću lanci. Sic fata tulere. Da, danas bi se mjestu "Lepoglava" moglo reći "Vučja glava".
...............
morton1905.blog.hr/oznaka/lepoglava-4377-r-lepoglava-risa...
----------
www.facebook.com/photo.php?fbid=10212729970699318&set...
------------------------------------------
Gde je istina? A? Gde se krije, brate?
Ne seri mi o tvom uspehu, ako si picio
precicama. Jer mi ovde sibamo pravim putevima!
Nemoj da mi kenjas kako si odana, kad
si me lagala!
Nemoj da se cudis, samo cenim ljude
koji govore istinu.
Necu iskrenost, jer iskrene lazi sam slusao precesto!
Reci mi istinu, a da ne zaplaces, reci je tako
da ne slazes ni samu sebe!
Ne pricaj mi kako na faksu imas dobre ljude,
kad svako gleda svoje dupe!
Nemoj o mojim postupcima, jer znas dobro da sam to ja!
I ne pricaj mi kako me volis, kad je istina sakrivena !
About the Book
Dejan Stojanović, Sunce sebe gleda, Književna reč, Beograd, 1999
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
THE SUN WATCHES ITSELF
The second collection of Dejan Stojanovic's verse, "The Sun is Watching Itself," is covered by a metaphysical and philosophical veil. Eleven segments are connected by these two abstract approaches and by such key images as a circle, suggesting infinity, and silence, reflecting space and eternity. The circle serves as a powerful symbol and a device of the perpetual in this poetry: "the end without endlessness is only a new beginning," claims the poet. Thus, one of the poems bears the title "God and Circle," symbolizing the perennial search for an exit and the eventual finding of one, which only leads into another circle and to continuous evolution. This prompts Stojanovic to pose the question "Is God himself a Circle?"--implying that God is endless and ever present.
Although concise, the poems convey in a powerful and specific manner messages from the triad circle-God-eternity, connected by man's destiny and the poet's concept of human life and origins, and of the universe itself. In other words, microcosmic observations lead to macrocosmic revelations and didactic conclusions. The poems seem to teach us what is obvious in the context of common sense, often surprisingly remote to the modern man.
In terms of style and format, the author has a coextensional approach; he uses relatively simple expressions and words in an interplay of brilliant meanings that bring about highly complex but easily readable structures. If elegance is represented by simplicity, then these are some of the most elegant verses imaginable; unadorned verses that are a source of beauty and wisdom.
Stojanovic's perceptions of light and darkness, of fantasy and reality, of truth and falsehood present us with a circular format of infinity and resurrection.
The format has its logical beginning and end. "The Sun is Watching Itself" begins with poems dedicated to God and the universe, then descends from the metaphysical to the philosophical, focusing on more ordinary such us the symbolic meaning of a stone, a game, a place, silence, hopelessness, and the question "Is it possible to write a poem?" Stojanovic's collection might well serve as an affirmative answer to this question. The poet has taken us on a long journey from God and universe to our everyday world. We all seem to be a part of a circle, says the author, searching for the eternal in the universe, only to realize the finality of life on earth. The poet's message is doubly effective for its extraordinary, soul-searching content and its reflective, powerful language.
-Branko Mikasinovich, Washington, D.C.
WLT World Literature Today, A Literary Quarterly of the University of Oklahoma, Norman, Oklahoma
Volume 74, Number 2, Page 442, Spring 2000
SOLARNI KRUG ISTINE
Već sa prvom zbirkom ("Krugovanje") Dejan Stojanović je kvalitativno značajno postulirao svoj poetički credo i simbolički kompleks tako da uz pomoć njega može uspešno da se prati obimno koncipirana celina, kontinuitet i preokupacije, drama pesničkog stvaranja u borbi za istinu i traženje smisaonosti kroz kreaciju u zbirci "Sunce sebe gleda." Kroz poetičku prizmu narečenih zbirki jasno se sagledava i poetsko "vjeruju" Dejana Stojanovića koje bi bilo najbliže Nastasijevićevoj misli da bi trebalo prožeti se poezijom, a ne samo dodirnuti je. Pesnik sa prvom zbirkom prihvata izazov, koji još bolje značenjski produbljuje u drugoj; odricanje od moderne koja je sama sebi svrha, opredeljujući se da pesničkim simbolima iskaže univerzalnu dramatičnost.
Pesnik, i kada je osećanje slobode u njemu jedna od osnovnih dominanti osećanja sveta, ne može se oteti utisku da je još samo jedna karika u lancu potvrđivanja i nastavljanja volje onih spodoba koje iz dubina nebića izlaze na svetlo dana, zauzimajući sebi svojstvena i primerena mesta u hipokriziji, oportunizmu i egocentričnom konformizmu naših dana. Otuda je u poeziji Dejana Stojanovića put ka suštini i istini poetički i smisleno lociran "s druge strane vida" ("Krugovanje") dok se formalno poigravanje smislom reči—koje na planu metafizičkog usložnjavanja povlači razgranato poigravanje značenjem—prepliće sa nepomućenom verom u pročišćujuću ulogu reči. Profetska uloga poezije u prizivanju i ovekovečavanju kataklizme totalitarnog sveta daruje ontološki pečat postojanja svemu; u rekombinacijama i specifičnim međuodnosima i višnjoj harmoniji između stvari iz fundusa očiglednosti. Osluškivanje pulsacija bića izjednačeno je sa osluškivanjem večnosti koja vaskrsava u poetskoj matrici saznanja o nepreglednosti i, u isto vreme, uniženosti bića u odnosu na apsolut, ciji je pečat jasno utisnut u svakodnevnu pojavnost. Samim tim kategorije vanljudskog počivaju u metaforama i slikama sveta koji se atomizira u supstancijalni praelement smisla; u prapočelo, odakle se ponovo vaspostavlja pod blagotvornim utiskom i oblikom pesme.
Poniranje u nemušte i tajinske zone bica, osetljivost i pažljivost u građenju lirskog subjekta, imaginativni spojevi prepuni duhovne osetljivosti, od velike većine pesama zbirke "Sunce sebe gleda" stvaraju univerzalne simbole poetski rafinovane imaginacije, fantazijskih obasjanja i pazljivo odabranih folklornih rudimenata pamćenja izniklih iz našeg tla. Jezički senzibil uvodi nova značenja u poznate relacije; svetlo i tama—oportuna simbolika sna, pretvaraju se u okolnosti stvaranja, tišina prerasta u dinamično stanje unutrašnje molitve, a istina, kroz potrage za njenim ontološkim parametrima—preispitivanjem nutrine, postaje samosvojno stanje izopštenih i jurodivih umova. Upravo takvo posedovanje istine, kao unutrašnjeg osećanja i kao istupa iz sebe, u poetskom ludensu Dejana Stojanovića povlači irinijske i sarkastične linije pevanja; asketskog izrugivanja svetu materije, hipokrizije i prosečnosti, suprotstavljanja istine jedinke (bića) "istini" mase (kolektivnog zla utemeljenog u ne-bicu). Pozicija čoveka samca jeste pozicija pesnika u odnosu na, do obezličenja multiplikovan, organon vaskolikog sveta.
Stišani tonovi gradacije simbola, stvaranje specifične hijerarhije, traženje sebe u drugima i drugih u sebi, elementarizuju u ovoj zbirci jedinstvo kruga kao alegorični pečat apsoluta i istraživanja beskonačnosti i konačnosti zemaljskih dana. Između reči i glasova, katalizatora duhovnog i uzvišenog, apsoluta i smisla postojanja, sugestivno i simbolički redukovanih stihova, do širokog narativnog zamaha, utkana je čitava ova zbirka. Ova poezija je sva u jeziku i sva od jezika. Put Nojeve barke jezika jeste njeno apsolutno znanje kojim plovi kroz žamor i bure nerazumevanja, neshvatanja i reči iz kojih je iscureo smisao kao pesak iz klepsidre sveta čije dane prepune iskušenja intenzivno proživljavamo.
-Petar V. Arbutina, 1999.
PESNIK PRED OTVORENIM VRATIMA
Dejan Stojanović, u poslednje dve godine načinio je pravi podvig: objavio je šest knjiga. Osim jedne, sve knjige pesama.
Stojanović je pesnik koji traga za savršenim pesničkim oblikom jer istovremeno traga i za apsolutnim smislom čovekovog postojanja.
"Krugovanje" (1993) je naznačilo Stojanovićev pesnički put, a nove knjige—"Sunce sebe gleda", "Znak i njegova deca", "Tvoritelj", Oblik, uz treće, dopunjeno izdanje "Krugovanja", zaokruzile su njegovo dosadašnje pesničko delo. U "Razgovorima," Dejan Stojanović je sabrao intervjue koje je početkom devedesetih godina vodio sa veoma istaknutim srpskim i stranim stvaraocima, u Beogradu, Parizu i Čikagu, a objavljivao ih je tih godina (1990-1992) u magazinu "Pogledi". Nije mala stvar naći se oči u oči sa piscima kakvi su Alek Vukadinović, Momo Kapor, Nikola Milosević, Žak Klod Vilar, Sol Belou, Stiv Tešić, Branko Mikašinović, Čarls Simić i Nadja Tesić, ili sa slikarima Petrom Omčikusom, Ljubom Popovićem, Milošem Šobajićem, Savom Rakočevićem. Umeti sa njima razgovarati na visokom, dakle njihovom nivou, postavljati im odgovarajuća, za svakog od njih dobro promišljena i pronađena pitanja, koja otključavaju brave i njihovih dela i njihovih ličnosti, to je posao koji zahteva veliko i veoma rznovrsno znanje. Nije, onda, čudo što je za ovu knjigu Dejan Stojanović dobio nagradu Matice iseljenika i Udruženja književnika Srbije za intelektualni angažman.
Knjiga pesama "Krugovanje" bila je objavljena prvi put 1993. godine, a zatim je doživela još dva izdanja, 1998 i 2000. Pesnika iz Čikaga srpska javnost je doskora poznavala samo po toj knjizi. Poznavala i cenila, što se može zaključiti iz sažete ocene Aleka Vukadinovića: "Specifičan, iznenađujuće originalan, izvan tokova kolektivno negovanih senzibiliteta i pomodnih trendova. "
I poznati američki pesnik, Čarls Simić, ima laskavo misljenje o prvoj Stojanovićevoj knjizi.: "'Krugovanje' je knjiga u kojoj sam u potpunosti uživao. Obilje lepih kratkih pesničkih formi." Ne iznenađuje ovakva Simićeva ocena, jer on kao stvaralac i prevodilac Nastasijevića i Pope zna šta je lepota kratke pesničke forme. Zato je i važno to priznanje kada ono baš od njega dolazi, a pogotovo što se odnosi na nešto sto je bitna karakteristika Stojanovića kao pesnika: za njega su reči sakralni znaci, pa se on prema njima i odnosi sa krajnjim poštovanjem, odgovornošću, uzdržanošću, koja je na samoj granici straha:
Kada bismo utvrdili
Koliko je važno da se nešto kaže
Mozda nijednu reč ne bismo napisali
("Isto")
Ali strah ne sputava pesnika. Razmišljajuci o svojoj poetici , Stojanović se prisetio majstora nad majstorima, Betovena:
"Samo praznina kad gleda / Uvek isto vidi". Praznina može da vidi samo prazninu. A čovek kada gleda vidi čoveka—mada ni njega nije lako videti, pogotovo sagledati. Pesnik, međutim, gleda kroz čoveka i vidi ono što vide pravi stvaraoci, umetnici i duhovnici—tajnu. Stojanović je, pored ostalih, napisao i dve lepe pesme o tajni. Prva "Tajna" kao da je od ovoga, čovekovog i prirodnog sveta:
Bogata i daleka
Ti nemo čekas
Gde se kriješ
Daj znak
Primi u goste
Morem opasana
Nehajna—sebi dovoljna
Nećeš da otvoriš vrata
A druga tajna, u pesmi "Tajna i istina", kao da je ona koja je u vezi, pored drugih, sa jednom, najvišom istinom, istinom nad istinama, u vezi sa samim izvorom života i postojanja, sa istinom Tvoritelja:
Ima mnogo tajni
Nemoj ih sve rešavati
Ima mnogo istina
Samo ka jednoj teži
Sve istine iz jedne dolaze
U pesmi "Blago izvora", iz tog istog ciklusa "Betoven i smrt", u knjizi "Sunce sebe gleda", Stojanović se ponovo vraća sličnoj slici početka svih početaka, ishodištu svih ishodišta, izvoru svih izvora:
Ne propusti da vidiš
Kako se cveće Suncu
Galeb vodi raduje
Primi ih u sebe
Gledaj kroz mrak
Sanjaj kroz svetlost
Ka jezgru
Iz kog si na put krenuo
Pored apsolutnih, svemirskih "vrata", Stojanović ne zaboravlja ni čovekova vrata, na kojima se, ranije ili kasnije, ugleda smrt. I ta se pesma, "Betoven i smrt" odlično uklapa u ovaj ciklus u kojem se ukrštaju simboli izlazaka i ulazaka:
Smrt je na vratima
Kaže Betoven
Da li da mu verujemo
Možda se i nije šalio
Možda je stvarno video smrt
Oči im se srele
Njemu nije imao ko da kaže
Da zaključa vrata
I da mu je rekao, Betoven ih ne bi zaključao. Nije ih zaključao ni Stojanović. Srećom po sebe i poeziju koju piše drži ih i on širom otvorena.
Sreću mu se oči sa smrću, ali i sa svetlošću.
-Aleksandar Petrov
Amerikanski Srbobran, Književni dodatak, decembar 2000.
Table of contents:
NEBOKRET
Prva Tišina, 7
Vrh i dno, 8
Omeđen beskrajem, 9
Vetrenjača, 10
Sveti plam, 11
Tačka, 12
Vasiona, 13
Cvet svemira, 14
Jesi li ili nisi 15
BOG I KRUG
Dan svemira, 19
Nebo i krug, 20
Istina kruga, 21
Bog i krug, 22
NEBOHOD
Kiša apsoluta, 25
Oblak I, 26
Oblak II, 27
Svetlost i mrak, 28
Obmana, 29
Mladi starac, 30
Večnost i trajanje, 31
Večnost i večnost, 32
Nula, 33
Brzina, 34
Beskraj i kraj, 35
MESTO ZABORAVLJENO
Ognjište, 39
Bajka i kraj, 40
Paradoks, 41
Božji šegrt, 42
Varka, 43
Čvsrta zemlja, 44
Bog je zauzet, 45
Zvezda u travi, 46
Slovo njegovo, 47
Mesto zaboravljeno, 48
Vatra, 49
Povratak, 50
KAMEN I REČ
Gde prestaje pesma, 53
Reč, 54
Prva reč, 55
Kaman i reč, 56
Slaganje reči, 57
Skrivene reči, 58
Reči nekazane, 59
Priče, 60
Hipnoza reči, 61
Nekoliko reči, 62
Ista priča, 63
Misao II, 64
Laž, 65
Istina i laž, 66
Sokrat, 67
Umor, 68
Nova reč, 69
ŠTA POSLE
Nemost, 73
Ili, 74
Pitomi zvuk, 75
Tamo i ovde I, 76
Ništa, 77
Svetiljka, 78
Ovako i onako, 79
Šta posle, 80
Vitez, 81
Vitezovi, 82
IGRE
Ne, 85
Rat, 86
Stvari, 87
Prevara, 88
Cirkus, 89
Visočanstvo, 90
Patuljak, 92
Virus duše, 93
Vrednost i promašaj, 94
Produži dan, 95
Igra I, 96
Igra II, 97
Igra III, 98
Razmišljanje naljućenog, 100
MOŽE LI SE NAPISATI PESMA
Da li postoji Bog, 103
Uvreda I, 104
Božji sin, 105
Hrist, 106
Glava, 107
Život, 108
Blesak tišine, 109
Dobrotvori, 110
Može li se napisati pesma, 111
Predah, 112
BEZIZLAZ
Oduzetost, 115
Nasamo sa sobom, 116
Ako, 117
Tamo i ovde II, 118
Apsurd, 119
Uvreda II, 120
Podvala, 121
Misao o nama, 122
Pitanje suncu, 123
Seansa, 124
Stara klupa, 125
Vrt , 126
ZVUK TIŠINE
Šapni mi svoju tajnu, 129
Mera borbe, 130
Jednostavnost, 131
Empatija, 132
Put, 133
Pakao i raj, 134
Miris polja, 135
Lek, 136
Zrak, 137
Dan, 138
BETOVEN I SMRT
Izlaz, 141
Tajna, 142
Tajna i istina, 143
Blago izvora, 144
Možda, 145
Betoven i smrt, 146
Isto, 147
EPILOG
Pakao, 151
DODATAK
Solarni krug istine, Petar V. Arbutina, 155
Beleška o piscu, 158
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
About the Book
Dejan Stojanović, Sunce sebe gleda, Književna reč, Beograd, 1999
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
THE SUN WATCHES ITSELF
The second collection of Dejan Stojanovic's verse, "The Sun is Watching Itself," is covered by a metaphysical and philosophical veil. Eleven segments are connected by these two abstract approaches and by such key images as a circle, suggesting infinity, and silence, reflecting space and eternity. The circle serves as a powerful symbol and a device of the perpetual in this poetry: "the end without endlessness is only a new beginning," claims the poet. Thus, one of the poems bears the title "God and Circle," symbolizing the perennial search for an exit and the eventual finding of one, which only leads into another circle and to continuous evolution. This prompts Stojanovic to pose the question "Is God himself a Circle?"--implying that God is endless and ever present.
Although concise, the poems convey in a powerful and specific manner messages from the triad circle-God-eternity, connected by man's destiny and the poet's concept of human life and origins, and of the universe itself. In other words, microcosmic observations lead to macrocosmic revelations and didactic conclusions. The poems seem to teach us what is obvious in the context of common sense, often surprisingly remote to the modern man.
In terms of style and format, the author has a coextensional approach; he uses relatively simple expressions and words in an interplay of brilliant meanings that bring about highly complex but easily readable structures. If elegance is represented by simplicity, then these are some of the most elegant verses imaginable; unadorned verses that are a source of beauty and wisdom.
Stojanovic's perceptions of light and darkness, of fantasy and reality, of truth and falsehood present us with a circular format of infinity and resurrection.
The format has its logical beginning and end. "The Sun is Watching Itself" begins with poems dedicated to God and the universe, then descends from the metaphysical to the philosophical, focusing on more ordinary such us the symbolic meaning of a stone, a game, a place, silence, hopelessness, and the question "Is it possible to write a poem?" Stojanovic's collection might well serve as an affirmative answer to this question. The poet has taken us on a long journey from God and universe to our everyday world. We all seem to be a part of a circle, says the author, searching for the eternal in the universe, only to realize the finality of life on earth. The poet's message is doubly effective for its extraordinary, soul-searching content and its reflective, powerful language.
-Branko Mikasinovich, Washington, D.C.
WLT World Literature Today, A Literary Quarterly of the University of Oklahoma, Norman, Oklahoma
Volume 74, Number 2, Page 442, Spring 2000
SOLARNI KRUG ISTINE
Već sa prvom zbirkom ("Krugovanje") Dejan Stojanović je kvalitativno značajno postulirao svoj poetički credo i simbolički kompleks tako da uz pomoć njega može uspešno da se prati obimno koncipirana celina, kontinuitet i preokupacije, drama pesničkog stvaranja u borbi za istinu i traženje smisaonosti kroz kreaciju u zbirci "Sunce sebe gleda." Kroz poetičku prizmu narečenih zbirki jasno se sagledava i poetsko "vjeruju" Dejana Stojanovića koje bi bilo najbliže Nastasijevićevoj misli da bi trebalo prožeti se poezijom, a ne samo dodirnuti je. Pesnik sa prvom zbirkom prihvata izazov, koji još bolje značenjski produbljuje u drugoj; odricanje od moderne koja je sama sebi svrha, opredeljujući se da pesničkim simbolima iskaže univerzalnu dramatičnost.
Pesnik, i kada je osećanje slobode u njemu jedna od osnovnih dominanti osećanja sveta, ne može se oteti utisku da je još samo jedna karika u lancu potvrđivanja i nastavljanja volje onih spodoba koje iz dubina nebića izlaze na svetlo dana, zauzimajući sebi svojstvena i primerena mesta u hipokriziji, oportunizmu i egocentričnom konformizmu naših dana. Otuda je u poeziji Dejana Stojanovića put ka suštini i istini poetički i smisleno lociran "s druge strane vida" ("Krugovanje") dok se formalno poigravanje smislom reči—koje na planu metafizičkog usložnjavanja povlači razgranato poigravanje značenjem—prepliće sa nepomućenom verom u pročišćujuću ulogu reči. Profetska uloga poezije u prizivanju i ovekovečavanju kataklizme totalitarnog sveta daruje ontološki pečat postojanja svemu; u rekombinacijama i specifičnim međuodnosima i višnjoj harmoniji između stvari iz fundusa očiglednosti. Osluškivanje pulsacija bića izjednačeno je sa osluškivanjem večnosti koja vaskrsava u poetskoj matrici saznanja o nepreglednosti i, u isto vreme, uniženosti bića u odnosu na apsolut, ciji je pečat jasno utisnut u svakodnevnu pojavnost. Samim tim kategorije vanljudskog počivaju u metaforama i slikama sveta koji se atomizira u supstancijalni praelement smisla; u prapočelo, odakle se ponovo vaspostavlja pod blagotvornim utiskom i oblikom pesme.
Poniranje u nemušte i tajinske zone bica, osetljivost i pažljivost u građenju lirskog subjekta, imaginativni spojevi prepuni duhovne osetljivosti, od velike većine pesama zbirke "Sunce sebe gleda" stvaraju univerzalne simbole poetski rafinovane imaginacije, fantazijskih obasjanja i pazljivo odabranih folklornih rudimenata pamćenja izniklih iz našeg tla. Jezički senzibil uvodi nova značenja u poznate relacije; svetlo i tama—oportuna simbolika sna, pretvaraju se u okolnosti stvaranja, tišina prerasta u dinamično stanje unutrašnje molitve, a istina, kroz potrage za njenim ontološkim parametrima—preispitivanjem nutrine, postaje samosvojno stanje izopštenih i jurodivih umova. Upravo takvo posedovanje istine, kao unutrašnjeg osećanja i kao istupa iz sebe, u poetskom ludensu Dejana Stojanovića povlači irinijske i sarkastične linije pevanja; asketskog izrugivanja svetu materije, hipokrizije i prosečnosti, suprotstavljanja istine jedinke (bića) "istini" mase (kolektivnog zla utemeljenog u ne-bicu). Pozicija čoveka samca jeste pozicija pesnika u odnosu na, do obezličenja multiplikovan, organon vaskolikog sveta.
Stišani tonovi gradacije simbola, stvaranje specifične hijerarhije, traženje sebe u drugima i drugih u sebi, elementarizuju u ovoj zbirci jedinstvo kruga kao alegorični pečat apsoluta i istraživanja beskonačnosti i konačnosti zemaljskih dana. Između reči i glasova, katalizatora duhovnog i uzvišenog, apsoluta i smisla postojanja, sugestivno i simbolički redukovanih stihova, do širokog narativnog zamaha, utkana je čitava ova zbirka. Ova poezija je sva u jeziku i sva od jezika. Put Nojeve barke jezika jeste njeno apsolutno znanje kojim plovi kroz žamor i bure nerazumevanja, neshvatanja i reči iz kojih je iscureo smisao kao pesak iz klepsidre sveta čije dane prepune iskušenja intenzivno proživljavamo.
-Petar V. Arbutina, 1999.
PESNIK PRED OTVORENIM VRATIMA
Dejan Stojanović, u poslednje dve godine načinio je pravi podvig: objavio je šest knjiga. Osim jedne, sve knjige pesama.
Stojanović je pesnik koji traga za savršenim pesničkim oblikom jer istovremeno traga i za apsolutnim smislom čovekovog postojanja.
"Krugovanje" (1993) je naznačilo Stojanovićev pesnički put, a nove knjige—"Sunce sebe gleda", "Znak i njegova deca", "Tvoritelj", Oblik, uz treće, dopunjeno izdanje "Krugovanja", zaokruzile su njegovo dosadašnje pesničko delo. U "Razgovorima," Dejan Stojanović je sabrao intervjue koje je početkom devedesetih godina vodio sa veoma istaknutim srpskim i stranim stvaraocima, u Beogradu, Parizu i Čikagu, a objavljivao ih je tih godina (1990-1992) u magazinu "Pogledi". Nije mala stvar naći se oči u oči sa piscima kakvi su Alek Vukadinović, Momo Kapor, Nikola Milosević, Žak Klod Vilar, Sol Belou, Stiv Tešić, Branko Mikašinović, Čarls Simić i Nadja Tesić, ili sa slikarima Petrom Omčikusom, Ljubom Popovićem, Milošem Šobajićem, Savom Rakočevićem. Umeti sa njima razgovarati na visokom, dakle njihovom nivou, postavljati im odgovarajuća, za svakog od njih dobro promišljena i pronađena pitanja, koja otključavaju brave i njihovih dela i njihovih ličnosti, to je posao koji zahteva veliko i veoma rznovrsno znanje. Nije, onda, čudo što je za ovu knjigu Dejan Stojanović dobio nagradu Matice iseljenika i Udruženja književnika Srbije za intelektualni angažman.
Knjiga pesama "Krugovanje" bila je objavljena prvi put 1993. godine, a zatim je doživela još dva izdanja, 1998 i 2000. Pesnika iz Čikaga srpska javnost je doskora poznavala samo po toj knjizi. Poznavala i cenila, što se može zaključiti iz sažete ocene Aleka Vukadinovića: "Specifičan, iznenađujuće originalan, izvan tokova kolektivno negovanih senzibiliteta i pomodnih trendova. "
I poznati američki pesnik, Čarls Simić, ima laskavo misljenje o prvoj Stojanovićevoj knjizi.: "'Krugovanje' je knjiga u kojoj sam u potpunosti uživao. Obilje lepih kratkih pesničkih formi." Ne iznenađuje ovakva Simićeva ocena, jer on kao stvaralac i prevodilac Nastasijevića i Pope zna šta je lepota kratke pesničke forme. Zato je i važno to priznanje kada ono baš od njega dolazi, a pogotovo što se odnosi na nešto sto je bitna karakteristika Stojanovića kao pesnika: za njega su reči sakralni znaci, pa se on prema njima i odnosi sa krajnjim poštovanjem, odgovornošću, uzdržanošću, koja je na samoj granici straha:
Kada bismo utvrdili
Koliko je važno da se nešto kaže
Mozda nijednu reč ne bismo napisali
("Isto")
Ali strah ne sputava pesnika. Razmišljajuci o svojoj poetici , Stojanović se prisetio majstora nad majstorima, Betovena:
"Samo praznina kad gleda / Uvek isto vidi". Praznina može da vidi samo prazninu. A čovek kada gleda vidi čoveka—mada ni njega nije lako videti, pogotovo sagledati. Pesnik, međutim, gleda kroz čoveka i vidi ono što vide pravi stvaraoci, umetnici i duhovnici—tajnu. Stojanović je, pored ostalih, napisao i dve lepe pesme o tajni. Prva "Tajna" kao da je od ovoga, čovekovog i prirodnog sveta:
Bogata i daleka
Ti nemo čekas
Gde se kriješ
Daj znak
Primi u goste
Morem opasana
Nehajna—sebi dovoljna
Nećeš da otvoriš vrata
A druga tajna, u pesmi "Tajna i istina", kao da je ona koja je u vezi, pored drugih, sa jednom, najvišom istinom, istinom nad istinama, u vezi sa samim izvorom života i postojanja, sa istinom Tvoritelja:
Ima mnogo tajni
Nemoj ih sve rešavati
Ima mnogo istina
Samo ka jednoj teži
Sve istine iz jedne dolaze
U pesmi "Blago izvora", iz tog istog ciklusa "Betoven i smrt", u knjizi "Sunce sebe gleda", Stojanović se ponovo vraća sličnoj slici početka svih početaka, ishodištu svih ishodišta, izvoru svih izvora:
Ne propusti da vidiš
Kako se cveće Suncu
Galeb vodi raduje
Primi ih u sebe
Gledaj kroz mrak
Sanjaj kroz svetlost
Ka jezgru
Iz kog si na put krenuo
Pored apsolutnih, svemirskih "vrata", Stojanović ne zaboravlja ni čovekova vrata, na kojima se, ranije ili kasnije, ugleda smrt. I ta se pesma, "Betoven i smrt" odlično uklapa u ovaj ciklus u kojem se ukrštaju simboli izlazaka i ulazaka:
Smrt je na vratima
Kaže Betoven
Da li da mu verujemo
Možda se i nije šalio
Možda je stvarno video smrt
Oči im se srele
Njemu nije imao ko da kaže
Da zaključa vrata
I da mu je rekao, Betoven ih ne bi zaključao. Nije ih zaključao ni Stojanović. Srećom po sebe i poeziju koju piše drži ih i on širom otvorena.
Sreću mu se oči sa smrću, ali i sa svetlošću.
-Aleksandar Petrov
Amerikanski Srbobran, Književni dodatak, decembar 2000.
Table of contents:
NEBOKRET
Prva Tišina, 7
Vrh i dno, 8
Omeđen beskrajem, 9
Vetrenjača, 10
Sveti plam, 11
Tačka, 12
Vasiona, 13
Cvet svemira, 14
Jesi li ili nisi 15
BOG I KRUG
Dan svemira, 19
Nebo i krug, 20
Istina kruga, 21
Bog i krug, 22
NEBOHOD
Kiša apsoluta, 25
Oblak I, 26
Oblak II, 27
Svetlost i mrak, 28
Obmana, 29
Mladi starac, 30
Večnost i trajanje, 31
Večnost i večnost, 32
Nula, 33
Brzina, 34
Beskraj i kraj, 35
MESTO ZABORAVLJENO
Ognjište, 39
Bajka i kraj, 40
Paradoks, 41
Božji šegrt, 42
Varka, 43
Čvsrta zemlja, 44
Bog je zauzet, 45
Zvezda u travi, 46
Slovo njegovo, 47
Mesto zaboravljeno, 48
Vatra, 49
Povratak, 50
KAMEN I REČ
Gde prestaje pesma, 53
Reč, 54
Prva reč, 55
Kaman i reč, 56
Slaganje reči, 57
Skrivene reči, 58
Reči nekazane, 59
Priče, 60
Hipnoza reči, 61
Nekoliko reči, 62
Ista priča, 63
Misao II, 64
Laž, 65
Istina i laž, 66
Sokrat, 67
Umor, 68
Nova reč, 69
ŠTA POSLE
Nemost, 73
Ili, 74
Pitomi zvuk, 75
Tamo i ovde I, 76
Ništa, 77
Svetiljka, 78
Ovako i onako, 79
Šta posle, 80
Vitez, 81
Vitezovi, 82
IGRE
Ne, 85
Rat, 86
Stvari, 87
Prevara, 88
Cirkus, 89
Visočanstvo, 90
Patuljak, 92
Virus duše, 93
Vrednost i promašaj, 94
Produži dan, 95
Igra I, 96
Igra II, 97
Igra III, 98
Razmišljanje naljućenog, 100
MOŽE LI SE NAPISATI PESMA
Da li postoji Bog, 103
Uvreda I, 104
Božji sin, 105
Hrist, 106
Glava, 107
Život, 108
Blesak tišine, 109
Dobrotvori, 110
Može li se napisati pesma, 111
Predah, 112
BEZIZLAZ
Oduzetost, 115
Nasamo sa sobom, 116
Ako, 117
Tamo i ovde II, 118
Apsurd, 119
Uvreda II, 120
Podvala, 121
Misao o nama, 122
Pitanje suncu, 123
Seansa, 124
Stara klupa, 125
Vrt , 126
ZVUK TIŠINE
Šapni mi svoju tajnu, 129
Mera borbe, 130
Jednostavnost, 131
Empatija, 132
Put, 133
Pakao i raj, 134
Miris polja, 135
Lek, 136
Zrak, 137
Dan, 138
BETOVEN I SMRT
Izlaz, 141
Tajna, 142
Tajna i istina, 143
Blago izvora, 144
Možda, 145
Betoven i smrt, 146
Isto, 147
EPILOG
Pakao, 151
DODATAK
Solarni krug istine, Petar V. Arbutina, 155
Beleška o piscu, 158
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
s221 4580 Vienac1884 Br. 14 Ognjeslav Utješenović Ostrožinski Uredjuje ga V. Klaić i M. Maravić. Izdaje dionička tiskara u Zagrebu Tisak dioničke tiskare.
Ognjeslav Utješenović Ostrožinski (spelled Utješinović in some sources; Serbian Cyrillic: Огњеслав Утјешеновић Острожински; 21 August 1817 – 8 June 1890) was a Croatian Serb politician and writer. He is mainly remembered for his role in the Illyrian movement led by Ljudevit Gaj which promoted unity among South Slavs and called for Croatia's independence at the time when the country was part of Austria-Hungary.
Born in Ostrožin (part of Gvozd) in the Kordun region (which was at the time part of the Croatian Military Frontier), Utješenović graduated law from the University of Zagreb. He worked as an advisor to Josip Jelačić at the Zagreb military command, and was a member of the Croatian parliament's legislation committee which created the bills on the establishment of the Croatian army and the abolishment of the Military Frontier and its merger with Croatia. Upon the defeat of the Hungarian Revolution of 1848 Jelačić appointed him podžupan (vice-governor) of the Varaždin County.
During the later years of Alexander von Bach's absolutism (1849–1859) he held the post of ministerial secretary in Vienna (appointed in 1856) and from 1862 to 1867 he worked as an advisor with the Croatian Court Chancellery (German: Hofkanzlei). From 1875 to 1885 he held the post of župan (governor) of the Varaždin County. He is credited with the project to build the railway connecting Varaždin and Zaprešić, the development of road infrastructure in the Zagorje region in northern Croatia, as well as the building of the Serbian Orthodox church of St. George in Varaždin.
Utješenović was also an author. In 1871 he published a collection of poems titled Vila Ostrožinska, which was followed by Sitne pjesme. He also wrote several patriotic poems, the best known of which is Uskrsnuće Jelačića bana (English: The Resurrection of Ban Jelačić), published in December 1866, which was later adapted into a well-known Croatian reveille song called "Ustani, bane".
One of Utješenović's poems written in 1842 begins,"The whole world sees morning, but in the Balkans daylight never comes." It was a lament about the condition of the ignored, backward, and divided South Slavic peoples, who in the first half of the 19th century still lived under the rule of the Austro-Hungarian Habsburg dynasty and the Turkish empire.
Utješenović died in 1890 and was buried at the Mirogoj Cemetery in Zagreb.
-----------------------
Ognjeslav Utiešenović Ostrožinski .
Novine javljaju, da je kr. dvorski savjetnik i sadašnji veliki župan varaždinski, Ognjeslav Utiešenović, odlikovan austrijskim vitezkim redom Leopolda. Ovo odlikovanje zapalo ga je za njegove znatne političke zasluge, koje je stekao lani kao banski povjerenik oko umirenja Zagorja; a za svoje upravne isto tako znatne zasluge dobio je već od prije red Franje Josipa I.
Nego Utiešenović je nabrao 1iepih zasluga i oko naše knjige: on je jedan od naših velezaslužnih veterana, koji se je od prvoga početka našega preporoda na književnom polju izticao svojimi pjesničkimi plodovi, odlikuju imi se ne samo žarkim rodoljubivim zanosom, nego i osobitom čistoćom jezika, u kojem pogledu malo je imao premaca. Budućda Utiešenović s te strane nije bio do sada nigdje ocienjen, mislimo, da ćemo ugoditi našim štiocem, ako im uz njegovu sliku i njegov život u kratko nacrtamo. Taj nacrt Utiešenovićeva života sastavio je njegov mnogogodišnji prijatelj po dobivenih od njega samoga zapiscih i uredovnih podatcih.
Ognjeslav Utiešenović rodio se je 21. kolovoza 19l7.u Ostrožinu, selu njegdašnje prve banovačke pukovine, razsutom po bregovih, te zaprema više prostora od grada Beča, ma da ima samo 80 kuća. Porodica Utiešenovića je, prema tradiciji, ogranak slavne u 16. stoljeću obitelji Utiešenovića, iz koje je potekao i glasoviti državnik i diplomat Gjorgje Utiešenović , kardinal i biskup varaždinski, zvan obično Martinusius (to će reći Martinović). Na to sluti i pridjevak sadašnjih ostrožinskih Utiešenovića "Biskupi", pa i to, da se je njihov šukundjed u prvoj polovici 18. stoljeća zbilja iz Like u Ostrožin doselio; a zna se iz povjesti, da su Utiešenovići u 16. vieku imali u Lici velika imanja i grad Bartak blizu Počitelja. Nego kao mnoge druge plemićke porodice tako su i Utiešenovići za krajiške sisteme izgubili sva plemićka preimućstva i sasvim osiromašili, pokle su bili Turci Liku osvojili.
Otac Ognjeslavov Matija bio je stražmeštar 1. banovačke pukovine, inače čovjek ugledan i dobro obrazovan, jer je bio izučio za francezke vlade kod nas francezke škole, te je govorio i pisao osim materinskoga jezika i njemački, francezki i talijanski. Mati Simica, rodom Kukulj, bila je žena krasna, pametna i govora uprav zlatousta. Kao što Goethe piše za sebe, da mu je od matere ostala "die Lust zum fabuliren“: tako je i naš Ognjan od svoje majčice ljeporječice baštinio onaj krasni jezik, kojim je svoja pjesnička djela napisao.
Otac dade sinčića u krajiške škole; nu godine 1831. jao i pomagaj! Otac morade u zlosretnu Italiju na vojski da brani tudja priestolja. Prije svoga polazka bio je jošt uzvišen na vodja, pa kad mu je sinčić pismeno čestitao u Glinu, odgovori mu otac evo ove žalostive rieči, koje su se Ognjanu duboko u srdce usjekle: „Liebes Kind. Es ist wahr, dass ich von hoher Stelle zum Führer befördert bin, abel' zu deinem geringen Vergnügen, da ich ins Feld ziehen und dich mit deinem Bruder und deine Mutter im Elend zurücklassen muss". Ove smo rieči naveli doslovce, jer označuju lapidarnim stilom svu tugu i nevolju ondašnjega krajišnika, dapače svu poviest krajine. Istinu tih rieči izkusi i naš Ognjan, jer su sad nastale po njega i njegove četiri crne godine, ma da je otac i pošiljao od svoje malene plaće polovicu kući, te su dječaci kukavno životareči polazili i nadalje školu. Tako je skrajna bieda ogorčavala prvu mladost našega Ognjena dok se otac g. 1835. nije iz Italije povratio, te ga je na Rieku u pisaru financijalnoga ravnateljstva opremio, gdje je dvie godine pisario i uz to marljivo talijanski francezki učio. Nevideći ondje nade kakvu napredku, otidje u Zagreb k c. kr. vojnomu zapovjedničtvu kao vježbanik, gdje je uz to gimnazijalne nauke kao privatista učio, sam poučavao djecu, da podmiri svoje potrebice. Nu do skora postane računarskim činovnikom, a god. 1842. upravnim poručnikom u Karlovcu, pošto je s dobrin uspjehom položio državni izpit, propisan za upravne činovnike krajiške.
Težeči za sustavnom obrazovanošću, nastavi u Karlovcu uz tegobnu svoju službu studium humanitarnih nauka po imenu i latinskoga jezika, u čem mu je na ruku išao prijatelj Makso Prica, te je uz njega čitavoga Vergilija proučio, a zavirio bome i u filosofiju. Tu mu se najbolji svidi i upravo omili nauk eleatične filozofijske škole, po kojem je vaskolik sviet jedna jedincata cjelina, a ta ista podjedno i božanstvo. O tom uzvišenom zamišljaju, koji u naše doba, otriebljen svakojake troske, sve to više mah uzimlje, osovi mu se duh za čitav život.
U Karlovcu mu prvi put prava sreća posluži, te dodje kao pobočnik k Josipu Pukšecu Murskomu, upravnomu satniku na glasu. Kako mu je bio ovaj potonji prvim učiteljem u praktičnoj upravi, tako njegova vrlo duhovita i obrazovana gospodja pravom uzgojiteljicom u socijalnon pogledu. Za to je mladi U. njihove kćerke učio fran cezki. Ele razlažući gramatiku zagledao se je u liepe oči angjeoske duše Dragojle, najstarije kćerke (a sestre glasovite poslije pjevačice Mursko), kojoj se je opet lik Ognjanov u srdce ušuljao : pa kao što se već obično dogadja, kada "dvoje milih uzporedo raste", - gramatika se završi vjenčanjem.
Poradi srodstva sa svojim poglavarom bude U. premješten u Rujevac na turskoj medji kao upravni činovnik, gdje ga je zatekla i godina 1848., koja je njegovoj upravnoj vještini širom vrata otvorila. Jer budući već onda poznat, ne samo kao izvrstan, temeljito obrazovan upravnik, nego i kao pjesnik-rodoljub, pozove ga Jelačić-ban u saborski odbor za krajiške reforme, za koji je U. izradio čitav operat, a njim upravo na glas izišao. Uz to je položio na zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji s najboljim uspjehom izpite iz nauka pravoslovnih i tako se može za njega kazati, ne samo da je samouk, nego i ono što Englezi kažu "self-made man", to će reći, čovjek, koji je sve svojom snagom postao.
Sve do godine 1851. služio je U. što kod vojnoga zapovjedničtva, što u bojnom odsjeku banske vlade tako uspješno, da je bio pomenute godine kod ondašnjega preustrojstva naše domovine na svoje veliko čudo imenovan odmah 1. podžupanom u Varaždinu, (a sam je bio molio samo mjesto perovodje kod banske vlade). U toj samostalnoj službi razvio je bio već prvih godina tako uspješnu radinost, da je god. 1856. povišen na ministarskoga tajnika i pozvan u Beč k ministarstvu nutrnjih poslova. Ovdje je službovao do godine 1862., kadno je bio uzvišen na dvorskoga savjetnika kod naše ondašnje dvorske kancelarije. Pošto je godine 1867. barun Kušević postao kancelarom, bude u najvrstnije doba stavljen u mir, baš samo radi svoga poznatoga patriotizma. Nego iza pada magjaronske gospoštine evo ga opet reaktivirana kao pravoga dvorskoga savjetnika, a god. 1875. postade velikim županom varaždinskim. Kao takov nastavlja do danas svejednako svoju g. 1856. premještajem u Beč prekinutu upravnu djelatnost.
Ognjeslav U. govori i piše, kao malo Hrvata, hrvatsko-srbski, njemački, francezki i talijanski, a razumije dobro i latinski. On bijaše već u krajini cienjen kao vješt i revan upravni častnik. Al kod civila razvi u praktičnoj službi toliku upravnu djelatnost i razboritu en eržiju, daje tim upravo na glas izišao i stekao častno ime "prvoga .praktičnoga upravnika u čitavoj zemlji" svojim postojanim i dosljednim nastojanjem oko . unapredjivanja obće dobrobiti u svom području. Osobito mu je k srdcu priraslo stvaranje shodnih obćila, uredjivanje rieka i potoka, osnivanje vodovoda; gradjenje liepih škola itd. Kao što dokazuju uredovni izvještaji, uredjeno je za njegove uprave u podžupaniji varaždinskoj preko 300 kilometara zemaljskih, kotarskih i obćinskih puteva, a na njih sagradjeno iz nova 250 mostova i preko 100 njih prenapravljeno. Osim toga prosječeno je (al još ne naveženo) preko 100 kilom. obćinskih puteva. Ako je već ovimi gradjevinami svoju podžupaniju liepo nakitio, još ju je više zadužio zahvalnošću prama sebi tim, što je za 50 kilometara strmih puteva, na. kojih se je marva zatirala, preložio tako, da je te vrleti vještim obilaženjem brda i strmeni rek bi poravnao.
Kolika je blagodat izkazana varaždinskoj podžupanji tim prosiecanjem novih puteva i preloženjem strmih cesta, to nam kazuje zahvalnost ondašnjega pučanstva, koje je u to ime Utiešenoviću tri spomenika postavilo, jedan u Višnici (još god. 1854.), drugi kod Bednje (1855.), a treći lani na medji štajerskoj, i nespominjući množinu za zahvalnica od raznih korporacija mu pri poslanih i od županijske skupštine svake godine votiranih.
Uz to je nastojanjem U-a utvrdjena dravska obala na više mjesta, te zaštićena podravska sela od pogubnih, poplava, pak uredjeno i pročišćeno većih i manjih potoka u duljini od 375 kilometara. Iz Bednje i Plitvice izvadjeno je vitlom preko 4000 klada i panjeva, koji su dašto redovitu tieku vode neizmjerno smetali. Tim s tko uklonjene prekomjerne poplavice mnogih sela, koja su iza svake oveće kiše pod vodom stajala, a povraćeno kulturi mnoštvo rodne zemlje, odprije trstikom i šašem zarasle.
Mnoge liepe učione glasaju takodjer jasno revnost U-ćevu ne samo oko unapredjenja materijalne dobrobit nego i oko širenja pučke prosvjete.
Nije nikakva majstorija izvesti ovakova djela s tisućami novca i sa štopom inženira, koji bi samo izvodili zapoviedi izdate im iz veliko-županske pisarnice. Nego U. je do godine 1856. gradio puteve bez državne podpore, a ponajviše i bez inženira, samo radinom silom interesenta, koje je valjalo nagovaranjem i poukom ma koristi takve radnje skloniti na dobrovoljno djelo. - Mnogo je ljudi vidjalo velikoga župana Utiešenovića, gdje obilazi pješke brda i dol ove s inženiri, il se vere kroz guste šume i šikare, da pronadje shodan smjer za nove puteve; dapače kako sam glavom nivellira nove poteze vratolomnoga puta u Varaždinske toplice. Isto tako je pješke obišao s povjerenstvom potok Plitvicu sve do njenog ušća u Dravu (10 milja), a Bednju od Trakošćana do blizu Bukovca (12 milja), da se ustanovi, što treba regulaciji tih štetonosnih potoka.
Nagoviestiv u kratko ovu upravnu djelatnost Utiešenovića, pitamo: ima li koji drugi naš upravni činovnik koji bi se s njim u tom pogledu mogao uzporediti? U. doista zaslužio častno ime prvoga upravnoga činovnika naše domovine. Spomenuli smo gore, da su ga u to ime zapale mnoge zahvalnice i pohvalnice obćinstva, priznavajućega blagodatnost njegovih djela; al eto čuda, od svojih poglavara nesteče (od godine 1852., kad je dobio red Franje Josipa 1.) nikada za svoje očevidne zasluge niti priznanja, niti pohvale; dapače je notorno, da ga je prvašnji ban namjeravao maknuti iz Varaždina, jer je bio njegovo mjesto namienio svom čovjeku, koji u javnoj službi nikada ni služio nije. - Trebalo je, da se Zagorje digne na oružje, pak da poda U-ću priliku, kako će steći i političkih zasluga (preko svoje volje; jer inače zazire od političke borbe) -bude na predlog baruna Ramberga ovih dana odlikovan viteškim redom Leopolda.
U. je u svom uredovanju prama svakomu susretljiv, ako inače i ozbiljan, a prama nižim blag, al kad nije kamo, borne i strog, jer mu se nemar i nebriga činovnika čini prava strahota i grieh prama domovini. U ostalonu on im prednjači dobrim primjerom. To je povoda dalo te su ga njeki, kojim nije taj primjer bio po ćudi) prozvali birokratom. Na pitanje: "zašto ga tim imenom krsti", odgovori jedan njegov tužitelj: "kako nebi, kad on već u 8 sati dolazi u bureau -. Pak na dalje pitanje : "što ondje radi?" prihvati tužitelj: "a piše, više puta do kasno doba noći uredovna pisma". Ja pako pomislih:"daj nam bože puno takvih birokrata !"
Drugi mu prigovaraju, da je srbski fanatik. Ovo se može protezati il na vjeru il na narodnost. Ako na vjeru, onda je to upravo ne smisao; jer pristaša eleatske filozofske škole ne može biti absolutno nikakvim religioznim zanešenikom. Ako se to pako poteže na narodnost, onda je kleveta; jer U. drži, uprav onako kao što i pokojni mu prijatelj Preradović, Hrvate i Srbe za jedan narod, a hrvatsku Liku za svoju pradomovinu, zato i ljubi Hrvatsku svim žarom pravoga domoljuba.
Danas smo U-ća razgledali kao javnoga činovnika; u budućem pako broju ocienit ćemo njegovu književnu radnju.
U Prvašnjem broju razmatrali smo činovnički djelatnost Utiešenovićevu i to s dva razloga, prvo da se vidi, koliko je zavriedio na tom polju, drugo zato, da se razumie, zašto nisu njegovi književni poslovi (koje idemo sada da ocienimo) jošt obilatiji, čemu bi se prema vanrednoj radinosti Utiešenovičevoj nadati mogli. Nu posmotriv, koliko mu je vremena trebalo, da izvede svoje velike upravne osnove, ne ćemo se tomu čuditi. što nije toga više napisao, dapače divit ćemo se, kako je smogao potrebito vrieme za svoje obsežne literarne radnje. Ova njegova književna djelatnost zasieca u politiku, upravu i beletristiku. Svaku struku ćemo napose pregledati.
Prvi njegov politički spis bijaše razprava napisana godine 1848. "o konstituiranju Austrije po načelu narodne ravnopravnosti", koja je bila i na njemački jezik prevedena i g. 1861. napose štampana, dakle baš u oči zamišljanoga dualizma. Možemo pod stalno uzeti, da se gibanje političkoga oceana ove monarkije neće utaložiti. dok se ne bude obziralo na ideje, što ih je godina 1848. uzljuljala, te su u knjizi razložene. Ovaj spis, imajući za stanovište jedinstvo monarkije uza slobodu pojedinih naroda, steče u načelu priznanje i viših bečkih krugova; al nije onda majka rodila junaka, koji bi bio podoban izvesti njegovu osnovu.
Druga znamenita Utiešenovićeva knjiga izašla je g 1859. u Beču pod naslovom "Die Haus-Communionen der Sudslaven". U njoj se razlaže potanko narav naše zadruge, institucije Bečlijam sasvim nepoznate i zato prezirane. Referada o tom predmetu povjerena je bila za ministarstva Bachova ministarskomu savjetniku M. koji na privatnu požurku tajnika U-ća, da bi se za druge prema njihovoj naravi uredile, odvrati: "Ja neću da znadem za kakvo zakonsko uredjenje tih vaših zadruga; neka ta ludorija propane čim prije, tim bolje". U., poznajuć iz izkustva znamenitost toga agrarnoga i socialnoga pitanja, pa zabrinut za boljak svoga naroda napisa navedenu knjigu kao protest proti namišljajem pomenutoga ministarskoga savjetnika, i preda jedan otisak ondašnjemu ministru redarstva, gjeneralu Kempenu. Ovaj, jer je od prije služio kao brigadir u Petrinji, poznavao je važnost zadruge, uručio caru U-ćevu knjigu i obaviestio ga o stvari, pak U-ću izhodio audienciju kod cara. U. se potuži nj. veličanstvu na min. savjetnika M. i razloži pogubnost njegove namjere. Na to car obeća, da će izdati naredbu rad skoroga riešenja toga predmeta, pak ju i zbilja izdade ondašnjemu ministru Bachu. Ali gle nevolje! Malo je postajalo vrieme, eto ti talijanskoga rata od g. 1859., Bach pade i zadružno pitanje osta neriešeno. Novomu ministru nutrnjih poslova, grofu Goluchovskomu, predade U. spomenicu o tom; al prije nego je bila riešena, odstupi i taj; dodje Schmerling, nastupi dualizam, i tako se je razprava o uredjenju zadruga povlačila sve do godine 1874., kad no ju hrvatski sabor rieši baš u duhu ministarskog savjetnika M., a (kako se sada obćenito priznaje) na golemu štetu našega puka. Jer zadruga je bila razsuta: al s tim je nastalo obće razsulo, buduć da na mjesto zadruge nije bio zaveden kakav drugi sustav, nego samo diobam bez kraja i konca širom vrata otvorena, pak i sam postupak diobeni tako zapleten, da kod diobe imaju obično najveću korist oni, koji diele, a ne oni, kojim se dieli. Posljedak je takvomu ukinuću zadruga užasno osiromašenje puka. Eto sreće, da se naši otci domovine nisu oglušili obrazloženim predlogom pomenute knjige. pak da su barem ustanovili, kao prielaz u nove odnošaje, minimum diela, izpod kojega se ne smie dieliti!
Godine 1860. počela se je preustrojavati naša monarkija na ustavnu, a na temelju listopadske diplome; al na nevoljnu krajinu gospoda sasvim zaboraviše, kao da i ne spada u područje te diplome. To se našemu U-ću, koji je do dna poznavao težko breme krajiškoga sustava, nade na žao, te ne mogav odoljeti patriotićkoj boli, napisa i god. 1861. izdade na svjetlo izvrstnu knjigu: "Die Militargranze und die Verfassung". I ova je knjiga živ protest proti iznimnomu neustavnomu stanju krajine naprama listopadskoj povelji. Buduć da bečka gospoda nisu ni čuti htjela za kakvu reformu krajine, naračuna im pisac brojevi. koliko nerazmjerno više davaše krajina krvavoga poreza nego li druge zemlje austrijskoga carstva, te dokazujuć nepravdu njoj nanešenu zagovaraše uvedenje ustava - u doba, kad na to u viših krugovih niti ne pomišljahu. U. podnese svoju knjigu caru-kralju i svim bečkim ministrom, unatoč opomenam visoke gospode, neka toga ne čini, da si carrieru ne pokvari; jer se je uprav onda o tom radilo, da postane dvorskim savjetnikom kod hrvatske dvorske kancelarije; pa znade se, da onakva velika gospoda ne primaju savjeta, a kamo li opomena i čitavih propoviedi od jednoga ministarskoga tajnika. Nu njegov patriotizam svlada osobni interes; a postupak mu neosta bez ploda. Do skora zatim bude sazvana dvorska komisija pod predsjedničtvom baruna Josipa Filipovića, te krajini budu namienjene mnoge reforme, nit se je tomu tko već protivio. Te su se reforme završile napokon pod punim spojenjem krajine sa materom-zemljom.
Godine 1869. izdade opet posebno djelo o krajini: "Die Militargranzfrage".
Mjesto kritike ponovit ćemo ovdje, što je medju ostalim izlazeći onda "Zatočnik" u broju 49. o toj knjizi kazao: "Tko ju uzme čitati, pročitati će ju bez sumnje na jedan dušak. Pisana je velikim oštroumjem, živim i dosjetljivim slogom, a tolikom ljubavju za krajinu i monarhiju, da se ne može drugo ni misliti, nego da ju je pisao vjeran sin i patriot krajiški, Sve što se krajine tiče, grupira pisac u krasnoj slici harmonično oko predmeta, o kojem piše, i pokazuje neobično majstorstvo."
Iste godine izašle su u Biogradu istoga pisca "Misli o važnosti, pravcu i sredstvima unapredjivanja književnosti srbsko-hrvatske". Ima tu zbilja puno zrela zrnja, koje bi trebalo posijati, da urodi plodom.
Ne znamo na pamet, a knjige ne imamo pred sobom, koje godine je izašla na svjetlo U-ćeva "Osnova o utemeljenju narodne vojske", koja je bila od vještaka vrlo dobro primljena, pak bi to bio doisto najshodniji kalup za naše domobranstvo, kad bi ga naš sabor uredjivao.
Oko godine 1862. zametnula se je krasna misao, da bi trebalo Hrvatsku i Slavoniju željeznicom uzduž prepasati. Ta bi željeznica imala bila teći od Zemuna na Djakovo, Požegu, Sisak, Karlovac do Rieke. Hrvatska dvorska kancelarija prihvati tu zamisao, i U., kao njezin izvjestitelj, napiše o tom god. 1865. čitavu knjigu pod naslovom, Das Donau-Adria-Bahnnetz", u kojoj dokazuje veliku korist takve željeznice, ne samo po našu domovinu nego i po samu Ugarsku, dapače po cielu monarkiju.Svoje dokazivanje podupro je potrebitimi podatci i preglednimi zemljokazi (kartami). Na predlog hrvatske dvorske kancelarije dobila je ova pruga u načelu previšnju sankciju god. 1863., te se je bilo već ozbiljno počelo raditi o njezinu izvedenju : kad al eto podje Magjarom za rukom srušiti našu dvorsku kancelariju, a tim osujetiti gradjenje pomenute željeznice, koja njihovim egoističkim namjeram nije išla u račun. Da zasliepi Slavonce, podnese ministarstvo saboru osnovu zakona o gradjenju željeznice iz Osieka preko Požege u Sisak. Slavonski zvekani naliepiše zbilja na taj liepak i oduševljenju za Magjare nebijaše kraja ni konca. Al kad tamo, sankcionirani već zakon bude opet opozvan, pa željene željeznice ne ima do dana današnjega.
Godine 1879. izdao je U. na svjetlo liepu knjižicu pod naslovom" Die Naturschätze im nördlichen Kroatien", u kojoj iztiče obilje kamena ugljena i drugih ruda, što ih ima u sjevero-zapadnom dielu Hrvatske. Knjižici je priložena geologična karta, a namjera joj je svratiti obću pažnju industrije na prirodno bogatstvo Hrvatske, što joj i prilično za rukom podje. Ova knjižica je pod jedno najbolja motivacija zagorske željeznice oko koje je U. takodjer iza svih sila nastojao.
Ovo je djelce potaklo "Geologische Reichsanstalt" u Beču, te je imenovalo U-ća svojim dopisujucim članom.
Kako se odavle razabire, U. je posvetio svoje svake sebičnosti prosto pero sve samo predmetom obće koristnim. Al osim ovoga oduševljenja za realne interese domovine ima u njegovoj pjesničkoj duši i zanosa idealnoga, što mu kadkad pomaže prevaliti i tegobe trudnoga upravnoga zvanja. Već kao mlad momak izadje na glas svojom prekrasnom pjesmom "Jeka od Balkana", koja počimlje: "Svemu svietu sviće zora, kod Balkana neima dana" itd., a podpisana je "Ognjeslav Ostrožinski". Pjesmu je bio poslao U-cev drug Dane Stanisavljević u glasovite ondašnje novine „Augsburger Allgemeine Zeitung", gdje je svjetlo ugledala ne samo u njemačkom prievodu, nego i u srbsko-hrvatskom izvorniku. Pjesma se je po svem slavenskom svietu s udivljenjem čitala, ter Ivan Kollar podiže pjesniku liep spomenik posebnim sonetom u svojoj "Slavi dceri". Kod nas se je pako posvuda deklamovala i mnogu je suzu iz oka izmamila, dapače skupštinu varaždinske županije je potakla, da je na vladu Metternichovu upravila predstavku na korist kršćana u Turskoj. Nego buduc je svatko znao, da svemogući Metternich tursku vladu štiti, zadivili su se ljudi smjelosti jednoga upravnoga poručnika, koji se usudio pozivati svu Evropu na boj proti Turčinu, Za čudo je doista, što nije radi te pjesme nastradao.
Za istom svrhom, za oslobodjenjem kršćanstva od turskoga jarma, ide U. u svojoj većoj epskoj pjevaniji "Nedjeljko", koja je god. 1860. sviet ugledala, pak iznova preradjena i umnožena leži već njekoliko godina u prekletčiću U-ćeva pisaćega stola. U tom lirsko-epskom pjesmotvoru uzimlju se kršćani u Turskoj kao progonjeni novi Izrael u bibličkom smislu, uzdišući u novom sužanjstvu faraonskom. Ovim paralelizmom dobiva pjesnik motiva u Davidovih psalmih i u drugih tužaljkah sv. pisma, da poput mozaika naniže svete ove pjesme i da njimi nakiti službu božju, koju služi "gotov svetac, protopop Nedjeljko", na vilovnoj gori Urvini, a na Štaroj gori (Balkanu). Posve je krivo mnienje njekoga kritika, kao da se u "Nedjeljku" ide za vjerskom ili ascetičkom mistikom; već tu religiozni motivi služe političnoj svrh i epskoga čina.
Još jedna knjiga istoga pisca postala je vrlo popularna, a to je prievod "psaltira'" u stihu i jeziku naših narodnih pjesama. Ta je knjiga izašla god. 1868. pod naslovom "Psalmi Davidovi".
Već godine 1845. izdao je bio U. svoju" Vilu Ostrožinsku" t. j. sbirku lirskih i epskih pjesama, spjevanih od god. 1842. do god. 1845, koja je bila od občinstva vrlo povoljno dočekana, jer se je odlikovala, kao malo koja za ono doba, i jezikom, i sadržajem, Cienu knjizi je umnožio dodatak: "Misli krasnih umjetnosti". Ovo je prvi pokušaj hrvatske estetike. Godine 1871. izašlo je od nje drugo pomnožano izdanje.
Ne ima ovdje mjesta potankomu razglabanju Utiešenovićeva pjesničtva: stežemo se na ono, što o njem piše Novaković u svojoj poviesti književnosti, gdje Utiešenoviča kao pjesnika stavlja uzporedo s Mažuranićem i osobito hvali njegova Nedjeljka.
Već smo u prvašnjem broju spomenuli, da je bio U. god. 1867., u najvećem naponu svoje duševne i tjelesne snage, stavljen u mir kao dvorski savjetnik hrvatske kancelarije, kojom je onda ravnao mudri Kušević sa još mudrijim E. Jellačićem. Nu tragikomičan je neposredan povod tomu umirovljenju; da je živio stari Oxenstierna i da ga je čuo, jamačno bi uzkliknuo bio: "quam parva sapientia regitur Croatia!" to će reći:"Ele je malo trebalo pameti, da tko bude magjaronski kancelar Hrvatske."
Pomenute godine čitala se evo ova pričica pokojnom ruskom caru Aleksandru II. Njegova supruga zvala se je Aleksandra Fedorovna, pak isto ime nosio jedan ratni brod, koji se je baš onda desio u luci, da se izpravi, po imenu i šuperi (kalafati). Šećuć car po morskoj obali zapazi mornara, gdje nekamo žurno trči, pa ga ustavi i zapita, kamo letiv. Mornar odgovori: Идy коноплять Александрy Фёдоровнy." Car se u prvi mah osupne, al doskora se dosjeti i smijući se pohiti dalje.
Ljeti godine 1867. tražio je U. u Beču dadilju za svoje troje malene djece. Njegov prijatelj, činovnik i šaljivdžija, preporuči mu djevojku, pravu pravcatu Bečanku iz Lerchenfelda, i pošalje ju u dvorsku kancelariju sa svojom posjetnicom, da se prikaže U-ću. Toga radi napiše na otvorenu posjetnicu ćirilicom ove rieči: Шаљем вам нову Александрy Фёдоровнy. Njeki uhoda pomenutoga E. J-a sretne djevojku na stubah i zapita ju, koga traži. Ona mu pokaže posietnicu, pak on pročitav prijavi svomu gospodaru, da je U. uzeo u službu pravu pravcatu Ruskinju Aleksandru Fedorovnu. Eto ti dovoljna razloga, da ga obiede rusizmom i stave u mir. Najljepše je, da on te tobožnje Ruskinje nije niti na čas u službn primio, jer je medjutim već drugu bio pogodio.
Sve je to U. doznao stoprv onda, kad je već dobio svoj odpustni dekret, pak je propitivao svoga šefa, zašto se je to učinilo. Njegovo razjašnjenje zapanjilo je bome šefa; al je došlo dašto po nehari. Šef mu obeća, da će učinjenu pogrešku popraviti; ele mu ne dotječe vremena, jer i sam pade.
Dobivenu nehotičnu dokolicu upotrebi U. vrlo koristno na proučavanje spisa u državnih arkivih, potežućih se na život i djelovanje glasovitoga državnika kardinala i kr. namjestnika Ugarske i Erdelja, redovnika Gjorgja Utiešenoviča, poznatoga pod imenom Martinusius (Martinušević), kojega dade zlo upućen car Ferdinando iz potaje smaknuti, jer je tobož htio izdati Ugarsku Turčinu,
Plod toga proučavanja bijaše "životopis kardinala Gjorgja Utiešenovića, s njegovom slikom i nacrtom rodnoga mu grada", koji je god. 1880. u Radu jugoslavenske akademije izašao, a prilozi su u "Starinah" štampani. poslije izadje i njemački prievod toga djela, u kojem je U. svoga imenjaka od svake sumnje oprao, njegovo postupanje prama Turćinu temeljito opravdao, pa dokazao, da je ono ubojstvo bilo pravi Kabinetsmord. - Nije uz to U. niti javorove gusle sasvim odnemario, već je više· puta zapjevao, a kod svake nove pjesme dokazao, da su mu žice svejednako skladne. Osobito se dopade krasna pjesma "Potres", spjevana iza potresa zagrebačkoga, pak namienjena potresnim stradaocem. Pjesma bila je prevedena poslije i na njemački i na magjarski jezik, pa toliko se je razpačalo (5 do 6000 komada), da je čist prihod iznosio preko 400 for.
Posljednji put izišao je U. na glas lani kao vladni povjerenik u pobunjenom Zagorju, da ga umiri.
Narod je bio ustao na sve što je magjarsko s razloga smiešnih (n. pr. da će morati plaćati porez na ženu, djecu, brkove itd.), al bome i valjanih (n. pr. radi poreznih zloporaba, radi korupcije njekojih činovnika itd.). U. se primi svom energijom toga novoga važnoga, nego i opasnoga zvanja. Uz razvoj sile vojne porazmještene na shodnih mjestih, podje mu za rukom, da je za malo vremena utišao bunu, a da nije mnogo. krvi proliveno. Tad pristupi k drugomu dielu namienjene si zadaće, naime trajnomu moralnomu umirenju zagorskoga pučanstva od 200.000 duša. Toga radi obidje sve političke obćine i sazove zastupstva njihova u sjednice, da sazna prave razloge nezadovoljstva. Razabrav sve, pak i nekorektno postupanje mnogih obćinskih činovnika, ukloni njih dvanaestoricu, a narod pouči i umiri, upućujući ga na zakoniti put radi svojih potežkoča i pritužba.
Pokle je svoju zadaću sasvim izvršio, sjeti se zlatne izreke La Rochetoucaulda, koji veli: "Le plus beau droit de la fidélite est de dire la vérité“ (Najljepše je pravo vjernosti: govorit istinu.) Prema tomu opisao je riedkom iskrenosti državnoga činovnika, rek bi u fotografičnoj slici, pravo stanje političko, materijalno i duševno zagorskoga puka, ne zatajiv ničega ni prama gore ni prama dolje; odkrio rane žiteljstva i naznačio jim liek. Sve ovo sabra u memorandum i podnese ga kr. povjereniku gjeneralu konjaničtva baron u Rambergu, koji mu izjavi pismeno svoje podpuno zadovoljstvo poradi osobite vještine i okretnosti, pak i velike požrtvovnosti, što je radeč i putujući dan i noć uz razmjerno kratko vrieme javni mir i poredak uzpostavio. I njegovo c. i kr. veličanstvo izrazi mu ustmeno svoje previšnje zadovoljstvo s njegovim obzirnim i uspješnim postupanjem u tako delikatnoj zadaći. Kao što smo već spomenuli, odlikovan je bio U. za te svoje najnovije zasluge vitežkim redom Leopolda.
Ovim sjajnim uspjehom podigao je U. ugled ne samo nižim, nego i višim oblastim, a pučanstvo ga nova dobročinstva na novo blagosivlje.
About the Book
Dejan Stojanović, Sunce sebe gleda, Književna reč, Beograd, 1999
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
THE SUN WATCHES ITSELF
The second collection of Dejan Stojanovic's verse, "The Sun is Watching Itself," is covered by a metaphysical and philosophical veil. Eleven segments are connected by these two abstract approaches and by such key images as a circle, suggesting infinity, and silence, reflecting space and eternity. The circle serves as a powerful symbol and a device of the perpetual in this poetry: "the end without endlessness is only a new beginning," claims the poet. Thus, one of the poems bears the title "God and Circle," symbolizing the perennial search for an exit and the eventual finding of one, which only leads into another circle and to continuous evolution. This prompts Stojanovic to pose the question "Is God himself a Circle?"--implying that God is endless and ever present.
Although concise, the poems convey in a powerful and specific manner messages from the triad circle-God-eternity, connected by man's destiny and the poet's concept of human life and origins, and of the universe itself. In other words, microcosmic observations lead to macrocosmic revelations and didactic conclusions. The poems seem to teach us what is obvious in the context of common sense, often surprisingly remote to the modern man.
In terms of style and format, the author has a coextensional approach; he uses relatively simple expressions and words in an interplay of brilliant meanings that bring about highly complex but easily readable structures. If elegance is represented by simplicity, then these are some of the most elegant verses imaginable; unadorned verses that are a source of beauty and wisdom.
Stojanovic's perceptions of light and darkness, of fantasy and reality, of truth and falsehood present us with a circular format of infinity and resurrection.
The format has its logical beginning and end. "The Sun is Watching Itself" begins with poems dedicated to God and the universe, then descends from the metaphysical to the philosophical, focusing on more ordinary such us the symbolic meaning of a stone, a game, a place, silence, hopelessness, and the question "Is it possible to write a poem?" Stojanovic's collection might well serve as an affirmative answer to this question. The poet has taken us on a long journey from God and universe to our everyday world. We all seem to be a part of a circle, says the author, searching for the eternal in the universe, only to realize the finality of life on earth. The poet's message is doubly effective for its extraordinary, soul-searching content and its reflective, powerful language.
-Branko Mikasinovich, Washington, D.C.
WLT World Literature Today, A Literary Quarterly of the University of Oklahoma, Norman, Oklahoma
Volume 74, Number 2, Page 442, Spring 2000
SOLARNI KRUG ISTINE
Već sa prvom zbirkom ("Krugovanje") Dejan Stojanović je kvalitativno značajno postulirao svoj poetički credo i simbolički kompleks tako da uz pomoć njega može uspešno da se prati obimno koncipirana celina, kontinuitet i preokupacije, drama pesničkog stvaranja u borbi za istinu i traženje smisaonosti kroz kreaciju u zbirci "Sunce sebe gleda." Kroz poetičku prizmu narečenih zbirki jasno se sagledava i poetsko "vjeruju" Dejana Stojanovića koje bi bilo najbliže Nastasijevićevoj misli da bi trebalo prožeti se poezijom, a ne samo dodirnuti je. Pesnik sa prvom zbirkom prihvata izazov, koji još bolje značenjski produbljuje u drugoj; odricanje od moderne koja je sama sebi svrha, opredeljujući se da pesničkim simbolima iskaže univerzalnu dramatičnost.
Pesnik, i kada je osećanje slobode u njemu jedna od osnovnih dominanti osećanja sveta, ne može se oteti utisku da je još samo jedna karika u lancu potvrđivanja i nastavljanja volje onih spodoba koje iz dubina nebića izlaze na svetlo dana, zauzimajući sebi svojstvena i primerena mesta u hipokriziji, oportunizmu i egocentričnom konformizmu naših dana. Otuda je u poeziji Dejana Stojanovića put ka suštini i istini poetički i smisleno lociran "s druge strane vida" ("Krugovanje") dok se formalno poigravanje smislom reči—koje na planu metafizičkog usložnjavanja povlači razgranato poigravanje značenjem—prepliće sa nepomućenom verom u pročišćujuću ulogu reči. Profetska uloga poezije u prizivanju i ovekovečavanju kataklizme totalitarnog sveta daruje ontološki pečat postojanja svemu; u rekombinacijama i specifičnim međuodnosima i višnjoj harmoniji između stvari iz fundusa očiglednosti. Osluškivanje pulsacija bića izjednačeno je sa osluškivanjem večnosti koja vaskrsava u poetskoj matrici saznanja o nepreglednosti i, u isto vreme, uniženosti bića u odnosu na apsolut, ciji je pečat jasno utisnut u svakodnevnu pojavnost. Samim tim kategorije vanljudskog počivaju u metaforama i slikama sveta koji se atomizira u supstancijalni praelement smisla; u prapočelo, odakle se ponovo vaspostavlja pod blagotvornim utiskom i oblikom pesme.
Poniranje u nemušte i tajinske zone bica, osetljivost i pažljivost u građenju lirskog subjekta, imaginativni spojevi prepuni duhovne osetljivosti, od velike većine pesama zbirke "Sunce sebe gleda" stvaraju univerzalne simbole poetski rafinovane imaginacije, fantazijskih obasjanja i pazljivo odabranih folklornih rudimenata pamćenja izniklih iz našeg tla. Jezički senzibil uvodi nova značenja u poznate relacije; svetlo i tama—oportuna simbolika sna, pretvaraju se u okolnosti stvaranja, tišina prerasta u dinamično stanje unutrašnje molitve, a istina, kroz potrage za njenim ontološkim parametrima—preispitivanjem nutrine, postaje samosvojno stanje izopštenih i jurodivih umova. Upravo takvo posedovanje istine, kao unutrašnjeg osećanja i kao istupa iz sebe, u poetskom ludensu Dejana Stojanovića povlači irinijske i sarkastične linije pevanja; asketskog izrugivanja svetu materije, hipokrizije i prosečnosti, suprotstavljanja istine jedinke (bića) "istini" mase (kolektivnog zla utemeljenog u ne-bicu). Pozicija čoveka samca jeste pozicija pesnika u odnosu na, do obezličenja multiplikovan, organon vaskolikog sveta.
Stišani tonovi gradacije simbola, stvaranje specifične hijerarhije, traženje sebe u drugima i drugih u sebi, elementarizuju u ovoj zbirci jedinstvo kruga kao alegorični pečat apsoluta i istraživanja beskonačnosti i konačnosti zemaljskih dana. Između reči i glasova, katalizatora duhovnog i uzvišenog, apsoluta i smisla postojanja, sugestivno i simbolički redukovanih stihova, do širokog narativnog zamaha, utkana je čitava ova zbirka. Ova poezija je sva u jeziku i sva od jezika. Put Nojeve barke jezika jeste njeno apsolutno znanje kojim plovi kroz žamor i bure nerazumevanja, neshvatanja i reči iz kojih je iscureo smisao kao pesak iz klepsidre sveta čije dane prepune iskušenja intenzivno proživljavamo.
-Petar V. Arbutina, 1999.
PESNIK PRED OTVORENIM VRATIMA
Dejan Stojanović, u poslednje dve godine načinio je pravi podvig: objavio je šest knjiga. Osim jedne, sve knjige pesama.
Stojanović je pesnik koji traga za savršenim pesničkim oblikom jer istovremeno traga i za apsolutnim smislom čovekovog postojanja.
"Krugovanje" (1993) je naznačilo Stojanovićev pesnički put, a nove knjige—"Sunce sebe gleda", "Znak i njegova deca", "Tvoritelj", Oblik, uz treće, dopunjeno izdanje "Krugovanja", zaokruzile su njegovo dosadašnje pesničko delo. U "Razgovorima," Dejan Stojanović je sabrao intervjue koje je početkom devedesetih godina vodio sa veoma istaknutim srpskim i stranim stvaraocima, u Beogradu, Parizu i Čikagu, a objavljivao ih je tih godina (1990-1992) u magazinu "Pogledi". Nije mala stvar naći se oči u oči sa piscima kakvi su Alek Vukadinović, Momo Kapor, Nikola Milosević, Žak Klod Vilar, Sol Belou, Stiv Tešić, Branko Mikašinović, Čarls Simić i Nadja Tesić, ili sa slikarima Petrom Omčikusom, Ljubom Popovićem, Milošem Šobajićem, Savom Rakočevićem. Umeti sa njima razgovarati na visokom, dakle njihovom nivou, postavljati im odgovarajuća, za svakog od njih dobro promišljena i pronađena pitanja, koja otključavaju brave i njihovih dela i njihovih ličnosti, to je posao koji zahteva veliko i veoma rznovrsno znanje. Nije, onda, čudo što je za ovu knjigu Dejan Stojanović dobio nagradu Matice iseljenika i Udruženja književnika Srbije za intelektualni angažman.
Knjiga pesama "Krugovanje" bila je objavljena prvi put 1993. godine, a zatim je doživela još dva izdanja, 1998 i 2000. Pesnika iz Čikaga srpska javnost je doskora poznavala samo po toj knjizi. Poznavala i cenila, što se može zaključiti iz sažete ocene Aleka Vukadinovića: "Specifičan, iznenađujuće originalan, izvan tokova kolektivno negovanih senzibiliteta i pomodnih trendova. "
I poznati američki pesnik, Čarls Simić, ima laskavo misljenje o prvoj Stojanovićevoj knjizi.: "'Krugovanje' je knjiga u kojoj sam u potpunosti uživao. Obilje lepih kratkih pesničkih formi." Ne iznenađuje ovakva Simićeva ocena, jer on kao stvaralac i prevodilac Nastasijevića i Pope zna šta je lepota kratke pesničke forme. Zato je i važno to priznanje kada ono baš od njega dolazi, a pogotovo što se odnosi na nešto sto je bitna karakteristika Stojanovića kao pesnika: za njega su reči sakralni znaci, pa se on prema njima i odnosi sa krajnjim poštovanjem, odgovornošću, uzdržanošću, koja je na samoj granici straha:
Kada bismo utvrdili
Koliko je važno da se nešto kaže
Mozda nijednu reč ne bismo napisali
("Isto")
Ali strah ne sputava pesnika. Razmišljajuci o svojoj poetici , Stojanović se prisetio majstora nad majstorima, Betovena:
"Samo praznina kad gleda / Uvek isto vidi". Praznina može da vidi samo prazninu. A čovek kada gleda vidi čoveka—mada ni njega nije lako videti, pogotovo sagledati. Pesnik, međutim, gleda kroz čoveka i vidi ono što vide pravi stvaraoci, umetnici i duhovnici—tajnu. Stojanović je, pored ostalih, napisao i dve lepe pesme o tajni. Prva "Tajna" kao da je od ovoga, čovekovog i prirodnog sveta:
Bogata i daleka
Ti nemo čekas
Gde se kriješ
Daj znak
Primi u goste
Morem opasana
Nehajna—sebi dovoljna
Nećeš da otvoriš vrata
A druga tajna, u pesmi "Tajna i istina", kao da je ona koja je u vezi, pored drugih, sa jednom, najvišom istinom, istinom nad istinama, u vezi sa samim izvorom života i postojanja, sa istinom Tvoritelja:
Ima mnogo tajni
Nemoj ih sve rešavati
Ima mnogo istina
Samo ka jednoj teži
Sve istine iz jedne dolaze
U pesmi "Blago izvora", iz tog istog ciklusa "Betoven i smrt", u knjizi "Sunce sebe gleda", Stojanović se ponovo vraća sličnoj slici početka svih početaka, ishodištu svih ishodišta, izvoru svih izvora:
Ne propusti da vidiš
Kako se cveće Suncu
Galeb vodi raduje
Primi ih u sebe
Gledaj kroz mrak
Sanjaj kroz svetlost
Ka jezgru
Iz kog si na put krenuo
Pored apsolutnih, svemirskih "vrata", Stojanović ne zaboravlja ni čovekova vrata, na kojima se, ranije ili kasnije, ugleda smrt. I ta se pesma, "Betoven i smrt" odlično uklapa u ovaj ciklus u kojem se ukrštaju simboli izlazaka i ulazaka:
Smrt je na vratima
Kaže Betoven
Da li da mu verujemo
Možda se i nije šalio
Možda je stvarno video smrt
Oči im se srele
Njemu nije imao ko da kaže
Da zaključa vrata
I da mu je rekao, Betoven ih ne bi zaključao. Nije ih zaključao ni Stojanović. Srećom po sebe i poeziju koju piše drži ih i on širom otvorena.
Sreću mu se oči sa smrću, ali i sa svetlošću.
-Aleksandar Petrov
Amerikanski Srbobran, Književni dodatak, decembar 2000.
Table of contents:
NEBOKRET
Prva Tišina, 7
Vrh i dno, 8
Omeđen beskrajem, 9
Vetrenjača, 10
Sveti plam, 11
Tačka, 12
Vasiona, 13
Cvet svemira, 14
Jesi li ili nisi 15
BOG I KRUG
Dan svemira, 19
Nebo i krug, 20
Istina kruga, 21
Bog i krug, 22
NEBOHOD
Kiša apsoluta, 25
Oblak I, 26
Oblak II, 27
Svetlost i mrak, 28
Obmana, 29
Mladi starac, 30
Večnost i trajanje, 31
Večnost i večnost, 32
Nula, 33
Brzina, 34
Beskraj i kraj, 35
MESTO ZABORAVLJENO
Ognjište, 39
Bajka i kraj, 40
Paradoks, 41
Božji šegrt, 42
Varka, 43
Čvsrta zemlja, 44
Bog je zauzet, 45
Zvezda u travi, 46
Slovo njegovo, 47
Mesto zaboravljeno, 48
Vatra, 49
Povratak, 50
KAMEN I REČ
Gde prestaje pesma, 53
Reč, 54
Prva reč, 55
Kaman i reč, 56
Slaganje reči, 57
Skrivene reči, 58
Reči nekazane, 59
Priče, 60
Hipnoza reči, 61
Nekoliko reči, 62
Ista priča, 63
Misao II, 64
Laž, 65
Istina i laž, 66
Sokrat, 67
Umor, 68
Nova reč, 69
ŠTA POSLE
Nemost, 73
Ili, 74
Pitomi zvuk, 75
Tamo i ovde I, 76
Ništa, 77
Svetiljka, 78
Ovako i onako, 79
Šta posle, 80
Vitez, 81
Vitezovi, 82
IGRE
Ne, 85
Rat, 86
Stvari, 87
Prevara, 88
Cirkus, 89
Visočanstvo, 90
Patuljak, 92
Virus duše, 93
Vrednost i promašaj, 94
Produži dan, 95
Igra I, 96
Igra II, 97
Igra III, 98
Razmišljanje naljućenog, 100
MOŽE LI SE NAPISATI PESMA
Da li postoji Bog, 103
Uvreda I, 104
Božji sin, 105
Hrist, 106
Glava, 107
Život, 108
Blesak tišine, 109
Dobrotvori, 110
Može li se napisati pesma, 111
Predah, 112
BEZIZLAZ
Oduzetost, 115
Nasamo sa sobom, 116
Ako, 117
Tamo i ovde II, 118
Apsurd, 119
Uvreda II, 120
Podvala, 121
Misao o nama, 122
Pitanje suncu, 123
Seansa, 124
Stara klupa, 125
Vrt , 126
ZVUK TIŠINE
Šapni mi svoju tajnu, 129
Mera borbe, 130
Jednostavnost, 131
Empatija, 132
Put, 133
Pakao i raj, 134
Miris polja, 135
Lek, 136
Zrak, 137
Dan, 138
BETOVEN I SMRT
Izlaz, 141
Tajna, 142
Tajna i istina, 143
Blago izvora, 144
Možda, 145
Betoven i smrt, 146
Isto, 147
EPILOG
Pakao, 151
DODATAK
Solarni krug istine, Petar V. Arbutina, 155
Beleška o piscu, 158
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Biblioteka Pismo
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 157 p. ;
LCCN: 00279202
LC: PG1419.29.T587 S86 1999
Subject: Poetry
About the Book
Dejan Stojanović, Znak i njegova deca (The Sign and Its Children), Prosveta, Beograd (Belgrade), 2000
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Savremena poezija
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 59 p. ;
LCCN: 00342681
LC: PG1419.29.T587 Z44 2000
Genre: Poetry
Subject: Reflexive Poetry
ZNAK I NJEGOVA DECA
Traganje za kompaktnijim i esencijalnijim odnosima između poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana. Simboličko i transparentno, metafizičko i magijsko formiraju koncentrične krugove značenja koji svoju jedinstvenu elementarizaciju ostvaruju u odnosu na osnovna ljudska stremljenja; ka nebeskoj i božanskoj suštini ili opijajućim ponorima bezdana apsolutnog zaborava.
-Petar V. Arbutina
PRKOS TAMNIM SILAMA
Ako je tačno da poezijom, da poetičkim delom i činom struji čist vazduh, sa svojim iskošenim, zavodničkim pogledom, još je tačnije da pesnik ulazi u reč, logos, stih, metaforu, apostrofu, kliktanje ili ćutanje, sa svojom unutrašnjom energijom. Prema pitanjima filozofije života Dejan Stojanović nema direktne afinitete. Uprkos tome, postoji u njegovom pesničkom delu nešto iz štimunga, atmosfere, "filinga", pitanja ove vrste, koja pripadaju određenoj viziji početka i kraja, inicijacije i vaskrsenja; naročito je njegova poezija takva, solidarisanje sa bujičnim, primarnim životom, kao i čudesno osećanje zore i sutona, , svetlosti i senke, nemira i spokoja, tako da iz njegovog pretapanja proizlazi isti neumorni utisak vedrine u svetlo-tamnom ili svetloljubičastom. Ta neumorna, neiscrpna vedrina Dejanove poezije nije pijana, razuzdana pomama od života, nego je većma jedan etički i estetički ponos i prkos tamnim silama i zlim ljudima. Dakako, ova vrsta vitalizma je ukorenjena u humanom, lekarskom, takođe sudbinskom zadatku; jednoj visokoj, neusiljenoj misiji čoveka koji istinu nalazi među ljudima, a ne mimo ljudi, u staklenoj kuli sebičnog, lažnoromantičnog osećanja sveta drugih, ili po priviđenju jednog bez drugog, baš kao u pesmi "Razonoda praznine".
Svaki znak je zbir znakova
Nijedan nije potpuno sam
Praznina ne broji znake
U transu pred njima gubi pamćenje
Kakav su samo izvor zadovoljstva
Ustreptali i prodorni znaci
Beskrajna praznina
Sve ih lako prima
"Traganje za kompaktnijim i esncijalnijim odnosima izmedju poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana." (Petar V. Arbutina)
Iza tih očiglednih biljega i veduta, nad kojima naoko usamljen bdi i smotri, bistro vidi i čisto sanja naš pesnik Dejan Stojanović, rasprostire se jedna neobična, koliko mitska toliko, do dnevnog reporterskog usklika, zemlja praotaca i potomaka, u istoj pesničkoj kantileni. Jer, to ćemo ponoviti, prostor je u Dejanovoj lirici pouzdan, a vreme je leprsavo, nepouzdano.
Zemlja je njegova prvočevina, a nebo je njegova tajna, mimezis, zagonetka. Zemlja jesam, podsećaće nas Stojanović na vrhovnu poemu, na lament Desanke Maksimović. Zemlja i dar očiju, mitsko i zavičajno tle, vladaju širokim magnetnim poljima knjige. Naoružan koracima po zemlji, pradedovskoj i ovoj, ništa manje suđenoj, današnjoj, pesnik vaznosi poglede, otkriva nebeske svetlosti, podiže ekumensko blago pogleda.
Svaka Dejanova pesma je pisana i očima i govorom tako da je vidokrug sve širi, a zenice sve dublje. Čak i minulim, mrtvim, usnulim stvarima i pejzažima, visinama i dolinama, toposima vraćaće izgubljenu energiju ili zatomljenu vodu vidarušu.
"Znak i njegova deca" je poetski utemeljena i simbolički dograđena knjiga stihova koji se susprežu po merama gradacije i po čvrstini konotacije. Ne opisujući suvišno, ne pevajući preglasno, on će omogućiti da udišemo mirise, da delimo ljubavi, da gledamo daleko, da dodirujemo blisko, da naokolo izbijaju pupoljci nepoznatog endemskog bilja, koji sa plodovima zemlje stižu na nebeske gozbe. Iz tamne pojmovne aure odjednom vrcaju i zasvetlucaju ozareni predeli i progovara "krv hajdučka, duša devojačka". Zalebdi u Dejanovoj lirici i nešto smesno i nešto bdesno, iz znaka u znak, iz zraka u zrak!
-Miroslav Mirković Buca
Ilustrovana politika, rubrika Čitati ili ne čitati, broj 2177, 7. X 2000.
SIMFONIJA ZNAKOVA ILI SKLADNA PORODICA
Dejan Stojanović od početka svoga pevanja pa do danas ostaje veran filozofskom pogledu na svet. Iako je njegova poezija u neprestanom odgonetanju postojanja i smisla, vrhunac svog približavanja filozofiji, a mogli bismo reći i poistovećivanja s njom, ona dostiže u zbirci "Znak i njegova deca."
Ova knjiga svoj prostor traži i nalazi u vremenu pre vremena—u iskonu, onda kad u početku bese Reč".
Znak je reč
Deljenje znaka jeste deljenje reči
Dok je reč bila Jedno
Nije joj trebao jezik
Kada se izdelila
Započeo je razgovor
Znak sebe sluša
("Reč i znak")
Pevanje o znaku i njegovoj deci moguće je objašnjenje sveta, postojanja i opstajanja, svedeno na začudjujuce malo komponenata. Glavnu ulogu igraju znak i (iliti) zrak. ("On stiže tamo /Gde zrak ne može da priviri"), noć i, ili, tama i prostor odnosno praznina—ništa ("I ništa je deo svega / Bez ništa sve bi bilo ništa"). Takođe je začuđujuće do koliko i kakvih sve značenja pesnik dolazi ukrštajući ove svoje osnovne elemente. A svi oni zajedno proizlaze iz jednog i jesu Jedno, jer "Znak prebogat za Jedno / Nemilosrdno izdeli sebe":
Jedno telo je znak
Drugo putokaz
Odstojanja među znacima
Raskršca
Kada se potpuno sažme
Ostaje sam i jedno
("Jedno")
Ova poezija je sva u paradoksima, ali paradoksima koji nisu smišljeni da bi nas šokirali neverovatnim sklopom krajnosti, već su tu da nas iznenade svojom dubokom logikom, u kojoj se krajnosti prirodno otkrivaju kao istovetnosti:
Nadnebni izroni zrak
........................................
Oseti mir ugasle strasti
Sreću beznanja u konačnom saznanju
Bezbrigu i slast nemanja slasti
Nasuprot kretanju i umiranju
("Nadnebni znak")
I ništa ne štrči, ne bode uho, ne zvuči pretenciozno, što često može da se dogodi kada je ova vrsta poezije u pitanju, već se sve sliva i preliva jedno u drugo i sve je u svemu. Kao neka velika pesma vasione, u kojoj ima puno elemenata od drame kosmičkih razmera, ali koja se ipak pretvara u prefinjeni ples. U čarobnu lakocu muzike, ali i u otkrovenje koje istovremeno ostaje i tajna.
Ljubav je jedno od vrlo važnih znacenja ove knjige i njenih znakova:
Kako je srećan Vrhovni znak
Dok sebe gleda
U drugim znacima
("Porodica znakova")
Međutim, ljubav je data veoma široko, ona je i pojedinačna ali, gotovo uvek, i opšta ("Znak je jedno nebo / Znakom--drugim nebom--okruženo" ili "Noć bi bila sama / Da nema znaka koji je budi"), pre svega, to je ljubav zajednice, koja se kroz ljubav stvara i kroz nju postoji ("Svaki znak je zbir znakova / Nijedan nije potpuno sam").
Zbirka "Znak i njegova deca" može se smatrati nekom vrstom kosmogonije, ona je svakako pesnikova najznakovitija knjiga, koja zahteva posebnu čitalacku pažnju i posvećenost, ali koja taj trud nagrađuje jednim neobičnim i vanrednim osećanjem jednostavnosti. Paradoksalno, ali u savršenom skladu sa poezijom o kojoj je reč.
To je i knjiga svojevrsne vedrine:
Znak je osmeh praznine
Kako je samo sama bez njega
Praznina koja se smeje
Probuđeni je znak
("Zrak i znak")
Pred nama je i knjiga mudrosti bitisanja i trajanja:
I odstojanja su deo reda
Oko znaka sve mirno s vrha gleda
("Oko znaka")
Ili:
Znaci se sudare ponekad
Uniste jedno drugo
...........................................
Iz sudara dva znaka
Rađa se nov svemir znakova
("Sudar dva znaka")
Sledeći stihovi imaju u sebi i nesto od njegoševske upitanosti: "Šta je covjek, a mora bit čovjek?":
Nije lako biti Znak
Lakše je biti ništa
("Čuvari mira")
Suština znaka je u letu— "Let je mera sveta":
Nebo za nebom
Krilo za krilom
Život Znaka jeste let
Kad znak prestane da leti
Nestane nebo
("Znak i let")
Ali, da li Znak Dejana Stojanovića može prestati da postoji, da traje, da se preobražava u ništa i ponovo rađa iz ništa? U ovoj knjizi ima svega osim smrti. Kraj Znaka jednostavno ne postoji; ako nestane u jednom obliku, pojaviće se u drugom: "Ništa i Znak su najbliži rod / Ljubavlju pretvoreni u jedno".
Znaku sve služi: "Tama nikada nije izneverila svetlost / Ona ponosno čeka".
Zrak i nista igraju svoju večnu igru u večnoj potrazi jedno za drugim, to jest za samima sobom:
Ništa i znak opet se traže
Usna svetlog tela traži usnu mraka
Erotika zraka
("Ništa i Znak")
Zagledan u suštinu večnog, Dejan Stojanović nam svojom knjigom "Znak i njegova deca" nudi čitav spektar prinicljivih posmatranja i dubokih uvida. Pred nama je nasa vasionska kolevka (u kojoj "Iako sve svuda žuri / Ništa nikuda ne ide") i mogućnost da se bar na tren vratimo svom kosmičkom domu i osetimo da smo i sami jedan njegov znak, odnosno jedno od njegove, to jest, Znakovljeve dece. Jer, kako pesnik podseća:
I kad se izdeli
Ostaje Jedno
Sijanje i sejanje sebe
Sobom u sebe pada
("Znak i brzina").
-Nevena Vitošević
Književna reč, broj 513, februar 2001.
Table of Contents
ZNAK I NJEGOVA DECA
Nadnebni znak 5
VRHOVNI ZNAK
Znak i praznina, Porodica znakova, Zrak i znak, Znak Svetlonosac, Zrak osvaja tamu, Vid vrhovnog znaka
ZNAK I NIŠTA
Dok Znak spava, Ništa i znak, Znak i brzina, Beskrajni znak, Čuvari mira, Znak ljubavnik, Nula i znak, Razonoda praznine
LICE ZNAKA
Znak i let, Nebo i znak, Znak i mrak, San znaka, San, Znak kap, Lice u lice, Dom Znaka
REČ I ZNAK
Znaci, Ljubav znakova, Sudar dva znaka, Postelja znaka, Znak Orfej, Oko Znaka, Reč i znak
ZNAK I SAN
San znaka i buđenje, San oca, Jedno, Skok znaka, Zrak i mrak, Zvezda i znak, Dva znaka, Lutalice i izgnanici, Ljubav dva znaka, Kometa, Zemlja i svetlost
Beleška o autoru 59
*Znak i njegova deca, The Sign and its Children
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Savremena poezija
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 59 p. ;
LCCN: 00342681
LC: PG1419.29.T587 Z44 2000
Genre: Poetry
Subject: Reflexive Poetry*
Njegov tabut sam spustio u zemlju... Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki...
Piše: Ismet Icha Tursić
Šta god sam uradio, šta god da sam postigao i sve ono što sam postao i ono što sam i dan-danas, ima veze sa tim majskim danima 1992. godine.
Ogroman odziv preko cijele planete mi je natjerao suze radosnice na lice, konačno je neko skupio hrabrosti i snage da pokrene stvari u i oko slučaja "Prijedor" sa mrtve tačke i to je danas označeno hiljadama fotografija ljudi sa bijelom trakom oko ruke u znak sjećanja na dane koje su promijenile ne samo moj život nego i živote svih nas u dolini rijeke Sane.
Tata je odveden od kuće uz zvižduke prvih granata koje su, upućene ni sam ne znam otkud, letjele ka bošnjačkim selima na Brdu. Dan prije sam se igrom slučaja zatekao gore, bio je to jedan od mojih nestašluka, nisam volio biti ispred zgrade kao sva druga (normalna) djeca, htio sam jednostavno da otkrivam svijet.
Jedno to moje "otkrivanje" se desilo i u jesen 1991. kada sam sa školskim drugom (Srbinom) išao po jugoslovensku zastavu kod njegove babe u Petrov gaj. To je bilo doba "Apela za mir", vrijeme takmičenja ko će biti veći Jugosloven i ko će bolje nacrtati "peace".
Pošto smo imali dovoljno para samo za jedan pravac, planirali smo se švercovati u povratku; međutim ta naša "brilijantna ideja" je propala jer nas je kondukter šutnuo iz voza u samom startu. Krenuli smo pješke, a na ulazu u selo Kevljani moj drug mi reče: "Ovdje me zovi Suljo!". "Ti mene zovi Mujo!", rekao sam mu misleći da je u pitanju neka zajebancija vezana za viceve. Uhvatio nas je užasan pljusak i, na svu sreću, šofer autobusa pun nekakvih radnika nam se smilovao i stao nam te nam besplatno prebacio tih nekih 10-ak kilometara do grada.
Back to maj '92.
Škola je završila ranije nego obično, 20. maja je bila srijeda i zadnji školski dan. Par dana poslije sam zajedno sa Narcisom, Ogijem i Amijem krenuo da se vozamo biciklima. Neko je došao na ideju da idemo brati šumske jagode na Hambarine (nekih 10-ak kilometara od nasšeg naselja). Otišli smo gore, nismo našli ni 'j' od jagoda i, što je još gore, sreo sam gore daidžu koji je krenuo kod ženine rodbine sa svoje dvije predivne blizankinje. "Degenek mi ne gine kad dođem kuci", pomislih znajući da mi je stari rekao da ne mrdam nigdje ispred zgrade i znajući da će im daidža reći gdje me je sreo.
Oko šest sati smo se vratili nazad, ušao sam u kuću i nešto prezalogajio iritirajući se na jebeni telefon što je non-stop zvonio te na radio s kojeg su neke babuskare upravo javljale da je došlo do oružanog sukoba na Brdu, te da je most na rijeci Sani zatvoren za sav saobraćaj osim vojnog. Ispostavilo se da je patrola srpske milicije i rezervista krenula na Brdo da provocira, naletjeli su na naoružane momke spremne da čuvaju svoju kuću i porodicu i tu je došlo do puškaranja. Bilans je bio dva mrtva i dva ranjena 'eroja.
Sutradan je postavljen ultimatum da se do 12 sati predaju počinioci ovog "zločina" te da se preda nekakvo oružje. U 11.50 je pukla prva granata. Za njom odma' druga i treća. Počelo je... Taman kada se u kući počeo praviti plan silaska u podrum, neko pozvoni na vrata. Komšija Ranko Kovačević i izvjesni Cvijić. obojica milicioneri, mamine radne kolege. "Dobar dan, jel' Meho kući?" "Jeste komšija, izvolite ući!" "Neka hvala, žurimo, treba nam Meho da ode na Radio Prijedor i da pozove muslimane da predaju oružje da se ovo sve zaustavi. I Mursel će ići sa njim, brzo će se vratiti. Meho, jel' imaš slučajno šta od oružja?" "Imam, službeni pištolj koji su svi članovi opštinske vlade zadužili, imam i papire za njega." Uzeli su pištolj, a prije nego što su odveli starog, otišli su do garaže da iz auta uzmu i dozvolu za "utoku". Sad za sad, sve po PS-u.
Radio Prijedor smo slušali još pažljivije ostatak tog dana. Nema Mehe, nema Mursela na radiju. Zato ima "Vojvoda Stepa na konju jaše", "Marš na Drinu" i drugi borbeni hitovi. Mama uzaludno zove prijatelje, između ostalog i današnjeg gradonačelnika Marka Pavića, komšije, vuče hiljadu i jednu vezu ne bi li saznala šta se dešava. Uzalud. Tek sutradan saznajemo od nekog, od maminih bivših kolega, da je tata u pritvoru u SUP-u te da će biti ubrzo pušten. Kozarac je u ovom trenutku razoren baš kao i Brdo, od daidže i njegove porodice ni traga ni glasa. Bože, gdje li su Meli i Medi, ta dva mala bisera? Imaju po dvije i po godine a već su pune života i radosti. Jedna je mamina princeza, a druga je malo grublja i prava je star-mala. Bože, čuvaj ih!
Prošao je jos jedan dan, tata je još uvijek u pritvoru. Žene i djeca iz Kozarca su potrpani u logor Trnopolje, a oni rijetki koji su uspjeli da "dobace" do Prijedora su u dvorani "Mladost". Išli smo da gledamo i tu tugu, bosonoge nane, majke sa malim bebama u naručju... Scene slične onima koje smo tri godine kasnije gledali u i oko Srebrenice...
Brdo je uništeno, Kozarac "oslobođen". Došao je red na grad. Stari grad i Puharska, dva naselja sa većiniskim bošnjačkim življem. Puharskoj je upućen ultimatum, vratite oružje i bićete pošteđeni. U protivnom, ne gine vam sudbina Kozarca! Ja i moj vjerni "trkaći" (biciklo) idemo do amidže u Puharsku, blizu "Halidove kuće". Alarmantno stanje, svi su na nogama, na ulici umalo da dođe do tuče kada jedan muškarac trpa svoju familiju u auto i sprema se da zajedno sa njima napusti naselje. "Samo žene i djeca smiju otići, ti ne smiješ!", govori mu neko iz mase, hvatajući ga za vrat. Opšti haos! Amidža nije kući, sigurno je otišao do grada. Njegova porodica je, hvala Bogu, na sigurnom, otišli su u Njemačku prije ovog svega. Nedostaju nam, pogotovo mali Almir, poznat po svojoj ljubavi prema truleks-krpi koju je obožavao jesti(!).
Tu noć primamo u stan ženu sa dvoje djece da prenoće. Svi bošnjački stanovi na Pecanima su u principu puni žena i djece iz Kozarca, Brda, Puharske.. LjudI koje nikad prije nismo vidjeli su preko noći postali dio našeg domaćinstva. Malo mi je to sve nestvarno i čudno, ali isto tako mi nekako "cool", k'o ono solidarnost, ruka ruci, ovo-ono, sve ono što su nas učili u školi sada je nekako postalo stvarnost..
Starog i dalje nema, struju nam uključuju i isključuju kako im je ćeif. Daidža se javio, konačno su kući. Prvo što je pitao mamu je bilo gdje sam ja. Ispričao joj je, normalno, da me vidio gore dan prije nego što je puklo i da je dva dana krijući se po šumama sa svojom familijom brinuo za mene. Meli i Medi su preživjele ta dva-tri dana pakla sa po dva "čajna kolutića" dnevno. Mama mi nije ništa rekla tada, ovo sam saznao tek koji dan poslije...
S Narcisom i Hikmetom, koji je kod nas došao sa majkom i sestrom iz Puharske, se dosađujem ispred zgrade i opet "briljantna ideja" koja nas je mogla koštati glave. "Haj'mo na poker negdje", predloži neko, ne sjećam se više ko. "Haj'mo".. Zujanje po pustom gradu, nigdje struje nema, tako da nema ni pokera. "Na željezničkoj garant ima struje, a i kafići rade", opet izvali neko od nas.
Na željezničkoj pustahija, sve pozatvarano. Narcis sa svojom prepoznatljivom skoro pa bijelom kosom, zbog koje je dobio nadimak "Svitac", i nas dvojica štrkljastih dječaka od 12-13 godina smo onako razigrani trčkarali i pokušavali dohvatiti reklamne panoe. Nismo ni primijetili da su u bašti jedne kafane sjedila trojica vojnika/milicionera. Jedan od njih zviznu i prenu nas iz te naše igre. Mahnuše nam da priđemo. Iako smo već bili skoro pa zamakli iza ćoška, dakle imali smo možda priliku da im pobjegnemo, odlučismo da im ipak priđemo. Odnosno, ja i Narcis smo im krenuli u susret, a Hikmet je ostao iza ćoška da sakrije pare namijenjene za pokera, jer smo se bojali da će nam ih uzeti.
Kad smo prišli stolu, ugledali smo Bodu, našeg komšiju i "junaka" našeg naselja. Bio je poznat po svojoj zajebanosti, odnosno barem smo ga mi djeca smatrali zajebanim. Bi nam drago kad smo ga vidjeli, jer znali smo da zna ko smo, kontali smo pripaziće nas. "Gde vam je onaj treći?", grubim glasom nam se obrati jedan od njih. Na njemu je policijska uniforma, beretka sa trobojkom-grbom. Izgleda mlad, ali opet nekako zvuči kao neko ko je žešće zajeban. U tom se pojavi i Hikmet iza ćoška i pridruži nam se. "Imena?" Ismet. Narcis. Hikmet. Divno. "Šta radite ovdje, koji k...c?" Igramo se. "Vadi sve što imaš u džepovima!" Nemamo ništa, na nama šorcevi bez džepova. Hikmet izvrnu džepove, ali ni u njima ne bi ništa.
"Šta si sakrio tamo iza ćoška?", upita Hikmeta. Ništa. "Ništa? Priđi bliže!" Hikmet priđe. Zviz. Backhand po sred stomaka. "Koga lažeš, mamu ti j...m? Gdje su vam pare?" Pljus. Šamar od kojeg uši zvone. "Nemojte, molim vas, Bodo, molim te, znaš nas s Pecana!" Svih pet prstiju je ostalo oslikano na Hikmetovom obrazu.
Na Narcisov vapaj Bodo se samo cinično nasmija. "Tišina! Vas dvojica ste slijedeći!" Ne sjećam se da smo zaplakali, ali znam da nam nije bilo svejedno. "Vadi pare, 'oćes li da ovaj kundak sad slomim od tebe, mamu ti jebem!" Hikmet izvadi pare iz čarape. "Još me lažeš, pička ti materina, 'oćes li da vas sad sve pobijem ovde!" U glavi praznina. Zaplakao bih, ali ne smijem. Molio bih za milost, ali ne smijem. U tom trenutku se desi čudo. Jedan naš komšija, čijeg smo sina svi zvali "Njojo" iako je bio stariji od nas, naiđe prugom. Na njemu maskirna uniforma. Prepozna nas odma'. Gdje neće kad smo ga danonoćno izluđivali; ako mu nismo maltretirali sina, onda smo mu kćerku Natašu vukli za njenu dugu kosu. Boro se dreknu na njih, "Šta radite, to su moja djeca! Ostavi ih, jesi čo! A vi, pička vam materina, šta ćete ovdje, marš kući!"
Bodo i njegova dvojica krvnika se sjebaše, a mi čini mi se da nismo ni dočekali da Boro završi ovo "marš kući", već smo krenuli punim sprintom da se udaljavamo! Poslije se ispostavilo da je Boro bio Hikmetov komšija prije nego što je preselio na Pecane i rekao je da će sve ispričati njegovom ocu kad ga sretne. "Ispričaj kome hoćeš, samo nek' si nas izvuk'o iz govana!" reče mu Hikmet.
Već je peti dan kako je tata odveden. Ispred zgrade zujim. Sve manje djece je vani. Srpska djeca nisu tu, otišla su "na selo". Bosnjačka su tu ali kao da nisu, svi su u nekom sjebu, niko ne zna šta se sprema. Roditelji su sve tiši i tiši, roletne se spuštaju do maksimuma sa prvim mrakom, a čim nastupi policijski sat počinje pucnjava svuda oko nas. Ja i sestra spavamo na podu u dnevnom boravku. Njoj ovo sve teško pada, noć prije ju je uhvatila užasna groznica. Mama joj je oblogama od rakije skidala temperaturu.
Petak jutro. Igram košarke s nekim od djece iz C1. Odjednom stara me zovnu sa balkona. Ne znam jel' me ikad zvala s košarkaškog igrališta, jer je voljela kad sam joj tu, na oku. Jutro je tmurno, oko 10.45, kontam šta sad hoće, nije vrijeme ručku, nemam ništa za učiti jer smo na raspustu. "Hajde, uđi u kuću da nešto vidiš!" Kontam, šta imam vidjeti... Otvorio sam vrata a na hodniku je stajao TATA! Čovječe, te sreće! U istoj onoj majici u kojoj je otišao, nebeskoplavoj sa džepićem na lijevoj strani. Podigao me je iako sam odavno prerastao tu dob, sad sam već bio pravi "klipan". Poljubio me je, i ja sam njega. Pustili su ga, kaže, dovezao ga komšija Tomica u "marici". Sav ponosan kaže: "Izvinuo mi se Tomica, stid ga što me je morao dovesti u "marici"
Ne sjećam se šta smo poslije toga pričali, ali kunem se da bih sad mogao opisati boju tmurnog neba, miris ili smrad tatine majice u kojoj je proveo zadnjih šest dana, njegov osmijeh i njegovu sreću što smo ponovo sve četvoro bili na okupu. Kaže da je bio dva dana u SUP-u, poslije toga su ga prebacili u "Keraterm", on i ljudi koji su bili sa njim su bili prva grupa koja je ubačena u bivšu fabriku keramičkih pločica. Dva dana poslije toga Keraterm je bio pun i onda su odlučili da ih prebace u Omarsku. Pokazao nam je masnice od pendreka, samo sumnjam da nam je govorio istinu kada je rekao da ga je to neki stražar udario jer je otišao do wc-a bez pitanja, ali i da mu se poslije izvinuo jer se prepao da je tata pokušao da pobjegne. K'o, eto, nesporazum.
Ostatak dana je proveo na telefonu. "Dobar dan, ovdje Meho!" Kako si? Evo, nije loše. Slušaj, bio sam ti s mužem u Keratermu/Omarskoj, živ je, ništa se ne sekiraj. Rekao ti je da se čuvaš i da poljubiš djecu. Mene su pustili, siguran sam da će i njega uskoro." I tako čitav dan, razgovor za razgovorom... Dolazile su i komšije da upitaju šta se to dešava, jel' ovo kraj ili početak. Oko sedam naveče došla je jedna žena čijeg se imena ne sjećam, ali znam da je njen muž bio tatin prijatelj iz stranke (SDA). Iz Kozarca su bili, znam da su bili smješteni kod Ajdina i Bide. Žena i djeca jedva izukli živu glavu iz Trnopolja. Tata je smiruje, objašnjava joj je da se ne sekira, da joj je muž živ i da su zajedno "ležali" u Omarskoj. "Pustiće i njega 100%, znaju da ni on nije ništa kriv." Ta gospođa se zahvalila tati i, sjećam se i toga jako dobro, rekla je da će tu noć prenoćiti u Starom gradu kod rodbine, jer se tamo osjeća malo sigurnije nego na Pecanima, gdje živi oko 70% Srba, od kojih je već skoro pa 90% mobilisano a 100% su svi bili naoružani.
I ta noć je prošla uz pucnjavu, ali ne toliko puno kao ranijih noći, da bi oko zore zatutnjalo pravo. Pucalo je sa svih strana, imali smo osjećaj da će sve otići u vražiju mater. Pogledah na zidni sat, 6 i 20. Rano je još, neću da idem buditi mamu i tatu a ipak strah me. Sestra spava pored mene, na svu sreću ništa ne čuje. Kiša vani, vrijeme pravo proljetno, prolom oblaka, a uz to sve se još i puca sve žešće i žešće. Boooom! Granata puče pravo blizu. Boom! Boom! Boom! Zareda ih nekoliko. Mama i tata su budni, sestra se isto trznula. Roka pravo blizu. Iako smo u prizemlju, možda bi ipak bilo bolje sići u podrum. Ali ko roka i što roka ovako blizu? Nije valjda Puharska napadnuta? Amidža je tamo... Stari pokušava da nazove nekoga, međutim telefon ne radi. Nema ni radija. Stanje opšteg sranja!
Oko osam proradi radio. Muzika dere s radija, sve agresivnija i agresivnija, svaka je borbena. "Marš na Drinu" nekih pet puta u satu. Između ovih "muzičkih numera" ide saopštenje o napadu Alijinih džihad-ratnika na Prijedor. Vode se jake borbe ali uspjeli smo odbiti napad, kaže radio. Juhuu... Slobodni smo... Slobini smo...
Nedugo zatim proradiše i telefoni. Stari k'o radio-centrala, zove sto ljudi, pita gdje su, šta su... Nas šalje u podrum. U podrumu je već čitav komšiluk. Na očevima naših vršnjaka zvekeće oružje dok silaze niz stepenice. Ja, Nerko, Ervin i neki rođak od Dane igramo pokera iz dosade, čitamo romane i procjenjujemo gdje je koja granata pala.
Ispostavilo se da je taj dan spaljen i srušen do temelja Stari grad, a da su svi njegovi stanovnici prebačeni u logore, žene i djeca u Trnopolje, muškarci u Omarsku i Keraterm. Ona jadna žena iz Kozarca što je noć prije bila kod nas, gdje li je ona? Smaknula se u Stari grad jer je mislila da je tamo sigurnije. Bog zaista nema smisla za šalu..
Do mraka se situacija dosta smirila, vratili smo se u stanove. Granatiranje je prestalo a i pucnjava je jenjavala. Na radiju je saopšteno da svi lojalni muslimani izvise bijele zastave na prozore i da stave bijele trake oko ruku. Kroz naš prozor bijeli čaršaf nikad nije izbačen.
Sutradan sam napravio još jedan kiks koji me je mogao koštati glave. Starog sam nekako izmolio da me pusti ispred zgrade, iako su snajperisti bili na zgradi u našoj blizini. Izašao je i Nerko, komšija dvije godine stariji od mene. "Haj'mo do grada vidjeti šta je bilo!" "Haj'mo!" Idiotizam na visokom nivou!
Krenuo sam s Nerkom do grada da vidimo šta se dešavalo dan prije. Bilo je pusto. Kod pijace je ležao nečiji leš pokriven ceradom. Iz Starog grada se još uvijek dimilo, osjećao se miris paljevine. Kod gradske džamije, odnosno ostataka iste, zaustavila nas je patrola. Nerko je ušao u već obijeni kiosk da vidi ima li romana i tamo je zatekao 4-5 dječaka iz G-zgrada. Naišla je patrola vojnika sa crvenim trakama oko ruku, njih 4-5. Bili su bijesni, prljavi i neobrijani, jedan od njih je imao sivkastu uniformu poput one sto su Ameri koristili u "Pustinjskoj oluji". Izgledala je pravo zajebano na njemu! Počeše psovati, pitati šta tu radimo, jesmo li normalni, znamo li da je rat! Nerku jedan od njih uhvati za vrat. "Kako se zoveš?" "Saša." "Prezime?" "Babić."
U sekundi sam izgubio svijest, u svojoj sam glavi već vidio nekog od klinaca iz G-zgrada kako govore vojniku da se on ne zove Saša Babić, da je Saša ustvari njihov komšija i da se dječak kojeg je vojnik uhvatio za vrat zove Nermin. Ostale kockice će ovaj hrabri vojnik sam posložiti i tu će da nam bude kraj. U centru grada, pored izgorene gradske džamije. The end. Na svu sreću i oni su se usrali od straha tako da niko nije ni progovorio. "Pa šta ćeš ovdje, jebo te Bog, vidiš li da je ovdje rat, 'oćeš da pogineš, dijete drago?" "Ajde, marš odavde, da vas nisam više vidio!" Opreznim korakom smo došli do iza ćoška zgrade i onda je uslijedio takav sprint da ni nadopingovani Ben Johnson ne bi imao šanse. Noge su same letile, ne sjećam se da su dodirivale tlo...
Kad sam došao kući, roditelji su bili van pameti. Nisu znali gdje sam, stari me tražio po Pecanima iako mu to vojnici što su "čuvali haustor", civilu bez bijele trake na ruci, nisu nikako preporučivali. Slagao sam im da sam bio u "Nešinom podrumu", da smo tamo čitali romane. Mama me odma' provalila da lažem, znala je da je Nešo bio jedno od one djece što su poslana na selo puno prije nego što je puklo. Nisam imao više šta da objašnjavam, samo sam šutio. Tata me nije istukao iako sam to debelo zaslužio. Onda me upitao šta sam radio na Brdu prošli petak kad sam sreo daidžu i njegovu porodicu. Shit, saznali su i za to! Još ako im je ludi Boro ispričao za scenu na željezničkoj, gotov sam, skršiće me stari "do temelja"! Inače je bio sklon nasilju i za puno manje gafove, baš kao i većina Balkanaca vođena motom "batina je iz raja izašla", ali ovaj put mi je fino, pravo roditeljski, objasnio kompleksnost situacije i da se ne trebam zajebavati i svuda hodati, jer može mi se šta desiti, a ako se meni nešto desi i njega opet odvedu, ko će onda čuvati mamu i sestru. Činilo mi se da bih više volio da me je dobro istuk'o, nego što me je ovako nafilovao i tjerao da se ponašam kao odrasla osoba, ne znam što.
Dan poslije su mama i tata otišli da prošetaju gradom. Po maminoj priči, u principu su napravili isti krug kao ja i Nerko dan prije. Izrešetani izlozi i zapaljene radnje bošnjačkih privatnika, miris zapaljene džamije koja je dogorjevala, jako mnogo uniformisanih muškaraca i tek pokoji civil na ulicama. "Meho, jel' ti vidiš da je ovo oko nas rat?" upitala ga je. Iako je sve bilo jasno kao dan, nije htio da se pomiri sa činjenicom da je sranje počelo. Dva dana poslije bilo je već kasno...
8.40. Stara pije kafu u kuhinji, ja i sestra spavamo na dušecima u dnevnom boravku. Stari još nije ust'o. Neko zalupa na vrata. Nisu čekali mamino "Ko je?". "Vojna policija!", zagrmi. Mama otvori. Uđoše njih četvorica-petorica. Prepoznah jednog odma', Zoran Babić - Bakin. Bio je atletičar, imao je specifičnu, smrknutu facu, tako da ga je bilo lako zapamtiti, a i svako malo je bio u "Kozarskom vjesniku" kad je osvajao medalje po atletskim mitinzima.
"Tražimo Mehmeda Tursića, imamo nalog za njegovo hapšenje." Mama uđe u spavaću da probudi tatu koji je već bio budan. "Dobro jutro.", reče im još uvijek bunovnim glasom. "Vi ste uhapšeni, moraćete krenuti sa nama." "Molim? Da to nije kakva greška? Ja sam već bio privođen i pušten sam prije tri dana."
"Na mom nalogu piše Vaše ime, što znači da morate krenuti sa nama." "Dobro", reče stari, "imamo li vremena da barem popijemo kafu?" "Imamo, marica nije još uvijek tu", reče jedan od njih. Uđoše, zaviriše u moju i sestrinu sobu, pitaju imamo li oružja, stari im objasni da je vratio pištolj, mogu provjeriti kod komšije Kovačevića. "Imate fin stan", reče Bakin, a u tom trenutku se oglasi motorola. "Marica je tu, moramo ići!" Kafa ostade neispijena. "Brzo će se tata vratiti, sigurno je neka greška. Čuvaj mamu i sestru!", reče i poljubi me. "Hoću, obećavam!" Izađe.
Bakin na izlazu iz stana me upita: "Mali, koji si razred?" "Sad ću u sedmi", rekoh. "E pa, pitanje je hoćeš li!", reče i nasmija se najgorim i najciničnijim smijehom ikad viđenim. U njemu nije bilo ništa što je moglo slutiti na zajebanciju ili šalu...
Tata je odveden 3.6.1992. u 8.50. Pronađen je u jednoj od masovnih grobnica u okolici Prijedora. U toj "sekundarnoj" grobnici pronađena je njegova desna ruka, potkoljenica i par rebara. Njegov tabut sam spustio u zemlju 20. jula 2006. godine. Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki.
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
About the Book
Dejan Stojanović, Znak i njegova deca (The Sign and Its Children), Prosveta, Beograd (Belgrade), 2000
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Savremena poezija
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 59 p. ;
LCCN: 00342681
LC: PG1419.29.T587 Z44 2000
Genre: Poetry
Subject: Reflexive Poetry
ZNAK I NJEGOVA DECA
Traganje za kompaktnijim i esencijalnijim odnosima između poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana. Simboličko i transparentno, metafizičko i magijsko formiraju koncentrične krugove značenja koji svoju jedinstvenu elementarizaciju ostvaruju u odnosu na osnovna ljudska stremljenja; ka nebeskoj i božanskoj suštini ili opijajućim ponorima bezdana apsolutnog zaborava.
-Petar V. Arbutina
PRKOS TAMNIM SILAMA
Ako je tačno da poezijom, da poetičkim delom i činom struji čist vazduh, sa svojim iskošenim, zavodničkim pogledom, još je tačnije da pesnik ulazi u reč, logos, stih, metaforu, apostrofu, kliktanje ili ćutanje, sa svojom unutrašnjom energijom. Prema pitanjima filozofije života Dejan Stojanović nema direktne afinitete. Uprkos tome, postoji u njegovom pesničkom delu nešto iz štimunga, atmosfere, "filinga", pitanja ove vrste, koja pripadaju određenoj viziji početka i kraja, inicijacije i vaskrsenja; naročito je njegova poezija takva, solidarisanje sa bujičnim, primarnim životom, kao i čudesno osećanje zore i sutona, , svetlosti i senke, nemira i spokoja, tako da iz njegovog pretapanja proizlazi isti neumorni utisak vedrine u svetlo-tamnom ili svetloljubičastom. Ta neumorna, neiscrpna vedrina Dejanove poezije nije pijana, razuzdana pomama od života, nego je većma jedan etički i estetički ponos i prkos tamnim silama i zlim ljudima. Dakako, ova vrsta vitalizma je ukorenjena u humanom, lekarskom, takođe sudbinskom zadatku; jednoj visokoj, neusiljenoj misiji čoveka koji istinu nalazi među ljudima, a ne mimo ljudi, u staklenoj kuli sebičnog, lažnoromantičnog osećanja sveta drugih, ili po priviđenju jednog bez drugog, baš kao u pesmi "Razonoda praznine".
Svaki znak je zbir znakova
Nijedan nije potpuno sam
Praznina ne broji znake
U transu pred njima gubi pamćenje
Kakav su samo izvor zadovoljstva
Ustreptali i prodorni znaci
Beskrajna praznina
Sve ih lako prima
"Traganje za kompaktnijim i esncijalnijim odnosima izmedju poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana." (Petar V. Arbutina)
Iza tih očiglednih biljega i veduta, nad kojima naoko usamljen bdi i smotri, bistro vidi i čisto sanja naš pesnik Dejan Stojanović, rasprostire se jedna neobična, koliko mitska toliko, do dnevnog reporterskog usklika, zemlja praotaca i potomaka, u istoj pesničkoj kantileni. Jer, to ćemo ponoviti, prostor je u Dejanovoj lirici pouzdan, a vreme je leprsavo, nepouzdano.
Zemlja je njegova prvočevina, a nebo je njegova tajna, mimezis, zagonetka. Zemlja jesam, podsećaće nas Stojanović na vrhovnu poemu, na lament Desanke Maksimović. Zemlja i dar očiju, mitsko i zavičajno tle, vladaju širokim magnetnim poljima knjige. Naoružan koracima po zemlji, pradedovskoj i ovoj, ništa manje suđenoj, današnjoj, pesnik vaznosi poglede, otkriva nebeske svetlosti, podiže ekumensko blago pogleda.
Svaka Dejanova pesma je pisana i očima i govorom tako da je vidokrug sve širi, a zenice sve dublje. Čak i minulim, mrtvim, usnulim stvarima i pejzažima, visinama i dolinama, toposima vraćaće izgubljenu energiju ili zatomljenu vodu vidarušu.
"Znak i njegova deca" je poetski utemeljena i simbolički dograđena knjiga stihova koji se susprežu po merama gradacije i po čvrstini konotacije. Ne opisujući suvišno, ne pevajući preglasno, on će omogućiti da udišemo mirise, da delimo ljubavi, da gledamo daleko, da dodirujemo blisko, da naokolo izbijaju pupoljci nepoznatog endemskog bilja, koji sa plodovima zemlje stižu na nebeske gozbe. Iz tamne pojmovne aure odjednom vrcaju i zasvetlucaju ozareni predeli i progovara "krv hajdučka, duša devojačka". Zalebdi u Dejanovoj lirici i nešto smesno i nešto bdesno, iz znaka u znak, iz zraka u zrak!
-Miroslav Mirković Buca
Ilustrovana politika, rubrika Čitati ili ne čitati, broj 2177, 7. X 2000.
SIMFONIJA ZNAKOVA ILI SKLADNA PORODICA
Dejan Stojanović od početka svoga pevanja pa do danas ostaje veran filozofskom pogledu na svet. Iako je njegova poezija u neprestanom odgonetanju postojanja i smisla, vrhunac svog približavanja filozofiji, a mogli bismo reći i poistovećivanja s njom, ona dostiže u zbirci "Znak i njegova deca."
Ova knjiga svoj prostor traži i nalazi u vremenu pre vremena—u iskonu, onda kad u početku bese Reč".
Znak je reč
Deljenje znaka jeste deljenje reči
Dok je reč bila Jedno
Nije joj trebao jezik
Kada se izdelila
Započeo je razgovor
Znak sebe sluša
("Reč i znak")
Pevanje o znaku i njegovoj deci moguće je objašnjenje sveta, postojanja i opstajanja, svedeno na začudjujuce malo komponenata. Glavnu ulogu igraju znak i (iliti) zrak. ("On stiže tamo /Gde zrak ne može da priviri"), noć i, ili, tama i prostor odnosno praznina—ništa ("I ništa je deo svega / Bez ništa sve bi bilo ništa"). Takođe je začuđujuće do koliko i kakvih sve značenja pesnik dolazi ukrštajući ove svoje osnovne elemente. A svi oni zajedno proizlaze iz jednog i jesu Jedno, jer "Znak prebogat za Jedno / Nemilosrdno izdeli sebe":
Jedno telo je znak
Drugo putokaz
Odstojanja među znacima
Raskršca
Kada se potpuno sažme
Ostaje sam i jedno
("Jedno")
Ova poezija je sva u paradoksima, ali paradoksima koji nisu smišljeni da bi nas šokirali neverovatnim sklopom krajnosti, već su tu da nas iznenade svojom dubokom logikom, u kojoj se krajnosti prirodno otkrivaju kao istovetnosti:
Nadnebni izroni zrak
........................................
Oseti mir ugasle strasti
Sreću beznanja u konačnom saznanju
Bezbrigu i slast nemanja slasti
Nasuprot kretanju i umiranju
("Nadnebni znak")
I ništa ne štrči, ne bode uho, ne zvuči pretenciozno, što često može da se dogodi kada je ova vrsta poezije u pitanju, već se sve sliva i preliva jedno u drugo i sve je u svemu. Kao neka velika pesma vasione, u kojoj ima puno elemenata od drame kosmičkih razmera, ali koja se ipak pretvara u prefinjeni ples. U čarobnu lakocu muzike, ali i u otkrovenje koje istovremeno ostaje i tajna.
Ljubav je jedno od vrlo važnih znacenja ove knjige i njenih znakova:
Kako je srećan Vrhovni znak
Dok sebe gleda
U drugim znacima
("Porodica znakova")
Međutim, ljubav je data veoma široko, ona je i pojedinačna ali, gotovo uvek, i opšta ("Znak je jedno nebo / Znakom--drugim nebom--okruženo" ili "Noć bi bila sama / Da nema znaka koji je budi"), pre svega, to je ljubav zajednice, koja se kroz ljubav stvara i kroz nju postoji ("Svaki znak je zbir znakova / Nijedan nije potpuno sam").
Zbirka "Znak i njegova deca" može se smatrati nekom vrstom kosmogonije, ona je svakako pesnikova najznakovitija knjiga, koja zahteva posebnu čitalacku pažnju i posvećenost, ali koja taj trud nagrađuje jednim neobičnim i vanrednim osećanjem jednostavnosti. Paradoksalno, ali u savršenom skladu sa poezijom o kojoj je reč.
To je i knjiga svojevrsne vedrine:
Znak je osmeh praznine
Kako je samo sama bez njega
Praznina koja se smeje
Probuđeni je znak
("Zrak i znak")
Pred nama je i knjiga mudrosti bitisanja i trajanja:
I odstojanja su deo reda
Oko znaka sve mirno s vrha gleda
("Oko znaka")
Ili:
Znaci se sudare ponekad
Uniste jedno drugo
...........................................
Iz sudara dva znaka
Rađa se nov svemir znakova
("Sudar dva znaka")
Sledeći stihovi imaju u sebi i nesto od njegoševske upitanosti: "Šta je covjek, a mora bit čovjek?":
Nije lako biti Znak
Lakše je biti ništa
("Čuvari mira")
Suština znaka je u letu— "Let je mera sveta":
Nebo za nebom
Krilo za krilom
Život Znaka jeste let
Kad znak prestane da leti
Nestane nebo
("Znak i let")
Ali, da li Znak Dejana Stojanovića može prestati da postoji, da traje, da se preobražava u ništa i ponovo rađa iz ništa? U ovoj knjizi ima svega osim smrti. Kraj Znaka jednostavno ne postoji; ako nestane u jednom obliku, pojaviće se u drugom: "Ništa i Znak su najbliži rod / Ljubavlju pretvoreni u jedno".
Znaku sve služi: "Tama nikada nije izneverila svetlost / Ona ponosno čeka".
Zrak i nista igraju svoju večnu igru u večnoj potrazi jedno za drugim, to jest za samima sobom:
Ništa i znak opet se traže
Usna svetlog tela traži usnu mraka
Erotika zraka
("Ništa i Znak")
Zagledan u suštinu večnog, Dejan Stojanović nam svojom knjigom "Znak i njegova deca" nudi čitav spektar prinicljivih posmatranja i dubokih uvida. Pred nama je nasa vasionska kolevka (u kojoj "Iako sve svuda žuri / Ništa nikuda ne ide") i mogućnost da se bar na tren vratimo svom kosmičkom domu i osetimo da smo i sami jedan njegov znak, odnosno jedno od njegove, to jest, Znakovljeve dece. Jer, kako pesnik podseća:
I kad se izdeli
Ostaje Jedno
Sijanje i sejanje sebe
Sobom u sebe pada
("Znak i brzina").
-Nevena Vitošević
Književna reč, broj 513, februar 2001.
Table of Contents
ZNAK I NJEGOVA DECA
Nadnebni znak 5
VRHOVNI ZNAK
Znak i praznina, Porodica znakova, Zrak i znak, Znak Svetlonosac, Zrak osvaja tamu, Vid vrhovnog znaka
ZNAK I NIŠTA
Dok Znak spava, Ništa i znak, Znak i brzina, Beskrajni znak, Čuvari mira, Znak ljubavnik, Nula i znak, Razonoda praznine
LICE ZNAKA
Znak i let, Nebo i znak, Znak i mrak, San znaka, San, Znak kap, Lice u lice, Dom Znaka
REČ I ZNAK
Znaci, Ljubav znakova, Sudar dva znaka, Postelja znaka, Znak Orfej, Oko Znaka, Reč i znak
ZNAK I SAN
San znaka i buđenje, San oca, Jedno, Skok znaka, Zrak i mrak, Zvezda i znak, Dva znaka, Lutalice i izgnanici, Ljubav dva znaka, Kometa, Zemlja i svetlost
Beleška o autoru 59
*Znak i njegova deca, The Sign and its Children
By statement: Dejan Stojanović.
Series: Savremena poezija
Source records: Library MARC record
Library MARC record
Language: Serbian
Dimensions: 21 cm.
Pagination: 59 p. ;
LCCN: 00342681
LC: PG1419.29.T587 Z44 2000
Genre: Poetry
Subject: Reflexive Poetry*
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
s321 Nürnberg i njegovi muzeji. Pozdrav angjeoski. - Wojciech Gerson DRZ J. Minheymera Drukarnia: Drzeworytnia Jana Salomona Minheymera Müncheimera i in. w Warszawie, pierwsza polska drzeworytnia dzialajaca od 1857. Od Petra Stoos-a 4552 Vienac Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare.
-----------
Nürnberg i njegovi muzeji. str. 318 Vienac 1880 Zagreb.
Njemačka Sienna! Već kolodvor obećaje putniku umjetnička čudesa koja će viditi. Gradjen gotskim slogom, vrlo liepo dekoriran isto tako, pripravlja nas dostojno na sam grad. Sa strogo estetičkog gledišta dalo bi se samoj arhitekturi kolodvora što to prigovoriti, jer nije još čilom, svježem gotikom Schmidtove škole gradjen, već slabijim načinom Heideloffovim, gdje graditelji još nisu posve shvatili bili duh toga stila, ali kraj svega toga dojima se nas ta ozbiljna sgrada, kako valja, te nam povisuje očekivanje.
Za malo koračaja eto nas pred gradskom jednom kapijom, uz koju stoji golem toranj od siva tesanca sa otvorenom galerijom. Udješ li kroz tu kapiju otvara ti se kroz široku cestu vidik na crkvu sv. Lorenza, jednu od najznamenitijih sgrada ovog preliepog grada. Liepo je u Nürnbergu, da putnik tako na prvi mah prima silan dojam, dočim mu se je u Sieni istom kroz razne ulice verati, dok do glavnih sgrada dodje.
Podjoh do crkve sv. Lorenza. Srdce mi se razigralo od milinja. Preko puta prekrasne te gotske crkve ogromna palača takodjer gotska t. Zv. nasovska kuća, a na trgu liep, osobito u pojedinostih, "zdenac krieposti".
Ako je Regensburg grad romanskog stila i rane gotike, to je Nürnberg grad razvijene i kasnije gotike.
Pošavši nekoliko koračaja dalje od crkve sv. Lovrinca, ugledah na lievo u sjaju zalazećeg sunca ulicu "AdIer gasse" koja je skroz sačuvala stari svoj značaj. - Sve kuće gradjene su gotskim načinom, na svakoj su strešnice ili u jednom katu ili kroz sve katove, na svakoj tornjići na uglih, i veliki krasno izdelani prozori sa strjehom na strmom krovu. Svaka kuća naliči romantičnim kastelom kako ih vidjamo naslikane na veledjelih starih slikara. Vidio sam za svoga višegodišnjeg boravka mnogo ljepota u Italiji, ali me je ovaj vidik posve iznenadio, ovakve, mnogolika, bogate, pune krasnih kuća ulice,. sačuvane posve u prvotnom svom obliku, neima ni u Sienni, gradu koji je uz Mletke ponajbolje uzčuvao svoje starine.
Pošav dalje na novo me zanese pogled sa mosta. Ni u samih Mletcih nema slikovnijeg i zanimivijeg pogleda. Drveni hodnici kuća koje su u rieku Pegnicu sagradjene ukrašeni su rezbarijami a veliki otoci i na širok luk preko rieke gradjene kuće, čine sliku i toga diela grada neopisivo liepom. Prešav preko mosta dodjoh na glavni trg. Kuće svud naokolo opet su skroz sredovječne a taj bi trg bio sigurno jedan od najznamenitijih na svietu da slavni magistrat nürnberžki nije počinio nečuven vandalizam pak sagradio naokolo po sred trga drvene dućane za trgovce. Da su bar kolibe, neka bi i bilo, ali je to nekakva drvena galerija, koja hoće da predstavlja arkade kakove su na prokuracijah u Mletcih. Daske predstavljaju pilove, od bojadisanih dasaka su lukovi. Moradoh si priznati da takova šta u Zagrebu nebi moguće bilo. Naše gradsko poglavarstvo i gradsko mjerničtvo pokazalo je pri raznih sgodah toliko smisla, za ljepotu i umjetnost, da nevjerujem, da bi ikada dozvolilo na Zrinjskom trgu sagraditi barake? Pa to nije vašar za koji dan, več permanentno obstojeće nakaze. Obišav ote drvene galerije stojah pred jednim od najljepših spomenika Nürnberga , takozvanim "liepim zdencem" koji to ime u istinu zaslužuje. Ali mjesto da sam se ljepoti mu veselio, još sam se većma ozlovoljio pomisliv kako bi taj preliepi zdenac cieli trg ukrasio da je trg a ne prnjavor.
Trgovi u svih sredovječnih gradovih uviek odlikuju tim, da stoje na njih i liepe javne i najbolje privatne sgrade pa uviek po koji krasan spomenik. Ovo je ostatak iz klasične dobe gdje je forum t. j. trg uviek bio stecištem cieloga javnoga života. Trg je i u naših modernih gradovih najvažnija čest grada, kad se o ukrašenju trga radi, onda se svom sbiljom postupati mora kao kod najznamenitiih sgoda razvitka grada. Radje da koji decenij prodje a da se ništa neučini nego da se prenaglošću nakaza stvori. Muogi misle dan danas da su same ogromne kućurine nalik kasarnam liepe. Nürnberžki trg na kojih ima kuća na 3 kata sa dva i tri prozora fronte kao u Kölnu i drugdje, dokazom je, da se i tako dobra arhitektura izvesti dade a često daleko bolja nego u onih dugočasnih dugih sgrada gdje prozori naliče bataljunu vojnika.
Dalje dodjoh do gradske viećnice i crkve sv. Sebalda. Ako čovjeka drugdje barokizam ozlovolji a to se pozornom gledaocu isto dogadja ovdje sa renesancom. U Nürnbergu sam istom pravo shvatio i razumio Reichenspergera, koji je sav svoj život posvetio borbi za uvedenje gotskog stila.
Isti protivnici gotskog stila priznavaju jednoglasno, da -je taj stil uz grčki slog, jedino konstruktivan, neposredan. Rimska umjetnost je slabo oponašanje grčke a renesanca oponašanje oponašajućeg rimskog štila. Čemu dakle oponašanje ? Zašto neprimiti i nenastaviti valjani gotski slog, koji je niko iz kršćanske kulture? Protivnici odvraćaju: naše naobraženje nije više kršćansko kao u srednjem vieku, već je klasično; s toga nam valja prihvatiti i klasičnu umjetnost za profane svrhe , dočim ostavljamo gotiku za crkve, pa u najboljem slučaju za gradske viećnice, jer te to sjeća nekadanje velemoći gradova. Nam se čini, da bi se malo renesance i klasičnih sgrada dizalo, kad bi se je samo toliko gradilo, koliko u dotičnih graditelja i gradećih gospodara ima klasične naobrazbe, dočim bi s druge strane svi oni, koji nenieču kršćansko mišljenje i osjećanje, kršćansko naobražeuje, te se drže vjere svojih otaca, imali graditi gotski. Zar po tom kad je već identifikovano poganstvo sa renesancom, nebi primjerice svi biskupski dvori, sve kaptolske sgrade sve crkve i parokije morale biti gotskim stylom gradjene ?
Držim u ostalom da je to pitanje tim stavljeno napolje kamo nespada, a učinili su to protivnici gotike zato, što si inače neznadu pomoći. Sa gledišta li estetičkoga, morati će čisto konstruktivni, iz potrebe podnebja postavši originalni slog, koji daje sgode i prilike uviek novim tvorbam, biti svakomu nepristrano sudećemu miliji od renesance, u kojoj se iz stanovitih napamet naučenih oblika uviek na novo slažu te slažu sgrade svake vrsti .
Ovo mi se je razmatranje nametnulo kad ugledah nürnberžku gradsku viećnicu. Kao nepozvani gost stoji ona dugočasno i prozaično sred preliepe okolice. Njoj nasuprot prezanimiva crkva sv. Sebalda iz dobe prelaza romanskog styla u gotski, dakle jedna od najstarijih sgrada u tom gradu.
Sutradan podjoh razgledati pojedine gradjevine. Crkva sv. Lovrinca prekrasna je sgrada gotskoga sloga.
Pročelje, tornjevi i glavna ladja polaze iz 13. vieka, dočim su na ostaloj crkvi do 15. gradili. Dveri i takozvani točak sv. Katarine t. j. veliki obli prozor nad dvermi izradjeni su na način francusko - gotskih crkva osobito bogato, isto tako liepo izradjena su jedna. mnogimi kipovi urešena pokrajna vrata. Stupiš li unutra, dojam je silan. Pruži (Dienste) i snopovi stupovlja izvanredno su vitki te prelaze bez glavica neposredno u rebra svoda, koji nije doduše po liepom jednostavnom načinu gotike ali vrlo umjetno razčlanjen. Pobočne ladje obilaze oko kora, koji tim dobiva osobito bogatih oblika. Prem se mora pohvaliti tolerancija protestantske obćine koja je poštedila mnogo toga u crkvi što se ravno protivi njihovim prozaičnim vjerskim nazorom, to je crkva ipak mnogo čara izgubila tim, što se u njoj neobavlja više liepa dostojanstvena služba božja po obredu za koji je crkva gradjena.
Graditelji gotske dobe za sveto otajstvo su posebnu arhitekturu u crkvi graditi običavali t.z. "Sakramentshauschen". Ima ih po Njemačkoj preliepih ali je valjda najljepši a sigurno što se klesarske tehnike tiče najsavršeniji u crkvi o kojoj govorimo. Izradio da ga je Adam Kraft. Na ledjih triju klečećih muževa počiva ciela ta arhitektura, tanahna, nježna, tako fino izprebijana i u same oblike razriešena, da već skoro grieši proti zakonu, koji zahtieva da se u umjetnini negubi osebina tvari, od koje sastoji. U istinu su dugo dvojili da li je to zbilja kamen a da li nije kakav liveni cement. Ciela ta vrlo umjetna arhitektura visoka je 18 met. Druga velika umjetnina uz taj opisani tabernakul jest "pozdrav angjeoski" od Vida Stoosa (vidi sliku), velikog poljskog umjetnika, koji se je godine 1495 u Nürnberg preselio bio. U viencu ružica dvie su figure: bogorodica i angjeo, koji joj navješćuje da će roditi Isusa. Nad njimi bog otac. Ciela ova skupina figura i uresa izrezana je od drva, liepo je pozlaćena i bojadisana te visi na dugom lancu pred glavnim oltarom. Tri sto godina visila je ova umjetnina u crkvi, kadno u ovom stoleću puče lanac, kip se sruši te posve razbi. Mnogo godina ležali su razbijeni komadi dok ih godine 1826. braća Rottermund nesastaviše i to tako liepo i dobro, da se nevidi nikakov trag nesreće koja je umjetninu snašla. Prozori urešeni su liepimi slikami na staklu, nacrti su liepo stylizovani, boje izvanredno skladne. Kod starih prozora slikanim staklom to je liepo da neizgledaju toliko kao slika već više kao samim dragim kamenjem urešeni sag.
Novije radnje te vrsti dotjerale su se do velike savršenosti, ali ljepote starih ipak stigle nisu. Crkva sv. Sebalda liep je primjer za razvoj styla od 12-15 stoleća pošto se je na njoj skoro 300 godina gradilo. Jedinstvo crkve tim je dakako trpilo, te je u tom obziru crkva sv. Lovrinca i stolna crkva u Regensburgu bolje prošla. Zapadni kraj crkve romanskoga je styla a triforum srednje dobe pokazuje oblike prelaza, dočim je kor crkve sasvim po gotsku gradjen. - Glavni ures crkve i jedna najzanimivijih umjetnina u cielom Nürnbergu jest grob. sv. Sebaldusa, (vidi sliku str. 320), izradjen 1509-19 Petrom Vischerom i njegovimi sinovi. Lies i konstrukcija a mnogo i od uresa još je u gotskom stilu ali je mnogo toga postalo već pod uplivom tad u Italiji zavladale renaissance. Tehnika lievanja bronza dotjerana je na tom grobu do podpune savršenosti, a bila bi to najsavršenija umjetnina te vrsti na svietu, da je izradjena čisto gotskim stilom kako je zamišljena. Pravo je čudo kako su Niemci tako lahkim srdcem zapustili stil koji je u njih postalo bilo narodnim, prem nije kod njih niko već u Francezkoj. Za vladanja gotskog stila oni su gospodovali umjetničkim svietom, njihovi su radnici polazili u Italiju i drugamo, a svega toga se oni dragovoljno odrekoše, pozvaše k sebi tudje radnike, izgubiše vlastitu umjetnost te postadoše odvisni ponajprije od Italije a onda od Francezke.
Izvana na crkvi veoma je liepo ogromno propelo od bronca a na iztočnoj strani glasoviti relief od Adama Krafta, polaganje Isusovo u grob.
(Konac sliedi.)
---------------------------------------------------
Nürnberg i njegovi muzeji. str. 333 Vienac 1880
(Konac.)
U kiparstvu je upliv klasične umjetnosti bio daleko sretniji nego u arhitekturi, ali nas ova skulptura Kraftova uči, kako je i na putu gotske tradicije postalo djela izvanredne ljepote u kojih se je osobito pazilo na karakteristični izraz čuvstva. Tko je tu madonu vidio koja strastveno ljubi lice mrtvoga si sina, ostati će dublje ganut nego li plemenitimi oblici ali hladnijimi umotvori jednog Sansovina. Adam Kraft toliko me je zanimao ovdje, gdje su mu glavna djela, i kazati mogu, da ga istom sad točno poznam i podpuno razumijem. Reprodukcije i fotografije samo su slab odsjev njegovih velikih, dubokim umjetničkim i religioznim osjećajem izradjenih djela.
Pred crkvom sv. Sebalda župni je dvor sa prekrasnimi velikimi na jednom stupu počivajućimi strešnicami, koje se u Nürnbergu zovu „Chörlein", urešen. Sama kuća je vrlo jednostavno izradjena, ali su te strešnice toli liepe i bogatim kiparskim radom napunjene, da cielu kuću rese, te ju čine jednim od najzanimivijih spomenika toga preznamenitoga grada njemačke gotike.
Preko puta crkvi i župnomu dvoru jest kapela sv. Mavre, pretvorena sad u galeriju slika, gdje se nalazi nekoliko izvrstnih umjetnina staro-njemačke škole, imenice preliepa slika od Dürera i Van Dyka.
Kraj te kapele je mala sredovječna oštarija u kojoj se toči izvrstno pivo i peku dosta dobre, za njemačke pojmove glasovito dobre kobasice. Soba za goste posve je, po staru, drvom poploćena, starimi bakrorezi urešena a i cimer je zvono iz srednjega vieka, gdje su se prije javljali gosti, koji sad kroz kuhinju bez prijave ulaze. Na trgu, kojim se odtud prolazi kip je Albrechta Dürera i kuća po Evropi poznatoga antikvara Pickerta, koja je od podruma pa do tavana napunjena najzanimivijimi starinami na prodaju. Dakako da kupac mora biti i tu oprezan te mora imati fino izvježbano oko, inače se i njemu dogodi, da kupi pod najdragocjeniju starinu staklom urešeni štit od lima, načinjen prije dva mjeseca, prem je inače Pickert vrlo hvaljen kao solidan i pošten trgovac.
Prelazeć dalje dolazimo pred kuću velikog slikara njemačke škole Albrechta Dürera, o kom je Rafael rekao, da ga sebi ravna cieni što se dara i znanja tiče. Umjetnika tog su u Italiji i Nizozemskoj štovali i slavili, dočim je kod kuće kuburio. Al on ipak pisaše, da neće drugdje primiti sjajnih ponuda već voli: "im Vatterland in einem ziemlichen Wesen (skromno) zw leben, den an andern ortn reich Vnd gros gchalten zwerden". - Durerova kuća sačuvana je srećom kakova je bila za njegovo doba, tako, da njegovu radionicu i sobe gdje je stanovao, nalazimo nepromienjene, prem neuredjene. Družtvo "Albrecht Dürerverein" stavilo si je zadaću pomalo smoći snimke pokućtva iz one dobe, te tako urediti kuću kakova je bila. Sad su po svih sobah razredani bakro i drvorezi stranom od A. Dürera samog, stranom snimci po njegovih djelih. Durerova kuća stoji tik kraj gradskog zida, koj je ovdje učvršćen opet onakovim silnim tornjem kao kod željeznice, a veli se, da je sam Albrecht Dürer nacrte za gradnju tih tornjeva načinio.
Gradski zidovi sa svojimi kapijami, tornjevi i galerijami bijahu nekoč za obranu a danas su na ures grada Nürnberga, te mu daju romantičan i karakterističan lik, koji ga čini riedkim u cieloj Europi. Ali su današnji gradski otci koji su si svoj liepi trg onako liepo uresili dašćarami i tu stvorili tomu dostojan zaključak. Nisam nikad mogao razumiti kako Francezi o toli iuteligentnom, u znanosti i umjetnosti toli odličnom narodu kakovi su Niemci mogu reći, da su "têtes carr és " , to jest lude glave. Vidivši onaj trg, pa čuvši da su nürnberžki filisteri zaključili srušiti krasne stare gradske zidove pak načiniti mjesto toga "Ringstrasse", razumio sam onu francezku grubijanštinu. - Pohodiv gradsku viećnicu, da vidim freske Dürerove, još sam nekoliko primjera mudrosti nürberžkih gradskih zastupnika vidio. Ne samo da su od kamena kamini nego su pače od hrastova drva ormari, od drva klesana vrata pomazana prst debelo uljenimi bojami i krečom. Kažu da je osobito gradski načelnik za praktičnost toli zauzet pa ako ga bog poživi te mu dade takovih pomoćnika kakovih sad ima, da će za koji desetak godina Nürnherg moći glede grdobe i dugočasnosti konkurirati sa negdašnjim Berlinom, o kom Heine reče da u dugih redovih stojeće kuće zievaju sa svimi prozori i vratima gledajuć jedna drugu.
Popeh se na carski kasteo te razgledah tamošnje starine. Osim jedne vrlo zanimive kapele romanskog stila, koja je po nürnbežku debelo zatutkaljena krečom, nenadjoh mnogo; jer su gradjani Nürnberga došavši 1806 pod Bavarsku, kralju kasteo za stanovanje priredili.
Staro-gotske kuće vrlo su udobne i mile, pokućtvo jedro je i liepo ali se sve to istom danas pravo znade i poznaje gdje su velikani kakav je bio Ungewitter, kakav je Schmidt latili se proučanja tih stvari. - Prije jedno 30 godina mislilo se, da je sve gotsko štogodj je šiljlukom urešeno, pak se je stvaralo upravo smiešnog pokućtva i sgrada, koje su bile glavnim uzrokom žestoke opozicije proti gotskom stilu. Mi u baldakinu nad biskupskom stolicom, pak još u polijelih, kupljenih kardinalom Haulikom, imademo primjere te moderne nazovi- gotike u našoj stolnoj crkvi a takovim su načinom "gotski" uredjene sve sobe u kastelu nürnberžkom.
Uputih se odtud na nürnberžko groblje.
Martin Ketzel bijaše god. 1468 u Jerusolimu da pohodi sveta mjesta. Tamo je "via crucis" označena a na njoj razne štacije posljednjeg puta Isusovog. Ketzel izmjeri točno dužinu medju postajami od kuće Pilatove pak do Golgote. Vrativši se u Nürnberg izgubio je nesrećom sve svoje bilješke. S toga ode četiri godine zatim opet u Jerusolim da si put križa još jedanput izmjeri. Po ovih točnih podatcih izmjeri put od svoje kuće do groblja, te točno kao u Jerusolimu razredi na tom putu preliepo klesane štacije od Adama Krafta, koje je na svoj trošak naručio. - Nekoliko tih štacija još je liepo uzčuvano, (Vidi sliku prošlom broju.) druge, koje su nesrećom blizu kuća, pomazane su debelo krečom prema boji dotičnih kuća. -- Čudne li zagonetke, da ljudi tolikom silom teže za čistoćom i uniformitetom, da tomu za ljubav kvare najljepše umjetnine.
Na samom groblju neima osobito znamenitih umjetnina, samo na grobnih spomenicih liepih broncenih ploča iz raznih stoleća. Groblje u ostalom dojima te se čudno tim, što, kao mjestimice u Italiji, neima no ležećih ploča na grobovih.
Drugi dan još prije otvorenja germanskog a muzeja podjoh k ravnatelju Esseweinu predstaviti se i popitati se glede uredbe, štatuta i osnove muzeja. On mi dragovoljno razloži sve, te se je vrlo zanimao za projekt muzeja za umjetni obrt u Zagrebu, o kom sam mu pripoviedao.
Svršivši taj razgovor i pregledav njegovu vrlo poćudno po gotsku uredjenu sobu, nemogah na ino već ga upitah jeli istina da će se krasni zidovi nürnberžki rušiti.
"Jest, ali neće brzo, jer je to srećom skup posao, mjestimice se doduše već ruše."
"Ma, molim vas, gospodine ravnatelju, kako je to moguće da u narodu gdje imade toliko muzeja, sveučilišta, gdje imade toli liepa i silna literatura o umjetnosti može biti toliko brutalnoga vandalstva? Zar Vi, zar svi učenjaci i umjetnici neimaju toliko upliva da takova što zapriečiti mogu?"
"Moj gospodine" oni koji su zaključili rušiti preliepe naše stare zidove, nečitaju knjiga o umjetnosti, a oni koji što čitaju u tih pitanjih neodlučuju".
"Zar neimate uplivnih novina koje dolaze u ruke tih odlučujućih ljudi?"
"Imamo uplivnih novina, ali te neće da se stave u opreku sa uplivnimi ljudmi. Kad kakova nesretna misao gdje obćinstvom zavlada novine nigdje neoponuju odlučno. One neimaju srdca, da većini svojih čitatelja reknu, da su - !"
"To je istina, ali vidite u nas takova što nije moguće, u nas se pametan savjet sluša, starine poštivaju".
"Vjerujem, jer ih još malo imadete, i u nas će se početi štovati kad većina liepih stvari porušena bude. Kod vas su to Turci obavili, u nas to čine sami gradjani. Devet desetina nürnberžkih gradjana je za porušenje gradskih zidina - to je dakle sudbina! - Za kakovu gotsku crkvu učiniti će što hoćete, ali grad će se brzo modernizovati jer ljudi su isti kao u Berlinu u Stuttgartu i drugdje, pa hoće da tako i stanuju. Nedavno kupio je jedan bogatir preliepu gotsku kuću. Gospoji bila je preveć ozbiljna, krov prestrm, sobe preturobne, stube previsoke i što ja znam, - zaključiše da se kuća ima pregraditi. Išao sam onamo, govorio sam sa gospojom, molio - badava - eno podjite onamo, sad tamo stoji moderni sanduk najgrdje vrsti. - Tko se za takove stvari zanima, vele mu, da je "fantast".
"A vlada?"
,,0, ta nerado gleda, kad se tko protivi onomu, što prosperiranjem grada označuju, umjetnička pitanja u tom su joj deveta briga".
"Zar ni bavarska vlada u kojoj bar ima od kralja Ljudevita dobrih tradicija, nije bolja u tom od drugih njemačkih ? Zar ta gospoda nevide kako Francuzi vaš obrt i vašu umjetnost svakom sgodom pobijaju?"
"I Francezka imala je pod Napoleonom svoju dobu rušenja, ja sam još vidio stari Pariz, stari Rouen i Rheims, to su sad već sve moderni gradovi - sad je red na nama."
"Ali Englezka je vrlo konzervativna u tih stvarih, pak joj je zato i napredak veoma solidan".
"Istina, u Englezkoj znadu komfort sjediniti sa pietetom".
Vratismo se na razgovor o tom kakva bi imala biti uredba muzeja za umjetni obrt u Zagrebu pak se onda uputismo u muzej. Taj zavod je veoma mlad ali izvanredno bogat i preliep, razredba, uredjenje, način nabavljanja upravo uzoran prem prostorije nisu posve prikladne, pošto je muzej u nekadašnjoj crkvi i manastiru smješten. Utemeljen je god. 1853 barunom Aufsessom. Zadaća mu je pokazati razvoj njemačke kulture na svih poljih. Sbirke su poglavito umjetničke, ali se prema programu primaju svake vrsti kulturno-historično zanimivih predmeta u nju. - Što nemoše doći u originalu u muzej, to si ravnateijstvo pribavlja u sadrenih odljevih da popuni i stvori podpunu sliku.
U prvih prostorijah smještene su grobne ploče od rimske dobe do konca 13. stoljeća, onda u dvie sobe predhistorički predmeti od kamena i gline, zatim trgovinom iz Etrurije, a po drugih iz Fenicije, donešeni bronceni predmeti i iz još kasnije dobe tvorene domaće stvari te vrsti. - Ima tu i slika prastarih u Šlezvigu otvorenih mogila i vieran snimak takovog groba. Osobito . karakteristični za "predhistoričku broncenu dobu" jesu grčki i po grčkih kalupih iz dobe Aleksandra veikog kovani novci, nadjeni u tih grobovih. - U jednom.odjelu te dvorane su nadalje rimski fabrikati iz dobe, gdje su Rimljani u Germaniju prodirali i preostatci iz merovinžke dobe.
Sbirke arhitektonskih česti i criepova, sbirke peći i bravarskih radnja napunjuju sliedeće dvorane. Sbirke grada. Nürnberga u posebnom su odjelu, a njemački plemići sastaviše opet napose svoju sbirku. Ovakovim se načinom potiču pojedini na poklanjanje, jer su u tih zbirkah imena, grbovi i slike dotičnika takodjer izložene ali je dakako težko s tim u sklad svesti sistematičnu razredbu. - Pošto u muzeju ima do sada već 170.000 komada, to iza kratkog pohoda od dva dana nema razgovora o potankom proučavanju. Pojedine sbirke i najvažuije predmete moguće je pregledati, pojedine već iz poviesti umjetnosti poznate predmete uživati, ali svega viditi i pamtiti na prvi put nije moguće. Ove bi crtice preobsežne postale, da samo i te najvažnije stvari opisati hoću.
Jedan dan odredih za pregledanje "muzeja za umjetni obrt" kakav bih želio, da se na uhar našega obrta u Zagrebu utemelji. U Nürnbergu nisu toga mnenja "da je historički muzej ujedno umjetničko-obrtnički muzej one dobe, koju predstavlja", jer tamo znadu da historički muzej neima sadašnjost predstavljati, da dakle nemože biti muzej i za sadašnji obrt. Prem dakle imadu historički muzej riedke savršenosti, to su ipak sagradil posebni muzej za umjetni obrt i obilno ga dotirali. Velik obrtnik darovao je u tu svrhu 100.000 maraka a vlada daje 50.000 maraka svake godine, te je predložila saboru, da 2 miliuna maraka dade za novu mnogo veću i prostraniju palaču.
Pošto ravnatelja nije bilo u Nürnbergu, pratio me je u sbirki osobitom ljubeznošću gospodin Dr. Schorn muzealci kustos priobćiv mi potanko cieli način postupka i djelovanja muzeja, te sistem po kojem je uredjen. Na moje veliko veselje razabrao sam, da je u glavnih točkah moja osnova, kako sam ju za naš budući muzej predložio ovdje izvedena, dakako obsežnije i podpunije nego će to ikada moći biti kod nas.
Glavna i temeljna razlika medju historičkim muzejom i muzejom za umjetni obrt jest, da ovaj služi i zključivo znanosti, dočim onaj mora uz znanstvenu svrhu paziti poglavito na praktične potrebe umjetnog obrta. S toga ovakova dva zavoda nemogu biti sjedinjena.
Cieli muzej razdieljen je u dvie česti u permanentnu izložbu muzealnih predmeta i u izložbu mienjajuću se gdje se noviji proizvodi i predmeti iz privatnog posjeda privremeno izlažu. U permanentnoj izložbi tri su glavne skupine: 1) sbirka umjetnina i umjetnih obrtnina, onda 2) sbirka uzoraka, 3) knjižnica. - Prva skupina razredjena je po tvarih tako, da je primjerice textilna umjetnost od keramike i metalotehnike strogo lučena, svaka struka je u historičnom i tehničkom razvoju po mogućnosti savršeno izložena a svakoj je, kako sam to i za naš muzej predložio, tehnologijska sbirka pridodana. Sbirka uzoraka bila je na bečkoj izložbi izložena, te je sistem razredbe stekao obće priznanje strukovnjaka. - Strukovna knjižnica je veoma bogata a u njoj se nalaze i svi strukovni listovi. Ali ne samo risanih i štampanih već vrlo mnogo i plastičnih uzoraka broji taj muzej. - Soba za risanje i čitanje daje sgodu obrtnikom, da si mogu popuniti znanje, da si mogu u svakom slučaju naći potrebit materijal liepim radnjam.
Ovaj muzej potiče radnike razpisivanjem natječaja za liepe radnje. God. 1877/78 natjecalo se je 39 radnika sa 310 radnja za medalje a 31 radnik za novčane nagrade, koje su se dielile vrlo svečano u muzealnoj dvorani. Davali su medalja i domaćim i stranim, tako je primjerice dobio zlatnu medalju samo Schütz u Celju za liepe keramijske proizvode. Novčane nagrade bile su dvie, jedna sa 300 a druga.sa 200 maraka. Takovi se natjecaji razpisuju godimice.
Nürnberžki muzej priredjuje svake godine bar dvie izložbe u kojem gradu bavarske, tako je god. 1878 bila priredjena muzejom izložba u Augsburgu i Lohru, a lani u Erlangenu. Na takve izložbe šalje muzej do 2000 predmeta. U dotičnih gradovih gdje se takove izložbe priredjuju, pomažu muzeju odbori sastavši se ad hoc u pojedinih gradovih.
Muzej kraj toga svega izdaje svake godine po koje djelo namienjeno unapredjivanju obrta a od godine 1879 počeše uvadjati i javna predavanja.
Tehničnih obrtničkih škola utemeljio je muzej još malo, ali je neke izdašno podupirao, mnogo više uspjeo je muzej uvadjanjem zanatlijskih radiona te s njimi spojenih strukovnih poučnih predavanja.
U muzeju ima poseban ured za odgovaranje na tehnična, poslovna obrtnička i trgovačka pitanja. (Auskunftbureau). Svake godine se tu na 200 pismenih a najmanje 300 ustmenih upita strukovni odgovor daje. - Obće zanimive odgovore priobćuje muzej u svom viestniku. - Muzej ima i svoj posebni kemički laboratorij, koji u nalogu obrtnika izvodi analize a i na svoju ruku kuša, kako i za obrt važne probleme riešio.
Napokon nam spomenuti valja da taj muzej kao i austrijski u Beču izdaje svoj posebni vrlo liepo ilustrovani "viestnik", koji se je razvio do velikog znamenovanja jednog od najuglednijih strukovnih listova za umjetnost i obrt. - Da se list što bogatije ilustrovati može svratio je muzej osobito skrb na razvoj fotocinkografije, koju je taj zavod u Nürnbergu uveo. Taj je muzej središte svih obrtničkih zadruga i društva, koje u upravnom odboru imadu svoje zastupnike te se svake godine po svojih zastupnicih sastaju u muzeju na medjusobni dogovor i razpravljanje važnih za obrt pitanja.
Spomenuti nam valja konačno da je ravnateljstvo muzeja vrlo mnogo izvješća i ocjena izradilo upitanjih obrtničkih, zanatlijskih i umjetničkih i to na temelju upita i poziva ministarstva, ureda, magistrata, društva i zadruga.
Hoćemo li doživiti da i nama osvane takav zavod?
Dr. I. K.
morton1905.blog.hr/oznaka/nrnberg-i-njegovi-muzeji-str-31...
--------
Wojciech Gerson (* 1. Juli 1831 in Warschau; † 25. Februar 1901 ebenda) war ein polnischer Maler und Kunstprofessor.
Gerson studierte Kunst an der Warschauer und Sankt Petersburger Kunstakademie und anschließend in Paris bei Léon Cogniet.
Im Jahr 1858 kehrte er zurück nach Warschau und wurde Kunstlehrer. Zu seinen Schülern zählen: Kazimierz Alchimowicz, Anna Bilińska, Ludomir Benedyktowicz, Józef Chełmoński, Wacław Chodkowski, Eligiusz Niewiadomski, Władysław Podkowiński, Jan Stanisławski, Władysław Ślewiński, Józef Pankiewicz, Alfred von Wierusz-Kowalski und Leon Wyczółkowski.
Gerson malte hauptsächlich Städte- und Gebirgslandschaften sowie Historiengemälde.
Wojciech Gerson wurde 1898–1901 zum Vorsitzenden des Kirchenkollegiums der Evangelisch-Augsburgischen Warschauer Dreifaltigkeitskirche gewählt. Er wurde auf dem Warschauer Evangelisch-Augsburgischen Friedhof bestattet.
-----------------------
s353 4781 Prosvjeta1901 † Andrija Jagatić (Luka kraj Martinske Vesi, 11. XI. 1850 — Zagreb, 24. V. 1901). List za zabavu znanost i umjetnost Tečaj IX. Emilij Laszowski 1901 Zagreb Tisak i naklada Antuna Scholza.
---------------
Prosvjeta 1901. str. 353.
Velebna, žalobna povorka, koja je na duhovski ponedeljak, 27. o. mj. stupala ulicama grada Zagreba i onaj ogromni broj ljudstva, koje je promatralo sprovod, dokazom su, kakove je simpatije uživao muž apoštolskih vrlina, pokojni Andrija Jagatić.
Kad se je prije pet godina stalno nastanio u Zagrebu, nije trebalo da proteče mnogo vremena, i on zadobi srca svojih sugradjana i svojom ozbiljnošću i trieznošću i svojim ljubeznim, miroljubivim srcem. U Sarajevu pako zažališe za njim, što su ga izgubili.
„Vrhbosna“ pisala je onda: Dva srodna duha Štadler i Jagatić upoznaše odmah na početku svoga rada veliki zamašaj štampe. Ta katolik u Bosni osim nekih vrlo malih stvarca n. pr. od biskupa Miletića, pogotovo i nije imao nikakve nabožne i poučne knjižice u ruci. A i svećenstvo bilo je željno dobrih priručnih knjižica. I eto smionih ljudi - njih troje, četvero, - da koliko toliko toj nestašici doskoče. Nemaju ni novaca, ni radnika pomagača, ali imaju živu vjeru i tvrdo pouzdanje u Boga, da će trud njihov, koji poduzeše jedino iz ljubavi k Bogu i domovini obilato blagosloviti.
I tako započeše u „Srcu Isusovu“ okružnice »Nade« biskupove zanositi i razpaljivati srca čitalaca ; razni drugi članci zasladjivahu mnogi čas i pouku davahu svećenstvu na zabitnim župama. Pobožne knjižice - ma i riedko posijane, zadahnjivahu puk pobožnim čuvstvima i u njima ga utvrdjivahu. „Dva svećenika nadbiskupije vrhbosanske“, koji se gdje gdje označiše, da su takovu knjižicu priredili jesu Štadler i Jagatić. Pa i ne pitaj za njihova imena, budi siguran, da su svakoj radnji; ako je baš i nisu sami priredili, sigurno kumovali.
Svemu tomu radu, kao da je „Vrhbosna“ list posvećen „ katoličkoj prosvjeti“ bila ognjište, na kome je poput stroge Vestalinke čuvao sveti žar svake ljepote i plemenštine punih 9 godina dr. Andrija Ja gatić. Kad Vrhbosna ne bi imala nikakove druge zasluge, nego da je ne samo u duhovnicima, nego i u svjetovnjacima uzbudila živu želju za pravim i zdravim kršćanskim štivom, njezino ime moralo bi se pisati zlatnim slovima, dok traje nadbiskupija, koja to ime nosi. Nu Vrhbosna imade i drugih sjajnih zasluga. Neprocieniva je bez dvojbe njezina zasluga, što je ona mlada i čila velikim zanosom znala privući u svoje kolo na obranu katol. crkve i njezine vidljive Glave, na obranu duha kršćanskoga proti lažnim kršćanima sve, koji plemenito i kršćanski misle ... „ Liepo nastavlja zatim o Jagatiću isti pisac: „ Ti si, presv. gospodine, da svojom Vrhbosnom razširiš vruću žudnju za pobjedom duha, istine i pravde, sam zaboravljao na svoje tielo, na svoju udobnost, pak si se podvrgao mučnome putu u svetu zemlju, da ondje rodjenim očima vidiš, kuda je hodao trnjem okrunjeni, križem obterećeni Bog-čovjek, da nam ga jasno prikazati uzmogneš i potaknuti nas, da na Nj mislimo i u Nj se ugledamo.
Na bielim jedrima plemenite duše svoje plovio si srednjom Evropom, da vidiš silu ljudskoga uma u svim granama ljudskog umjeća, a poglavito da vidiš divne nedohitne spomenike kršćanskoga života, Kristove crkve i nama da ih prikažeš, kako bi nas uputio i opet o istinitosti onih rieči našega Spasitelja: „Ni vrata paklena ne će je nadvladati“. I onda si nas najposlije doveo do one čudotvorne špilje, gdje se hiljadama i hiljadama sirota i biednika ukazuje ona divna Gospa, koja krunjena sjedi uz Boga, Sina svoga i milo ga moli, da poštedi puk svoj.“
Jest, ovo je istina: Jagatić ne piše od zanata, nego jer ga goni neka nutarnja sila. Jagatić niti ne poredjiva svojih misli na način pisaca od zanata. Iz svakoga redka n. pr. „Crtica iz svete zemlje „ i „Paljetkovanja“ očito se vidi za što piše. Ako je on, što je i morao, imao služiti se raznim knjigama, njemu se ipak vidi, da uviek nosi on sobom svoju rodjenu glavu i svoje srce. Gdje se on oduševljava i ti si sigurno oduševljen; gdje ozbiljan, i ti si, gdje je šaljiv i ti se nasmiješ, gdje čuvstvuje, na oči ti suze mami. Evo dakle kako i zašto piše? On hoće biti tvoj, on te hoće za sobom povući, ne za svoj interes nego za duh istine i pravde. Za to su njegove knjige i tvoje knjige, jer ti u njima nalaziš svoje kršćansko mišljenje i čuvstvovanje.“
Tako „Vrhbosna“ mi smo je naveli, jer je krasnim riečima izrečeno ono, što je bio naš Jagatić - čovjek, odan dušom i tielom svom hrvatskom narodu i domovini.Bog je njega odabrao, da učini velika djela u narodu.
Bosni bio je nosilac ugaInoga tvrdoga kamenja kod utemeljenja biskupije, svagdje na svom mjestu. Takov je ostao i u Zagrebu, gdje je upravo sa zanosom najviše radio za prvi katolički kongres.
„Prosvjeta „ je onom prigodom priobćila njegov životopis, te mi ne znamo drugo, nego, da ga ovdje opetujemo.
Dr. Andrija Jagatić rodio se 11. studenoga 1850. u Martinskoj vesi, gdje je polazio pučke škole. Gimnazijske i bogoslovne nauke svrši u Zagrebu. 1878. promoviran je za doktora. G. 1875. zaredjen je za svećenika, te je poslan u Požegu nadb. sirotišta kao nadstojnik. U Požezi je bio i suplenta gimnazije. God. 1876. bio je suradnik "Katoličkog Iista“, a g. 1877.-1882. bio je urednikom istog lista. G. 1880. postade namjestnim profesorom na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a g. 1880. kanonikom nadbiskupije vrhbosanske. Tamo je boravio 14 godina.
G. 1896. postade superiorom družba sestara i milosrdnica zagrebačkih, te je razvio silnu djelatnost. G 1900. u srpnju bio je jedan od vodja I. hrv. hodočašća u Rim.
Prošle je godine proslavio Jagatić dvadesetpetgodišnjicu svoga misnikovanja. U zahvalu za dobivene u to doba milosti i iz ljubavi spram rodnom si mjestu, odluči podignuti školu za djevojke. U tu svrhu pokloni svoj roditeljski dom i oveće zemljište redu milosrdnica, koji je njegovim nastojanjem podigao krasnu školu. Dne 30. rujna ovršena je posveta nove škole, te je Jagatić sam došao u Martinsku ves, da ovrši taj obred.
Na molbu presvj. gosp. nadbiskupa vrhbosanskoga imenovao je sv. otac papa dr. Jeglića i dr. Andriju Jagatića „apoštolskim protonotarirna“, s kojom je čašću spojen naslov „presvietli“. Dne 18. ožujka bijaše u samostanu slavlje. Kćeri božje ljubavi prirediše vrlo liepu svečanost, kod koje se odlikovanim predadoše počastni znaci: mirta, križ, prsten, ljubičasti plašt.
Sam Fidelis Höperger preporučio je Jagatića na smrtnoj postelji preuzv. g. nadpastiru Posiloviću za svoga nasljednika.
U Zagrebu poče odmah energično raditi. Svake nedelje i blagdana bio je već u 4 1/2 sata u izpovjedaonici, gdje je ostao do 8 sati, kad je bilo vrieme da čita sv. misu. Bio je vrlo radin čovjek. U 4 sata bi u jutro ustajao, pa radio do 11 sati na večer, a da se ne bi odmorio, van ono malo o podne i na večer kod blagovanja svega skupa 1 1/2 do 2 sata. Čim je čuo od liečnika, da mu je bolest veoma opasna, i da mu srce može prestati svaki čas, namah se predade u volju božju miran. „Paratus sum, domine, si sum necessarius non recuso laborem", to su bile njegove zadnje rieči. Dne 24. u petak u večer u 6 sati izpusti svoju dušu. Njegov život zavriedio je, da se potanje opiše i u posebnoj knjižici, razturi u narod, neka mu bude uzorom i idealom značaja i patriotizma, luč, koja će mu sjajiti u vjekove. Srce nam plače dok pišemo ove redke, jer smo pokojnika poznavali i uviek vrlo cienili i jer nam je žao, što narodu umiru takovi muževi, kakovih malo imade, a toliko treba. Ali lagatić nas u istinu nije ostavio. Njegova vedra duša molit će gospodara neba i zemlje, neka se smiluje našemu narodu. Mi pako koji tužimo za njim, ne zaboravimo ga nikada. Slava mu!
morton1905.blog.hr/oznaka/s353-4781-pros1901-andrija-jaga...
---------------------------------
s138 6071 Vienac1880 s138 Novi plivači stroj Vienac1880 Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare.
----------------------
Novi plivači stroj :
Plivači naprsak
Izum Ferde Becića.
Nekim čitateljem našim biti će valjda već poznato, da je financijaIni tajnik glavnoga zapovjedničtva, Ferdo Becić, novi neki plivaći stroj pod imenom "plivaći naprsak" izumio, i da je na taj stroj u našoj državi izključivu povlasticu dobio.
Pošto se za taj plivaći stroj tehnički krugovi ne samo europejskih nego i amerikanskih država zanimaju, to je bez dvojbe pravedno, da i mi koju o tom hrvatskom izumu progovorimo.
Plivaći naprsak je mali čunić, načinjen od plutovine i napunjen stisnutim zrakom, koj čovječje tielo kod uporabe oko prsiju obuhvaća.
Da se čovjek u kojem godjer pravcu kretati može, spojena su s tim strojem dva krilata vesla i malo kormilo.
Plivaći naprsak može se upotriebiti:
a) kao izbavni stroj kod brodoloma i poplava;
b) kao plivači stroj za plivanje u manjem vodenom prometu, kod kupanja, kod lova na vodene ptice i u pomorskom ratovanju.
Slika 1. predočuje takav dogotovljeni plivači naprsak, koj se može uporabiti kao izbavni stroj.
O je okrugao otvor, koj obuhvaća prsa čovječjeg tiela. Uz gornji prednji okrajak toga otvora prikovan je kratak kožnati remen, na kom je prišita mala oštra udica y.
T Su vrata, rr su kožnati kajisi, kojimi su vrata T uz čun privezana, a ss je sputni remen, kojim se vrata T otvaraju i zatvaraju; pp je na gornjem okrajku pričvršćena viseća podpruga, kojoj je zadaća, držati čovječje tielo, da kroz otvor O nepropane, a qq je druga podpruga, prikovana uz drveni kljun e, te joj je svrha, primiti plivačeve noge, da se dolje viseć neutrude.
S t u je kormilo, a gh je osovina, s koje vise oba krilata vesla abcd. – oo su obje šibke, koje spajaju krilata vesla sa gonećom motkom m n.
Slika 2. kazuje postranični, a slika 3. osovni oblik drvenog oglobja, dočim nam slika 4. predočuje osovni prosjek cielog plivaćeg naprska.
Prema tomu sastavlja se plivaći naprsak na sliedeći način: .-
Uzduž drvenog oglobja pričvrsti se tanak sloj plutovine. Na to se postavi na svakoj strani 10-12 mjehura od pruzevme (Kautschuk) napunjenih stisnutim zrakom. Medj svaki pojedini mjehur dodje tanak sloj plutovine. Na to se oko oglobja i oko mjehura naslaže toliko plutovine , koliko je nuždno, da plivači naprsak dobije oblik predočen slikami 1. i 4.
Pojedini djelovi plutovine imadu se uz drveno oglobje privezati kanafom, natopljenim u smoli.
Na to se cieli čun izvana i u otvoru O ovije nepromočnim platnom.
Na prednjem dielu čuna može se za ravnanje plivača umetnuti mala sjevernica (bousola).
Osim toga može se ostaviti malen prostor, pokriven nepromočnim poklopcem, u koj se može spraviti nešto dvopeka i ruma itd., da od potopa spašeni barem nekoliko dana uslied pomanjkanja rane poginuti nemora.
U trenutku pogibelji imade se dakle gore opisani plivači naprsak na sliedeći način obući: čovjek otvori brzo vrata T, zakorači lievom nogom preko podpruge pp, povuče cieli stroj u vis, dokle to dopušta podpruga pp, koja čovjeku medju gornje butove dodje, - turne onda stroj od lieva na desno, tako, da otvor O prsa obuhvati, - zaklopi vrata T, zatvori ih iz vana, skopčav predjicu na ramenu ss, - zakvači udicu y o kaput ili o prsluk, te skoči bez dalje brige u vodu, držeć pri tom jednom rukom goneću motku m n
Cieli ovaj posao može najdulje 10-15 časova trajati. Pošto je težji kraj čovječjega tiela u vodi, to su prsa i glava uviek nad vodom.
Kako je već gore rečeno, mogu se noge turiti u podprugu gg, da se viseć neutrude i da se kretanje u vodi olahkoti.
U vodi može se čovjek plivaćim naprskom prilično velikom brzinom napred kretati služeć se pri tom krilatimi vesli:
Rine li on naime goneću motku m n napred , polete i krilata vesla napred, a ploče c d sklope se u vodi bez odpora : potegne li ju palm k sebi, razkrile se ploče c d pritiščuč cielom svojom plohom vodu, te gone tim pritiskom plivajući stroj i plivača napred; jer su krilate ploče c d uz doljnji kraj vesala stežajkami a b (šarnirami) tako prikopčane , da se samo naprama plivaču zaklopiti i razkriliti mogu. Kad se razkrile sačinjavaju raznu plohu u obliku jednakokračnog trapeza,
Kretaj na desno ili na lievo biva pomoćju kormila S t u, nu pošto je cieli stroj malen i lagan, to ga može čovjek naglim kretanjem na desno ili lievo lagano i bez kormila krenuti.
Podpruga p p može se dolje po volji produljiti ili prikratiti pomoću predjice, prikovane uz gornji prednji okrajak otvora O. Nu ta podpruga mora se uviek predjicom tako prikopčati, da otvor O oko prsiju dodje, i da težji dio čovječjega tiela u vodi bude.
Razumieva se samo po sebi, da gospodje radi svoje duge odjeće podprugu p p nešto dulje popustiti moraju.
Cieli stroj nu bez kormila dugačak je 125-135 Cntm. Otvor O ima toliki obseg, da može pristajati za svaki pravilni sastav tiela i da se osim toga u njem gornji struk tiela 3-4 ctm. napred i natrag kretati može.
Oglobje i osovina g h imadu se od lahkog drva, a b stežajke (šarniri) i šibke o o za poteg iz tankog željeza, goneća motka m n iz tvrdog drva, a krilne ploče c d c d iz papirštine (Papier mache) vulkanizovane pruževine ili mahagonskog drva načiniti.
Plivači naprsak , odredjen za uporabu kod manjeg vodenog prometa, za kupanje, a možda i za uporabu kod pomorskog ratovanja sastavljen je upravo kao i gore opisani za .izbavni stroj upotriebivi plivaći naprsak , samo što je u svih svojih dielovih malo veći i što su mu za udobniju uporabu dodani neki pomoćni predmeti.
Da se naime čovječje tielo u vodi ni malo nesmoči, imadu se obući do prsiju sižuće tako zvane ronilačke hlače (gaće) iz nepromočnog platna prije, no što se plivaći naprsak obuče.
Da čovjek te hlače, hodajuć po kopnu, izpod cipela nepodere , imadu one na dolnjem kraju kožnate podplate.
U mjesto udice y imade takav plivaći naprsak na gornjem okrajku otvora O naramice , koje se preko rammenica nategnu i time čovječje tielo odozgor uz stroj drze. Odozdol pako čuva takodjer podpruga p p čovječje tielo, da kroz otvor O nepropane.
Takav plivaći naprsak oblači se isto tako kao i gore opisani plivaći naprsak, upotriebivi za izbavni stroj.
Prije no što čovjek u vodu dovoljno duboku zadje, može i po kopnu i u plitkoj vodi bez zaprieke hodati, pošto ga plivaći naprsak u hodanju ni malo neprieči.
Zašav u vodu dovoljno duboku, gdje stroj čovječje tielo nositi počima, digne plivač noge, turi ih u podprugu q q i plovi kamo hoće, služeć se krilatim i vesli pomoću goneće motke m n.
Razumieva se samo po sebi, da kod kupanja nije nuždno oblačiti ronilačke hlaće.
Iz ovog opisa može dakle i nestrukovnjak uviditi praktičnu vriednost tog novog plivaćeg stroja obzirom na jednostavnost i jeftinoću ustroja i na veliku trajnu sigurnost, kojom se plivač na vodi i za najveće bure njim providjen kretati može, te se uslied toga mora i priznati, da je plivaći naprsak najmanje, najlaglje najjeftinije, a kraj toga i najsigurnije prometalo na vodi.
Nu kraj svega toga žalibože malo je nade, da će se izumitelju trud ikada te čim izplatiti, pošto mu manjkaju sredstva, da svoj izum u kojem velikom gradu izkuša.
Kako čujemo, obratio se on već na nekoliko naših bogataša, da mu u tom podhvatu pomognu, al mu molba ostade bez uspjeha. Jedni ga zavlačili dugim oklievanjem, a drugi praznimi obećanji, - a napokon mu nepomože nitko. Tako će on još biti prisiljen, radi pomanjkanja nekoliko stotina forinti, napustiti svoju povlasticu, a mi ćemo valjda za nekoliko godina čuti, kako se stranci koriste i diče hrvatskim izumom. Vjerojatno je to tim više, što se u inozemstvu za izum našega zernljaka sve u istinu živo zanima. "Linzer Wochenblat", list za trgovinu i obrt (br. 52. od prošle godine), znameniti časopis "Neueste Erfindungen und Erfahrungen", izlazeći u Beču (sv. VIII. od p. g.) i internacionalni organ Newyorški "Der Techniker" (br. 22. od p. g.) u velike taj duhoviti i praktični izum hvale, donoseć potanki opis njegov sa sličicami, koje i mi danas čitateljem pružamo. Domoljubne pako imućnike molimo da razmisle, nebi li vriedno i plemenito bilo, da budu dionici izumitelj eva slavja. "Što učinite mojim sinovom " reći će domovina "činite meni".
O. R. *
Osjetiš li bol kad kažem da te ne volim.
Sto put riječi lažu kriju istinu od svih.
Osjetiš li bol kad prošlost vrijeme zamagli,
nekom dugom ruku daješ ko' da nikad nismo bili....
Mi, o mi, o mi duše pune ljubavi
mi, o mi negdje izvan nekog sretnog puta mi.....
Osjetiš li bol kad samog prekrije te noć.
Pitaš li se što sad slijedi dal' će netko doć.
Osjetiš li bol dok hladne kiše padaju.
Ovdje ispred tvojih stakla kao kazne sad iz pakla....
Mi, o mi, o mi duše pune ljubavi...
Tony Cetinski & Nina Badrić - Mi
Thanks for your kind comments & faves
© 2010 Dunja All rights reserved
Dok su me silovali, moj četverogodišnji sin molio je četnika da me ne ubije
Silovali su me pred mojim sinovima Samirom i Anisom pred zgradom policije u Kozarcu. U tom momentu moj stariji sin imao je četiri, a drugi dvije i po godine. Nisam ničeg bila svjesna, samo se sjećam kad je moj stariji sin Samir uhvatio jednog četnika za nogu i govorio mu: „Pustite mi mamu!“. Ali, četnik ga je uzeo i sve vrijeme dok su mene silovali, njemu su držali bajonet ispod brade da gleda nepomično šta mi rade!
Borba za pravdu
Ovako počinje svoju prvu javnu ispovijest Nasiha Klipić, hrabra i ponosna Kozarčanka, jedna je od brojnih Bosanki koje su preživjele golgotu agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Nasiha je u ratu izgubila 36 članova najuže porodice, među kojima su njen suprug Sahinuk, dvojica braće Enver i Ekrem Alić te svekar.
Kako kaže, u životu se samo bori da nađe kosti svojih najmilijih i dokaže istinu. U ovoj borbi za pravdu vodi je njen ponos bosanski i ljubav prema sinovima.
- Nikom nisam osam godina htjela reći šta mi se desilo. Samo sam plakala, jer to je bilo užasno. Ostala sam bez supruga, kojem je bilo 27 godina kada su ga zaklali četnici kod štamparije s još sedam policajaca u Kozarcu, a mene silovali. Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada su me doveli pred tu zgradu s mojom djecom i pitali: „Gdje su tvoje balije, Zelene beretke?“. Međutim, najgore od svega je što ih ja ne mogu prepoznati, jer su imali navučene čarape na glavama. Kada sam se osvijestila, sva krvava i izubijana kraj mene su sjedila i plakala moja dječica. Bilo je strašno – kroz suze opisuje Nasiha Klipić događaje od prije 21 godinu.
Neki šute
O hororu koji je doživjela svjedočila je i u Hagu, a bila je i zatočenica logora Trnopolje.
- Nije me strah govoriti o tome šta sam preživjela. Međutim, ima i onih koji se iz nekog razloga ne žele suočiti i reći šta su preživjeli. Moj brat Ekrem je svezan udario četnika, glavom, nakon čega su ga ubili i to su vidjeli neki svjedoci, ali niko neće ništa da o tom slučaju kaže. Mlađeg brata Ekrema još nisam ni pronašla, dok sam od starijeg Envera našla samo trećinu kostiju – priča Klipić.
Prema njenim riječima, njen otac Mehmed Alić bio u logoru Omarska, a i njegov život obilježila je teška tragedija, jer je sina Envera morao lično predati zločincu Dušku Tadiću da ga ubije.
Neće odustati
Klipić navodi da, dok je živa, neće odustati od potrage za kostima svojih najmilijih, ali je i razočarana bh. vlastima koji vrlo malo vode računa o pronalasku nestalih.
- Pitam se šta se toliko čeka, kad se ogromna sredstva slijevaju u BiH za traženje nestalih. Koliko je meni poznato, za ovu namjenu se iz stranih fondova svake godine uplati 22 miliona KM – kaže Klipić.
Prkosim onima koji su mi pobili porodicu
Nasiha već godinama živi u Švicarskoj, čije su joj vlasti nakon golgote koju je preživjela pružile utočište.
- Tamo su me dobro primili, ali ja, svako malo, dođem u BiH, u Sarajevo. Idem redovno i u Kozarac i Prijedor, hodam dignute glave. Prkosim onima koji su mi pobili porodicu, ali nisu moje sinove – poručuje Klipić.
Kako zaraditi oprost grijeha
Prisutna kriza u svijetu, brojna iskušenja i nesreće koje pogađaju narode su posljedica njihove pohlepe, gramzljivosti, griješenja i pretjerane ljubavi prema ovozemnom životu. U takvom, dosta haotičnom i neizvjesnom stanju čovječanstva, vjernici pokušavaju spasiti sebe i porodice svoje, osloboditi se vlastitih grijeha i mahana i ući u okrilje Allahove milosti i zaštite.
Nema insana na Zemlji koji ne griješi, makar on bio učen i pobožan i makar ga ljudi smatrali dobrim. Samo su poslanici bili oslobođeni i sačuvani od grijeha. Čovjek dok progovori, već je pogriješio, kako se u narodu kaže. Allah, dž.š., je učinio griješnim robove Svoje, da bi se oni kajali, oprosta tražili, kako bi im On ukazao Svoju milost. Grijeha ima velikih i malih, znanih i zaboravljenih, svjesnih i nesvjesnih. Vjernici to znaju i zato sa puno nade čine tevbu i uče dove da im Allah oprosti. Nastoje da što manje griješe u preostalom dijelu svoga ovozemnog života.
U ovom svijetu punom izazova i raznih primamljivih užitaka i naslada zadaća vjernika da opstanu nije nimalo lahka. Međutim, biti u svojoj vjeri i živjeti poštenim životom je velika blagodat i na dunjaluku, a posebno radi spasa i trajne nagrade na Ahiretu. Kako to postići i u tome uspjeti tema je ovog kazivanja.
Grijehe prašta samo Uzvišeni Allah
Grijehe prašta i Svojom milošću obuhvata Svoje robove njihov Stvoritelj i Gospodar Allah, dž.š. Griješni Allahov rob neposredno se obraća svome Stvoritelju i uzda se u Njegov magfiret - oprost. Allah, dž.š., je to obećao svojim dobrim robovima: „Gospodar tvoj mnogo prašta i neizmjerno je milostiv;..." (sura Kehf, 58. ajet) „Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv." (sura Zumer, 53. ajet)
Iskrenim vjernicima koji rade dobra djela Allah, dž.š., je obećao oprost i najljepšu, trajnu nagradu: „Onima koji vjeruju i dobra djela čine preći ćemo sigurno preko hrđavih postupaka njihovih, i za ono što su radili, doista, ćemo ih najljepšom nagradom nagraditi." (sura Ankebut, 7. ajet) Svojim čvrstim imanom vjernik gaji ljubav prema svom Gospodaru i slijedi Poslanika, s.a.v.s., pa i na taj način postiže Allahovu ljubav i pažnju i oprost grijeha: „Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! - a Allah prašta i samilostan je." (sura Ali-Imran, 31. ajet)
Za vjernika je osobito važno da ne ustrajava u griješenju, i da se nakon učinjenog grijeha i straha od kazne svoga Gospodara sjeti i tevbu - pokajanje učini: „I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole - a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? - i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada - oprost od Gospodara njihova i džennetske bašte kroz koje će rijeke teći..." (sura Ali-Imran, 135.-136. ajet)
Vjernika krasi bogobojaznost - takvaluk, iskrenost - sidk i on uvijek govori i drugima preporučuje samo istinu. Sa ovim i drugim plemenitim svojstvima i djelima on postiže nagradu i oprost: „O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu. On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti..." (sura Ahzab, 70.-71. ajet) Vjernik se trudi da ne čini velike grijehe pa će tako lakše postići oprost za brojne manje propuste i grijehe. Uzvišeni Allah kaže: „Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto." (sura Nisa', 31. ajet)
Allah, dž.š., traži od vjernika da tevbu čine i oprost traže
Allah, dž.š., najbolje zna stanje svojih griješnih robova, i zato ih poziva da čine tevbu - pokajanje i da oprost za grijehe zatraže, da ne gube nadu i ne očajavaju: „O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašte, kroz koje će rijeke reći, uveo..." (sura Tahrim, 8. ajet) „I zamoli oprost od Allaha, - Allah, uistinu oprašta i samilostan je." (sura Nisa', 106. ajet)
Poslanik, s.a.v.s., kojem su oprošteni grijesi i prije i poslije, kaže: „Tako mi Allaha ja dnevno po sedamdeset i više puta zatražim oprost od Allaha i pokajem se riječima: Estagfirullahe ve etubu ilejh - Od Allaha oprost tražim i Njemu se kajem." (Buharija) Poslanik, s.a.v.s., je također govorio: „Pokajnik od grijeha je kao onaj koji nema grijeha." (Ibnu Madže - hasen) „Kajanje briše grijehe, a da vi ne griješite, Allah bi stvorio i doveo druge ljude koji bi griješili (i iskreno se kajali), da bi im On te grijehe opraštao." (Taberani, Ahmed - hasen)
Za tevbu - pokajanje nikad nije kasno, pa i za najveće griješnike. U hadisu se kaže: „Ko se pokaje i obrati Allahu zbog nekog grijeha prije smrtnog časa, Allah će mu primiti njegovo pokajanje." (Hakim - sahih) Tevbu treba činiti svakodnevno, kao što se i svakodnevno griješi. Allah, dž.š., je rekao: „Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti - naći će da Allah prašta i da je milostiv." (sura Nisa', 110. ajet) Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Uzvišeni Allah pruža Svoju milost i prima pokajanje svake noći od griješnika koji su danju griješili, kao što pruža oprost svakog dana griješnicima koji su noću griješili. To će tako trajati sve dok se Sunce ne pojavi sa zapada." (Muslim i Ahmed - sahih)
Kome Allah neće oprostiti
Allah neće oprostiti onima koji obožavaju druge mimo Njega, njima se obraćaju i od njih pomoć traže, tj. onima koji čine širk. Allah neće oprostiti licemjerima i nevjernicima, koji se ne pokaju i u vjeru vrate. Širk je od najvećih grijeha koji se pojavljuje u raznim vidovima od pridavanja značaja običnim predmetima, stvarima i životima, do obožavanja i veličanja medijskih ličnosti, vladara i gospodara i osoba koje sebe drže neprikosnovenim i bezgriješnim, pa tako zavode naivne. Allah, dž.š., je rekao: „Allah neće oprostiti da Mu se neko smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki." (sura Nisa', 48. ajet)
Nevjerovanje i licemjerstvo su zulum - nasilje prema Allahu najveći, i koji u tome ustraju, oprosta im nema: „Onima koji ne vjeruju i od Allahova puta odvraćaju, pa kao nevjernici umiru, Allah, zaista, neće oprostiti." (sura Muhammed, 34. ajet)
Redovni ibadeti i druga dobra djela potiru grijehe
Propisane islamske dužnosti donose brojne koristi vjernicima koji ih redovno izvršavaju. Oni ih sprječavaju od ružnih i pokuđenih djela i brišu učinjene grijehe.
Redovnim obavljanjem namaza vjernik postiže samodisciplinu i urednost, zahvalnost i pokornost svome Stvoritelju, duhovnu i fizičku čistoću, zaštitu od ružnih dijela i na kraju oprost grijeha. Poslanik, s.a.v.s., je govorio: „Pet dnevnih namaza i džuma namaz do slijedeće džume, brišu grijehe koji se učine između ovih namaskih vremena, ukoliko čovjek pored tih ne učini velike grijehe." (Muslim, Tirmizi) „Šta mislite, kad bi neko od vas imao pred vratima rijeku, pa se u njoj, svaki dan, pet puta kupao, da li bi na njemu ostalo nečistoće? Prisutni odgovoriše: Ne bi, Allahov Poslaniče! On će na to: Tako je i sa pet dnevnih namaza. Allah njima potire vaše grijehe." (Buharija i Muslim) Uvjet za valjanost namaza je uzeti abdest. A evo kako Poslanik, s.a.v.s., slikovito pojašnjava kako pranje pojedinih dijelova tijela, tokom uzimanja abdesta, odnosi grijehe: „Kad se rob abdesti i ispere usta, iz njih iziđu grijesi. Kad opere nos, iz njega iziđu grijesi. Kad opere svoje lice, s njega padnu grijesi, čak i oni ispod očnih kapaka. Kad opere svoje ruke, s njih spadnu grijesi, pa čak i oni ispod nokata. Kad potare svoju glavu, iz nje izađu svi grijesi, pa čak i oni iz ušiju. Kad opere svoje noge, s njih spadnu svi grijesi, pa čak iziđu oni ispod nožnih nokata. Zatim će se njegov odlazak u džamiju i njegov namaz pisati kao dodatak." (Malik, Nesai, Ibnu Madže i Hakim)
Mubarek ramazan i post u njemu, sa svojim ljepotama i fadiletima, vjernicima također donosi oprost grijeha. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Onome, ko iz čvrstog vjerovanja, u ime Allaha, bude postio ramazan, biće oprošteni grijesi koje je prethodno počinio." (Ahmed - sahih) U mubarek ramazanu je najodabranija noć u godini za muslimane za koju je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko u ibadetu provede noć Lejletul-kadr, nadajući se Allahovoj nagradi, biće mu oprošteni raniji grijesi." (Buharija) Najbolja dova u noći Lejletul-kadr je upravo dova kojom se traži oprost grijeha: „Aiša r.a. je pitala Poslanika, s.a.v.s.,: Allahov Poslaniče, ako bih ja znala koja je noć Lejletul - kadr šta mi je najbolje da u njoj učim? Poslanik joj reče: Uči dovu: Allahumme inneke afuvvun tuhibbul-afve fa'fu anni! O Allahu Ti si Onaj Koji mnogo prašta, Ti voliš opraštati, pa oprosti mi. (Ahmed, Ibnu Madže, Tirmizi-sahih) I u dovi za iftar svaki postač moli Allaha za oprost: „Allahumme inni es'eluke bi rahmetikelleti vesiat kulle šej'in en tagfire li. (Allahu, molim Te Tvojom milošću koja obuhvata sve, oprosti mi.)" (Ibnu Madže-hasen) Za one koji propuste ramazan i njegove ibadete Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Propao je i ponižen onaj koga prođe ramazan a ne bude mu oprošteno." (Hakim-sahih)
Hadž je obaveza jednom u životu za one koji su u mogućnosti. Hadž iziskuje velike materijalne troškove, veliki trud i strpljenje, tokom puta i obavljanja obreda hadža, ali su zato nagrade velike. To je oprost grijeha, i džennetska nagrada. Poslanik, s.a.v.s., je govorio: „Ko, u ime Allaha, obavi hadž i ne bude činio propuste i grijehe (tokom hadža) vraća se kući (čist od grijeha) kao na dan kada ga je majka rodila." (Buharija)
I druge obaveze i davanja materijalne naravi, kao što su zekat, sadekai fitr, klanje kurbana, čiste i osiguravaju imovinu vjernika, čuvaju ga od škrtosti, egoizma i drugih mahana, čine ga velikodušnim i plemenitim i naravno, brišu određene grijehe. Uzvišeni Allah je rekao: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš,..." (sura Tevbe, 103. ajet)
Svakodnevno učenje zikrova i dova podsjećaju roba na Gospodara Uzvišenog povećavaju mu dobra djela i brišu grijehe. Poslanik, s.a.v.s., je govorio: „Ko prouči svaki dan sto puta subhanallahi ve bi hamdihi (neka je slavljen i hvaljen Allah), biće mu oprošteni grijesi, pa makar ih imao ko morske pjene." „Ibnu Omer prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., dok je sjedio po sto puta zamolio Allaha za oprost riječima Rabbigfir li ve tub alejje verhamni inneke entettevvaburrahim. (Gospodaru oprosti mi, primi moje pokajanje i smiluj mi se, jer Ti primaš pokajanja i neizmjerno Si milostiv)." (Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madže)
Važno je da se poslije svakog učinjenog grijeha učini tevba i istigfar a potom dobro djelo koje bi neutralisalo taj grijeh. U hadisu se prenosi slučaj ashaba koji je počinio očiti grijeh i pokajnički se obratio Poslaniku šta da čini. Poslanik mu nije odmah odgovorio dok nije objavljen ajet povodom njegovog slučaja: „I obavljaj namaz početkom i krajem dana i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju hrđava..." (sura Hud, 114. ajet) Tada mu Poslanik reče da zatraži oprost i klanja dva rekata nafile namaza. Naredni hadis to pojašnjava: „Svakom vjerniku koji učini grijeh, pa potom uzme lijepo abdest, klanja dva rekata namaza i zamoli Allaha za oprost, Allah će oprostiti učinjeni grijeh." (Ebu Davud, Tirmizi-sahih)
Nekada samo jedno dobro djelo, koje u našim očima i nije toliko veliko, ali je učinjeno iskreno u ime Allaha, bude uzrokom oprosta grijeha. Poslanik, s.a.v.s, navodi ovaj primjer: „Jedan čovjek je išao putem i naišao na jednu bodljikavu granu, pa je uklonio s puta, pa mu se Allah, dž.š., zahvalio tako što mu je oprostio njegove grijehe." (Buharija i Muslim)
Završavam ovo kazivanje kur'anskim dovama da i nama bude oprošteno i da budemo sa dobrim i plemenitim Allahovim robovima:
„Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše, oprosti nam i smiluj nam se. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!" (sura El-Bekare, 206. ajet)
„Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših i učini da poslije smrti budemo sa onima dobrima." (sura Ali-Imran, 193. ajet)
„Ovo je mala gesta – da se ne zaboravi, da se uvijek pamti i da se prenosi na sljedeću generaciju koja dolazi, da se pamti istina. A istina o Domovinskom tom ratu je vrlo jednostavna. Onima koji je pokušavaju osporiti treba je hladno, uporno i dosadno ponavljati jer to je jedini način da se očuva“, poručio je danas predsjednik Milanović hrvatskim braniteljima, udovicama hrvatskih branitelja i članovima njihovih obitelji na svečanosti dodjele odlikovanja u Pakoštanima.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Tomislav Bušljeta
Ramazanski darovi
Zaista sva zahvala pripada Allahu. Od Njega pomoć i oprosta tražimo. Zahvaljujemo se Allahu koji nam je omogućio da dočekamo najbolji od svih mjeseci, mjesec ummeta Muhammeda a.s., mjesec dobrih djela, mjesec Allahovog rahmeta i oprosta, mjesec ramazan. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na Allahovog miljenika, Muhammeda s.a.v.s., koji nas je uputio kako i na koji način treba da dočekamo, provedemo i ispratimo ovog dragog gosta, neka je mir i spas na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, naše hrabre šehide i na sve one koji slijede Poslanika milosti do sudnjeg dana.
Draga moja braćo u imanu i islamu.
Još nas samo jedan dan dijeli od odlaska našeg dragog gosta mjeseca ramazana. Gosta koji nam je toliko lijepih darova donio koji su unijeli radost u naša srca. Ramazanski darovi su bili njegovi mubarek dani i noći, sehuri i iftari, mukabele i vazovi, druženja i muhabeti. Onaj ko je iskoristio berićet ovog mjeseca neka se raduje, a onaj ko nije zasigurno je da će biti tužan, ako ne danas i ovdje na ovom svijetu onda zasigurno na budućem kada spozna pravu istinu.
Ovaj današnji dan je vrijeme kada možemo da „podvučemo crtu" i izračunamo kako smo poslovali ove godine sa Allahom, jer mjesec ramazan je vrijeme u kojem Allah obilato nagrađuje to je bila sezona u kojoj za jednu nafilu Allah nagrađuje tako što nam upiše kao da smo farz obavili, a za farz kao da smo obavili 70 farzova, a dobra djela Allah uvećava do 700 puta, a za post Allah daje svoju nagradu koja se ne može ni čim ni izmjeriti ni izvagati, čiju težinu i vrijednost zna samo Allah.
Da li smo uspjeli ove godine da iskoristimo ramazan na pravi način? Da li je ova sezona dobrih djela za nas bila uspješna? Izlazimo li iz ovog ramazana duhovno jači, moralno ljepši i fizički zdraviji?
Mnogo je bilo korisnih i lijepih stvari tj. ramazanskih darova koje smo učinili ili koje smo mogli učiniti, spomenuću samo neke od njih kako bi se mogli ogledati i same sebe obračunati.
Prvi od od tih darova kojeg smo trebali da iskoristimo jesu mubarek dani mjeseca ramazana čija vrijednost se ne može ni s čim uporediti. Naše dane smo bili obavezni u postu da provodimo, da se sustežemo od inače dozvoljenih stvari kao što su jelo i piće, kao i da se sustežemo od onoga što je strogo zabranjeno kao što su laž i gibet. Da li smo uspjeli ove godine prepostiti sve dane mjeseca ramazana? Jesu li svi na broju? Ako jesmo onda blago nama, možemo se nadati da će ih Allah primiti i da će nas zbog toga što smo saburali na tom putu svojom neizmjernom nagradom nagraditi. Ako kojim slučajem nismo uspjeli sve dane da prepostimo zapitajmo se šta je bio razlog tome. Jesmo li imali oprvdanje kod Allaha, hoće li Allah uvažiti to naše opravdanje, jer čovjek može da laže i sebe i druge, ali ne može Allaha da slaže. Biće onih koji će doći na Sudnji dan pravdajući se da nije mogao da posti, da mu je bilo teško, ali će mu Allah reći da to nije istina i da je bio sposoban za post, ali nije htio.
Oni koji nisu mogli da poste zbog bolesti, zbog putovanja, žene zbog svojih fizičkih smetnji kao što su hajz ili nifas ili oni koji rade veoma teške fizičke poslove dužni su da naposte propuštene dane kada to mogu. Svi dani moraju biti na broju, ako samo jedan fali onda naš post nije potpun.
Drugi dar kojeg smo morali da koristimo u toku ramazana jeste klanjanje namaza. Apsurdno je naime da neko posti a da ne klanja. Čudno je da izvršava jednu naredbu a zanemaruje drugu. Sa jedne strane time što posti zadobiva nagradu i sevabe, a s druge strane time što ne klanja zadobiva grijehe tako da tim grijesima briše one sevabe koje je stekao i na kraju izađe iz ramazana sa čistom nulom, a možda bude i u minusu ako bude koji dan izostavio.
Veoma bitna stvar kod namaza je da se namaz pored klanjanja kod kuće treba što je moguće više obavljati u džematu. Ramazan nas je tome podučio i vidjeli smo kako smo bili marlijivi često dolazeći na namaz u džamiju zato nastojmo da tu vezu i dalje održimo a ne da sa prekidom ramazana prekidamo i svoj dolazak džamiji ili ga svedemo na sedmične, mjesečne ili godišnje dolaske. Blago li se onima koji su svaki svoj dan proveli u postu a uz to još i svaki namaz obavili i to u džematu, a mi ponajbolje znamo kakvi smo bili.
Treći dar kojeg smo trebali iskoristiti jeste bilo druženje sa Kur'anom bilo to danju ili noću. Blago li se onom ko se svaki dan družio sa najboljim drugom, koji je učio Kur'ani Kerim jer uz post i namaz i Kur'an će doći kao šefadžija na Sudnjem danu za one koji ga budu učili. Zapitajmo se kakav je bio naš odnos prema Kur'anu? Jesmo li ga makar jednom uspjeli da proučimo u toku ramazana? Jesmo li makar prisustvovali mukabelama i slušali njegovo učenje ako već nismo u stanju da ga čitamo? Jesmo li čitali prijevod Kur'ana kako bi saznali šta nam to Allah poručuje?
Među nama je bilo onih koji su svaki dan učili Kur'an, bilo je onih koji su u ovom mjescu završili hatmu, bilo je onih koji su svaki dan prisusvovali mukabeli koji su iščitavali prijevod koji su Kur'anu dali njegovo pravo u ovom časnom mjesecu. Ako hoćemo da budemo ummet koji slijedi svoju knjigu onda moramo krenuti iz početka slijedeći prvu objavu i prvi imperativ a to je čitanje. Na pvom mjestu je čitanje Allahove knjige i njenih tefsira, zatim hadisa Allahova Poslanika s.a.v.s., zatim iščitavanje sire (životopisa) našeg Poslanika a.s. te ostalu poučnu literaturu.
Četvrti dar kojeg smo trebali koristiti jesu predavanja i vazovi. Naime ashabi Allahova Poslanika s.a.v.s., su smatrali Poslanikova predavanja kao darove, kao poklone koje im je Poslanik s vremena na vrijeme uručivao. Među nama je bilo onih koji su redovno prisustvovali svakom predavanju, koji su žudno upijali Allahove ajete i riječi našeg Poslanika, koji su znali da je veća vrijednost sjediti u džamiji i slušati predavanje nego izlaziti iz džamije i razgovarati sa drugima dok se ders kazuje. Predavanja oživljavaju ljudsku dušu, omekšavaju ljudsko srce, tako da oni koji ih redovno slušaju osjećaju na sebi da se mijenjaju i ako ona ovako pozitivno djeluju na nas onda blago nama.
Peti dar kojeg smo trebali što je moguće više koristiti jeste dova bila ona pojedinačna ili zajednička. Dova postača kako kaže Allahov Poslanik a.s., se ne odbija, zato je činimo što je moguće više. Dova je naše učinkovito oružje putem koje se borimo protiv ovodunjalučkih nedaća, putem koje dolazimo do ostvarenja svojih ovosvjestkih i onosvjetskih želja. Želiš i da ti Allah poveća nafaku moli Allaha. Želiš li hairli supruga ili suprugu, moli Allaha. Želiš li čestitu djecu moli Allaha. Želiš li najveće i najljepše džennetske perivoje i bašte moli Allaha. Za sve što ti treba samo podigni ruke i moli Allaha. Dova se može činiti samostalno a može i pojedinačno. U onim slučajevima kada se ona čini zajednički bolje je ne izdvajati se iz džemata, jer zajedničko činjenje dove doprinosi jačanju zajedništva i sloge u džematu.
Posljednji dar koji nam ramazan ostavlja iza sebe jeste post 6 dana mjeseca ševvala koje nam je Poslanik a.s. preporučio da ih poslije ramazana postimo, kako bi učinili još jedan dodatni napor, kako bi zaradili još više sevapa kod Uzvišenog Allaha. Tako Resulullah kaže: "Ko isposti ramazan, a nakon toga šest dana ševvala kao da je postio cijelu godinu."
Post u mjesecu ševvalu je nafila koju nisi dužan, nego ako hoćeš. Ovdje se stavlja čovjeku da sam odluči hoće li postiti ili ne. Iz iskustva vam mogu reći da je post ovih šest dana teži nego čitav ramazan. Mi smo shvatili da je ramazan obaveza, da se mora i bilo koju stvar kada čovjek posmatra ovako on će je izvršiti bezobzira na teškoću. Dočim što se tiče ovog posta znamo da je dobrovoljan i da ne moramo, jedino što nas može motivisati to je nagrada od Allaha, tu se mi dokazujemo. Oni koji osjećaju iskrenu žalost zbog prolaska ramazana oni će nastojati da zarade još koji sevap, jer nije mala stvar da nam se post mjeseca ramazana i šest dana mjeseca ševvala uračuna kao čitava godina. Resulullah s.a.v.s., ovo pojašnjava u jednom hadisu gdje kaže da mjesec ramazan vrijedi kao deset mjeseci, a šest dana ševvala kao šezdeset dana tj. dva mjeseca što zajedno čini godinu dana. Ovo su bili neki od ramazanskih darova koje smo trebali obilato da koristimo, ako to nismo uspjeli onda nastojmo da naš sljedeći ramazan bude još bolji od prethodnog.
Molim Allaha da nam ukabuli naš post, da primi od nas naš sadekatul-fitr i zekjat da primi naše dove sva dobra djela koja smo učinili u toku ramazan i da ih pridoda ostali našim djelima. Amin.
s320a Nürnberg i njegovi muzeji. Prva postaja. Od Adama Krafta 4546 Vienac Zabavi i pouci Tečaj XII. Uredjuje ga August Šenoa Izdaje dionička tiskara 1880. u Zagrebu Tisak dioničke tiskare.
Nürnberg i njegovi muzeji. s318 Vienac 1880
Njemačka Sienna! Već kolodvor obećaje putniku umjetnička čudesa koja će viditi. Gradjen gotskim slogom, vrlo liepo dekoriran isto tako, pripravlja nas dostojno na sam grad. Sa strogo estetičkog gledišta dalo bi se samoj arhitekturi kolodvora što to prigovoriti, jer nije još čilom, svježem gotikom Schmidtove škole gradjen, već slabijim načinom Heideloffovim, gdje graditelji još nisu posve shvatili bili duh toga stila, ali kraj svega toga dojima se nas ta ozbiljna sgrada, kako valja, te nam povisuje očekivanje.
Za malo koračaja eto nas pred gradskom jednom kapijom, uz koju stoji golem toranj od siva tesanca sa otvorenom galerijom. Udješ li kroz tu kapiju otvara ti se kroz široku cestu vidik na crkvu sv. Lorenza, jednu od najznamenitijih sgrada ovog preliepog grada. Liepo je u Nürnbergu, da putnik tako na prvi mah prima silan dojam, dočim mu se je u Sieni istom kroz razne ulice verati, dok do glavnih sgrada dodje.
Podjoh do crkve sv. Lorenza. Srdce mi se razigralo od milinja. Preko puta prekrasne te gotske crkve ogromna palača takodjer gotska t. Zv. nasovska kuća, a na trgu liep, osobito u pojedinostih, "zdenac krieposti".
Ako je Regensburg grad romanskog stila i rane gotike, to je Nürnberg grad razvijene i kasnije gotike.
Pošavši nekoliko koračaja dalje od crkve sv. Lovrinca, ugledah na lievo u sjaju zalazećeg sunca ulicu "AdIer gasse" koja je skroz sačuvala stari svoj značaj. - Sve kuće gradjene su gotskim načinom, na svakoj su strešnice ili u jednom katu ili kroz sve katove, na svakoj tornjići na uglih, i veliki krasno izdelani prozori sa strjehom na strmom krovu. Svaka kuća naliči romantičnim kastelom kako ih vidjamo naslikane na veledjelih starih slikara. Vidio sam za svoga višegodišnjeg boravka mnogo ljepota u Italiji, ali me je ovaj vidik posve iznenadio, ovakve, mnogolika, bogate, pune krasnih kuća ulice,. sačuvane posve u prvotnom svom obliku, neima ni u Sienni, gradu koji je uz Mletke ponajbolje uzčuvao svoje starine.
Pošav dalje na novo me zanese pogled sa mosta. Ni u samih Mletcih nema slikovnijeg i zanimivijeg pogleda. Drveni hodnici kuća koje su u rieku Pegnicu sagradjene ukrašeni su rezbarijami a veliki otoci i na širok luk preko rieke gradjene kuće, čine sliku i toga diela grada neopisivo liepom. Prešav preko mosta dodjoh na glavni trg. Kuće svud naokolo opet su skroz sredovječne a taj bi trg bio sigurno jedan od najznamenitijih na svietu da slavni magistrat nürnberžki nije počinio nečuven vandalizam pak sagradio naokolo po sred trga drvene dućane za trgovce. Da su bar kolibe, neka bi i bilo, ali je to nekakva drvena galerija, koja hoće da predstavlja arkade kakove su na prokuracijah u Mletcih. Daske predstavljaju pilove, od bojadisanih dasaka su lukovi. Moradoh si priznati da takova šta u Zagrebu nebi moguće bilo. Naše gradsko poglavarstvo i gradsko mjerničtvo pokazalo je pri raznih sgodah toliko smisla, za ljepotu i umjetnost, da nevjerujem, da bi ikada dozvolilo na Zrinjskom trgu sagraditi barake? Pa to nije vašar za koji dan, več permanentno obstojeće nakaze. Obišav ote drvene galerije stojah pred jednim od najljepših spomenika Nürnberga , takozvanim "liepim zdencem" koji to ime u istinu zaslužuje. Ali mjesto da sam se ljepoti mu veselio, još sam se većma ozlovoljio pomisliv kako bi taj preliepi zdenac cieli trg ukrasio da je trg a ne prnjavor.
Trgovi u svih sredovječnih gradovih uviek odlikuju tim, da stoje na njih i liepe javne i najbolje privatne sgrade pa uviek po koji krasan spomenik. Ovo je ostatak iz klasične dobe gdje je forum t. j. trg uviek bio stecištem cieloga javnoga života. Trg je i u naših modernih gradovih najvažnija čest grada, kad se o ukrašenju trga radi, onda se svom sbiljom postupati mora kao kod najznamenitiih sgoda razvitka grada. Radje da koji decenij prodje a da se ništa neučini nego da se prenaglošću nakaza stvori. Muogi misle dan danas da su same ogromne kućurine nalik kasarnam liepe. Nürnberžki trg na kojih ima kuća na 3 kata sa dva i tri prozora fronte kao u Kölnu i drugdje, dokazom je, da se i tako dobra arhitektura izvesti dade a često daleko bolja nego u onih dugočasnih dugih sgrada gdje prozori naliče bataljunu vojnika.
Dalje dodjoh do gradske viećnice i crkve sv. Sebalda. Ako čovjeka drugdje barokizam ozlovolji a to se pozornom gledaocu isto dogadja ovdje sa renesancom. U Nürnbergu sam istom pravo shvatio i razumio Reichenspergera, koji je sav svoj život posvetio borbi za uvedenje gotskog stila.
Isti protivnici gotskog stila priznavaju jednoglasno, da -je taj stil uz grčki slog, jedino konstruktivan, neposredan. Rimska umjetnost je slabo oponašanje grčke a renesanca oponašanje oponašajućeg rimskog štila. Čemu dakle oponašanje ? Zašto neprimiti i nenastaviti valjani gotski slog, koji je niko iz kršćanske kulture? Protivnici odvraćaju: naše naobraženje nije više kršćansko kao u srednjem vieku, već je klasično; s toga nam valja prihvatiti i klasičnu umjetnost za profane svrhe , dočim ostavljamo gotiku za crkve, pa u najboljem slučaju za gradske viećnice, jer te to sjeća nekadanje velemoći gradova. Nam se čini, da bi se malo renesance i klasičnih sgrada dizalo, kad bi se je samo toliko gradilo, koliko u dotičnih graditelja i gradećih gospodara ima klasične naobrazbe, dočim bi s druge strane svi oni, koji nenieču kršćansko mišljenje i osjećanje, kršćansko naobražeuje, te se drže vjere svojih otaca, imali graditi gotski. Zar po tom kad je već identifikovano poganstvo sa renesancom, nebi primjerice svi biskupski dvori, sve kaptolske sgrade sve crkve i parokije morale biti gotskim stylom gradjene ?
Držim u ostalom da je to pitanje tim stavljeno napolje kamo nespada, a učinili su to protivnici gotike zato, što si inače neznadu pomoći. Sa gledišta li estetičkoga, morati će čisto konstruktivni, iz potrebe podnebja postavši originalni slog, koji daje sgode i prilike uviek novim tvorbam, biti svakomu nepristrano sudećemu miliji od renesance, u kojoj se iz stanovitih napamet naučenih oblika uviek na novo slažu te slažu sgrade svake vrsti .
Ovo mi se je razmatranje nametnulo kad ugledah nürnberžku gradsku viećnicu. Kao nepozvani gost stoji ona dugočasno i prozaično sred preliepe okolice. Njoj nasuprot prezanimiva crkva sv. Sebalda iz dobe prelaza romanskog styla u gotski, dakle jedna od najstarijih sgrada u tom gradu.
Sutradan podjoh razgledati pojedine gradjevine. Crkva sv. Lovrinca prekrasna je sgrada gotskoga sloga.
Pročelje, tornjevi i glavna ladja polaze iz 13. vieka, dočim su na ostaloj crkvi do 15. gradili. Dveri i takozvani točak sv. Katarine t. j. veliki obli prozor nad dvermi izradjeni su na način francusko - gotskih crkva osobito bogato, isto tako liepo izradjena su jedna. mnogimi kipovi urešena pokrajna vrata. Stupiš li unutra, dojam je silan. Pruži (Dienste) i snopovi stupovlja izvanredno su vitki te prelaze bez glavica neposredno u rebra svoda, koji nije doduše po liepom jednostavnom načinu gotike ali vrlo umjetno razčlanjen. Pobočne ladje obilaze oko kora, koji tim dobiva osobito bogatih oblika. Prem se mora pohvaliti tolerancija protestantske obćine koja je poštedila mnogo toga u crkvi što se ravno protivi njihovim prozaičnim vjerskim nazorom, to je crkva ipak mnogo čara izgubila tim, što se u njoj neobavlja više liepa dostojanstvena služba božja po obredu za koji je crkva gradjena.
Graditelji gotske dobe za sveto otajstvo su posebnu arhitekturu u crkvi graditi običavali t.z. "Sakramentshauschen". Ima ih po Njemačkoj preliepih ali je valjda najljepši a sigurno što se klesarske tehnike tiče najsavršeniji u crkvi o kojoj govorimo. Izradio da ga je Adam Kraft. Na ledjih triju klečećih muževa počiva ciela ta arhitektura, tanahna, nježna, tako fino izprebijana i u same oblike razriešena, da već skoro grieši proti zakonu, koji zahtieva da se u umjetnini negubi osebina tvari, od koje sastoji. U istinu su dugo dvojili da li je to zbilja kamen a da li nije kakav liveni cement. Ciela ta vrlo umjetna arhitektura visoka je 18 met. Druga velika umjetnina uz taj opisani tabernakul jest "pozdrav angjeoski" od Vida Stoosa (vidi sliku), velikog poljskog umjetnika, koji se je godine 1495 u Nürnberg preselio bio. U viencu ružica dvie su figure: bogorodica i angjeo, koji joj navješćuje da će roditi Isusa. Nad njimi bog otac. Ciela ova skupina figura i uresa izrezana je od drva, liepo je pozlaćena i bojadisana te visi na dugom lancu pred glavnim oltarom. Tri sto godina visila je ova umjetnina u crkvi, kadno u ovom stoleću puče lanac, kip se sruši te posve razbi. Mnogo godina ležali su razbijeni komadi dok ih godine 1826. braća Rottermund nesastaviše i to tako liepo i dobro, da se nevidi nikakov trag nesreće koja je umjetninu snašla. Prozori urešeni su liepimi slikami na staklu, nacrti su liepo stylizovani, boje izvanredno skladne. Kod starih prozora slikanim staklom to je liepo da neizgledaju toliko kao slika već više kao samim dragim kamenjem urešeni sag.
Novije radnje te vrsti dotjerale su se do velike savršenosti, ali ljepote starih ipak stigle nisu. Crkva sv. Sebalda liep je primjer za razvoj styla od 12-15 stoleća pošto se je na njoj skoro 300 godina gradilo. Jedinstvo crkve tim je dakako trpilo, te je u tom obziru crkva sv. Lovrinca i stolna crkva u Regensburgu bolje prošla. Zapadni kraj crkve romanskoga je styla a triforum srednje dobe pokazuje oblike prelaza, dočim je kor crkve sasvim po gotsku gradjen. - Glavni ures crkve i jedna najzanimivijih umjetnina u cielom Nürnbergu jest grob. sv. Sebaldusa, (vidi sliku str. 320), izradjen 1509-19 Petrom Vischerom i njegovimi sinovi. Lies i konstrukcija a mnogo i od uresa još je u gotskom stilu ali je mnogo toga postalo već pod uplivom tad u Italiji zavladale renaissance. Tehnika lievanja bronza dotjerana je na tom grobu do podpune savršenosti, a bila bi to najsavršenija umjetnina te vrsti na svietu, da je izradjena čisto gotskim stilom kako je zamišljena. Pravo je čudo kako su Niemci tako lahkim srdcem zapustili stil koji je u njih postalo bilo narodnim, prem nije kod njih niko već u Francezkoj. Za vladanja gotskog stila oni su gospodovali umjetničkim svietom, njihovi su radnici polazili u Italiju i drugamo, a svega toga se oni dragovoljno odrekoše, pozvaše k sebi tudje radnike, izgubiše vlastitu umjetnost te postadoše odvisni ponajprije od Italije a onda od Francezke.
Izvana na crkvi veoma je liepo ogromno propelo od bronca a na iztočnoj strani glasoviti relief od Adama Krafta, polaganje Isusovo u grob.
Nürnberg i njegovi muzeji. str. 333 Vienac 1880
(Konac.)
U kiparstvu je upliv klasične umjetnosti bio daleko sretniji nego u arhitekturi, ali nas ova skulptura Kraftova uči, kako je i na putu gotske tradicije postalo djela izvanredne ljepote u kojih se je osobito pazilo na karakteristični izraz čuvstva. Tko je tu madonu vidio koja strastveno ljubi lice mrtvoga si sina, ostati će dublje ganut nego li plemenitimi oblici ali hladnijimi umotvori jednog Sansovina. Adam Kraft toliko me je zanimao ovdje, gdje su mu glavna djela, i kazati mogu, da ga istom sad točno poznam i podpuno razumijem. Reprodukcije i fotografije samo su slab odsjev njegovih velikih, dubokim umjetničkim i religioznim osjećajem izradjenih djela.
Pred crkvom sv. Sebalda župni je dvor sa prekrasnimi velikimi na jednom stupu počivajućimi strešnicami, koje se u Nürnbergu zovu „Chörlein", urešen. Sama kuća je vrlo jednostavno izradjena, ali su te strešnice toli liepe i bogatim kiparskim radom napunjene, da cielu kuću rese, te ju čine jednim od najzanimivijih spomenika toga preznamenitoga grada njemačke gotike.
Preko puta crkvi i župnomu dvoru jest kapela sv. Mavre, pretvorena sad u galeriju slika, gdje se nalazi nekoliko izvrstnih umjetnina staro-njemačke škole, imenice preliepa slika od Dürera i Van Dyka.
Kraj te kapele je mala sredovječna oštarija u kojoj se toči izvrstno pivo i peku dosta dobre, za njemačke pojmove glasovito dobre kobasice. Soba za goste posve je, po staru, drvom poploćena, starimi bakrorezi urešena a i cimer je zvono iz srednjega vieka, gdje su se prije javljali gosti, koji sad kroz kuhinju bez prijave ulaze. Na trgu, kojim se odtud prolazi kip je Albrechta Dürera i kuća po Evropi poznatoga antikvara Pickerta, koja je od podruma pa do tavana napunjena najzanimivijimi starinami na prodaju. Dakako da kupac mora biti i tu oprezan te mora imati fino izvježbano oko, inače se i njemu dogodi, da kupi pod najdragocjeniju starinu staklom urešeni štit od lima, načinjen prije dva mjeseca, prem je inače Pickert vrlo hvaljen kao solidan i pošten trgovac.
Prelazeć dalje dolazimo pred kuću velikog slikara njemačke škole Albrechta Dürera, o kom je Rafael rekao, da ga sebi ravna cieni što se dara i znanja tiče. Umjetnika tog su u Italiji i Nizozemskoj štovali i slavili, dočim je kod kuće kuburio. Al on ipak pisaše, da neće drugdje primiti sjajnih ponuda već voli: "im Vatterland in einem ziemlichen Wesen (skromno) zw leben, den an andern ortn reich Vnd gros gchalten zwerden". - Durerova kuća sačuvana je srećom kakova je bila za njegovo doba, tako, da njegovu radionicu i sobe gdje je stanovao, nalazimo nepromienjene, prem neuredjene. Družtvo "Albrecht Dürerverein" stavilo si je zadaću pomalo smoći snimke pokućtva iz one dobe, te tako urediti kuću kakova je bila. Sad su po svih sobah razredani bakro i drvorezi stranom od A. Dürera samog, stranom snimci po njegovih djelih. Durerova kuća stoji tik kraj gradskog zida, koj je ovdje učvršćen opet onakovim silnim tornjem kao kod željeznice, a veli se, da je sam Albrecht Dürer nacrte za gradnju tih tornjeva načinio.
Gradski zidovi sa svojimi kapijami, tornjevi i galerijami bijahu nekoč za obranu a danas su na ures grada Nürnberga, te mu daju romantičan i karakterističan lik, koji ga čini riedkim u cieloj Europi. Ali su današnji gradski otci koji su si svoj liepi trg onako liepo uresili dašćarami i tu stvorili tomu dostojan zaključak. Nisam nikad mogao razumiti kako Francezi o toli iuteligentnom, u znanosti i umjetnosti toli odličnom narodu kakovi su Niemci mogu reći, da su "têtes carr és " , to jest lude glave. Vidivši onaj trg, pa čuvši da su nürnberžki filisteri zaključili srušiti krasne stare gradske zidove pak načiniti mjesto toga "Ringstrasse", razumio sam onu francezku grubijanštinu. - Pohodiv gradsku viećnicu, da vidim freske Dürerove, još sam nekoliko primjera mudrosti nürberžkih gradskih zastupnika vidio. Ne samo da su od kamena kamini nego su pače od hrastova drva ormari, od drva klesana vrata pomazana prst debelo uljenimi bojami i krečom. Kažu da je osobito gradski načelnik za praktičnost toli zauzet pa ako ga bog poživi te mu dade takovih pomoćnika kakovih sad ima, da će za koji desetak godina Nürnherg moći glede grdobe i dugočasnosti konkurirati sa negdašnjim Berlinom, o kom Heine reče da u dugih redovih stojeće kuće zievaju sa svimi prozori i vratima gledajuć jedna drugu.
Popeh se na carski kasteo te razgledah tamošnje starine. Osim jedne vrlo zanimive kapele romanskog stila, koja je po nürnbežku debelo zatutkaljena krečom, nenadjoh mnogo; jer su gradjani Nürnberga došavši 1806 pod Bavarsku, kralju kasteo za stanovanje priredili.
Staro-gotske kuće vrlo su udobne i mile, pokućtvo jedro je i liepo ali se sve to istom danas pravo znade i poznaje gdje su velikani kakav je bio Ungewitter, kakav je Schmidt latili se proučanja tih stvari. - Prije jedno 30 godina mislilo se, da je sve gotsko štogodj je šiljlukom urešeno, pak se je stvaralo upravo smiešnog pokućtva i sgrada, koje su bile glavnim uzrokom žestoke opozicije proti gotskom stilu. Mi u baldakinu nad biskupskom stolicom, pak još u polijelih, kupljenih kardinalom Haulikom, imademo primjere te moderne nazovi- gotike u našoj stolnoj crkvi a takovim su načinom "gotski" uredjene sve sobe u kastelu nürnberžkom.
Uputih se odtud na nürnberžko groblje.
Martin Ketzel bijaše god. 1468 u Jerusolimu da pohodi sveta mjesta. Tamo je "via crucis" označena a na njoj razne štacije posljednjeg puta Isusovog. Ketzel izmjeri točno dužinu medju postajami od kuće Pilatove pak do Golgote. Vrativši se u Nürnberg izgubio je nesrećom sve svoje bilješke. S toga ode četiri godine zatim opet u Jerusolim da si put križa još jedanput izmjeri. Po ovih točnih podatcih izmjeri put od svoje kuće do groblja, te točno kao u Jerusolimu razredi na tom putu preliepo klesane štacije od Adama Krafta, koje je na svoj trošak naručio. - Nekoliko tih štacija još je liepo uzčuvano, (Vidi sliku prošlom broju.) druge, koje su nesrećom blizu kuća, pomazane su debelo krečom prema boji dotičnih kuća. -- Čudne li zagonetke, da ljudi tolikom silom teže za čistoćom i uniformitetom, da tomu za ljubav kvare najljepše umjetnine.
Na samom groblju neima osobito znamenitih umjetnina, samo na grobnih spomenicih liepih broncenih ploča iz raznih stoleća. Groblje u ostalom dojima te se čudno tim, što, kao mjestimice u Italiji, neima no ležećih ploča na grobovih.
Drugi dan još prije otvorenja germanskog a muzeja podjoh k ravnatelju Esseweinu predstaviti se i popitati se glede uredbe, štatuta i osnove muzeja. On mi dragovoljno razloži sve, te se je vrlo zanimao za projekt muzeja za umjetni obrt u Zagrebu, o kom sam mu pripoviedao.
Svršivši taj razgovor i pregledav njegovu vrlo poćudno po gotsku uredjenu sobu, nemogah na ino već ga upitah jeli istina da će se krasni zidovi nürnberžki rušiti.
"Jest, ali neće brzo, jer je to srećom skup posao, mjestimice se doduše već ruše."
"Ma, molim vas, gospodine ravnatelju, kako je to moguće da u narodu gdje imade toliko muzeja, sveučilišta, gdje imade toli liepa i silna literatura o umjetnosti može biti toliko brutalnoga vandalstva? Zar Vi, zar svi učenjaci i umjetnici neimaju toliko upliva da takova što zapriečiti mogu?"
"Moj gospodine" oni koji su zaključili rušiti preliepe naše stare zidove, nečitaju knjiga o umjetnosti, a oni koji što čitaju u tih pitanjih neodlučuju".
"Zar neimate uplivnih novina koje dolaze u ruke tih odlučujućih ljudi?"
"Imamo uplivnih novina, ali te neće da se stave u opreku sa uplivnimi ljudmi. Kad kakova nesretna misao gdje obćinstvom zavlada novine nigdje neoponuju odlučno. One neimaju srdca, da većini svojih čitatelja reknu, da su - !"
"To je istina, ali vidite u nas takova što nije moguće, u nas se pametan savjet sluša, starine poštivaju".
"Vjerujem, jer ih još malo imadete, i u nas će se početi štovati kad većina liepih stvari porušena bude. Kod vas su to Turci obavili, u nas to čine sami gradjani. Devet desetina nürnberžkih gradjana je za porušenje gradskih zidina - to je dakle sudbina! - Za kakovu gotsku crkvu učiniti će što hoćete, ali grad će se brzo modernizovati jer ljudi su isti kao u Berlinu u Stuttgartu i drugdje, pa hoće da tako i stanuju. Nedavno kupio je jedan bogatir preliepu gotsku kuću. Gospoji bila je preveć ozbiljna, krov prestrm, sobe preturobne, stube previsoke i što ja znam, - zaključiše da se kuća ima pregraditi. Išao sam onamo, govorio sam sa gospojom, molio - badava - eno podjite onamo, sad tamo stoji moderni sanduk najgrdje vrsti. - Tko se za takove stvari zanima, vele mu, da je "fantast".
"A vlada?"
,,0, ta nerado gleda, kad se tko protivi onomu, što prosperiranjem grada označuju, umjetnička pitanja u tom su joj deveta briga".
"Zar ni bavarska vlada u kojoj bar ima od kralja Ljudevita dobrih tradicija, nije bolja u tom od drugih njemačkih ? Zar ta gospoda nevide kako Francuzi vaš obrt i vašu umjetnost svakom sgodom pobijaju?"
"I Francezka imala je pod Napoleonom svoju dobu rušenja, ja sam još vidio stari Pariz, stari Rouen i Rheims, to su sad već sve moderni gradovi - sad je red na nama."
"Ali Englezka je vrlo konzervativna u tih stvarih, pak joj je zato i napredak veoma solidan".
"Istina, u Englezkoj znadu komfort sjediniti sa pietetom".
Vratismo se na razgovor o tom kakva bi imala biti uredba muzeja za umjetni obrt u Zagrebu pak se onda uputismo u muzej. Taj zavod je veoma mlad ali izvanredno bogat i preliep, razredba, uredjenje, način nabavljanja upravo uzoran prem prostorije nisu posve prikladne, pošto je muzej u nekadašnjoj crkvi i manastiru smješten. Utemeljen je god. 1853 barunom Aufsessom. Zadaća mu je pokazati razvoj njemačke kulture na svih poljih. Sbirke su poglavito umjetničke, ali se prema programu primaju svake vrsti kulturno-historično zanimivih predmeta u nju. - Što nemoše doći u originalu u muzej, to si ravnateijstvo pribavlja u sadrenih odljevih da popuni i stvori podpunu sliku.
U prvih prostorijah smještene su grobne ploče od rimske dobe do konca 13. stoljeća, onda u dvie sobe predhistorički predmeti od kamena i gline, zatim trgovinom iz Etrurije, a po drugih iz Fenicije, donešeni bronceni predmeti i iz još kasnije dobe tvorene domaće stvari te vrsti. - Ima tu i slika prastarih u Šlezvigu otvorenih mogila i vieran snimak takovog groba. Osobito . karakteristični za "predhistoričku broncenu dobu" jesu grčki i po grčkih kalupih iz dobe Aleksandra veikog kovani novci, nadjeni u tih grobovih. - U jednom.odjelu te dvorane su nadalje rimski fabrikati iz dobe, gdje su Rimljani u Germaniju prodirali i preostatci iz merovinžke dobe.
Sbirke arhitektonskih česti i criepova, sbirke peći i bravarskih radnja napunjuju sliedeće dvorane. Sbirke grada. Nürnberga u posebnom su odjelu, a njemački plemići sastaviše opet napose svoju sbirku. Ovakovim se načinom potiču pojedini na poklanjanje, jer su u tih zbirkah imena, grbovi i slike dotičnika takodjer izložene ali je dakako težko s tim u sklad svesti sistematičnu razredbu. - Pošto u muzeju ima do sada već 170.000 komada, to iza kratkog pohoda od dva dana nema razgovora o potankom proučavanju. Pojedine sbirke i najvažuije predmete moguće je pregledati, pojedine već iz poviesti umjetnosti poznate predmete uživati, ali svega viditi i pamtiti na prvi put nije moguće. Ove bi crtice preobsežne postale, da samo i te najvažnije stvari opisati hoću.
Jedan dan odredih za pregledanje "muzeja za umjetni obrt" kakav bih želio, da se na uhar našega obrta u Zagrebu utemelji. U Nürnbergu nisu toga mnenja "da je historički muzej ujedno umjetničko-obrtnički muzej one dobe, koju predstavlja", jer tamo znadu da historički muzej neima sadašnjost predstavljati, da dakle nemože biti muzej i za sadašnji obrt. Prem dakle imadu historički muzej riedke savršenosti, to su ipak sagradil posebni muzej za umjetni obrt i obilno ga dotirali. Velik obrtnik darovao je u tu svrhu 100.000 maraka a vlada daje 50.000 maraka svake godine, te je predložila saboru, da 2 miliuna maraka dade za novu mnogo veću i prostraniju palaču.
Pošto ravnatelja nije bilo u Nürnbergu, pratio me je u sbirki osobitom ljubeznošću gospodin Dr. Schorn muzealci kustos priobćiv mi potanko cieli način postupka i djelovanja muzeja, te sistem po kojem je uredjen. Na moje veliko veselje razabrao sam, da je u glavnih točkah moja osnova, kako sam ju za naš budući muzej predložio ovdje izvedena, dakako obsežnije i podpunije nego će to ikada moći biti kod nas.
Glavna i temeljna razlika medju historičkim muzejom i muzejom za umjetni obrt jest, da ovaj služi i zključivo znanosti, dočim onaj mora uz znanstvenu svrhu paziti poglavito na praktične potrebe umjetnog obrta. S toga ovakova dva zavoda nemogu biti sjedinjena.
Cieli muzej razdieljen je u dvie česti u permanentnu izložbu muzealnih predmeta i u izložbu mienjajuću se gdje se noviji proizvodi i predmeti iz privatnog posjeda privremeno izlažu. U permanentnoj izložbi tri su glavne skupine: 1) sbirka umjetnina i umjetnih obrtnina, onda 2) sbirka uzoraka, 3) knjižnica. - Prva skupina razredjena je po tvarih tako, da je primjerice textilna umjetnost od keramike i metalotehnike strogo lučena, svaka struka je u historičnom i tehničkom razvoju po mogućnosti savršeno izložena a svakoj je, kako sam to i za naš muzej predložio, tehnologijska sbirka pridodana. Sbirka uzoraka bila je na bečkoj izložbi izložena, te je sistem razredbe stekao obće priznanje strukovnjaka. - Strukovna knjižnica je veoma bogata a u njoj se nalaze i svi strukovni listovi. Ali ne samo risanih i štampanih već vrlo mnogo i plastičnih uzoraka broji taj muzej. - Soba za risanje i čitanje daje sgodu obrtnikom, da si mogu popuniti znanje, da si mogu u svakom slučaju naći potrebit materijal liepim radnjam.
Ovaj muzej potiče radnike razpisivanjem natječaja za liepe radnje. God. 1877/78 natjecalo se je 39 radnika sa 310 radnja za medalje a 31 radnik za novčane nagrade, koje su se dielile vrlo svečano u muzealnoj dvorani. Davali su medalja i domaćim i stranim, tako je primjerice dobio zlatnu medalju samo Schütz u Celju za liepe keramijske proizvode. Novčane nagrade bile su dvie, jedna sa 300 a druga.sa 200 maraka. Takovi se natjecaji razpisuju godimice.
Nürnberžki muzej priredjuje svake godine bar dvie izložbe u kojem gradu bavarske, tako je god. 1878 bila priredjena muzejom izložba u Augsburgu i Lohru, a lani u Erlangenu. Na takve izložbe šalje muzej do 2000 predmeta. U dotičnih gradovih gdje se takove izložbe priredjuju, pomažu muzeju odbori sastavši se ad hoc u pojedinih gradovih.
Muzej kraj toga svega izdaje svake godine po koje djelo namienjeno unapredjivanju obrta a od godine 1879 počeše uvadjati i javna predavanja.
Tehničnih obrtničkih škola utemeljio je muzej još malo, ali je neke izdašno podupirao, mnogo više uspjeo je muzej uvadjanjem zanatlijskih radiona te s njimi spojenih strukovnih poučnih predavanja.
U muzeju ima poseban ured za odgovaranje na tehnična, poslovna obrtnička i trgovačka pitanja. (Auskunftbureau). Svake godine se tu na 200 pismenih a najmanje 300 ustmenih upita strukovni odgovor daje. - Obće zanimive odgovore priobćuje muzej u svom viestniku. - Muzej ima i svoj posebni kemički laboratorij, koji u nalogu obrtnika izvodi analize a i na svoju ruku kuša, kako i za obrt važne probleme riešio.
Napokon nam spomenuti valja da taj muzej kao i austrijski u Beču izdaje svoj posebni vrlo liepo ilustrovani "viestnik", koji se je razvio do velikog znamenovanja jednog od najuglednijih strukovnih listova za umjetnost i obrt. - Da se list što bogatije ilustrovati može svratio je muzej osobito skrb na razvoj fotocinkografije, koju je taj zavod u Nürnbergu uveo. Taj je muzej središte svih obrtničkih zadruga i društva, koje u upravnom odboru imadu svoje zastupnike te se svake godine po svojih zastupnicih sastaju u muzeju na medjusobni dogovor i razpravljanje važnih za obrt pitanja.
Spomenuti nam valja konačno da je ravnateljstvo muzeja vrlo mnogo izvješća i ocjena izradilo upitanjih obrtničkih, zanatlijskih i umjetničkih i to na temelju upita i poziva ministarstva, ureda, magistrata, društva i zadruga.
Hoćemo li doživiti da i nama osvane takav zavod?
Dr. I. K.
morton1905.blog.hr/oznaka/nrnberg-i-njegovi-muzeji-str-31...
--------------------------
www.facebook.com/historia.hr/posts/1968319029882831
--------------------------------------
www.facebook.com/media/set/?set=oa.2206785706268404&t...
----------------------------------------------------
Vuk Kostić se nedavno fotograsao sa Milicom Pavlović za naslovnicu jednog magazina, dok je u intervjuu za isti otkrio nešto što je malo ko znao o mladoj “Grandovoj” uzdanici.
– Milica je jedina osoba sa estrade sa kojom bih pristao da na ovakvu vrstu fotografisanja jer samo nju...
www.pressserbia.com/vuk-kostic-otkrio-nepoznatu-istinu-o-...
#Gluma #MilicaPavlovic #Pozoriste #VukKostic
Nišani bijeli,
Nišani zeleni,
Šuma potočarska
Na genocid upozorava...
Leluja se zelena trava u „Šumama nišana“, šumama koje se iz godine u godinu povećavaju, jer godinama se za kostima traga. To su šume bijelih i zelenih nišana, a najveća među njima je ona u Potočarima.
Nišani bijeli,
Nišani zeleni,
Šuma potočarska
Na genocid upozorava...
U tim šumama i pod travom zelenom počivaju hiljade nekada ljudskih života, hiljade ljudskih smrti, koje su dolazile na prečac, u jednom od najstrašnijih zločina u Evropi nakon 2. svjetskog rata koji je sudskom presudom proglašen GENOCIDOM.
Iznad zelene trave, iznad bijelih i zelenih nišana, iznad tih nijemi svjedoka lebde jauci, plač, dozivanja, kletve i dove Allahu dž.š. upućene.
Kroz „Šume nišana“ hodi se tiho, na prstima – da se neka stara rana ne povrijedi, izlomljena kost, još više izlomi... Jer, ovdje se umiralo bolno, prebolno, surovo – od četničke kame, puške, granate...
Život nije vrijedio ništa, zato su životi masovno oduzimani, brže su ih ubijali nego su ih brojali, zato broj i nije konačan... U toku rata željeli su da taj broj bude što veći, a sada na sve načine lažu kako bi te brojke umanjili, a broj svojih žrtava uvećali.
Po užasima i po broju logora, ubijenih, nestalih, protjeranih u Bosni i Hercegovini, to je zločin koji Evropa ne pamti nakon 2. svjetskog rata. Svi to znaju, samo Srbi to uporno negiraju, jer niko neće reći: Ja sam kurvin sin!
„Šume nišana“ – to su svetilišta. Tamo se dolazi zbog sjećanja, zbog pijateta prema onima koji su tu zauvjek ostali. Da ne bude zaborava tamo će se odlaziti, genocid spominjati... Genocid se mora non – stop spominjati, a nikako zamijeniti sjećanjima, sjećanja mogu da (iz)lape.
Ovdje hiljade smrti treba i mora biti nauk preduboki...
„Šume nišana“ rastu širom Bosne i Hercegovine, ima ih veći i manji, ali ona u Potočarima svojom gustoćom i prostranstvom (po)kazuje kako se okupator obračunavao sa bošnjačkim slobodarskim narodom.
Ne zaboravlja se, jer zaborava nema, niti će ga ikad biti. Zbog onih hiljade duša koje su otišle prije vremena, ako Bog da pravo u džennet, a dušmani njihovi u vatru džehennema.
„Šume nišana“ su nadmašile i herojiku i epiku, one pokazuju cijenu slobode svakog čovjeka, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego cijelog čovječanstva.
„Šume nišana“ (do)kazuju da Bošnjaci nisu vršili masakre i klanja i da ne snose podjednaku odgovornost uz Srbe i Hrvate za posledice koje su izazvane ovim ratom. Ove šume su razuvjerile i Zapad i njihove tvrdnje da je i bošnjačka strana podjednako sprovodila zločine protiv Srba i Hrvata, a ovaj rat pokušali proglasiti „građanskim“.
Ovaj termin „građanski“, kao i negiranje genocida je skretanje pažnje od agresije na Bosnu i Hercegovinu i izvršenog genocida nad Bošnjacima kojima prvo nisu dali pravo na državu, a potom pravo na život.
Ne zbog prkosa vjekovnim dušmanima, Bošnjaci su očuvali tekovine islamske tradicije i velikim nadljudskim naporom uspjeli da se sa svim vrijednostima izravnaju sa komšijama Srbima, Hrvatima i ostalim narodima u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. To je realnost koju neki neće da prihvate.
Realno bi bilo da opet krenu „Ekskurzije“, u pravcu„Cvijeta života“ i u „Šume nišana“ i tako saznati pravu istinu, a ne laži onih koji to negiraju i srame se tamo pojaviti i odati čast žrtvama, među kojima ima i žena, i djec, i staraca...
Prošlost bi trebalo ostavljati prošlosti, a napokon se okrenuti budućnosti koja je svima u Bosni i Hercegovini potrebna. Međutim, koliko je Srbima stalo do budućnosti vidi se koliko se drže prošlosti koja kod njih pothranjuje nacionalizam, a o tome se brine otac nacije Ćosić, a anjegova djeca i unučad (srpski narod) ga slijepo slijede.
Kada nisu mogli (o)vladati Balkanom i imati „veliku Srbiju“, sada rovare po tuđim avlijama i iste žele sebi pripojiti. Koliko u tome imaju ili nemaju uspjeha budućnost će pokazati, a moglo bi ih svesti na „beogradski pašaluk“. Jer, balkanske države nisu pravougaonici, nego mogu biti srcastog oblika kao što je Bosna i Hercegovina, zato je ljudi od srca vole, a prije Srbije (za)crtana je na brdovitom Balkanu. Ona ima hiljadugodišnju povjest.
Ona ima svoj vlastiti jezik, vlastitu tradiciju, svoju psihologiju, svoj etos, vlastito nesvjesno sastavljeno od skupa sjećanja, fanatazama, još uvijek otvorena rana i frustracija nagomilanih u zajedničkoj povijesti. Ta prošlost, koja procuri na najmanji dodir, pothranjuje supsidikarni nacionalizam bosanskih naroda, njihove komplekse superiornosti inferiornosti.
U Bosni i Hercegovini ništa nije više jednostavno: Ni granice, (koje bi neki svakodnevno pomijerali), ni zakoni, koji se uveliko razlikuju od entiteta do entiteta, ni jezici,( a bio je i postoji bosanski jezik), a sve to beznačajno ili uopštene činjenice predstavljaju snagu odbacivanja koju među narodima i entitetima nije moguće zanemariti.
Nacionalna svijest, stjecana u razdoblju različitih uticaja, izopačena je u vidu agresivnih nacionalizama Srba i Hrvata. A kakvi su prema Bosni i Hercegovini i jednom od vjekovnih naroda Bošnjaka pokazali su otvarili svoje otrovne cvijetove u agresiji 1991. odine.
Od tih otrovnih cvijetova stradale su hiljade nedužnih Bošnjaka i njihove kosti, ponekad nekompletne čuvaju „Šume nišana“.
U Bosni i Hercegovini je bio historijski pakao i ona tada nije bila zemlja za sretne ljude.
Srbija pa i Hrvatska se plaše Bosni i Hercegovini „ustupiti“ suverenost, već živu povjest duboko ukorenjenu u prošlosti, jer time negiraju Bošnjake i njihovo pravo na njihovu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Uz bezbroj glupih izjava Dodika ja ću pomeniti ovu:
„Bošnjaci su tu od 1993. godine, a do tada su bili Srbi muslimanske vjere“.
Interesantno, kako su ih onda ubijali ako su im braća bili?
A Ćosić, Karadžić, Plavišić, Šešelj, Dodik... to opravdavaju: „Jer su napustili „srpsku veru“.
Da bi se od te prošlosti odustalo, treba imati u vidu nešto mnogo bolje, a to je Bosnu i Hercegovinu izbaviti iz kandži nacionalista, šovinista, fašista, bili oni u Bosni i Hercegovini ili u komšiluku. Ako je izbavimo iz tih prljavih i krvavih kandži praviti je državom onih koji je (pri)znaju i vole kao državu.
Praviti je evropskom državom, državom Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. To bolje treabaju svi željeti, jer trebaju svi (pri)znati: Povijest se ne može vratiti, ali možemo se mi vratiti u budućnost od koje nas odmiču.
Kalesija: Džemat Donje Vukovije
Hutba Enesa efendije Habibovića o Ramizu Zmaju
Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 28. novembar 2014. gregorijanske godine, odnosno 06. safer 1436. hidžretske godine.
Braćo, sigurno ste nekada od nekoga čuli kako izgovara riječi: “nači Bože” ili “morel se ležat ljudino.” Da li ste se ikada zapitali od koga potiču ove riječi? Vjerovatno niste, jer vam ovo nekada izgleda malo i simpatično, malo i smiješno tako da preko toga prijeđete tek onako.
Braćo, ove riječi potiču od čovjeka iz našeg komšiluka, iz Živinica. Ljudi ga zovu Ramiz Zmaj. On je postao među neukim i imanom oslabljenim narodom izuzetno popularan pričajući viceve i angdote. Snimci na kojima Ramiz Zmaj priča viceve postali su izuzetno popularni posebno među omladinom.
Vjerovatno se sada pitate kakve veze ima Ramiz Zmaj koji priča viceve sa vjerom, pogotovo sa hutbom? Draga braćo ima itekako veze, jer je obaveza svakog muslimana kada vidi zlo da ga pokuša spriječiti. A znajte da se veliko zlo nalazi u veciveima ovog čovjeka.
On na najvulgarniji način ismijava vjeru, pogotovo islam. On na najgori mogući način ismijava tragediju koja je zadesila ovaj napaćeni narod. On braćo ismijava Srebrenicu. On “crče” od smijeha braćo dok objašnjava kako su četnici u Srebrenici klali bosanskog muslimana. A mi muslimani. Mi Bošnjaci na to mu aplaudiramo, mi se smijemo i kopiramo njegove riječi.
Zamislite braćo da je ovaj Ramiz Zmaj u Izraelu i da ismijava holokaust nad jevrejima. Kako bi reagovao izraelski narod? Šta bi se sa njim desilo? Ali zbog tog čuvanja Izrael je tu gdje jeste, a mi u BiH smo tu gdje jesmo.
Braćo, svi mi ovdje kažemo da volimo Allaha dž.š. Ali postavlja se pitanje kakva je to ljubav prema Allahu dž.š. kada gledamo Ramiza Zmaja kako priča viceve u kome psuje našeg Gospodara? Kakva je to ljubav braćo, ako taj pokvareni čovjek opsuje Boga, neuzubillah, a muslimani koji su okupljeni oko njega, i muslimani koji gledaju preko medija, na istu tu psovku odreaguju sa vriskom smijeha. Ovo je braćo veoma poražavajuće za civilizaciju, za kulturu, za vjeru. Kakva je to ljubav braćo? Kakva je to vjera?
Gostujući u emisiji “Samo opušteno” na Radio Kalmanu, Ramiz Zmaj je rekao sljedeće: “Mnogi mene smatraju čovjekom koji je budala, šifra, koji je čak nekad vulgaran, ali vjerujte da to godi našim ljudima, to pokazuje i ova popularnost. Ja da ne govorim tako, to je bosasnki žargon, zato sam popularan tako”
Pogledajte braćo draga za kakve primitivce nas ljude iz BiH smatra Ramiz Zmaj. On kaže da je psovka Boga, da je ismijavanje vjere, ismijavanje bosanskog čovjeka, ismijavanje naše rane Srebrenice bosanski žargon. Da je to naš odraz u ogledalu.
Uvrijediš li crnca to se zove RASIZAM. Uvrijediš li Jevreja to se zove ANTISEMITIZAM. Uvrijediš li homoseksualca to se zove INTOLERANCIJA. Uvrijediš li nekoga druge vjere to se zove MRŽNJA. Ali ako uvrijediš muslimana to se zove SLOBODA GOVORA! Kakva je ovo Pravda, kakvi su ovo parametri.
Zbog toga draga braćo, ja pozivam sve vas, vaše porodice medije, pa čak i samog Ramiza da dobro razmislite o svojim postupcima, jer Poslanik a.s. kaže:
‘Ko od vas vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako to ne može, neka to onda učini svojim jezikom. Ako ni to ne može, onda (neka to osudi) svojim srcem, ali je to najslabiji oblik imana (vjerovanja).”
Ako je braćo osuda zla srcem najslabiji dio imana, zamislite koliko onda ima imana ona osoba koja vidi i čuje zlo, pa se onda tome grohotom smije?
Braćo, znajte da sljeđenje ovog čovjeka vodi ka nevjerstvu, a navjerstvo vodi u džehennem.
Kazao je Ibn Kudame: “Onaj ko uvrijedi – opsuje Allaha, nevjernik je, bez obzira da li se šalio ili bio ozbiljan.”
Braćo, islam nije protiv šale prtiv humora, naprotiv šaliti se, ali u granicama po pravilima islama, jeste sunnet.
Prvo pravilo glasi:
Nema šale sa vjerom, sa Allahom, sa Poslanikom, ashabima i drugim islamskim svetinjama, jer je Allah dž.š. rekao:
“A ako ih upitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘A zar da se sa Allahom i Njegovim ajetima i Poslanikom Njegovim ismijavate!’ ‘Ne ispričavajte se! Doista ste postali nevjernici nakon vjerovanja.'” (Et-Tevbe 65-66.)
Braćo, ne ismijava se samo Ramiz Zmaj sa vjerom, sa Allahom i drugim svetinjama. Među nam postoje i ko bajagi pobožni učeni ljudi koji isto to rade. Pa sam tako čuo jednog kako pita: “Znaš li ti koji je jedini grad u BiH koji je spomenut u Kur’anu?” upitani odgovori začuđeno: “Ne znam.” A ovaj mu reče: “Neum. Jer je Allah dž.š. u Kur’anu rekao: لَا تَأْخُذُهُ سِنَةٌ وَلَا نَوْمٌ . Neuzubillah, zar ovo braćo nije ismijavanje sa Kur’anom? Zar ovo nije ismijavanje sa Bogom.
Čak ni u šali se ne smije slagati. Jer Poslanik a.s. kaže: ”Teško onome ko izmišlja nešto kako bi nasmijao ljude. Teško njemu! Teško njemu!”
Prenosi se da je jedna starica došla kod Poslanika s.a.v.s. i rekla: „O Allahov Poslaniče, dovi za mene da budem u džennetu,“ a Poslanik s.a.v.s. joj je odgovorio: „O majko ta i ta, nijedna strica neće biti u džennetu.“ Nakon toga se starica udaljila plačući, Poslanik s.a.v.s. reče: „Recite joj da neće ući u džennet kao starica, već kao mlada i čista žena.“
Pogledajte braćo, Poslanik se ovdje našalio sa staricom, ali je ipak rekao istinu.
Niko se ne smije plašiti šalom. Poslanik a.s. kaže: “Nije dozvoljeno muslimanu da plaši muslimana!”
Mnogo smo puta braćo mogli čuti kako neko od nas dođe i plaši nekoga, npr. “Ej, znaš li šta ti se desilo sa sinom?” Čovjek uplašen kaže: “Ne znam. Šta se desilo?” A ovaj mu odgovori: “Ništa.” Zar ovo braćo nije izigravanje sa bratom muslimanom na najgori mogući način.
Ismijavanje drugih ljudi. Dozvoljeno je braćo da se šalimo na svoj račun, ali ne i na tuđi, osim ako nemamo dopuštenje te osobe, jer Allah dž.š. kaže: “”Ovjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O kako je ružno grješničko ime nakon vjerovanja! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” (Hudžurat, 11.)
Da ne bude ta šala non stop, nego da bude umjerena. Kaže poslovica: “Kao so u hrani.” Zamislite sada braćo da svako ko ide baci po malo soli u grah koji se peče. Pa taj grah sa tolikom soli bi nas uništio. Isto tako je i sa humorom, smijehom. Malo humora, malo smijeha, je zdrvao i korisno za nas, za naše srce, ali ako pretjeramo onda mi naše srce počinjemo umrtljavati.
Skim i kada ćeš se šaliti. Nije ispravno braćo uzeti nekog dedu od 80 godina, koji ne zna za šalu, i sa njim se šaliti, jer prema tom dedi moramo pokazati poštovanje, a ne da se ismijavamo sa njim. Takođe braćo nije ispravno šaliti se na dženazama što se kod nas zna često desiti. Tamo kod nekoga umrla majka, otac, dijete, a mi se smijemo. Pa zar to nije braćo nekulturno? Zar to nije ružno? Ako nam nije žao onda pokažimo barem malo poštovanja prema mrtvima i ožalošćenima.
Ovo su braćo samo neka od osnovnih pravila. Zbog toga vas molim da dobro povedete računa o onome što je rečeno na današnjoj hutbi. U suprotnom mogli bi zažaliti, jer nije mala stvar ismijavati se Allahom dž.š. i drugim islamskim svetinjama.
Molim Allaha dž.š. da naša srca obasja svjetlošću i optimizmom, a da otkloni od nas sve ono što je ružno i sa čim On nije zadovoljan. AMIN!!!
Majka Hatidža Mehmedović živi u srebreničkom naselju Vidikovac potpuno sama. Svo njeno bogatstvo nestalo je u genocidu. Srpski zločinci ubili su prije 17 godina Hatidžine sinove Azmira i Almira, muža Abdulaha i desetine muških članova familije. Komšije Bošnjaci su pobijeni ili protjerani. Komšije Srbi odselili su u Srbiju. Jedino društvo Hatidži prave tri jele koje je u dvorištu kuće njen sin Almir posadio dok je išao u školu.
„Grlim tri jele i zamišljam da grlim mog Almira, mog Azmira, mog Abdulaha. Kad je moj Lalo posadio ove jele rekao je: ‘Ženit ću se kad porastu!’ A sad majka umjesto sinova i unuka obilazi jele“
započinje svoju bolnu priču majka Hatidža, koja je svoje najmilije prije dvije godine ukopala u mezarju Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica.
„Ta djeca su izvedena iz školskih klupa na strijeljanje. Njima su iz ruku uzete olovke, a ne puške. Golorukim i golobradim dječacima su vezali ruke i oči, a onda pucali u njih. Ne znam kako majci srce ne pukne“, govori Hatidža dok drhtavim rukama miluje jedine preostale fotografije svoje djece.
„Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san, ja kažem: ‘Ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratilii? Oni mi kažu: ‘Došli smo majko, ne sanjaš!’ A onda se probudim i opet nema nikoga“.
Majkama koje su izgubile djecu život dođe kao kazna – egzistencija satkana od uspomena i tuge. O tome svjedoči i Hatidža Mehmedović.
„ O životu se može pričati kad imaš porodicu, djecu, kad razmišljaš o njihovom školovanju, ženidbi… Ovo je kazna. Nama i našoj djeci je suđeno u istom danu: našoj djeci smrt, a nama majkama vječna kazna i robija. Ovaj život ne bi poželjela ni najvećem neprijatelju“, govori Hatidža bez mržnje i prema zločincima koji su pobili njene najdraže.
Kaže da zlotvori iz srpskog naroda koji su počinili genocid u Srebrenici treba da odgovaraju na sudu, ali da djeci zločinaca ne želi sudbinu njenih sinova.
„Mlade generacije Srba ne znaju istinu, kriju od njih šta su radili. Majke Srebrenice nisu oprostile, ali ja ne bi njihovom djetetu nanijela zlo. Nama našu djecu niko ne može vratiti. Borit ću se dok sam živa da svako dijete ima normalno djetinjstvo i svijetlu budućnost. Da sam znala da mi se nijedan sin neće vratiti, usvojila bih djecu da imam s kim pričati i dijeliti ovo što je ostalo od života. Ako bi mi i sad dozvolili, ja bih usvojila neko dijete“, naglašava Hatidža poručujući kako snagu da se bori za istinu crpi iz posjeta mezarju Memorijalnog centra žrtvama genocida.
„Ja nemam više šta izgubiti. Moje svo bogatstvo je ukopano u Potočarima. Memorijalni centar je naša druga Meka, naše hodočašće , naša živa rana koja će uvijek krvariti“.
Hatidža je ogorčena ponašanjem domaćih i međunarodnih zvaničnika prema Srebrenici. Kaže da stradanje i patnju povratnika političari koriste za svoje pozicije. „Srebrenica je aktuelna samo pred 11. Juli. Dođu svi. Srebrenica im služi kao meni na stolu. Kome šta treba, posluži se i ostavi. Iskoriste nas kad im trebaju politički poeni i ostave da se sami borimo kako znamo i umijemo“, požalila se Hatidža Mehmedović, pojašnjavajući da je zbog takvog odnosa prema Srebrenici tražila da se svim ambasadorima, osim turskom, zabrani da ove godine 11. jula dođu u Memorijalni centar. „Dok su majke žive imat će ko opominjati i boriti se. Ostavljamo u amanet cijelom svijetu da se Srebrenica nikad ne zaboravi i da se nikad i nikome ne ponovi“, poručila je srebrenička majka.
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
s081 4762 Pros1893 Papa Leon XIII. Pope Leo XIII I. Godina Uredio Josip Zoček u Zagrebu 1893. Tisak i naklada Antuna Scholza. Papa Lav XIII..
-----------
Lav XIII. lat. Leo PP. XIII. (Carpineto, Lacij, 2. ožujka 1810. - Rim, 20. srpnja 1903.), rođen kao Gioacchino Vincenzo Pecci, 256. nasljednik apostola Petra, papa od 20. veljače 1878. do smrti 1903.
-----------------------------------------
Papa Lav XIII.
Pope Leo XIII (Italian: Leone XIII), born Vincenzo Gioacchino Raffaele Luigi Pecci (2 March 1810 – 20 July 1903) to an Italian comital family, reigned from 20 February 1878 to his death in 1903. He was the oldest pope (reigning until the age of 93), and had the third longest pontificate, behind that of Pius IX (his immediate predecessor) and John Paul II. He is the most recent pontiff to date to take the pontifical name of "Leo" upon being elected to the pontificate.
He is well known for his intellectualism, the development of social teachings with his famous papal encyclical Rerum novarum and his attempts to define the position of the Catholic Church with regard to modern thinking. He influenced Roman Catholic Mariology and promoted both the rosary and the scapular.
Leo XIII issued a record of eleven Papal encyclicals on the rosary earning him the title as the "Rosary Pope". In addition, he approved two new Marian scapulars and was the first pope to fully embrace the concept of Mary as Mediatrix. He was the first pope to never have held any control over the Papal States, after they were dissolved by 1870. He died on 20 July 1903 at the age of 93 and was briefly buried in the grottos of Saint Peter's Basilica before his remains were later transferred to the Basilica of Saint John Lateran.
-----------------
Lav XIII. lat. Leo PP. XIII. (Carpineto, Lacij, 2. ožujka 1810. - Rim, 20. srpnja 1903.), rođen kao Gioacchino Vincenzo Pecci, 256. nasljednik apostola Petra, papa od 20. veljače 1878. do smrti 1903.
----------
Prosvjeta god. 1893:
Najčuveniji muž sadašnjosti jest bez dvojbe Papa Leon XIII. Njegovo veliko ime preneseno je daleko preko Apenina i Alpa. Sjaj njegove slave dopro je do najmračnijih predjela zemlje.
Ledeni sjever i cvjetni jug znade, da na uzvišenom prestolju, što ga je u Rimu zasadila Božja ruka, duševno žezlo snažno i moćno drži Leon XIII. Nečini ga velikim baština velike časti. Tiara je sjala na mnogoj glavi, ali glava Leona XIII. podaje sjaj tiari.
Inocent III. najveći je Papa gledom na vanjsku vlast i moć. Leon XIII. najveći je dojakošnji Papa unutarnje snage. Moralni teritorij, što ga je on osvojio neobičnom bistrinom uma i ljuvenim žarom srca dosiže gotovo do svih granica kulturnoga svieta.
To ponajbolje dokazuje jubilarna svečanost Leona XIII. obavljena dne 19. ovoga mjeseca. Cieli sviet bijaše u duhu sjedinjen s Papom. Stanovnici zelenoga otoka pak do široke suhe pustare; bilo da prebivaju u velebnih palačah ili pod prostimi slamnatimi krovovi ; bilo da se odievaju skupocjenim grimizom ili otrcanim radničkim haljincem, - svi su jednako shvatili znamenitost dana i svečanosti, te se složili u izjavi, da je utješljivi čin providnosti, što danas na stolici sv. Petra sjedi veliki starac Leon XIII. Petdesetgodišnjica biskupovanja Leonova imade pravo providnostno značenje. Živimo u vremenu, gdje kulturne države spremaju i bruse oružje za obći pokolj, gdje se je razplamsala vatra narodnostne mržnje ; gdje se carevine i kraljevine, uzprkos himbenim savezom, sve više odtudjuju od prave sloge i ljubavi. Proti toj struji napereno je umno djelovanje Pape Leona XIII. Petnaestgodišnji njegov rad u tom pravcu postigao je upravo sjajne uspjehe. Njegove alokucije, besjede, konstitucije, enciklike posjeduju jaku unutarnju silu i moć, koja je koristno djelovala i uplivala na obćenito primirje, a osobitim načinom na mir i požrtvovnu strpljivost ranjenih duša. Ili zar nisu jake vanjske sile došle do uvjerenja, da s Leonom XIII. treba računati? Zar nije žar srca njegova podpirivao plemenitu iskru samozataje u čuvstvih i srdcih siromaka i radnika, koju je okrutnost mogućnika mal' ne već ugasila?
Svakim svojim javnim djelom dokazuje Leon XIII. jasno i nepobitno, da blagostanje, razvitak i sreća država, obitelji i pojedinaca raste i pada u istom razmjerju, kako se prihvaća ili odbacuje uzvišeni smisao dokazane istine i pravice.
Leon XIII.dokazao je činom, da je pravi nasljednik “kralja mira“, da je namjestnik onoga, koj nije istinu donio i predao samo jednomu narodu, jednoj privilegovanoj pokrajini, kao što neima niti ne smije biti vjere narodnostnoga Pape. U tom se za to s uzhitom djelovanju Leona XIII. mora priznati da ga ono prikazuje "Papom internacionalnim“, Papom svih država i svih naroda na svietu. Leon je učinio Rim Rimom, t. j. duševnim središtem, iz kojega se pretače moralna snaga i jakost u žile svih naroda.
Čuveni abbé Lagrange veli o Leonu XIII: „Sveti Otac prosuo je svjetlo na sva temeljna pitanja, o kojima sve odvisi, koja, krivo shvaćena, bacaju moderni sviet u strašne krize; - na vlast, slobodu, državu, družtvo, takodjer na obitelj, to prvo počelo družtva ; na poredak vremeniti i duhovni; državu, crkvu i njihov odnošaj; a ne propušta ni ono, što se tiče katoličke nabožnosti. I dok ovako razsvjetljuje umove, ljubavju svojom dira duboko u srca. On je ne samo učitelj nego i otac. Rane modernoga družtva on iztražuje, da ih lieči, on im se približuje manje rukom nego srcem, a strogo dokazana načela blago uporavlja .“
Ako je trebalo takova Pape, tu potrebu je najočitije izrazio sav sviet velikim onim sjajem, koji je razvijen priu godom proslave petdesetgodišnjice biskupovanja Pape Leona XIII. Kršćanski sviet mu se divi anekršćanski ga duboko počitaje.
Mi Hrvati imademo posebnih razloga, s kojih valja da poklonstvena ćuvstva odanosti i ljubavi gojimo prema velikomu Papi Leonu XIII. U velikom svojem srcu namjestio je Leo Hrvate u najvruće, središte. - Našim hodočastnikom rekao je on pred pet godina: Ego vos denomino in speciales filios Sanctae Sedis. Ovakova izjava ima u ustih velikoga čovjeka veliko znamenovanje. Znamenitom okružnicom „Grande munus“ dao je on našemu imenu onu javnu čast, koja ga ide u položaju naroda.
Naše pokrajine Istra i Hercegovina zahvalne su mu, što se na njihovih oltarih odpievaju hvalospjevi Bogu velikom na milozvučnom našem jeziku.
Leon XIII. je napokon posvetio osobitu skrb i brigu obćenitoj prosvjeti. Preko 40 njegovih govora ima za predmet promaknuće javne prosvjete. Znamenita .je njegova okružnica «Aeterni Patris» koju bi valjalo pregaocu za prosvjetom na izust naučiti te pravac svojega djelovanja u njezinom smislu urediti.
Neka shvati savkoliki sviet epohaIni položaj, u koj ga stavlja veliko djelovanje velikoga Pape Leona XIII., pak će se onda skladno moći zapjevati s pjesnikom našim Hugom :
U grudih svakom iskra sieva žarka
Duševna to je prosvjeta, sloboda.
Dr. Mato Matina
--------------------------------------------
morton1905.blog.hr/oznaka/papa-leon-xiii-prosvjeta-1893-s...
----------------
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Majka Hatidža Mehmedović živi u srebreničkom naselju Vidikovac potpuno sama. Svo njeno bogatstvo nestalo je u genocidu. Srpski zločinci ubili su prije 17 godina Hatidžine sinove Azmira i Almira, muža Abdulaha i desetine muških članova familije. Komšije Bošnjaci su pobijeni ili protjerani. Komšije Srbi odselili su u Srbiju. Jedino društvo Hatidži prave tri jele koje je u dvorištu kuće njen sin Almir posadio dok je išao u školu.
„Grlim tri jele i zamišljam da grlim mog Almira, mog Azmira, mog Abdulaha. Kad je moj Lalo posadio ove jele rekao je: ‘Ženit ću se kad porastu!’ A sad majka umjesto sinova i unuka obilazi jele“
Ta djeca su izvedena iz školskih klupa na strijeljanje. Njima su iz ruku uzete olovke, a ne puške. Golorukim i golobradim dječacima su vezali ruke i oči, a onda pucali u njih. Ne znam kako majci srce ne pukne“, govori Hatidža dok drhtavim rukama miluje jedine preostale fotografije svoje djece.
„Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san, ja kažem: ‘Ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratilii? Oni mi kažu: ‘Došli smo majko, ne sanjaš!’ A onda se probudim i opet nema nikoga“.
Majkama koje su izgubile djecu život dođe kao kazna – egzistencija satkana od uspomena i tuge. O tome svjedoči i Hatidža Mehmedović.
„ O životu se može pričati kad imaš porodicu, djecu, kad razmišljaš o njihovom školovanju, ženidbi… Ovo je kazna. Nama i našoj djeci je suđeno u istom danu: našoj djeci smrt, a nama majkama vječna kazna i robija. Ovaj život ne bi poželjela ni najvećem neprijatelju“, govori Hatidža bez mržnje i prema zločincima koji su pobili njene najdraže.
Kaže da zlotvori iz srpskog naroda koji su počinili genocid u Srebrenici treba da odgovaraju na sudu, ali da djeci zločinaca ne želi sudbinu njenih sinova.
„Mlade generacije Srba ne znaju istinu, kriju od njih šta su radili. Majke Srebrenice nisu oprostile, ali ja ne bi njihovom djetetu nanijela zlo. Nama našu djecu niko ne može vratiti. Borit ću se dok sam živa da svako dijete ima normalno djetinjstvo i svijetlu budućnost. Da sam znala da mi se nijedan sin neće vratiti, usvojila bih djecu da imam s kim pričati i dijeliti ovo što je ostalo od života. Ako bi mi i sad dozvolili, ja bih usvojila neko dijete“, naglašava Hatidža poručujući kako snagu da se bori za istinu crpi iz posjeta mezarju Memorijalnog centra žrtvama genocida.
„Ja nemam više šta izgubiti. Moje svo bogatstvo je ukopano u Potočarima. Memorijalni centar je naša druga Meka, naše hodočašće , naša živa rana koja će uvijek krvariti“.
Hatidža je ogorčena ponašanjem domaćih i međunarodnih zvaničnika prema Srebrenici. Kaže da stradanje i patnju povratnika političari koriste za svoje pozicije. „Srebrenica je aktuelna samo pred 11. Juli. Dođu svi. Srebrenica im služi kao meni na stolu. Kome šta treba, posluži se i ostavi. Iskoriste nas kad im trebaju politički poeni i ostave da se sami borimo kako znamo i umijemo“, požalila se Hatidža Mehmedović, pojašnjavajući da je zbog takvog odnosa prema Srebrenici tražila da se svim ambasadorima, osim turskom, zabrani da ove godine 11. jula dođu u Memorijalni centar. „Dok su majke žive imat će ko opominjati i boriti se. Ostavljamo u amanet cijelom svijetu da se Srebrenica nikad ne zaboravi i da se nikad i nikome ne ponovi“, poručila je srebrenička majka.
bosnjaci.wordpress.com/2013/06/29/srebrenicka-majka-hatid...
započinje svoju bolnu priču majka Hatidža, koja je svoje najmilije prije dvije godine ukopala u mezarju Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica.
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Milanović na Kninskoj tvrđavi: Današnja Hrvatska je jaka, ali može biti jača i samosvjesnija u obrani svojih interesa
04. kolovoza 2022.
22:18
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović večeras je na Kninskoj tvrđavi priredio svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 27. obljetnice VRO Oluja, na kojem je uručio odlikovanja, medalje, promaknuća i pohvale pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Govor Predsjednika Republike na Kninskoj tvrđavi prenosimo u cijelosti:
“Dame i gospodo, hrvatski zapovjednici, dragi gosti,
nakon skoro 30 godina, naša zemlja se polako sljubljuje i rukuje sa svojom novijom prošlošću. Veliki događaji, a oslobođenje Knina i hrvatska pobjeda devedesetih godina su jedan od najvećih događaja u hrvatskoj povijesti, mnoge ljudi u tom trenutku kada se dogode ostave zbunjenima, ne ravnodušnima i stvari se tumače svakako.
Bilo je u ovih nepunih 30 godina puno isprika, puno „ali“, puno „nismo znali“, „nismo htjeli“, „krivo smo napravili“. Prošlo je dovoljno vremena da s nekakvim odmakom, koji predstavlja skoro jedan cijeli ili značajan dio ljudskog radnog vijeka, kažemo da je bilo vrlo malo loših stvari i jako puno dobrih stvari i dovoljno veličanstvenih stvari. U tome su sudjelovali mnogi od vas ovdje, danas ljudi u zrelim godinama, ali ljudi u snazi.
Ovo druženje je počelo prije točno deset godina na Kninskoj tvrđavi kada je u proljeće 2012. godine tadašnji ministar obrane, jedan od zapovjednika Hrvatske vojske koja je ovdje pobjeđivala i ušla u Knin, Ante Kotromanović rekao da bi bilo dobro da se nakon skoro dvadeset godina održi druženje, prijem za ratne zapovjednike iz „Oluje“ u domaćinstvu Predsjednika Republike i premijera. To je bilo prije deset godina i meni je drago vidjeti da je taj običaj uhvatio čvrsto korijenje. Da će i sljedećih godina ova jedinstvena generacija ljudi i hrvatskih vojnika, ratnih vitezova i heroja ostati generacija koja će biti zapamćena.
Ljudi umiru dva puta. Prvi puta kada umru, a drugi puta kada ih se zaboravi. Ova generacija, vaša generacija hrvatskih vojnika i zapovjednika imat će tu čast da živi dulje od ostalih. Jedan od najvećih čovjekovih strahova, ako ne i najdublji i jedini strah, je strah od prolaznosti. I zato, sve ovo što se radi i što će se raditi i sljedećih godina je otpor zaboravu, otpor relativiziranju, otpor izjednačavanju i borba za činjenice i za istinu. O tome ćemo ovih dana opet, kao i proteklih godina, govoriti i trebamo govoriti i danas na ovom mjestu i sutra na proslavi i obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja i na Sinjskoj alci. Jer, očito moramo o tome govoriti.
Hrvatska je bila od prvog dana u jako teškoj poziciji. Ovo ne govorim radi ovdje prisutnog auditorija, svi ovdje prisutni to jako dobro znaju i u tome su osobno sudjelovali. Nekih koji su u tome sudjelovali ovdje danas nema, ili su poginuli u ratu ili su umrli nakon rata. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno. To svaki narod i vodstvo svakog naroda i svake nacije voli vjerovati, voli misliti i još više voli reći: „Nitko nam ništa nije poklonio.“ Hrvatskoj od 1991. do danas nitko ništa nije poklonio i sve je plaćeno po barem dvostrukoj cijeni s kamatama, sa zelenaškim kamatama povijesti i od toga se još uvijek oporavljamo.
I nismo zbog toga frustrirani i nezadovoljni, bijesni, ne mrzimo nikoga, zaista ne, ali neke stvari moramo reći i moramo ih podcrtati: da, naša zemlja je bila ili na pragu sankcija, svaki dan je bilo samo što nisu tu, ili pod embargom. Ljudi koji su oslobađali ovaj prostor mjesecima, jer kninska bitka je bila kulminacija jednog velikog sjajnog posla, ti ljudi su imali streljiva ne za pet mjeseci, nego za nekoliko dana ili za dva tjedna i morali su biti brzi i učinkoviti. Nitko ih otvoreno nije podržavao i nitko im otvoreno nije pomagao. Jako težak i visok zadatak za jednu malu zemlju, za Hrvatsku.
Hrvatska je strahovala od sankcija, svaki njezin potez se gledao skeptično, drukčije nego što se to gledalo druge. Ovo kad govorim vjerujem da ne zvučim kao frustrirani predsjednik jedne male frustrirane zemlje, nego upravo suprotno – kao zdravorazumski lider jedne samosvjesne, formulirane i konačno povijesno definirane zemlje. Naš put je bio pravedan. Ispravan. Uloga naše vojske i naše braće iz Bosne i Hercegovine u ratu u BiH je bila velika. Nitko za to nije rekao niti hvala.
Sumnjičilo nas se cijelo vrijeme da smo Bosnu i Hercegovinu htjeli raskomadati – to nije istina. Bihać ne bi nikada bio deblokiran da nije bilo Hrvatske vojske. Bosanski Srbi, koji su bili neprijatelji u ratu, ne bi nikada položili oružje i bili dovedeni za pregovarački stol u Daytonu da prihvate ono što je već prije toga bilo napisano, da ih Hrvatska vojska nije slomila u zadnjoj operaciji u desetom mjesecu 1995. godine. Hrvatski borci iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine temeljem validnih aranžmana i ugovora međunarodnog prava i to na tuđi nagovor i zagovor, Sjedinjenih Američkih Država.
Skoro 30 godina kasnije mi se i dalje moramo objašnjavati i ispričavati, „nismo htjeli“, „nismo znali“, „oprostite ako smo nešto pogazili“ – ne, draga gospodo. Naš put je bio ispravan, bio je civiliziran i kao u svakom ratu, bio je krvav i zato na tome vam hvala, hvala onima koji su ovdje, hvala onima koji nisu ovdje, hvala svima koji su došli. Ovo moramo ponavljati i stalno naglašavati – spremni na raspravu, spremni na drugo mišljenje – da bi naša djeca, naše kćeri i sinovi znali da su pripadnici jedne civilizirane, moderne europske zajednice koja je svoj put i sve ono što je stekla sama platila jako skupo.
I da je država ne samo simbolika i duboka emocija, nego i instrument za zadovoljenje i ispunjenje nacionalnih interesa, materijalnih, stvarnih, tvrdih, čvrstih, političkih u Hrvatskoj, da i u Bosni i Hercegovini. I tome služi hrvatska država. Ovoga puta mirnim, miroljubivim i krajnje civiliziranim sredstvima, ali snagom argumenata, volje i jasnoće.
Hrvatska 1995. godine nije imala izbora. Hrvatska nikoga nije prognala odavde, Hrvatska to nije željela ili barem ja s punim uvjerenjem govorim da to velika većina ljudi nije željela, ali Hrvatska nije imala izbora. Hrvatskoj se nudio mirovni sporazum, aranžman o uređenju Hrvatske poznatiji kao „Z-4“ koji je za Hrvatsku bio nepovoljan, puno nepovoljniji nego sporazum iz Minska za Ukrajinu. Hrvatska ga je bila spremna potpisati, tadašnje vodstvo ga je bilo spremno potpisati, predsjednik Tuđman protiv svih svojih boljih životnih iskustava ga je bio spreman potpisati da se izbjegne krvoproliće i jedna smrt s naše, pa i s protivničke strane.
Protivnik nije htio. I to naša djeca moraju znati i ponavljati, ne kao dogmu, nego kao nešto što se može raspravljati i gdje se može čuti i drukčije mišljenje, ali dvadeset i sedam godina kasnije kao netko tko je sve te godine proveo kao zreo čovjek, ja drugu istinu ne vidim. To je jedino što vidim i dalje ću imati otvorene oči i biti otvoren i za drukčije mišljenje i za kritiku i za drugu stranu. Ali ovako, što se nas tiče, stvari stoje.
Pjesnik kaže „Nek’ ne dođe nitko do prijatelj drag!“, ja kažem svatko je dobrodošao u Hrvatsku, svatko tko je spreman živjeti po civiliziranim pravilima modernoga svijeta. Mi imamo modernu vojsku, zadatak te vojske je prije svega, na prvom, drugom i trećem mjestu zaštita hrvatske države, njezine cjelovitosti, neovisnosti i suvereniteta. Triju komponenti koje čine državu, a to su teritorij, njezin narod, odnosno stanovništvo, građani, svi oni koji ovdje trenutno žive i to je na kraju krajeva njezina demokratski izabrana vlast. To sveto trojstvo je dužnost naše vojske. Sva ostala partnerstva, savezništva i lojalnosti nisu tu da se gurnu pod tepih, ali nemaju jednaku snagu prema našem Ustavu, prema našoj povijesti i prema našim temeljnim instinktima. Ti instinkti, ljudski instinkti vodili su one najhrabrije i najmalobrojnije među nama i među vama, taj mali broj pravih ljudi bez kojih ove pobjede ne bi bilo i današnje Hrvatske koja je dobra, jaka, ali može biti bolja, jača, samosvjesnija i drskija ako treba u obrani svojih interesa.
Živjeli, živjela naša Domovina i Domovini vjerni!”
Za osobite zasluge u promicanju ugleda Republike Hrvatske i Hrvatske vojske, Red hrvatskog trolista uručio je Klapi Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“.
U ime klape „Sveti Juraj“ prigodnim riječima obratio se sžn. Marko Bralić: „Hvala za dodijeljeno odličje klapi „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice, koje nam jako puno znači, posebno na ovom povijesnom mjestu uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koje od srca pozdravljamo ma gdje bili. Neka naša zahvala bude na najbolji mogući način kako mi to znamo – pjesmom.“
Zlatne medalja izvrsnosti u izobrazbi uručio je najboljem polazniku 44. naraštaja Napredne dočasničke izobrazbe naredniku Bori Jukiću i najboljoj polaznici 27. naraštaja Izobrazbe za razvoj vođa skupnici Ivani Vučemilović – Vranjić.
Nadalje, čin brigadira predsjednik Milanović uručio je pukovnicima: Anti Jukiću, Robertu Kramariću, Davoru Misiru i Jozi Stažiću. Čin pukovnice uručio je bojnici Marini Jurčić, a čin pukovnika trojici bojnika i to Darku Bjelivuku, Mariju Majetiću i Mariju Preostu.
Za ostvarene natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, pohvalom Vrhovnog zapovjednika pohvaljeni su brigadir Tomislav Pavičić, brigadir Nenad Samardžić, pukovnik Bernard Bartoluci, bojnik Marko Mesić, bojnik Nenad Santini, časnički namjesnik Alen Cvetko, nadnarednik Miro Jaman i nadnarednik Mate Vlastelica. Predsjednik Republike ukupno je uručio osam pohvala pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U čin bojnika promaknut je 21 satnik, među kojima i osam satnica. U čin satnika promaknuto je 17 natporučnika, kao i četiri natporučnice u čin satnice, te jedan poručnik fregate u čin poručnika bojnog broda. U čin natporučnika promaknuto je 55 poručnika (12 poručnica u čin natporučnice). Ukupno je promaknuto 105 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Svečani prijem Predsjednika Republike za ratne zapovjednike na Kninskoj tvrđavi uveličali su glazbenici iz redova Oružanih snaga: odlikovana Klapa HRM-a „Sveti Juraj“, zatim Policijska klapa „Sveti Mihovil“ i Mali jazz sastav Orkestra Hrvatske ratne mornarice.
FOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan