9718 Marochini Georgius Juraj Haulik, Episcopus Zagrabien S. C. et R. A. Majestatis Act. Int. Stat. Consiliarius etc. Ged. bei Alois Leykum Autor Josef Kriehuber 1837. litografija
uraj Haulik de Váralya (Slovak: Juraj Haulík Váralyai, Hungarian: Haulík Váralyai György; 20 April 1788 – 11 May 1869) was a Croatian cardinal in the Roman Catholic Church of Slovak ethnicity and the first archbishop of Zagreb. He was also acting ban of Croatia for two separate terms.
Life
A tablet on the house where Haulik was born
He studied theology and philosophy in Trnava, Esztergom and Vienna. After the death of bishop Aleksandar Alagović in 1837, Haulik was proclaimed bishop. In 1840 he began his first term as acting ban of Croatia after the death of ban Franjo Vlašić. He is credited for introducing the Croatian language into schools and workplaces, as well as forming the Matica hrvatska in 1842. He helped the organization of Maksimir park in Zagreb.
He was succeeded as ban by the Hungarian Franz Haller. Haller was brought in to carry on Magyarization in Croatia, which included the banning of the then Croatian banner name: Illyrians. A protest by the Croatian People's Party in 1845 was put out violently by Haller, leaving thirteen protestors dead, and ending his time as ban. Haulik was again called upon to take up the post.
During this term, the Croatian language was made official in the Kingdom of Croatia-Slavonia in 1847. In 1848, in the midst of revolutions in the Austro-Hungarian Empire, military man Josip Jelačić was proclaimed ban to counter Hungarian aims of revoking Croatian autonomy.
Some further autonomy did materialize for Croatia in the following years, as Haulik was proclaimed the first archbishop and metropolitan of Zagreb in 1852.[1] With this, the Catholic Church in Croatia became independent from Hungary. In 1856 he was also named cardinal. He carried on in these posts until his death in 1869.
While he was an ethnic Slovak, he said of his background: I was born a Slovak, but I will die a Croat.In 1999, Croatia and Slovakia put out a joint-issue stamp featuring Haulik.[
--------------------------------------
Juraj Haulik is one of the most important figures in Croatian and Zagreb church, as well as social and cultural history. He was at the head of the Zagreb diocese, that is, the archdiocese, for 32 long years, from 1837 as a bishop, from 1852 as an archbishop, and from 1856 as a cardinal, in a stormy time when a civil society was emerging on the ruins of feudalism and when the long-term fate was being decided. Croatian. Longer than Haulik, for 40 years, only Maksimilijan Vrhovac managed the Zagreb Diocese. Haulik is also one of the indispensable people who unites Croatia and Slovakia and, along with Bogoslav Šulek, he is the most prominent Slovak who worked in Croatia. In 1999, the post offices of the two countries issued a joint postage stamp in honor of Haulik. The Slovak Haulik not only accepted Croatia as his homeland and contributed to its progress and betterment, but he also managed it for eight years as Ban governor. However, he went down in history primarily due to the fact that during his time the Diocese of Zagreb, which since its foundation at the end of the 11th century was subordinate to the archdiocese and metropolis in Kaloča, was raised to the rank of archdiocese and metropolis, which made the Catholic Church in Croatia independent from that in Hungary, which was also confirmed by Haulik's appointment as a cardinal. Thanks to Haulik, Zagreb became the traditional seat of cardinals.
Juraj Haulik was born on April 20, 1788 in Trnava, Slovakia, to father Juraj and mother Klara née Repkaj. Haulik's birthplace is located on Trnava's main square, and a commemorative plaque was placed on it in 1929. Haulik completed primary school in Trnava, high school in Ostrogon, and studied theology in Trnava and Vienna. He was ordained a priest in 1811 in Trnava. He worked as a chaplain in Komáron for several months, and then went to the vicariate office in Buda, where he served as archivist, notary and secretary. He earned a doctorate in theology in Pest in 1818, and in 1820 he became the personal secretary of the Ostrogony archbishop, Cardinal Alexander Rudnay. In 1825, Haulik was appointed a canon of Ostrogona, and in 1830, an adviser to the Hungarian regency and titular bishop of Pristina. The following year, he went to Vienna, where he became a court adviser and clerk of the Hungarian court office, thus gaining valuable political experience and acquaintances. The path to the Zagreb episcopal see began in 1832, when he was appointed grand provost of the Zagreb Chapter and prior of Vranski. However, he remained in Vienna, apart from occasional visits, until on October 2, 1837, after the death of Aleksandar Alagović, Pope Gregory XVI appointed him bishop of Zagreb. He received episcopal consecration in Vienna and came to Zagreb in January 1838. He immediately set about learning Croatian, so already in April on Easter, he preached in Kajkavian. Already in the first year of his episcopal service, Haulik had to take on political duties in addition to his spiritual duties and became the vicar of the Ban's honor. Ban Franjo Vlašić was seriously ill, and according to tradition, in such cases, the bishop of Zagreb would replace him. Thus, in his person, Haulik united both secular and spiritual power in what was then Croatia for a period of four years. Ban Vlašić died in 1840, but Haulik continued to hold the office of ban until 1842 when Franjo Haller was appointed ban. After Haller's departure in 1845, Haulik again became the ban's governor and remained so until 1848, when Josip Jelačić was appointed ban. As governor of Ban, Haulik's main task was to preside over the Croatian Parliament and lead the Croatian delegation at the Hungarian Parliament in Požun. There he resolutely fought for Croatian rights against Hungarian pretensions, especially against the introduction of Hungarian as an official language, in which his good connections with the imperial court in Vienna were of great benefit. Haulik gained support and popularity among the Illyrians and the Narodniks, and opposition among the Magyars. The peak of Haulik's political activity was the session of the Parliament in 1847, when, under his chairmanship, Croatian was declared the official language.
Haulik is also remembered as a great benefactor who improved not only the Diocese of Zagreb, but also Zagreb and Croatia, especially in the field of education and culture, so as a patron he can be compared to Josip Juraj Strossmayer. With the pastoral circular from 1839, he ordered the priests to open schools in the parish offices, and he determined large financial grants for diligent and successful teachers. With the aim of developing education, he invited the Sisters of Charity to Zagreb, with whom he began building the monastery and the church of St. Vinko in today's Frankopanska street with his own funds in 1846. The Sisters of Charity opened a school for girls, and in the same year a hospital, which was moved in 1871 in Ilica, and in 1894 in Vinogradska, where it still operates today, as the "Sisters of Mercy" Clinical Hospital. In its circle is Haulik's bust, the work of Ivan Rendić. Haulik is also depicted on the main altar of the church of St. Vinko.
Haulik also invested large funds in the restoration of the cathedral, for which he acquired a large bell, the work of Henrik Degen, and had a new high altar, stained glass windows, ten statues of saints and an organ installed, which today is the largest and most valuable musical instrument in Croatia. In 1849, he also founded Katolički list, the oldest and longest-running Croatian Catholic newspaper, which was published until 1945.
Like Strossmayer, Haulik is also important for the foundation of Croatian national institutions, which is why he can be considered one of the creators of modern Croatia. At his suggestion, the Croatian-Slavonian Economic Society was founded in 1841, and Haulik financially supported the institutions created under his auspices: the National Museum in Zagreb, Gospodarski list and the Forestry College in Križevci. Haulik very generously and permanently helped the Music Society, and in 1858 he donated funds for the construction of the building of the Croatian Music Institute in Gundulićeva Street. He financially supported the foundation of Matica Hrvatska, the Yugoslav Academy of Sciences and Arts, and the University. In 1846, Haulik opened the Metropolitan Library to the public, and in 1858, next to the Stone Gate, he founded the first public lending library and reading room in Zagreb. Aware that a modern industrial society was being born instead of a feudal one, Haulik initiated the founding of the Catholic Children's Society in 1855, which gathered children, i.e. journeymen, auxiliary workers in trades, with the aim of educating them on the foundations of the Catholic faith, but also realizing their rights in accordance with the Catholic social science, which is the beginning of labor association and trade unionism in Croatia.
Haulik's greatest and best-known work for Zagreb is the Maksimir park, which he laid out as a park in the English style in 1843, continuing the idea of his predecessor Maksimilijan Vrhovac, who started clearing the forest and had the main avenue and three paths cut in order to turn it into a baroque park. Vrhovac stopped the work in 1794, and it was continued to a small extent by his successor Alagović (thanks to whom the Ribnjak park was laid out), only to be completed by Haulik, hiring experienced Austrian gardeners. Today, the park is named Maksimir in honor of Vrhovč, but in Haulik's time it was called Jurjevac or Jurja Ves. Haulik originates from five Maksimir lakes, a viewpoint, pavilions, the chapel of St. George, the Swiss House, a summer house (today the parish office of the Parish of St. Jerome), but also the equestrian monument of St. George, the work of Anton Dominik Fernkorn, which was first located in the Jurjevac Park, in order to later it was moved to Strossmayer Square and finally to the HNK building. In the same year that Jurjevac was opened, Haulik received noble status, with the predicate "de Várally", just like his brother Emerik and nephew Juraj, the son of his late brother Kaspar.
The severance of political relations between Croatia and Hungary in 1848 created favorable circumstances for those relations to be severed at the church level as well and for the Croatian Parliament's request from 1845 to be finally fulfilled on the creation of the Croatian-Slavonian Metropolis with the elevation of the Diocese of Zagreb to the rank of archdiocese. Thanks to the influence of ban Jelačić, the Viennese court agreed to this, aware that the Croats should receive some satisfaction for their merits in preserving the Habsburg monarchy, whose survival was threatened by the revolutions in Hungary and Vienna. On August 12, 1850, the young emperor and king Franjo Josip made a decision on the establishment of the Croatian-Slavonian Metropolis, which, in addition to the Archbishopric of Zagreb, also includes the dioceses of Senj, Đakovo-Srijem, and Križevačka. However, the final decision was to be made by the Holy See, and Hungarian church leaders tried to thwart it, so the process took more than two years. Finally, on December 11, 1852, Pope Pius IX. he brought the bull Ubi primum placuit, by which the Croats finally got an independent church province, and Juraj Haulik became the first Zagreb archbishop and metropolitan. The ceremonial enthronement took place on May 7, 1853 in the cathedral, where Haulik was presented with the archbishop's pallium by the papal envoy Cardinal Michele Viale Prelà, nuncio in Vienna. That only the pope stands above the archbishop and metropolitan of Zagreb in the hierarchy became clearer in April 1856, when Pius IX. Appointed Haulik a cardinal. Haulik was in Vienna at the time, so Francis Joseph personally placed the cardinal's beret on his head at a special ceremony. Croatia was delighted to receive its first cardinal, who was magnificently welcomed in Zagreb and ceremonially ushered into the cathedral dressed in cardinal scarlet. The following year, he traveled to Rome to receive the cardinal's hat from the hands of the Pope. Since cardo means staff in Latin, in Haulik's time the title cardinal was also translated as staff.
After the abolition of neo-absolutism in 1859, when the constitutional order was restored in the Habsburg Monarchy, Haulik became politically active again, since he was a member of the Croatian Parliament, elected in 1861. At a time when the solution to the Croatian question was sought in unification with other South Slavic nations, Haulik was almost prophetically predicted the danger of such ideas, saying in the Parliament: "There are those who promise themselves a lot from the union of the Yugoslav peoples... It is my conviction that such important events take place without the shedding of human blood and other numerous troubles, nor without the influence of the European powers, names of French, Russian and English girls will not be able to happen. For the rest, who could assert that our fatherland will gain greater freedom with such a great change, or that it will be happier than it was during so many centuries of its union with the Austrian emperor? At least in my heart I wouldn't want to vouch for that." Although a foreigner by birth, Haulik clearly saw better than many Croats the pitfalls of the romantic desire to unite with linguistically close but culturally different peoples. In the same year, Haulik also expressed his position on communist ideology: "Communism, which is nothing but the denial of this right to property, would turn the corner not only on political, but also on social human life. It would be the destruction of the nation."
As a realistic politician, Juraj Haulik believed that it was best for Croatia to come to an agreement with Vienna and thereby achieve the main national goal, the unification of the Croatian countries. In contrast to the majority of Croatian politicians who advocated union with Hungary, with certain conditions, Haulik sided with Ivan Mažuranić who advocated union with Austria and joined his Independent People's Party. With its defeat in the elections in 1865, Croatia again came closer to Hungary, which led to the Croatian-Hungarian settlement in 1868. That year, Haulik celebrated his 80th birthday and did his last great work, founding the Croatian Literary Society of St. Jerome with the task of publishing popular books of entertaining and educational contents accessible to uneducated or poorly educated people for their enlightenment.
Cardinal Juraj Haulik died in Zagreb on May 11, 1869, and was buried on May 20 in the crypt of the cathedral. Today, Haulik's grave is located next to the altar of Saint Ladislav in the left nave. Under the stone bust made by Ivan Rendić is a sentence written in Latin: "A man famous for his good reputation, and even more famous for his deeds." Juraj Haulik is the only one of the Zagreb bishops and archbishops after whom two streets in Zagreb are named - Haulikova Street in Donji Grad and Jurja Ves between Maksimir and Bukovac.
------------------------------------------------
JURAJ HAULIK, PRVI ZAGREBAČKI NADBISKUP I KARDINAL
Tekst: Marijan Lipovac
Foto: Arhivski materijal
9. rujna 2019. Slovaci
Juraj Haulik je jedna od najvažnijih osoba hrvatske i zagrebačke crkvene, ali i društvene i kulturne povijesti. Na čelu Zagrebačke biskupije, odnosno nadbiskupije bio je duge 32 godine, od 1837. kao biskup, a od 1852. kao nadbiskup te od 1856. i kao kardinal, u burnom vremenu kad na ruševinama feudalizma nastaje građansko društvo i kad se odlučivalo o dugoročnoj sudbini Hrvatske. Duže od Haulika, punih 40 godina, Zagrebačkom biskupijom upravljao je samo Maksimilijan Vrhovac. Haulik je i jedna od nezaobilaznih osoba koje spajaju Hrvatsku i Slovačku te je uz Bogoslava Šuleka najistaknutiji Slovak koji je djelovao u Hrvatskoj. Pošte dviju zemalja 1999. u Haulikovu čast izdale su i zajedničku poštansku marku. Slovak Haulik Hrvatsku je ne samo prihvatio kao svoju domovinu i doprinosio njenom napretku i boljitku, nego je njome i upravljao čak osam godina kao banski namjesnik. U povijest se ipak prije svega upisao zbog činjenice da je u njegovo vrijeme Zagrebačka biskupija, koja je od osnutka krajem 11. stoljeća bila podređena nadbiskupiji i metropoliji u Kaloči, podignuta na rang nadbiskupije i metropolije, čime je Katolička crkva u Hrvatskoj postala samostalna od one u Mađarskoj, što je potvrđeno i Haulikovim imenovanjem za kardinala. Zagreb je zahvaljujući Hauliku postao tradicionalno kardinalsko sjedište.
Juraj Haulik rodio se 20. travnja 1788. u Trnavi u Slovačkoj, od oca Jurja i majke Klare rođene Repkaj. Haulikova rodna kuća nalazi se na trnavskom glavnom trgu i na njoj je 1929. postavljena spomen-ploča. U Trnavi je Haulik završio osnovnu školu, gimnaziju u Ostrogonu, a teologiju je studirao u Trnavi i Beču. Zaređen je za svećenika 1811. u Trnavi. Nekoliko mjeseci radio je kao kapelan u Komáronu, a zatim odlazi u vikarijatski ured u Budim gdje obavlja službu arhivara, bilježnika i tajnika. U Pešti je 1818. stekao doktorat teologije, a 1820. postaje osobni tajnik ostrogonskog nadbiskupa kardinala Aleksandra Rudnaya. Haulik je 1825. imenovan ostrogonskim kanonikom, a 1830. savjetnikom Ugarskog namjesništva i naslovnim prištinskim biskupom. Iduće godine odlazi u Beč gdje je postao dvorski savjetnik i referent Ugarske dvorske kancelarije, stječući time dragocjeno političko iskustvo i poznanstva. Put prema zagrebačkoj biskupskoj stolici započeo je 1832. kad je imenovan velikim prepozitom zagrebačkog Kaptola i priorom vranskim. Ostao je međutim u Beču, osim povremenih dolazaka, sve dok ga 2. listopada 1837., nakon smrti Aleksandra Alagovića, papa Grgur XVI. nije imenovao zagrebačkim biskupom. Biskupsko posvećenje primio je u Beču i u siječnju 1838. došao u Zagreb. Odmah se dao na učenje hrvatskog pa je već u travnju na Uskrs održao propovijed na kajkavskom. Već prve godine biskupske službe Haulik je uz duhovne morao preuzeti i političke dužnosti i postao namjesnik banske časti. Ban Franjo Vlašić je naime bio teško bolestan, a prema tradiciji u takvim slučajevima zamjenjivao bi ga zagrebački biskup. Haulik je tako u svojoj osobi objedinio i svjetovnu i duhovnu vlast u tadašnjoj Hrvatskoj i to na razdoblje od četiri godine. Ban Vlašić je umro 1840., ali Haulik je nastavio obnašati dužnost bana sve dok 1842. banom nije imenovan Franjo Haller. Nakon Hallerova odlaska 1845. Haulik ponovno postaje banski namjesnik i to ostaje do 1848. i imenovanja Josipa Jelačića banom. Kao banskom namjesniku glavna Haulikova zadaća bila je predsjedati Hrvatskom saboru i predvoditi hrvatsku delegaciju na Ugarskom saboru u Požunu. Ondje se odlučno borio za hrvatska prava nasuprot mađarskim pretenzijama, posebno protiv uvođenja mađarskog kao službenog jezika, u čemu su mu od velike koristi bile dobre veze s carskim dvorom u Beču. Haulik je stekao potporu i popularnost među ilircima i narodnjacima, a oporbu među mađaronima. Vrhunac Haulikovog političkog djelovanja je zasjedanje Sabora 1847. kada je, pod njegovim predsjedanjem, hrvatski proglašen službenim jezikom.
Haulik je upamćen i kao velik dobrotvor koji je unaprijedio ne samo Zagrebačku biskupiju, nego i Zagreb i Hrvatsku, naročito na području obrazovanja i kulture pa ga se kao mecenu može usporediti s Josipom Jurjem Strossmayerom. Pastirskom okružnicom iz 1839. naredio je svećenicima da po župnim uredima otvaraju škole, a za marljive i uspješne učitelje odredio je velike novčane potpore. S ciljem razvoja prosvjete, u Zagreb je pozvao sestre milosrdnice kojima je 1841. vlastitim sredstvima počeo graditi samostan i crkvu svetog Vinka u današnjoj Frankopanskoj ulici koji su dovršeni 1846. Milosrdnice su otvorile školu za djevojke, a iste godine i bolnicu koja je 1871. preseljena u Ilicu, a 1894. u Vinogradsku gdje djeluje i danas, kao Klinička bolnica „Sestre milosrdnice“. U njenom krugu nalazi se Haulikovo poprsje, rad Ivana Rendića. Haulik je prikazan i na glavnom oltaru crkve svetog Vinka.
Velika sredstva Haulik je uložio i u obnovu katedrale za koju je nabavio veliko zvono, rad Henrika Degena, a dao je postaviti i novi glavni oltar, vitraje, deset kipova svetaca i orgulje koje su danas najveći i najvredniji glazbeni instrument u Hrvatskoj. Osnovao je 1849. i Katolički list, najstarije i najdugovječnije hrvatske katoličke novine koje su izlazile do 1945.
Poput Strossmayera, i Haulik je važan za osnutak hrvatskih nacionalnih institucija, zbog čega ga se može smatrati jednim od tvoraca moderne Hrvatske. Na njegov je prijedlog 1841. osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, a Haulik je novčano podupirao ustanove nastale u njegovom okrilju: Narodni muzej u Zagrebu, Gospodarski list i Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima. Haulik je vrlo izdašno i trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. darovao je sredstva za podizanje zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici. Novčano je podupro i osnutak Matice hrvatske, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilišta. Haulik je 1846. za javnost otvorio Metropolitansku knjižnicu, a 1858. pored Kamenitih vrata osnovao i prvu javnu pučku posudbenu knjižnicu i čitaonicu u Zagrebu. Svjestan da se umjesto feudalnog rađa moderno industrijsko društvo, Haulik je 1855. inicirao osnutak Katoličkog djetićkog društva koje je okupljalo djetiće, tj. kalfe, pomoćne radnike u obrtima, u cilju obrazovanja na temeljima katoličke vjere, ali i ostvarenja njihovih prava u skladu s katoličkim socijalnim naukom, što je začetak radničkog udruživanja i sindikalizma u Hrvatskoj.
Najveće i najpoznatije Haulikovo djelo za Zagreb je park Maksimir koji je 1843. uredio kao perivoj u engleskom stilu, nastavivši ideju svog prethodnika Maksimilijana Vrhovca koji je počeo krčiti šumu i kako bi ju pretvorio u barokni park dao probiti glavnu aleju i tri staze. Vrhovac je s radovima stao 1794., a u nevelikoj mjeri nastavio ih je njegov nasljednik Alagović (čijom zaslugom je uređen park Ribnjak), da bi ih Haulik dovršio, angažiravši iskusne austrijske vrtlare. Park danas u Vrhovčevu čast nosi ime Maksimir, ali u Haulikovo vrijeme zvao se Jurjevac ili Jurja Ves. Od Haulika potječe pet maksimirskih jezera, vidikovac, paviljoni, kapelica svetog Jurja, Švicarska kuća, ljetnikovac (danas župni ured Župe svetog Jeronima), ali i konjanički spomenik svetog Jurja, rad Antona Dominika Fernkorna, koji se najprije nalazio u parku Jurjevac, da bi kasnije bio premješten na Strossmayerov trg te napokon kod zgrade HNK. Iste godine kada je otvoren Jurjevac, Haulik je dobio plemički status, s predikatom „de Várallyja“, jednako kao i njegov brat Emerik i nećak Juraj, sin pokojnog brata Kaspara.
Prekid političkih odnosa Hrvatske s Mađarskom 1848. stvorio je povoljne okolnosti da se ti odnosi raskinu i na crkvenoj razini i da se konačno ispuni zahtjev Hrvatskog sabora iz 1845. o stvaranju Hrvatsko-slavonske metropolije uz uzdignuće Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije. Zahvaljujući utjecaju bana Jelačića, s tim se suglasio i bečki dvor, svjestan da Hrvati trebaju dobiti neku zadovoljštinu za zasluge u očuvanju Habsburške monarhije čiji opstanak su ugrozile revolucije u Mađarskoj i Beču. Mladi car i kralj Franjo Josip je 12. kolovoza 1850. donio odluku o osnutku Hrvatsko-slavonske metropolije koju uz Zagrebačku nadbiskupiju čine još i Senjska, Đakovačko-srijemska i Križevačka biskupija. Međutim, konačnu odluku trebala je donijeti Sveta stolica, a mađarski crkveni čelnici nastojali su je osujetiti, tako da je proces potrajao više od dvije godine. Napokon, 11. prosinca 1852. papa Pio IX. donio je bulu Ubi primum placuit kojom su Hrvati konačno dobili samostalnu crkvenu pokrajinu, a Juraj Haulik postao prvi zagrebački nadbiskup i metropolit. Svečano ustoličenje obavljeno je 7. svibnja 1853. u katedrali gdje je Hauliku nadbiskupski palij predao papin izaslanik kardinal Michele Viale Prelà, nuncij u Beču. Da iznad zagrebačkog nadbiskupa i metropolita hijerarhijski stoji jedino papa postalo je jasnije u travnju 1856. kada je Pio IX. Haulika imenovao kardinalom. Haulik se tada nalazio u Beču pa mu je kardinalski biret na glavu na posebnoj svečanosti stavio osobno Franjo Josip. U Hrvatskoj je zavladalo oduševljenje što je dobila svog prvog kardinala koji je u Zagrebu veličanstveno dočekan i svečano uveden u katedralu odjeven u kardinalski grimiz. Iduće godine otputovao je u Rim kako bi iz papinih ruku primio kardinalski šešir. Budući da cardo na latinskom znači stožer, u Haulikovo vrijeme titula kardinal prevodila se i kao stožernik.
Nakon ukidanja neoapsolutizma 1859. kada je u Habsburškoj monarhiji obnovljen ustavni poredak Haulik se ponovno politički aktivirao, budući da je po funkciji bio član Hrvatskog sabora, izabranog 1861. U vrijeme kad se rješenje hrvatskog pitanja tražilo i u ujedinjenju s drugim južnoslavenskim narodima, Haulik je gotovo proročanski predvidio opasnost takvih ideja rekavši u Saboru: „Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah… To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni događaji bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva europejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. U ostalom tko bi mogao uztvrditi da će otačbini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah svoga sjedinjenja s austrijanskom carevinom? Ja barem po duši nebi hotjeo za to jamčiti.“ Iako rođenjem stranac, Haulik je očito bolje od mnogih Hrvata vidio kakve zamke krije romantičarska težnja za spajanjem s jezično bliskim, a kulturološki različitim narodima. Iste je godine Haulik izrekao svoj stav i o komunističkoj ideologiji: „Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.“
Kao realan političar, Juraj Haulik je smatrao da je za Hrvatsku najbolje nagoditi se s Bečom i time postići glavni nacionalni cilj, ujedinjenje hrvatskih zemalja. Nasuprot većini hrvatskih političara koja se zalagala za uniju s Mađarskom, uz određene uvjete, Haulik se priklonio Ivanu Mažuraniću koji se zalagao za uniju s Austrijom i ušao u njegovu Samostalnu narodnu stranku. Njenim porazom na izborima 1865. Hrvatska se ponovno približava Mađarskoj, što dovodi do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. Te godine Haulik je slavio 80. rođendan i napravio svoje posljednje veliko djelo, osnovavši Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima sa zadaćom izdavanja pučkih knjiga zabavno-poučnog sadržaja pristupačnih neobrazovanima ili slabije školovanima radi njihova prosvjećivanja.
Kardinal Juraj Haulik umro je u Zagrebu 11. svibnja 1869., a pokopan je 20. svibnja u kripti katedrale. Danas se Haulikov grob nalazi pored oltara svetog Ladislava u lijevoj lađi. Ispod kamenog poprsja koje je izradio Ivan Rendić nalazi se i latinski napisana rečenica: “Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima.” Juraj Haulik jedini je od zagrebačkih biskupa i nadbiskupa po kojem se u Zagrebu zovu dvije ulice – Haulikova ulica u Donjem gradu i Jurja Ves između Maksimira i Bukovca.
9718 Marochini Georgius Juraj Haulik, Episcopus Zagrabien S. C. et R. A. Majestatis Act. Int. Stat. Consiliarius etc. Ged. bei Alois Leykum Autor Josef Kriehuber 1837. litografija
uraj Haulik de Váralya (Slovak: Juraj Haulík Váralyai, Hungarian: Haulík Váralyai György; 20 April 1788 – 11 May 1869) was a Croatian cardinal in the Roman Catholic Church of Slovak ethnicity and the first archbishop of Zagreb. He was also acting ban of Croatia for two separate terms.
Life
A tablet on the house where Haulik was born
He studied theology and philosophy in Trnava, Esztergom and Vienna. After the death of bishop Aleksandar Alagović in 1837, Haulik was proclaimed bishop. In 1840 he began his first term as acting ban of Croatia after the death of ban Franjo Vlašić. He is credited for introducing the Croatian language into schools and workplaces, as well as forming the Matica hrvatska in 1842. He helped the organization of Maksimir park in Zagreb.
He was succeeded as ban by the Hungarian Franz Haller. Haller was brought in to carry on Magyarization in Croatia, which included the banning of the then Croatian banner name: Illyrians. A protest by the Croatian People's Party in 1845 was put out violently by Haller, leaving thirteen protestors dead, and ending his time as ban. Haulik was again called upon to take up the post.
During this term, the Croatian language was made official in the Kingdom of Croatia-Slavonia in 1847. In 1848, in the midst of revolutions in the Austro-Hungarian Empire, military man Josip Jelačić was proclaimed ban to counter Hungarian aims of revoking Croatian autonomy.
Some further autonomy did materialize for Croatia in the following years, as Haulik was proclaimed the first archbishop and metropolitan of Zagreb in 1852.[1] With this, the Catholic Church in Croatia became independent from Hungary. In 1856 he was also named cardinal. He carried on in these posts until his death in 1869.
While he was an ethnic Slovak, he said of his background: I was born a Slovak, but I will die a Croat.In 1999, Croatia and Slovakia put out a joint-issue stamp featuring Haulik.[
--------------------------------------
Juraj Haulik is one of the most important figures in Croatian and Zagreb church, as well as social and cultural history. He was at the head of the Zagreb diocese, that is, the archdiocese, for 32 long years, from 1837 as a bishop, from 1852 as an archbishop, and from 1856 as a cardinal, in a stormy time when a civil society was emerging on the ruins of feudalism and when the long-term fate was being decided. Croatian. Longer than Haulik, for 40 years, only Maksimilijan Vrhovac managed the Zagreb Diocese. Haulik is also one of the indispensable people who unites Croatia and Slovakia and, along with Bogoslav Šulek, he is the most prominent Slovak who worked in Croatia. In 1999, the post offices of the two countries issued a joint postage stamp in honor of Haulik. The Slovak Haulik not only accepted Croatia as his homeland and contributed to its progress and betterment, but he also managed it for eight years as Ban governor. However, he went down in history primarily due to the fact that during his time the Diocese of Zagreb, which since its foundation at the end of the 11th century was subordinate to the archdiocese and metropolis in Kaloča, was raised to the rank of archdiocese and metropolis, which made the Catholic Church in Croatia independent from that in Hungary, which was also confirmed by Haulik's appointment as a cardinal. Thanks to Haulik, Zagreb became the traditional seat of cardinals.
Juraj Haulik was born on April 20, 1788 in Trnava, Slovakia, to father Juraj and mother Klara née Repkaj. Haulik's birthplace is located on Trnava's main square, and a commemorative plaque was placed on it in 1929. Haulik completed primary school in Trnava, high school in Ostrogon, and studied theology in Trnava and Vienna. He was ordained a priest in 1811 in Trnava. He worked as a chaplain in Komáron for several months, and then went to the vicariate office in Buda, where he served as archivist, notary and secretary. He earned a doctorate in theology in Pest in 1818, and in 1820 he became the personal secretary of the Ostrogony archbishop, Cardinal Alexander Rudnay. In 1825, Haulik was appointed a canon of Ostrogona, and in 1830, an adviser to the Hungarian regency and titular bishop of Pristina. The following year, he went to Vienna, where he became a court adviser and clerk of the Hungarian court office, thus gaining valuable political experience and acquaintances. The path to the Zagreb episcopal see began in 1832, when he was appointed grand provost of the Zagreb Chapter and prior of Vranski. However, he remained in Vienna, apart from occasional visits, until on October 2, 1837, after the death of Aleksandar Alagović, Pope Gregory XVI appointed him bishop of Zagreb. He received episcopal consecration in Vienna and came to Zagreb in January 1838. He immediately set about learning Croatian, so already in April on Easter, he preached in Kajkavian. Already in the first year of his episcopal service, Haulik had to take on political duties in addition to his spiritual duties and became the vicar of the Ban's honor. Ban Franjo Vlašić was seriously ill, and according to tradition, in such cases, the bishop of Zagreb would replace him. Thus, in his person, Haulik united both secular and spiritual power in what was then Croatia for a period of four years. Ban Vlašić died in 1840, but Haulik continued to hold the office of ban until 1842 when Franjo Haller was appointed ban. After Haller's departure in 1845, Haulik again became the ban's governor and remained so until 1848, when Josip Jelačić was appointed ban. As governor of Ban, Haulik's main task was to preside over the Croatian Parliament and lead the Croatian delegation at the Hungarian Parliament in Požun. There he resolutely fought for Croatian rights against Hungarian pretensions, especially against the introduction of Hungarian as an official language, in which his good connections with the imperial court in Vienna were of great benefit. Haulik gained support and popularity among the Illyrians and the Narodniks, and opposition among the Magyars. The peak of Haulik's political activity was the session of the Parliament in 1847, when, under his chairmanship, Croatian was declared the official language.
Haulik is also remembered as a great benefactor who improved not only the Diocese of Zagreb, but also Zagreb and Croatia, especially in the field of education and culture, so as a patron he can be compared to Josip Juraj Strossmayer. With the pastoral circular from 1839, he ordered the priests to open schools in the parish offices, and he determined large financial grants for diligent and successful teachers. With the aim of developing education, he invited the Sisters of Charity to Zagreb, with whom he began building the monastery and the church of St. Vinko in today's Frankopanska street with his own funds in 1846. The Sisters of Charity opened a school for girls, and in the same year a hospital, which was moved in 1871 in Ilica, and in 1894 in Vinogradska, where it still operates today, as the "Sisters of Mercy" Clinical Hospital. In its circle is Haulik's bust, the work of Ivan Rendić. Haulik is also depicted on the main altar of the church of St. Vinko.
Haulik also invested large funds in the restoration of the cathedral, for which he acquired a large bell, the work of Henrik Degen, and had a new high altar, stained glass windows, ten statues of saints and an organ installed, which today is the largest and most valuable musical instrument in Croatia. In 1849, he also founded Katolički list, the oldest and longest-running Croatian Catholic newspaper, which was published until 1945.
Like Strossmayer, Haulik is also important for the foundation of Croatian national institutions, which is why he can be considered one of the creators of modern Croatia. At his suggestion, the Croatian-Slavonian Economic Society was founded in 1841, and Haulik financially supported the institutions created under his auspices: the National Museum in Zagreb, Gospodarski list and the Forestry College in Križevci. Haulik very generously and permanently helped the Music Society, and in 1858 he donated funds for the construction of the building of the Croatian Music Institute in Gundulićeva Street. He financially supported the foundation of Matica Hrvatska, the Yugoslav Academy of Sciences and Arts, and the University. In 1846, Haulik opened the Metropolitan Library to the public, and in 1858, next to the Stone Gate, he founded the first public lending library and reading room in Zagreb. Aware that a modern industrial society was being born instead of a feudal one, Haulik initiated the founding of the Catholic Children's Society in 1855, which gathered children, i.e. journeymen, auxiliary workers in trades, with the aim of educating them on the foundations of the Catholic faith, but also realizing their rights in accordance with the Catholic social science, which is the beginning of labor association and trade unionism in Croatia.
Haulik's greatest and best-known work for Zagreb is the Maksimir park, which he laid out as a park in the English style in 1843, continuing the idea of his predecessor Maksimilijan Vrhovac, who started clearing the forest and had the main avenue and three paths cut in order to turn it into a baroque park. Vrhovac stopped the work in 1794, and it was continued to a small extent by his successor Alagović (thanks to whom the Ribnjak park was laid out), only to be completed by Haulik, hiring experienced Austrian gardeners. Today, the park is named Maksimir in honor of Vrhovč, but in Haulik's time it was called Jurjevac or Jurja Ves. Haulik originates from five Maksimir lakes, a viewpoint, pavilions, the chapel of St. George, the Swiss House, a summer house (today the parish office of the Parish of St. Jerome), but also the equestrian monument of St. George, the work of Anton Dominik Fernkorn, which was first located in the Jurjevac Park, in order to later it was moved to Strossmayer Square and finally to the HNK building. In the same year that Jurjevac was opened, Haulik received noble status, with the predicate "de Várally", just like his brother Emerik and nephew Juraj, the son of his late brother Kaspar.
The severance of political relations between Croatia and Hungary in 1848 created favorable circumstances for those relations to be severed at the church level as well and for the Croatian Parliament's request from 1845 to be finally fulfilled on the creation of the Croatian-Slavonian Metropolis with the elevation of the Diocese of Zagreb to the rank of archdiocese. Thanks to the influence of ban Jelačić, the Viennese court agreed to this, aware that the Croats should receive some satisfaction for their merits in preserving the Habsburg monarchy, whose survival was threatened by the revolutions in Hungary and Vienna. On August 12, 1850, the young emperor and king Franjo Josip made a decision on the establishment of the Croatian-Slavonian Metropolis, which, in addition to the Archbishopric of Zagreb, also includes the dioceses of Senj, Đakovo-Srijem, and Križevačka. However, the final decision was to be made by the Holy See, and Hungarian church leaders tried to thwart it, so the process took more than two years. Finally, on December 11, 1852, Pope Pius IX. he brought the bull Ubi primum placuit, by which the Croats finally got an independent church province, and Juraj Haulik became the first Zagreb archbishop and metropolitan. The ceremonial enthronement took place on May 7, 1853 in the cathedral, where Haulik was presented with the archbishop's pallium by the papal envoy Cardinal Michele Viale Prelà, nuncio in Vienna. That only the pope stands above the archbishop and metropolitan of Zagreb in the hierarchy became clearer in April 1856, when Pius IX. Appointed Haulik a cardinal. Haulik was in Vienna at the time, so Francis Joseph personally placed the cardinal's beret on his head at a special ceremony. Croatia was delighted to receive its first cardinal, who was magnificently welcomed in Zagreb and ceremonially ushered into the cathedral dressed in cardinal scarlet. The following year, he traveled to Rome to receive the cardinal's hat from the hands of the Pope. Since cardo means staff in Latin, in Haulik's time the title cardinal was also translated as staff.
After the abolition of neo-absolutism in 1859, when the constitutional order was restored in the Habsburg Monarchy, Haulik became politically active again, since he was a member of the Croatian Parliament, elected in 1861. At a time when the solution to the Croatian question was sought in unification with other South Slavic nations, Haulik was almost prophetically predicted the danger of such ideas, saying in the Parliament: "There are those who promise themselves a lot from the union of the Yugoslav peoples... It is my conviction that such important events take place without the shedding of human blood and other numerous troubles, nor without the influence of the European powers, names of French, Russian and English girls will not be able to happen. For the rest, who could assert that our fatherland will gain greater freedom with such a great change, or that it will be happier than it was during so many centuries of its union with the Austrian emperor? At least in my heart I wouldn't want to vouch for that." Although a foreigner by birth, Haulik clearly saw better than many Croats the pitfalls of the romantic desire to unite with linguistically close but culturally different peoples. In the same year, Haulik also expressed his position on communist ideology: "Communism, which is nothing but the denial of this right to property, would turn the corner not only on political, but also on social human life. It would be the destruction of the nation."
As a realistic politician, Juraj Haulik believed that it was best for Croatia to come to an agreement with Vienna and thereby achieve the main national goal, the unification of the Croatian countries. In contrast to the majority of Croatian politicians who advocated union with Hungary, with certain conditions, Haulik sided with Ivan Mažuranić who advocated union with Austria and joined his Independent People's Party. With its defeat in the elections in 1865, Croatia again came closer to Hungary, which led to the Croatian-Hungarian settlement in 1868. That year, Haulik celebrated his 80th birthday and did his last great work, founding the Croatian Literary Society of St. Jerome with the task of publishing popular books of entertaining and educational contents accessible to uneducated or poorly educated people for their enlightenment.
Cardinal Juraj Haulik died in Zagreb on May 11, 1869, and was buried on May 20 in the crypt of the cathedral. Today, Haulik's grave is located next to the altar of Saint Ladislav in the left nave. Under the stone bust made by Ivan Rendić is a sentence written in Latin: "A man famous for his good reputation, and even more famous for his deeds." Juraj Haulik is the only one of the Zagreb bishops and archbishops after whom two streets in Zagreb are named - Haulikova Street in Donji Grad and Jurja Ves between Maksimir and Bukovac.
------------------------------------------------
JURAJ HAULIK, PRVI ZAGREBAČKI NADBISKUP I KARDINAL
Tekst: Marijan Lipovac
Foto: Arhivski materijal
9. rujna 2019. Slovaci
Juraj Haulik je jedna od najvažnijih osoba hrvatske i zagrebačke crkvene, ali i društvene i kulturne povijesti. Na čelu Zagrebačke biskupije, odnosno nadbiskupije bio je duge 32 godine, od 1837. kao biskup, a od 1852. kao nadbiskup te od 1856. i kao kardinal, u burnom vremenu kad na ruševinama feudalizma nastaje građansko društvo i kad se odlučivalo o dugoročnoj sudbini Hrvatske. Duže od Haulika, punih 40 godina, Zagrebačkom biskupijom upravljao je samo Maksimilijan Vrhovac. Haulik je i jedna od nezaobilaznih osoba koje spajaju Hrvatsku i Slovačku te je uz Bogoslava Šuleka najistaknutiji Slovak koji je djelovao u Hrvatskoj. Pošte dviju zemalja 1999. u Haulikovu čast izdale su i zajedničku poštansku marku. Slovak Haulik Hrvatsku je ne samo prihvatio kao svoju domovinu i doprinosio njenom napretku i boljitku, nego je njome i upravljao čak osam godina kao banski namjesnik. U povijest se ipak prije svega upisao zbog činjenice da je u njegovo vrijeme Zagrebačka biskupija, koja je od osnutka krajem 11. stoljeća bila podređena nadbiskupiji i metropoliji u Kaloči, podignuta na rang nadbiskupije i metropolije, čime je Katolička crkva u Hrvatskoj postala samostalna od one u Mađarskoj, što je potvrđeno i Haulikovim imenovanjem za kardinala. Zagreb je zahvaljujući Hauliku postao tradicionalno kardinalsko sjedište.
Juraj Haulik rodio se 20. travnja 1788. u Trnavi u Slovačkoj, od oca Jurja i majke Klare rođene Repkaj. Haulikova rodna kuća nalazi se na trnavskom glavnom trgu i na njoj je 1929. postavljena spomen-ploča. U Trnavi je Haulik završio osnovnu školu, gimnaziju u Ostrogonu, a teologiju je studirao u Trnavi i Beču. Zaređen je za svećenika 1811. u Trnavi. Nekoliko mjeseci radio je kao kapelan u Komáronu, a zatim odlazi u vikarijatski ured u Budim gdje obavlja službu arhivara, bilježnika i tajnika. U Pešti je 1818. stekao doktorat teologije, a 1820. postaje osobni tajnik ostrogonskog nadbiskupa kardinala Aleksandra Rudnaya. Haulik je 1825. imenovan ostrogonskim kanonikom, a 1830. savjetnikom Ugarskog namjesništva i naslovnim prištinskim biskupom. Iduće godine odlazi u Beč gdje je postao dvorski savjetnik i referent Ugarske dvorske kancelarije, stječući time dragocjeno političko iskustvo i poznanstva. Put prema zagrebačkoj biskupskoj stolici započeo je 1832. kad je imenovan velikim prepozitom zagrebačkog Kaptola i priorom vranskim. Ostao je međutim u Beču, osim povremenih dolazaka, sve dok ga 2. listopada 1837., nakon smrti Aleksandra Alagovića, papa Grgur XVI. nije imenovao zagrebačkim biskupom. Biskupsko posvećenje primio je u Beču i u siječnju 1838. došao u Zagreb. Odmah se dao na učenje hrvatskog pa je već u travnju na Uskrs održao propovijed na kajkavskom. Već prve godine biskupske službe Haulik je uz duhovne morao preuzeti i političke dužnosti i postao namjesnik banske časti. Ban Franjo Vlašić je naime bio teško bolestan, a prema tradiciji u takvim slučajevima zamjenjivao bi ga zagrebački biskup. Haulik je tako u svojoj osobi objedinio i svjetovnu i duhovnu vlast u tadašnjoj Hrvatskoj i to na razdoblje od četiri godine. Ban Vlašić je umro 1840., ali Haulik je nastavio obnašati dužnost bana sve dok 1842. banom nije imenovan Franjo Haller. Nakon Hallerova odlaska 1845. Haulik ponovno postaje banski namjesnik i to ostaje do 1848. i imenovanja Josipa Jelačića banom. Kao banskom namjesniku glavna Haulikova zadaća bila je predsjedati Hrvatskom saboru i predvoditi hrvatsku delegaciju na Ugarskom saboru u Požunu. Ondje se odlučno borio za hrvatska prava nasuprot mađarskim pretenzijama, posebno protiv uvođenja mađarskog kao službenog jezika, u čemu su mu od velike koristi bile dobre veze s carskim dvorom u Beču. Haulik je stekao potporu i popularnost među ilircima i narodnjacima, a oporbu među mađaronima. Vrhunac Haulikovog političkog djelovanja je zasjedanje Sabora 1847. kada je, pod njegovim predsjedanjem, hrvatski proglašen službenim jezikom.
Haulik je upamćen i kao velik dobrotvor koji je unaprijedio ne samo Zagrebačku biskupiju, nego i Zagreb i Hrvatsku, naročito na području obrazovanja i kulture pa ga se kao mecenu može usporediti s Josipom Jurjem Strossmayerom. Pastirskom okružnicom iz 1839. naredio je svećenicima da po župnim uredima otvaraju škole, a za marljive i uspješne učitelje odredio je velike novčane potpore. S ciljem razvoja prosvjete, u Zagreb je pozvao sestre milosrdnice kojima je 1841. vlastitim sredstvima počeo graditi samostan i crkvu svetog Vinka u današnjoj Frankopanskoj ulici koji su dovršeni 1846. Milosrdnice su otvorile školu za djevojke, a iste godine i bolnicu koja je 1871. preseljena u Ilicu, a 1894. u Vinogradsku gdje djeluje i danas, kao Klinička bolnica „Sestre milosrdnice“. U njenom krugu nalazi se Haulikovo poprsje, rad Ivana Rendića. Haulik je prikazan i na glavnom oltaru crkve svetog Vinka.
Velika sredstva Haulik je uložio i u obnovu katedrale za koju je nabavio veliko zvono, rad Henrika Degena, a dao je postaviti i novi glavni oltar, vitraje, deset kipova svetaca i orgulje koje su danas najveći i najvredniji glazbeni instrument u Hrvatskoj. Osnovao je 1849. i Katolički list, najstarije i najdugovječnije hrvatske katoličke novine koje su izlazile do 1945.
Poput Strossmayera, i Haulik je važan za osnutak hrvatskih nacionalnih institucija, zbog čega ga se može smatrati jednim od tvoraca moderne Hrvatske. Na njegov je prijedlog 1841. osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, a Haulik je novčano podupirao ustanove nastale u njegovom okrilju: Narodni muzej u Zagrebu, Gospodarski list i Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima. Haulik je vrlo izdašno i trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. darovao je sredstva za podizanje zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici. Novčano je podupro i osnutak Matice hrvatske, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilišta. Haulik je 1846. za javnost otvorio Metropolitansku knjižnicu, a 1858. pored Kamenitih vrata osnovao i prvu javnu pučku posudbenu knjižnicu i čitaonicu u Zagrebu. Svjestan da se umjesto feudalnog rađa moderno industrijsko društvo, Haulik je 1855. inicirao osnutak Katoličkog djetićkog društva koje je okupljalo djetiće, tj. kalfe, pomoćne radnike u obrtima, u cilju obrazovanja na temeljima katoličke vjere, ali i ostvarenja njihovih prava u skladu s katoličkim socijalnim naukom, što je začetak radničkog udruživanja i sindikalizma u Hrvatskoj.
Najveće i najpoznatije Haulikovo djelo za Zagreb je park Maksimir koji je 1843. uredio kao perivoj u engleskom stilu, nastavivši ideju svog prethodnika Maksimilijana Vrhovca koji je počeo krčiti šumu i kako bi ju pretvorio u barokni park dao probiti glavnu aleju i tri staze. Vrhovac je s radovima stao 1794., a u nevelikoj mjeri nastavio ih je njegov nasljednik Alagović (čijom zaslugom je uređen park Ribnjak), da bi ih Haulik dovršio, angažiravši iskusne austrijske vrtlare. Park danas u Vrhovčevu čast nosi ime Maksimir, ali u Haulikovo vrijeme zvao se Jurjevac ili Jurja Ves. Od Haulika potječe pet maksimirskih jezera, vidikovac, paviljoni, kapelica svetog Jurja, Švicarska kuća, ljetnikovac (danas župni ured Župe svetog Jeronima), ali i konjanički spomenik svetog Jurja, rad Antona Dominika Fernkorna, koji se najprije nalazio u parku Jurjevac, da bi kasnije bio premješten na Strossmayerov trg te napokon kod zgrade HNK. Iste godine kada je otvoren Jurjevac, Haulik je dobio plemički status, s predikatom „de Várallyja“, jednako kao i njegov brat Emerik i nećak Juraj, sin pokojnog brata Kaspara.
Prekid političkih odnosa Hrvatske s Mađarskom 1848. stvorio je povoljne okolnosti da se ti odnosi raskinu i na crkvenoj razini i da se konačno ispuni zahtjev Hrvatskog sabora iz 1845. o stvaranju Hrvatsko-slavonske metropolije uz uzdignuće Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije. Zahvaljujući utjecaju bana Jelačića, s tim se suglasio i bečki dvor, svjestan da Hrvati trebaju dobiti neku zadovoljštinu za zasluge u očuvanju Habsburške monarhije čiji opstanak su ugrozile revolucije u Mađarskoj i Beču. Mladi car i kralj Franjo Josip je 12. kolovoza 1850. donio odluku o osnutku Hrvatsko-slavonske metropolije koju uz Zagrebačku nadbiskupiju čine još i Senjska, Đakovačko-srijemska i Križevačka biskupija. Međutim, konačnu odluku trebala je donijeti Sveta stolica, a mađarski crkveni čelnici nastojali su je osujetiti, tako da je proces potrajao više od dvije godine. Napokon, 11. prosinca 1852. papa Pio IX. donio je bulu Ubi primum placuit kojom su Hrvati konačno dobili samostalnu crkvenu pokrajinu, a Juraj Haulik postao prvi zagrebački nadbiskup i metropolit. Svečano ustoličenje obavljeno je 7. svibnja 1853. u katedrali gdje je Hauliku nadbiskupski palij predao papin izaslanik kardinal Michele Viale Prelà, nuncij u Beču. Da iznad zagrebačkog nadbiskupa i metropolita hijerarhijski stoji jedino papa postalo je jasnije u travnju 1856. kada je Pio IX. Haulika imenovao kardinalom. Haulik se tada nalazio u Beču pa mu je kardinalski biret na glavu na posebnoj svečanosti stavio osobno Franjo Josip. U Hrvatskoj je zavladalo oduševljenje što je dobila svog prvog kardinala koji je u Zagrebu veličanstveno dočekan i svečano uveden u katedralu odjeven u kardinalski grimiz. Iduće godine otputovao je u Rim kako bi iz papinih ruku primio kardinalski šešir. Budući da cardo na latinskom znači stožer, u Haulikovo vrijeme titula kardinal prevodila se i kao stožernik.
Nakon ukidanja neoapsolutizma 1859. kada je u Habsburškoj monarhiji obnovljen ustavni poredak Haulik se ponovno politički aktivirao, budući da je po funkciji bio član Hrvatskog sabora, izabranog 1861. U vrijeme kad se rješenje hrvatskog pitanja tražilo i u ujedinjenju s drugim južnoslavenskim narodima, Haulik je gotovo proročanski predvidio opasnost takvih ideja rekavši u Saboru: „Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah… To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni događaji bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva europejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. U ostalom tko bi mogao uztvrditi da će otačbini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah svoga sjedinjenja s austrijanskom carevinom? Ja barem po duši nebi hotjeo za to jamčiti.“ Iako rođenjem stranac, Haulik je očito bolje od mnogih Hrvata vidio kakve zamke krije romantičarska težnja za spajanjem s jezično bliskim, a kulturološki različitim narodima. Iste je godine Haulik izrekao svoj stav i o komunističkoj ideologiji: „Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.“
Kao realan političar, Juraj Haulik je smatrao da je za Hrvatsku najbolje nagoditi se s Bečom i time postići glavni nacionalni cilj, ujedinjenje hrvatskih zemalja. Nasuprot većini hrvatskih političara koja se zalagala za uniju s Mađarskom, uz određene uvjete, Haulik se priklonio Ivanu Mažuraniću koji se zalagao za uniju s Austrijom i ušao u njegovu Samostalnu narodnu stranku. Njenim porazom na izborima 1865. Hrvatska se ponovno približava Mađarskoj, što dovodi do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. Te godine Haulik je slavio 80. rođendan i napravio svoje posljednje veliko djelo, osnovavši Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima sa zadaćom izdavanja pučkih knjiga zabavno-poučnog sadržaja pristupačnih neobrazovanima ili slabije školovanima radi njihova prosvjećivanja.
Kardinal Juraj Haulik umro je u Zagrebu 11. svibnja 1869., a pokopan je 20. svibnja u kripti katedrale. Danas se Haulikov grob nalazi pored oltara svetog Ladislava u lijevoj lađi. Ispod kamenog poprsja koje je izradio Ivan Rendić nalazi se i latinski napisana rečenica: “Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima.” Juraj Haulik jedini je od zagrebačkih biskupa i nadbiskupa po kojem se u Zagrebu zovu dvije ulice – Haulikova ulica u Donjem gradu i Jurja Ves između Maksimira i Bukovca.