Miroslav Krleža

O LJUDSKOJ GLUPOSTI

 

Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne

mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko

uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao

naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju

raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako?

- Kako "ovako"?

- Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode što ih nauka

u posljednje vrijeme zove "prirodnim zakonima": zašto, na primjer,

buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada

obratno? Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive

povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza?

To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim

nejasni, čak - moglo bi se reći - i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, neće biti ni sam baš pretjerano nadaren umom.

 

M. Krleža (1893 - 1981)

Done